Ja sam sanjao(vec nekoliko puta),da sam na nekoj zurci. Nije uvek zurka,ali je uvek neko veselje. Svi igraju,svetla igraju sa nama kao u diskoteci. Igram kao nikad u zivotu. Kao da sutra ne postoji. Ali me svo vreme izjeda neka sumnja. Odjednom,vidim malo neko dete priblizava mi se kroz gomilu. U isto vreme,nestaje struje. Video sam to dete da mi se priblizava i odmah sam znao da nesto nije u redu. Dete nema lice. Nikad ga nema. U svakom snu tako.
Pokusavam da vrisnem ali ne mogu da progovorim niti da se pomerim. Ne mogu da ga vidim ali znam da mi se priblizava to dete. I kako prilazi sve vise mi raste strah. Okrecem se da trazim pomoc ali niko ne gleda u mene,svi su zauzeti sa sobom. Nikoga nije briga. Vracam pogled,a dete ravno ispred mene. Hvata me za ruku i povlaci za sobom. Ja se otimam ali bezuspesno,onda mi to dete strpa hloroform pod nos i ja se onesvestim. Posle nekog vremena budim se i vidim ispred sebe neki dovratak i hodnik. Ne mogu da se pomerim. Dete stoji ispred i smeje se. A meni samo oci vire iz maltera. Onda shvatim da me zivog zabetoniralo dete i pocinjem da vristim,a dete se smeje i sipa mi malter na oci.
Tad se probudim. Svaki put tako.