Saradnja četnika sa ustašama

O Drenovicu sam stavio do sada na desetine textova, i ne pada mi na pamet da sebi dozvolim da mi tvoj proizvoljno pristrasni sud o tome bez i jednog konkretnog argumenta utice na misljenje.

O Drenovicu pise ovo :

U jednom nedatiranom dokumentu iz 1942. godine, Mihailović opravdava sporazume “četnika u Bosni i Hercegovini i Lici i Pavelićevih vlasti”. Jedino što se Mihailoviću nije dopalo, jeste to što su sporazumi bili formlni, zvanični i javni, i što ljaga za to pada na četnički vojno-politički vrh. Mihailović, međutim, nije iskazao ljutnju niti zamerke Drenoviću, pa ni onda kada su Mihailovića viši četnički funkcioneri upozoravali na preterano i, za opštu četničku stvar, štetno zajedništvo Drenovića i ustaša. Komandant četnika u zapadnoj Bosni major Vranješević, nadležni Drenovićev starešina, izvestio je 3. februara 1943. Dražu Mihailovića daje Drenović “bolesno ambiciozan”, te “se ne ustručava da zapliva u Nemačke i Hrvatske vode”, što je “dovelo do propasti njegovog odreda”. Dalje, Vranješević piše: “Slao je poklonstvenu deputaciju u ime Bosanske Krajine da izjavi lojalnost poglavniku i vladici Germogenu u Zagreb. Večito je sa Hrvatima i Nemcima u B. Luci.”

Petar Baćović je 7. februara 1943. izvestio Mihailovića da “Drenović ide zajedno sa Nemcima i Hrvatima”. Mihailović je, međutim, smatrao da je to model i način na koji četnici “spasavaju” Srbe, pa je sutradan obavestio Zaharija Ostojića da “Drenović ide zajedno sa Nemcima i ustašama i Lorković ga hvali”. Kada je Mihailović pobegao iz Srbije u Bosnu, lično je u ime Kralja Petra, unapređivao ustaške oficire, delio im odlikovanja i radio na objedinjavanju četničkoustaških borbenih aktivnosti. Obim, vreme i modalitete četničko-ustaške saradnje određivao je Mihailović, a potčinjeni su to u praksi, na terenu realizovali.

Vrhunac odnosa sa ustaškim vlastima, predstavlja svakako upućivanje Mihailovićeve delegacije u aprilu 1945. poglavniku Paveliću radi sporazumevanja o zajedničkim naporima da se zaustavi oslobođenje zemlje od strane snaga Jugoslovenske armije. U delegaciji su bili general Svetomir Đukić, major Žika Andrić, inženjer Vladimir Predavač i dr Ranko Brašić. Oni su pregovarali sa delegacijom u kojoj su bili Pavelić, Andrija Artuković, ustaški generali Ante Maškov, Đorđe Gruić i Vjekoslav Luburić, kao i pukovnik Jozo Rukavina. Da bi izrazio važnost i potrebu zajedničkih dogovora, Mihailović je poslao lična pisma: jedno za Alojzija Stepinca, a drugo naslovljeno na advokata Ranka Brašića, s čijom je sadržinom ovaj upoznao Pavelića.

*

SPORAZUM UROŠA DRENOVIĆA SA USTAŠAMA O PRIZNAVANJU VLASTI NDH

ZAPISNIK
sastavljen u kotarskom predstojništvu u Varcar Vakufu dana 27/IV. 1942. g. u svrhu smirenja i pacificiranja cielog područja, a u smislu postojećih odredaba danas su se sastali u kotarskom predstojništvu ispred hrvatskih vlasti g. Emil Rataj – bojnik, kao predstavnik domobranstva, g. Marko Jungić – kotarski predstojnik, kao predstavnik upravnih vlasti i g. Konstantin Urumović, kao predstojnik kotarskog suda, kao politički predstavnik, a sa srpske strane odnosno četničke komande “Kočić” g. Uroš Drenović, komandant četničke organizacije, i g.Tode Mitrović, kao predstavnik političkih četničkih organizacija.

Na sastanku je zaključeno slijedeće:

I.

Na obim stranama pokazana je volja i spremnost za likvidiranje uzajamnog neprijateljstva.

II.

Zajedničkim saradnjama ima se odmah nakon ovoga sastanka poraditi na pomoći svih stanovnika kako u gradu tako i u selu. Time se podrazumjeva uzajamni saobraćaj i zamjena svih dobara, a u tu svrhu omogućiti nesmetani dolazak i odlazak seljaka bez razlike u grad. Državne vlasti će svojim autoritetom kao i materijalom pomoći obnavljanje porušenih ili popaljenih domova.

III.

Hrvatske oružane snage će svojom snagom zaštićivati srpska sela u zajednici sa četnicima od napada komunista odnosno t.zv. “partizana”.

IV.

Ima se odmah ustanoviti i imenovati općinski povjerenik za sela Podbrdo, Podrašnica, Medna, Baraći i Gerzovo, koji će sarađivati sa kotarskom oblasti.

V.

Hrvatske oružane snage zajedno sa četnicima u gradu kao i na terenu suzbijati će i uništavati komunističke bande.

VI.

Obitelji čiji su hranioci u zarobljeništvu, a koji ne pripadaju komunističkoj partiji dobivati će odmah podporu u smislu postojećih odredaba i to za ženu 16 Kn, a za djete Po 10 kn dnevno.

VII.

Isto tako sve udovice koje su stradale prilikom akcija oko suzbijanja pobuna a čiji hranilac nije bio komunista, dobit će odmah podporu od strane države.

VIII.

Svim stanovnicima pravoslavne vjeroispovjesti garantuje se apsolutno slobodno ispovjedanje svoje vjere, slavljenje svojih vjerskih praznika i slave, kao i jednakost pred zakonima. U tu svrhu svećenici pravoslavne vjere mogu slobodno vršiti svoju dužnost. Državne i vojne vlasti materijalno će pomoći oko popravljanja porušenih crkava.

IX.

%C4%8Cetnici-204x300.jpg.webp


Zbornik XIV, 1, str. 215-218
Sve akcije oko uništenja komunističkih bandi vršit će sporazumno zapovjednik hrvatskih oružanih snaga i zapovjednik četničkih organizacija. Pročitali smo i saglasni smo:

Komandant četničkih organizacija: “Kočić” – Drenović v.r.
Predstavnik političkih organ. T. Mitrović v.r.

Zapovjednik bojnik: Emil Rataj v.r.
Predstojnik kot. suda: Konstantin Urumović v.r.
Kotarski predstojnik: Marko Jungić

M.P.
Velika župa Pliva i Rama
Jajce

Za točnost prepisa:
Pročelnik operativnog odjela glavnostožerni pukovnik M.P. Dragojlov [Fedor]
Zbornik XIV, 1, str. 215-218
А ја то све лепо почистио као обично смеће и то аргументовано са све потпитањима на које ниси имао одгвоор него по обичају прескочио и наставио даље са манипулацијама.
О томе еј писано и на теми посвећеној њему али тебе брига и за то:
https://forum.krstarica.com/threads/uros-drenovic.791210/

А ко то пише о Дреновићу?Јел велечасни Бранко Латас!?
 
Zarobljeni saborci, Cetnici, Ustase i Njemci nakon borbi za Knin, decembar 1944 :mrgreen:

Pogledajte prilog 1151325
Четници су се још пре борбе за Книн извукли према Истри и Словенији тако да у борбама за Книн нису ни учествовали, по ко зна који пут пишем то.
Фотографија је можда после тих борби, тешко је рећи јер су комунисти потписавали исте како им се ћефне.
Није доказ ничега.
 
Четници су се још пре борбе за Книн извукли према Истри и Словенији тако да у борбама за Книн нису ни учествовали, по ко зна који пут пишем то.
Фотографија је можда после тих борби, тешко је рећи јер су комунисти потписавали исте како им се ћефне.
Није доказ ничега.

Da o tome priložimo i izveštaj nemačke komande...

„Do osetnog slabljenja fronta kod Knina došlo je kad je 6-7.000 ljudi jaka četnička grupa vođena od popa Momčila pešačkim maršem prebačena u oblast Karlovca. Razlog koji je ovo izazvao je neprijateljstvo sa ustašama, pa je rešeno da se formira jedan četnički korpus u oblasti Ljubljane. Marševski pokret bio je pomognut od strane 373. divizije koliko god je to bilo moguće. (nem. Eine empfindliche Schwächung des Frontabschnittes bei Knin trat dadurch ein, daß eine bisher nordwestlich der Stadt gestandene, etwa 6—7000 Mann starke, von dem Popen Momčilo geführte Cetnikgruppe im Fußmarsch in die Gegend von Karlovac verlegt wurde. Der Grund des Abzuges war Verfeindung mit der Ustascha, auch hieß es, daß im Raum von Laibach ein Cetnikkorps aufgestellt würde. Die Marschbewegung wurde so gut als möglich von der 373. Div. unterstützt.)“
 
ХРАНА ЗА ЧЕТНИКЕ
Четници су "ослобађајући" Јасеновац:hahaha: остали без хране и санитетског материјала, па су замолили браћу по оружју - усташе, да им припомогну у збрињавању рањених и исхрани изгладнелих четника. Очигледно су апанаже од Недића задоцниле, али ту је НДХ, и усташе, наравно... Ионако су садејствовали у скоро свим немачким офанзивама против НОВ и ПОЈ.

259147339_10215701741776636_555127370504632560_n.jpg
 
ХРАНА ЗА ЧЕТНИКЕ
Четници су "ослобађајући" Јасеновац:hahaha: остали без хране и санитетског материјала, па су замолили браћу по оружју - усташе, да им припомогну у збрињавању рањених и исхрани изгладнелих четника. Очигледно су апанаже од Недића задоцниле, али ту је НДХ, и усташе, наравно... Ионако су садејствовали у скоро свим немачким офанзивама против НОВ и ПОЈ.

Ah da, još falsifikata sračunatih da operu Hrvate od ustaštva, kao i komuniste od saradnje sa ustašama :kafa:
 
Slozna fasisticka braca, identicno nazadnog mentalnog sklopa se vrlo lako dogovore u zajednickoj borbi protiv partizana, sluzeci njemackog, italijanskog itd okupatora, vrseci izdaju drzave :hahaha:

Drenovic i brraca po fasisticko kriminalnom mentalnom sklopu :hahaha:

Pogledajte prilog 1153473

Milion puta ponovljena slika, koja se takođe može iskoristiti i kao dokaz da su svi Hrvati ustaše :kafa:
 
Četnika u Splitu za cijelo vrijeme Nezavisne Države Hrvatske ne samo, naime, da je bilo, već su bili neobično aktivni. Već početkom listopada 1941. godine, svega koji mjesec nakon utemeljenja NDH i Rimskih ugovora, kojima je Pavelić Dalmaciju prepustio Italiji, na dogovor s Talijanima o zajedničkoj ratnoj strategiji u Split je iz Kolašina stigao četnički vojvoda Ilija Trifunović-Birčanin, bliski suradnik Koste Pećanca. Nakon nekoliko mjeseci, vojvoda Birčanin – kojega će Draža Mihailović ubrzo imenovati komandantom Dalmacije, Hercegovine, zapadne Bosne i jugozapadne Hrvatske – nezadovoljan situacijom u Splitu, 9. svibnja 1942. telegramom obavještava đenerala Dražu kako “u Splitu i celoj Dalmaciji, a naročito u ovom glavnom mestu na primorju, kao da je devedeset odsto komunista!”.

Tih dana u hladu bašte hotela Park na Bačvicama stoluje i četnički vojvoda Dobroslav Jevđević, koji će tamo tanačiti detalje suradnje s predstavnicima talijanske divizije Bergamo i organizirati zajedničke akcije. Aktivna četnička organizacija u Splitu do tada već izdaje list Slobodna Srbija i bilten Krik iz jama, koje pod sponzorstvom Talijana dijele po kućama, pa čak i po školama, ali najaktivniji su u marljivom sastavljanju spiskova za likvidaciju splitskih antifašista, koje uredno dostavljaju talijanskim vlastima: većina antifašista koje su Talijani likvidirali u Splitu otkrivena je upravo uz pomoć splitske četničke organizacije.

Ipak, najdublji trag četnici su ovdje ostavili početkom jeseni 1942, kad su Talijani vlakom iz Knina doveli u Split dvije stotine pripadnika Drvarsko-petrovačkog četničkog odreda pod komandom Mane Rokvića, pa ih kamionima prebacili u nedaleki Omiš, odakle su – pod pratnjom dva oružnika Ministarstva unutarnjih poslova NDH – krenuli u obližnje Gate, zapalili cijelo selo, brutalno silujući i koljući sve što im se našlo na putu. Iza četnika u Gatama je ostalo devedeset pet leševa nedužnih civila, uglavnom žena, djece i staraca, nakon čega su krenuli dalje podmosoroskim selima, završivši pokoljem tridesetak ljudi u Dugopolju. Ukupno su Rokvićevi četnici u selima oko Splita poklali više od dvjesto ljudi.

Nakon tog masakra u Splitu je održana i konferencija četničkih vođa Dalmacije, pod predsjedanjem popa Momčila Đujića, utemeljitelja Dinarske četničke divizije, a 14. siječnja 1944. u hotelu Ambasador na splitskoj Rivi i novi sastanak Talijana i splitskih četnika, predvođenih popom Sergijem Urukalom, na kojemu se dogovaraju detalji suradnje u velikoj operaciji koja će kasnije biti poznata kao Četvrta ofenziva, ona na Neretvi.

Istog dana ilegalci su u Splitu ranili dva četnika, pa dva dana kasnije osmi broj biltena Krik iz jama poručuje Splićanima: “Split, koji mučkim napadom na četnike klikće svojim junacima mraka, može da se spremi da dugo jauče. Splite, splitska većino, samo nosi novo drvlje na svoju lomaču, na kojoj ćeš izgoriti i sasuti se u prah i pepeo. Četnici poznaju splitske komuniste, kao i sve ono splitsko što se s komunistima plete, jatači i plješće im. Sve će to bez samilosti i bez izuzetaka biti istrijebljeno iz Splita. Sve će to biti istrijebljeno danas, sutra, prekosutra!”

Tih dana, u Splitu pod talijanskom okupacijom, prilično je uobičajeno na ulici vidjeti ustaše u crnim uniformama i četnike s mrtvačkim glavama na šubarama, i jedne i druge pod talijanskim oružjem. Prava četnička parada održana je, međutim, početkom veljače 1943, kad je umro vojvoda Ilija Birčanin, glavni Mihailovićev povjerenik za Split i Dalmaciju, a na sprovod vlakom iz Knina stiglo nekoliko stotina Đujićevih četnika, pjevajući po gradu četničke pjesme i kličući “srpskom Jadranu”.

Svega koji tjedan kasnije u Split će ih vlakom iz Knina stići još više: gotovo tri hiljade četnika, po nekima i cijelih pet, iz Splita će zajedno s ustašama i domobranima krenuti na put prema – Neretvi. Upravo nadrealna, filmska scena mogla se tih dana vidjeti u splitskoj luci, iz koje je u sklopu velike zajedničke ofenzive 6. ožujka 1943. isplovio parobrod za Merković: na pramcu četnici, u sredini Talijani, a na krmi ustaše, tri vesele vojske na pijanom brodu pjevaju svaka svoju pjesmu, čak se i međusobno podbadaju i zajebavaju, pa onda zajedno bodre i pjesmom prijete partizanima.

Tih dana osnovan je u Splitu Centralni četnički odbor, čiji će članovi koncem ožujka avionom otputovati u Crnu Goru, a odatle u Kolašin, na dogovor s generalom Dražom Mihailovićem oko daljnjeg rada četničke organizacije u Splitu i Dalmaciji. A ona je u gradu sad već dobro uhodana, suradnja s Talijanima cvate – nije nezapaženo prošla njihova pojava, rame uz rame s ustašama, na sahrani zloglasnog talijanskog oficira Giovannija Save, straha i trepeta Splita toga doba, ni pomoć u likvidaciji šestoro splitskih omladinaca, optuženih za Savino ubojstvo – pa se na redovnim tjednim sastancima splitskih četnika raspravlja i o preuzimanju vlasti u gradu nakon sve izvjesnijeg odlaska Talijana.

Tim je poslom uskoro stigao i izaslanik četničke Vrhovne komande potpukovnik Mladen Žujović, novi Dražin komandant Bosne, Like i Dalmacije, koji će u Splitu formirati Nacionalni komitet za Dalmaciju i s generalom Umbertom Spigom, komandantom 18. armijskog korpusa, u kolovozu razmatrati mogućnost primopredaje vlasti.

Od primopredaje vlasti, kako znamo, nije bilo ništa: nakon kapitulacije Talijani su otišli, otišli su za njima i ustaše, partizani su ušli u Split, a dični splitski četnici požurili su svoju pomoć ponuditi novom gospodaru: 18. rujna 1943. njemački poručnik Lippert iz Obavještajnog odjela 114. lovačke divizije sastavlja izvještaj o posjetu Milana Cvjetičanina, oficira Dinarske četničke brigade, kojega je kapitulacija Italije zatekla na liječenju u Splitu, nakon čega je požurio Nijemcima. “Mi četnici znamo da se samo uz pomoć njemačkih trupa može postići efikasno uništenje bandita, jer smo mi za to isuviše slabi”, kaže Cvjetičanin poručniku Lippertu.

I odjednom – gle čuda – eto četnika po drugi put među Splićanima, ovaj put s njemačkim propusnicama, usred Nezavisne Države Hrvatske. Bizarno? Povijest se ne sjeća, ali arhive pamte: kad je koji mjesec kasnije, 9. siječnja 1944, u svađi kraj splitskog buffeta Aeroplan jedan pijani ustaša ubio nekog četničkog vazduhoplovca, povjerljivog njemačkog konfidenta, Feldkomandatura Wehrmachta zaprijetila je ustašama da će to “skupo platiti”. Usred ustaške NDH!

Kad su, uostalom, u proljeće 1944. ustaške vlasti u Splitu pohapsile četničke vođe zbog nezapamćenog masakra u Sinjskoj krajini – iako su više od hiljadu civila, žena, djece i staraca u selima pod Kamešnicom poubijali pripadnici zloglasne SS divizije Prinz Eugen – zapovjednik puka 264. divizije u Splitu, potpukovnik Müller, naredio je vlastima NDH da zarobljene četničke saveznike odmah puste na slobodu. Što su ustaške vlasti, jasno, odlučno poslušale. Jednako kao što su odlučno poslušale i kad je 12. svibnja iz Zagreba stigla zapovijed da se iz Splita deportira dvije hiljade “nepouzdanih osoba”, uglavnom Talijana, Srba, četnika, Jugoslavena i komunističkih simpatizera, a iz njemačke komande samo tri dana kasnije, 15. svibnja, stiglo upozorenje da se “četnike u Splitu ne dira”.

Četnici su Nijemcima u Splitu trebali, između ostalog, za istu stvar kao i Talijanima: za ubacivanje u redove antifašista i njihovo denunciranje. U tome ih je organizirao poznati njemački povjerenik Mihajlo Zaklanović, koji po nalogu popa Đujića toga svibnja putuje u četničku Vrhovnu komandu, da generalu Draži Mihailoviću podnese iscrpni izvještaj o stanju u splitskoj četničkoj organizaciji i suradnji s Nijemcima.

Već je, uostalom, ljeto 1944. i četnici su sad otvoreni njemački saveznici. Ministarstvo oružanih snaga NDH 17. srpnja 1944. obavještava tako jedinice na terenu kako je Führer zabranio upotrebu naziva “partizani”, koje u komunikaciji s Nijemcima od sada valja zvati “komunisti” ili “komunistička banda”, a “četničke suborce” – “hrvatskim borbenim skupinama”. Tog ljeta opet u Split stiže pop Momčilo Đujić, a u kolovozu Nijemci u Splitu sklanjaju tri stotine njegovih četnika odjevenih u njemačke uniforme, drže ih u svojim kasarnama i preventivno – dok su Đujićevi četnici u gradu – zbog izrazito antisrpskih tekstova zabranjuju splitski dnevni list Novo doba!

Mislite da je to bizarno? Početkom jeseni, 25. rujna 1944, Nijemci su u Splitu uhapsili i zatvorili ustaškog bojnika Bednjanca, zbog toga što su njegovi ljudi premlatili dva četnika, zaprijetivši – prema izvještaju Ustaške nadzorne službe od 25. rujna 1944. – da će, ako u Splitu bude ubijen koji četnik, za odmazdu strijeljati petoricu ustaša! Usred NDH!

Za to, međutim, nije bilo vremena: mjesec dana kasnije u Split su ušli partizani, i grad je konačno bio slobodan. Epilog epizode? Kad je koji dan nakon ulaska u Split Vojni sud Osmog korpusa NOVJ obznanio kako je zbog ratnog zločina i suradnje s neprijateljem izvršena smrtna kazna nad većom grupom građana Splita, među dvadeset četvoricom strijeljanih pravilno se rasporedilo osam suradnika njemačkog okupatora, osam ustaša i – osam četnika.

Pitaju li se, eto, još uvijek “ovdašnji čitaoci, naročito mlađi”, kakve veze imaju četnici sa Splitom, NDH i ustašama, eto odgovora: prilično tijesne.

Odrastao sam, najzad, na Gripama, tik iznad stepenica prema staroj austrijskoj tvrđavi, kraj kojih je 29. travnja 1943, zbog atentata na Giovannija Savu, ubijen gimnazijalac Žarko Pejković, kojega su Talijanima – uzgred, nevinog – denuncirali splitski četnici: štoviše, šezdesetih sam nedaleko odatle išao u vrtić što je nosio njegovo ime. Nakon toga išao sam u osnovnu školu na Lučcu, koja je nosila ime Bruna Ivanovića, mladog Splićanina kojega su 1942. u Strmici kraj Knina brutalno ubili četnici popa Đujića, a onda u srednju školu nazvanu imenom Ante Jonića, prvog dalmatinskog narodnog heroja, kojega su 1942. kod Livna zajedničkim snagama ubili Talijani i četnici.



O tome, naravno, iz serije “Ravna gora” nećete doznati ništa. A teško da ćete o tome išta doznati i iz suvremene hrvatske kinematografije ili historiografije. To da su se četnici popa Đujića usred Drugog svjetskog rata šepurili po ustaškom Splitu, iz nekog razloga, rekoh, ne vole čuti ni Hrvati.

Eto vam dakle, poštovani gledatelji, talijanskih crnokošuljaša i odanih prijatelja iz SS divizije Prinz Eugen, pa zajedno gledajte “Ravnu goru”, eto vam Nezavisne Države Hrvatske, Führerovih “hrvatskih borbenih skupina” i njihovih najboljih neprijatelja ustaša, s kojima se tih dana šepure po splitskoj Rivi – ****** se s njima.

1502788_387489494718550_445595772_o.jpg
 
Imbecil ti je onaj ko te napravio tako lazljivog i neinteligentnog.Zasto poslije svakog komentara stavljas soljicu kafe, da iskazes svoju ravnodusnost kada si nestabilni osjetljivi mediokritet koji nedostatak argumenata nadomjescujes usiljenim nelogicnim lazima.Smijesan si.

Kako bih ti rekao, postoji internet i veoma je lako kliknuti na sliku i videti izvor. Dakle, fotografija je nesumnjivo iz 1925. godine :kafa:
 
Poslednja izmena od moderatora:

18. srpnja 1942. Četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanin sa sjedištem u Splitu :hahaha:


Pogledajte prilog 1153529

To isto nije slika iz '42, što se u krajnjoj liniji može videti i po uniformama četnika. Ne znam da li si svestan, ali četnički pokret nije nastao '41, već je delovao kao sasvim legitimna organizacija između dva svetska rata, a takođe mu se priključilo i hiljade Hrvata u to doba :kafa:
 
Hoce li se ovom mediokritetu inteligencije i znanja amebe stati u kraj da ovdje iznosi lazljive nebuloze?

S osloncem na saradnju sa ustasama četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanain osniva stožer, u tada od Talijana, okupiranom Splitu. On osniva više četničkih postrojbi sastavljenih u dobrom dijelu od etničkih Hrvata; u Splitu osniva u veljači 1942. godine Srpski nacionalni komitet, a u srpnju 1942. osniva Komitet crnogorskih nacionalista.



Malo kome je poznata činjenica da je u četničkim redovima u Drugom svjetskom ratu bilo i veliki broj Hrvata-dobrovoljaca ( dragovoljaca). U svojoj knjizi sjećanja vojvoda pop Momčilo Đujić piše “Po prelasku svih naših jedinica (bijeg iz NDH. op.), most na Soči trebalo je dići u vazduh, što nije bilo ni lako ni jednostavno. Tog zadatka prihvatio se jedan odvažan mladić – Milan Bilić, po narodnosti Hrvat. On je uspio porušiti veliki most, ali je nažalost, zajedno sa razorenim mostom otišao u dubine rijeke Soče i ostao kao heroj kod svih preživjelih boraca.” (Momčilo Đujić, Spomenica Dinarske četničke divizije, 1941 – 1945, stranica 492, Cleveland, 1995),

Prema relevantnim četničkim izvorima spomenuti Hrvat Milan Bilić bio je najprije pripadnik Ljotićeve omladine iz Dalmacije, a 1942. godine se kao dobrovoljac priključio četnicima Dinarske divizije. Kada su se četnici te Dinarske divizije povlačili kroz Sloveniju prema Austriji, sukobili su se sa jakim partizanskim jedinicama kod Gorice, na rijeci Soči. Mnogo je četnika, ali i partizana izgubilo glave prilikom prelaska Soče, koju je ipak većina četnika uspjela preći. Međutim, partizani su im bili za petama, a četnici su doznali da su se partizanima uskoro trebala priključiti značajna pojačanje. Zato su četnici pokušali minirati most na Soči, te tako spriječiti partizane da pređu rijeku i krenu za njima u potjere. No, prvo miniranje čeličnog mosta bilo je potpuno neuspješno. Most se dobro zatresao, ali je ostao čitav. Tada je Hrvat – četnik Milan Bilić izvršio takozvano dobrovoljno „samominiranje”. Spustivši se pomoću konopa, postavio je eksploziv na nosive točke mosta i detonirao eksploziv, ne želeći se ponovo popeti i spasiti. Tako se zahvaljujući pravom herojskom aktu jednog Hrvata, a u stvarnosti uvjerenog četnika, spasila većina njegove četničke subraće iz Dinarske divizije.

U četnicima je bilo tisuće Hrvata

Većina hrvatskih četnika ili četnika Hrvata bila je s područja Dalmacije, ali bilo ih je i u drugim krajevima, osobito otocima Hrvatskog primorja. Broj Hrvata dobrovoljaca u četnicima bio je minimalno 2.000 ljudi, ali oni koji su se bavili tim područjem, još uvijek tabu-temom hrvatske historiografije, tvrde da je taj broj bio i daleko veći.

Hrvati iz Dalmacije koji su bili , vjerni kralju , osnivaju četničke vojne postrojbe: Kaštelanski četnički odred, Splitsko-šibenički bataljon i Odred vojvode Birčanina, koji djeluju u sklopu Dinarskog četničkog korpusa na čelu s pravoslavnim popom Momčilom Đujićem. Osim u Splitu, Trogiru, Šibeniku i Makarskoj, četništvo ima odjeka i na hrvatskim otocima poput Korčule i Krka. (Zbornik dokumenata Vojnoistorijskog institute: tom XIV, Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića).

Prema istim arhivskim izvorima, nakon kapitulacije Italije Mladen Žujović, koji je na poziciji naslijedio umrlog vojvodu Iliju Trifunovića – Birčanina koji je umro 1943., počinje formiranje četničkih odreda po nizu dalmatinskih gradova, Splitu, Šibeniku, Trogiru, Kaštelima, Makarskoj, itd. Prema dokumentima iz Vojnoistorijskog instituta u Beogradu već 1941. godine vojvoda Momčilo Đujić pismom obavještava tada još pukovnika Dražu Mihailovića da se Dinarskoj diviziji pridružilo 510 Hrvata, koji su tako postali četnici.



Četnika – Hrvata je bilo i na komandnim položajima u Dinarskoj četničkoj diviziji. Posebno se isticao Ivo Jankov, četnički poručnik. Jedan od poznatijih Hrvata – četnika bio je i kapetan Krešimir Vranić, zapovjednik Drugog četničkog odreda jačine oko 2.500 ljudi, uglavnom Hrvata. S njim su u tom odredu oficiri bili poručnik Anton Šuster iz Sušaka i potporučnik Niko Lazarić s otoka Krka (Dinko Šuljak, Tražio sam Radićevu Hrvatsku, Knjižnica Hrvatske Revije, Barcelona, 1988, strana 163-167).



Ilija Trifunović Birčanin – četnički vojvoda sa sjedištem u Splitu

U listopadu 1941. iz Srbije je stigao u Split četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanin, s uputama iz stožera Draže Mihailovića. Pod njegovim vodstvom u Splitu je ustrojen “Četnički centar za Dalmaciju, Liku, Kordun i zapadnu Bosnu i Hercegovinu”. Taj je Centar u pojedine dijelove Hrvatske, gdje je bilo četničkih grupa, slao instruktore regrutirane iz redova oficira bivše jugoslavenske vojske.

Ilija Trifunović Birčanin bio je poznati četnički vojvoda koji se istaknuo još u Balkanskim ratovima, pa kasnije u I. svjetskom ratu. Rođen je u Topoli u Srbiji, a svoj stožer napravio je u Splitu odakle je nastojao povezati i koordinirati četnički pokret u Dalmaciji, Lici, dijelovima zapadne Bosne i Hercegovine.

Bio je među prevratnicima koji su izveli državni udar 27. ožujka 1941. godine, te izazvali krvavi rat na području Jugoslavije, a osobito na teritoriju novonastale NDH gdje su poginule stotine tisuća ljudi.

Nakon kapitulacije Jugoslavije u travnju 1941. godine sklanja se u selo Lipovo pokraj Kolašina (Crna Gora), gdje se u to vrijeme kretao i Stevan Moljević, Dobroslav Jevđević, Pavle Đurišić i drugi istaknuti četnički vojvode i ideolozi. U rujnu 1941. dolazi u godine u Split, gdje zajedno s Dobroslavom Jevđevićem uspostavlja četničko zapovjedništvo u suradnji s talijanskim okupacijskim vlastima. Osloncem na članstvo ORJUNE osniva više četničkih postrojbi sastavljenih u velikom dijelu od etničkih Hrvata; u Splitu osniva u veljači 1942. godine Srpski nacionalni komitet, a u srpnju iste godine Komitet crnogorskih nacionalista itd



Zašto je Split odabran kao središte četničkog stožera?

Nije badava Split odabran kao četničko središte: to je bio najveći grad na hrvatskoj obali (Rijeka i Zadar bili su od I. svjetskog rata pod Talijanima), i njemu je u bio snažan centar Jugoslavenske nacionalističke omladine (Orjuna), najjači u Hrvatskoj.

U Dalmaciji je djelovalo čak 50 ogranaka Orjune, no valja znati da je Orjuna imala svoje pristalice i ogranke i u Zagrebu i ostatku Hrvatske. Ipak, najjači pokret Orjune bio je u Splitu. Njezino članstvo čine “jugoslavenski nacionalisti hrvatskog plemena”. U Splitu izlazi i orjunaški list Pobeda. Danas izgledaju nevjerojatno fotografije iz tadašnjih novina koje prikazuju masovne orjunaške skupove na prepunoj splitskoj rivi.

Tako djeca uglednih splitskih, kaštelanskih i trogirskih orjunaša odlaze u četnike
 
Hoce li se ovom mediokritetu inteligencije i znanja amebe stati u kraj da ovdje iznosi lazljive nebuloze?

S osloncem na saradnju sa ustasama četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanain osniva stožer, u tada od Talijana, okupiranom Splitu. On osniva više četničkih postrojbi sastavljenih u dobrom dijelu od etničkih Hrvata; u Splitu osniva u veljači 1942. godine Srpski nacionalni komitet, a u srpnju 1942. osniva Komitet crnogorskih nacionalista.



Malo kome je poznata činjenica da je u četničkim redovima u Drugom svjetskom ratu bilo i veliki broj Hrvata-dobrovoljaca ( dragovoljaca). U svojoj knjizi sjećanja vojvoda pop Momčilo Đujić piše “Po prelasku svih naših jedinica (bijeg iz NDH. op.), most na Soči trebalo je dići u vazduh, što nije bilo ni lako ni jednostavno. Tog zadatka prihvatio se jedan odvažan mladić – Milan Bilić, po narodnosti Hrvat, koji se protiv Pavelićeve zločinačke vojske borio zajedno sa Srbima. On je uspio porušiti veliki most, ali je nažalost, zajedno sa razorenim mostom otišao u dubine rijeke Soče i ostao kao heroj kod svih preživjelih boraca.” (Momčilo Đujić, Spomenica Dinarske četničke divizije, 1941 – 1945, stranica 492, Cleveland, 1995),

Prema relevantnim četničkim izvorima spomenuti Hrvat Milan Bilić bio je najprije pripadnik Ljotićeve omladine iz Dalmacije, a 1942. godine se kao dobrovoljac priključio četnicima Dinarske divizije. Kada su se četnici te Dinarske divizije povlačili kroz Sloveniju prema Austriji, sukobili su se sa jakim partizanskim jedinicama kod Gorice, na rijeci Soči. Mnogo je četnika, ali i partizana izgubilo glave prilikom prelaska Soče, koju je ipak većina četnika uspjela preći. Međutim, partizani su im bili za petama, a četnici su doznali da su se partizanima uskoro trebala priključiti značajna pojačanje. Zato su četnici pokušali minirati most na Soči, te tako spriječiti partizane da pređu rijeku i krenu za njima u potjere. No, prvo miniranje čeličnog mosta bilo je potpuno neuspješno. Most se dobro zatresao, ali je ostao čitav. Tada je Hrvat – četnik Milan Bilić izvršio takozvano dobrovoljno „samominiranje”. Spustivši se pomoću konopa, postavio je eksploziv na nosive točke mosta i detonirao eksploziv, ne želeći se ponovo popeti i spasiti. Tako se zahvaljujući pravom herojskom aktu jednog Hrvata, a u stvarnosti uvjerenog četnika, spasila većina njegove četničke subraće iz Dinarske divizije.

U četnicima je bilo tisuće Hrvata

Većina hrvatskih četnika ili četnika Hrvata bila je s područja Dalmacije, ali bilo ih je i u drugim krajevima, osobito otocima Hrvatskog primorja. Broj Hrvata dobrovoljaca u četnicima bio je minimalno 2.000 ljudi, ali oni koji su se bavili tim područjem, još uvijek tabu-temom hrvatske historiografije, tvrde da je taj broj bio i daleko veći.

Hrvati iz Dalmacije koji su bili , vjerni kralju , osnivaju četničke vojne postrojbe: Kaštelanski četnički odred, Splitsko-šibenički bataljon i Odred vojvode Birčanina, koji djeluju u sklopu Dinarskog četničkog korpusa na čelu s pravoslavnim popom Momčilom Đujićem. Osim u Splitu, Trogiru, Šibeniku i Makarskoj, četništvo ima odjeka i na hrvatskim otocima poput Korčule i Krka. (Zbornik dokumenata Vojnoistorijskog institute: tom XIV, Dokumenti četničkog pokreta Draže Mihailovića).

Prema istim arhivskim izvorima, nakon kapitulacije Italije Mladen Žujović, koji je na poziciji naslijedio umrlog vojvodu Iliju Trifunovića – Birčanina koji je umro 1943., počinje formiranje četničkih odreda po nizu dalmatinskih gradova, Splitu, Šibeniku, Trogiru, Kaštelima, Makarskoj, itd. Prema dokumentima iz Vojnoistorijskog instituta u Beogradu već 1941. godine vojvoda Momčilo Đujić pismom obavještava tada još pukovnika Dražu Mihailovića da se Dinarskoj diviziji pridružilo 510 Hrvata, koji su tako postali četnici.



Četnika – Hrvata je bilo i na komandnim položajima u Dinarskoj četničkoj diviziji. Posebno se isticao Ivo Jankov, četnički poručnik. Jedan od poznatijih Hrvata – četnika bio je i kapetan Krešimir Vranić, zapovjednik Drugog četničkog odreda jačine oko 2.500 ljudi, uglavnom Hrvata. S njim su u tom odredu oficiri bili poručnik Anton Šuster iz Sušaka i potporučnik Niko Lazarić s otoka Krka (Dinko Šuljak, Tražio sam Radićevu Hrvatsku, Knjižnica Hrvatske Revije, Barcelona, 1988, strana 163-167).



Ilija Trifunović Birčanin – četnički vojvoda sa sjedištem u Splitu

U listopadu 1941. iz Srbije je stigao u Split četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanin, s uputama iz stožera Draže Mihailovića. Pod njegovim vodstvom u Splitu je ustrojen “Četnički centar za Dalmaciju, Liku, Kordun i zapadnu Bosnu i Hercegovinu”. Taj je Centar u pojedine dijelove Hrvatske, gdje je bilo četničkih grupa, slao instruktore regrutirane iz redova oficira bivše jugoslavenske vojske.

Ilija Trifunović Birčanin bio je poznati četnički vojvoda koji se istaknuo još u Balkanskim ratovima, pa kasnije u I. svjetskom ratu. Rođen je u Topoli u Srbiji, a svoj stožer napravio je u Splitu odakle je nastojao povezati i koordinirati četnički pokret u Dalmaciji, Lici, dijelovima zapadne Bosne i Hercegovine.

Bio je među prevratnicima koji su izveli državni udar 27. ožujka 1941. godine, te izazvali krvavi rat na području Jugoslavije, a osobito na teritoriju novonastale NDH gdje su poginule stotine tisuća ljudi.

Nakon kapitulacije Jugoslavije u travnju 1941. godine sklanja se u selo Lipovo pokraj Kolašina (Crna Gora), gdje se u to vrijeme kretao i Stevan Moljević, Dobroslav Jevđević, Pavle Đurišić i drugi istaknuti četnički vojvode i ideolozi. U rujnu 1941. dolazi u godine u Split, gdje zajedno s Dobroslavom Jevđevićem uspostavlja četničko zapovjedništvo u suradnji s talijanskim okupacijskim vlastima. Osloncem na članstvo ORJUNE osniva više četničkih postrojbi sastavljenih u velikom dijelu od etničkih Hrvata; u Splitu osniva u veljači 1942. godine Srpski nacionalni komitet, a u srpnju iste godine Komitet crnogorskih nacionalista itd



Zašto je Split odabran kao središte četničkog stožera?

Nije badava Split odabran kao četničko središte: to je bio najveći grad na hrvatskoj obali (Rijeka i Zadar bili su od I. svjetskog rata pod Talijanima), i njemu je u bio snažan centar Jugoslavenske nacionalističke omladine (Orjuna), najjači u Hrvatskoj.

U Dalmaciji je djelovalo čak 50 ogranaka Orjune, no valja znati da je Orjuna imala svoje pristalice i ogranke i u Zagrebu i ostatku Hrvatske. Ipak, najjači pokret Orjune bio je u Splitu. Njezino članstvo čine “jugoslavenski nacionalisti hrvatskog plemena”. U Splitu izlazi i orjunaški list Pobeda. Danas izgledaju nevjerojatno fotografije iz tadašnjih novina koje prikazuju masovne orjunaške skupove na prepunoj splitskoj rivi.

Tako djeca uglednih splitskih, kaštelanskih i trogirskih orjunaša odlaze u četnike

Inače, dobra je prilika da razradimo baš tu fotografiju, pošto sve ovo fino odslikava ***********ku propagandu. Dakle, na slici jeste vojvoda Ilija Trifunović Birčanin sa svojim komitama iz Stare Srbije. On je rođen 1877. godine, a umro je u Splitu od srčanog udara 1943. godine. Na slici iz '42 godine imao bi 65 godina, a ovde niko nije ni blizu te starosti. Takođe, 1916. godine u borbi sa Bugarima na Sivoj Steni teško je ranjen u ruku koja mu je kasnije amputirana, a kako možemo da primetimo, sve osobe na slici imaju obe ruke, što s obzirom na prethodno pomenuti datum znači da je ova fotografija nastala pre 1916. godine i nigde blizu Splita :kafa:
 
Inače, dobra je prilika da razradimo baš tu fotografiju, pošto sve ovo fino odslikava ***********ku propagandu. Dakle, na slici jeste vojvoda Ilija Trifunović Birčanin sa svojim komitama iz Stare Srbije. On je rođen 1877. godine, a umro je u Splitu od srčanog udara 1943. godine. Na slici iz '42 godine imao bi 65 godina, a ovde niko nije ni blizu te starosti. Takođe, 1916. godine teško je ranjen u ruku koja mu je kasnije amputirana, a kako možemo da primetimo, sve osobe na slici imaju obe ruke, što s obzirom na prethodno pomenuti datum znači da je ova fotografija nastala pre 1916. godine i nigde blizu Splita :kafa:
Ti na toj slici vidis koliko ko ima godina :hahaha:
 
Trifunović je početkom 1942. osnovao Dinarsku četničku diviziju.

Ilija Trifunović-Birčanin među četnicima u Dalmaciji:



Pogledajte prilog 1153538

Bravo genije, sad vidiš kako je izgledao '42 godine, a takođe vidiš i kako je Udruženje starih četnika čiji je on bio predsednik, bilo legitimna organizacija koja je okupljala takođe i hiljade Hrvata koji su joj se u međuvremenu pridružili :kafa:
 
Bravo genije, sad vidiš kako je izgledao '42 godine, a takođe vidiš i kako je Udruženje starih četnika čiji je on bio predsednik, bilo legitimna organizacija koja je okupljala takođe i hiljade Hrvata koji su joj se u međuvremenu pridružili :kafa:
Vidim kako je izgledao i 1942 kada je osnivao cetnicki dinarsku diviziju, koja se zajedno sa ustasama borila protiv protiv partizanskog pokreta, pa je samim tim bio legitiman koliko su to bile i Ustase :hahaha:Legitimnost sa mrtvackim lobanjama na crnoj fasistickoj zastavi, borbom protiv jedinog antifasistickog pokreta na tlu Evrope, do kraja 1944, ako izuzmemo Britance i Sovjete.
 
Vidim kako je izgledao i 1942 kada je osnivao cetnicki dinarsku diviziju, koja se zajedno sa ustasama borila protiv protiv partizanskog pokreta, pa je samim tim bio legitiman koliko su to bile i Ustase :hahaha:Legitimnost sa mrtvackim lobanjama na crnoj fasistickoj zastavi, borbom protiv jedinog antifasistickog pokreta na tlu Evrope, do kraja 1944, ako izuzmemo Britance i Sovjete.

Naravno da ne, jer mi pričamo o legitimnoj organizaciji između dva rata, a takođe niko ni ne negira da su četnici sarađivali sa Italijanima. To sramota svakako nije jer se u krajnjoj liniji i ne radi o okupatorima. Ako je neko okupator na primorju, onda su to Hrvati :kafa:
 
Naravno da ne, jer mi pričamo o legitimnoj organizaciji između dva rata, a takođe niko ni ne negira da su četnici sarađivali sa Italijanima. To sramota svakako nije jer se u krajnjoj liniji i ne radi o okupatorima. Ako je neko okupator na primorju, onda su to Hrvati :kafa:
Je li ovo zastava legalne vojske kraljevine Jugoslavije, Kralja koji je sa sve zlatom i parama pobjegao iz zemlje, i ostavio narod na cjedilu?

300x300.jpg

Naravno da nije.

Rimskim ugovorima 1941, cetnicki saveznik Pavelic je citavu dalmatinsku obalu, zajedno sa ostrvima prodao Musoliniju, i Dalmacija je do 1943 bila okupirana od strane Italijana, a Split je 1941 imao 40000 stanoovnika, 12.5 hiljada je otislo u Partizane, 50 u Ustase, 50 u Domobrane i njih 40tak u Cetnike.
Cetnici su osim sa Ustasama saradjivali i sa njemackim, bugarskim, albanskim, handzar divizijskim itd fasistima, o cemu svjedoci 3453543 dokumenta i fotografije americke nacionalne arhive u Washingtonu, i vi to silom ne mozete nikada izmijeniti.
 
Je li ovo zastava legalne vojske kraljevine Jugoslavije, Kralja koji je sa sve zlatom i parama pobjegao iz zemlje, i ostavio narod na cjedilu?

Pogledajte prilog 1153607
Naravno da nije.

Rimskim ugovorima 1941, cetnicki saveznik Pavelic je citavu dalmatinsku obalu, zajedno sa ostrvima prodao Musoliniju, i Dalmacija je do 1943 bila okupirana od strane Italijana, a Split je 1941 imao 40000 stanoovnika, 12.5 hiljada je otislo u Partizane, 50 u Ustase, 50 u Domobrane i njih 40tak u Cetnike.
Cetnici su osim sa Ustasama saradjivali i sa njemackim, bugarskim, albanskim, handzar divizijskim itd fasistima, o cemu svjedoci 3453543 dokumenta i fotografije americke nacionalne arhive u Washingtonu, i vi to silom ne mozete nikada izmijeniti.

To je zastava legitimne organizacije, valjda ti je jasno da i organizacije mogu da imaju svoja obeležja. Što se saradnje sa Italijanima tiče, ko te ****, Hrvati su tamo okupatori, a ne Italijani :whistling:
 

Back
Top