Dr. Aleksanadar Stamatovic
SARADNJA PARTIZANA SA NJEMCIMA I ITALIJANIMA
U toku II svjetskog rata, na tlu Jugoslavije, partizani su saradjivali sa okupatorima, tj. sa Njemcima i Italijanima. Kao sto je ranije naznaceno, poslije svoje pobjede u ratu i revoluciji, tj. poslije 1945. godine, komunisti su ili unistili, ili pohranili u posebne sefove iole znacajnije dokumente koji bi ih mogli kompromitovati, tj. dokazati njihovu saradnju sa okupatorom. Kako su prosle decenije, u pojedinim jugoslovenskim i stranim arhivima, izlaze u javnost neki dokumenti koji to potvrdjuju. No sve to je jos uvijek fragmentarnog karaktera. Vise dokaza o svemu ovome, donijece konacni pad komunista sa vlasti u Srbiji i Crnoj Gori, kada ce biti obznanjeni dokumenti o kojima se govori.
Saradnja partizana sa Njemcima nije slucajna. Vec je ranije naznaceno, da je do 22. juna 1941. godine, tj. do iznenadnog napada Njemacke na SSSR, bio na snazi pakt o nenapadanju i saradnji izmedju Njemacke i SSSR-a. Pod patronatom SSSR-a bili su i jugoslovenski komunisti, te je vec ranije govoreno o njihovoj pasivnosti do 22. juna.
U daljem toku rata, partizani su se neobjasnjivo izvlacili iz obruca okupatora i ustasa, a u jednom dijelu slucajeva, isto tako neobjasnjivo za zvanicnu komunisticku istoriografiju, nalazili su se u jednovremenom dejstvu protiv cetnika, kada i Njemci i ustase. Rezimski komunisticki istoricari tvrdili su ta je to bilo slucajno. U poslednjih nekoliko godina, neki partizanski i komunisticki rukovodioci priznali su da su odrzavali sastanke sa okupatorom i ustasama. No, sve to prikazivali su kao pregovore zaracenih strana.
Svakako najvece zblizavanje partizana i Njemaca, predstavljaju tzv. martovski pregovori u toku IV neprijateljske ofanzive, kako su je krstili rezimski komunisticki istoricari, ili bitke na Neretvi. Pregovori su odrzani 11. marta 1943. godine u Gornjem Vakufu. Sa partizanske strane bili su prisutni: Koca Popovic, komandant I proleterske divizije; Milovan Djilas (pod laznim imenom Milos Markovic – obj. A. Stamatovica), clan Vrhovnog staba NOVJ i Politbiroa KPJ; dr Vladimir Velebit (pod laznim imenom Vladimir Petrovic – obj. A. Stamatovica), zagrebacki pravnik i Titov pouzdanik. Sa NJemacke strane bili su prisutni: general-lajtnant Beningus Dipold, komandant 717 njemacke pjesadijske divizije; jedan oficir nizeg cina kao zapisnicar, i jedan predstavnik Hitlerjugenda (Hitlerove omladinske nacisticke organizacije – obj. A. Stamatovica)
U njemackom zapisniku sa ovog sastanka, pored ostalog zabiljezeno je ovo: ...“U ovom casu oni nemaju osnova da vode rat sa njemackom vojskom. Oni jedino zele da se bore protiv cetnika; borili su se protiv Njemaca samo zato jer su ih ovi prethodno napali... Oslanjajuci se na Sovjetski Savez samo radi propagande, dok s Londonom nikakve veze ne zele da imaju... NOV bi se i sama borila protiv Engleza u slucaju da se oni ovdje iskrcaju; naprotiv, cetnici ne bi, jer oni jedva cekaju tu priliku... Oni jedino zele zadati odlucujuci udarac cetnicima i stoga predlazu zajednicko utvrdjivanje interesnih sfera. Mole da se tacka 3 tretira tajno”...1 Pored ovog zapisnika, vodjen je i zajednicki, koji su potpisali i partizanski predstavnici. U tacki trecoj se kaze:... “3) Stab NOV Jugoslavije je misljenja:
a) Da u sadasnjoj situaciji ne postoji razlog zbog kojeg bi njemacka vojska trebalo da vodi ratne operacije protivu NOV Jugoslavije, narocito kada se uzme u obzir situacija, neprijatelji i interesi obiju strana zbog toga bi u uzajamnom interesu bilo da se neprijateljstvo prekine. U vezi sa ovim njemacka komanda i ova delegacija bi trebalo da odluce o svojim predlozima po pitanju interesnih sfera i da utvrde pravce privrednih i drugih interesa.
b) NOV Jugoslavije smatra cetnike kao svoje glavne neprijatelje. 4) U toku trajanja ovih pregovora i shodno gornjim tackama predlazemo prekid ratnog stanja izmedju njemackih snaga i NOV Jugoslavije.”2 Jos istog dana njemacki opunomoceni general u NDH Glez fon Horstenau, dobio je izvestaj sa ovog sastanka, u kome se pored ostalog kaze: “Prijavila su nam se tri partizanska parlamentarca koji su izjavili da se ne bore protiv hrvatske drzave i ni u kom slucaju protiv Njemaca, nego iskljucivo protiv cetnika. Oni su spremni da s oruzjem u ruci istupe protiv svakog od nas naznacenog neprijatelja i protiv Engleza kada se iskrcaju.”3
O svemu ovome, jedan od partizanskih pregovaraca sa Njemcima Milovan Djilas, u svojoj knjizi “Ratno doba”, objavljenoj u Njujorku 1977. godine je napisao: “Niti je mene niti jednog clana Centralnog komiteta uznemiravalo sto tim pregovorima mozda izdajemo Sovjete, internacionalizam ili pak nas krajnji cilj. Natjerala nas je vojna nuzda. Istorija bosljevizma –cak i Brest-Litovskog ugovora i pakta Hitler-Staljin-puna je takvih slucajeva. Pregovori su vodjeni u velikoj tajnosti. Od nasih na vrhu niko se nije bunio samo smo ja i Rankovic malo vise sumnjali u ishod nego Tito.”4 Partizansko rukovodstvo poslalo je nekoliko telegrama Moskvi, prilicno nerazumljivih, u kojima su nagovijestili svoju saradnju sa Njemcima. Dana 30. marta 1943. godine, stigao je odgovor Moskve u kome su bile karakteristicne ove rijeci: “Zbunjuje nas... trazimo objasnjenje”...5 Draza Mihailovic je u toku bitke na Neretvi, 23. marta 1943. godine, poslao radiogram Jugoslovenskoj Vladi u Londonu, u kome se kaze: “Doskorsnja propaganda Radio-Londona za partizane uspela je da pojaca ideolosku borbu, sto nas jako slabi u pogledu otpora prema Nemcima i Italijanima i pokolebava domobrane da nam prilaze. Komunisti i dalje vode pregovore sa Nemcima, a Nemci imaju za cilj da nas podvojeno unistavaju, upotrebljavajuci na prvom mestu komuniste protiv nas... Sad je situacija u Hercegovini sledeca: komunisti napadaju nas a Nemci i ustase idu pozadi njih.”6
U radiogramu Jugoslovenskoj Vladi u Londonu, Draza Mihailovic je 10. novembra 1943. godine napisao pored ostalog ovo: “Ne dozvoljavam da ikakva mrlja padne na slavno ime djenerala Djukanovica i pukovnika Stanisica, koje su komunisti na najsvirepiji nacin pobili uz svete mosti Svetog Vasilija u manastiru Ostrogu. Ovo su Nemci komunistima omogucili da izvrse, jer su Bajo Stanisic i Blazo Djukanovic odbili svaku saradnju sa Nemcima.”7
U svojoj knjizi “Ratno doba”, Milovan Djilas otvoreno je opisao svoje nagodbe sa Italijanima. O tome Dilas pise ovako: ...“U odredjeno vrijeme, jedanput nedjeljno, Savini kuriri, propisno odjeveni i naoruzani, krenuli bi sa konjima i mazgama u Niksic po namirnice. Po povratku, namirnice su razdijeljene, pola zarobljenicima a pola Savinom stabu i bolnici.”8
Dana 11. novembra 1941. godine, u Visegradu je odrzan sastanak izmedju cetnika, partizana i Italijana. Sa cetnicke strane bili su prisutni: major Bosko Todorovic, komandant Visegradskog cetnickog odreda, porucnik Kamenko Jevtic i komandant Zlatiborskog cetnickog odreda Radomir Djekic. Sa partizanske strane bio je prisutan komesar Semeckog NOP bataljona Spaso Markovic, a sa italijanske strane komandant XI alpijskog puka. Cetnicko-partizanska delegacija posla je sa Semeckog polja italijanskim automobilom, u pratnji jednog italijanskog porucnika, inace grofa iz Trenta. Na ulazu u italijanski stab u Visegradu, jedan italijanski oficir fotografisao je majora Todorovica, komesara Markovica i komandanta italijanskog puka. Na ovom sastanku, Italijani su se obavezali, da ce iz visegradskog kraja odstraniti ustase i muslimansku miliciju, koju su terorisali srpski zivalj, a cetnici i partizani su se obavezali da nece napadati Italijane.9
Rezimski komunisticki istoricari nikada nijesu pominjali ovaj sastanak. Po porazu u Srbiji u decembru 1941. godine, Tito se sa preostalim partizanima krajem 1941. i pocetkom 1942. godine obreo u Starom Rasu. On je namjeravao da se povuce u planine oko gornjeg toka rijeke Une, odnosno na liniju Grmec planina-Bihac-Bosanska Krupa-Donji Lapac-Bosanski Petrovac. To je bio prostor u kome su ustase unistile srpsko stanovnistvo i njime suvereno vladale. Tito je sa generalom Glezom fon Horstenauom, preko Vladimira Velebita imao sporazum kojim je obezbijedio svoj dolazak u zapadnu Bosnu.10
Tito je takodje imao sporazum sa komandantom II italijanske armije generalom Marijom Roatom, po kojemu su se italijanske trupe povukle sa italijansko-njemacke demarkacione linije, i presle na ustasko-italijansku demarkacionu liniju u Bosni. Tako je Titu i njegovim partizanima ostavljena bezbjedna tampon zona preko koje ce se povuci. Na osnovu toga je Tito u drugoj polovini juna 1942. godine, izvrsio koncentraciju svoje dvije proleterske brigade, i preostalih partizanskih snaga, koje su pobjegle iz Crne Gore i Hercegovine, na prostoru Drina-Volujak-Maglic-Zelengora, za put prema Bihacu.11
Partizani su izvrsili mars preko zone koju su im evakuisali Italijani ka Bihacu, u koji su stigli 4. novembra 1942. godine. Bezbjedni od Italijana i ustasa, partizani su se sukobili na tom svom putu samo sa cetnicima na prostoru Donjeg Lapca i Kupresa, sto je i bila Titova namjera. 12
Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru i Boku, u svom pismu od 10. septembra 1943. godine OK za Cetinje, pored ostalog je napisao: “Formirane partizanske cete i bataljoni neka nastupaju u pravcu gradova i neka u sporazumu sa italijanskim komandama ili prilikom njihovog odlaska zauzimaju iste.”13
*************