Samoubistvo

NijeSveTakoSivo

Početnik
Poruka
19
Ukoliko ovoj temi nije mesto ovde, molim moderatore da je premeste.

Vec par dana razmisljam o ovome, otvorim novine, neko se ubio, pricam sa ljudima i 'Jesi cula, taj i taj izvrsio samoubistvo'...
I sta ja znam, sve mi je to nekako delovalo 'daleko' dok nisam cula da se drugarici otac obesio. Onda sam, kad je sok prosao, pocela da razmisljam sta je to sto ljude navede da ovako nesto urade. Znam ja da ljudi imaju sto muka, besparica, nemastina, problemi, ma svasta nesto, ali ipak mislim da sve to nije razlog za oduzimanje zivota i ostavljanje porodice. Tako se problemi ne resavaju, za porodicu tek tad pocinju muke, pre svega treba preboleti i reci sebi 'moram napred'.
Konkretno za ovu drugaricu znam da finansijski ne stoje najbolje, bilo je tu i nekih porodicnih problema, ali ipak nista sto bi bilo vredno oduzimanja zivota, ostavljanja porodice, zavijanja u crno...eto, devojka ove godine treba da diplomira, gleda da ima prosek kako ne bi vracala kredit, i onda ovo da se desi..

Zanima me zasto roditelji tada ne razmisljaju o deci, zasto ne razmisljaju kako ce toj deci biti kad njih nema, kako ce psihicki preboleti, kako ce nastaviti dalje? Hoce li to uticati na njihovo zdravlje, hoce li im biti slika u glavi obesenog roditelja? Mozda i razmisljaju, ali izgleda da nemaju dovoljno hrabrosti da stanu ispred problema i da se bore, ako ne zbog sebe, onda zbog dece.
Ne znam, nisam roditelj, ali da jesam, znam da koliko god muka imala, ne bih tako nesto uradila, sta bi onda bilo sa decom, kome ih ostavljam, sta im ostavljam, ja probleme tako nisam resila.
Razumem da nisu svi ljudi psihicki jaki, da ne mogu svi podneti na isti nacin sve teskoce, ali problemi se ne resavaju ovako. Ako si roditelj, imas veliku odgovornost, imas nesto vredno iza sebe, nesto zbog cega moras napred, nesto cemu si ti uzor, nesto sto te voli bez obzira na to koliko ti materijalno imas da mu pruzis. Ti si mu podario zivot, vise od toga nije potrebno, dovoljna je podrska i razumevanje, dovoljno je da si tu.
A kad mu oduzmes bas to malo sto mu je potrebno, sta detetu ostaje? Praznina koju niko ne moze da popuni.
 
Ljudi u tom stanju svesti ne razmisljaju o posledicama i obicno su ubedjeni da nikom nece nedostajati i da nikome nece biti zao sto ih nema vise, a svako samoubistvo ostavlja ogromne posledice na clanove porodice i bliznje, ne mogu ni da zamislim kako je nekom roditelju ili jos gore detetu, kome roditelj izvrsi samoubistvo.
 
Razmišljao sam nekada, u trenucima velikih kriza na to(na samoubistvo). Spaslo me je to što sam bio lenj. Nemamo oružije u kući, pa sam razmišljao da skočim sa neke zgrade. Čuo sam da je jedan moj drug s kojim sam bio dobar u detinsvu (Sale) probao to, pa ostao invalid. Toga sam se plašio, da em neuspeš da se ubiješ, em te posle drugi peru, brišu- da nemožeš sam da se brines o sebi.
 
Bila je skoro ovde jedna slična tema koja se bavila pitanjem da li je samoubistvo čin hrabrosti ili kukavičluka. To je, po mom mišljenju, spekulativno jer opet zavisi od situacije i od pojedinca. Sam lično smatram da je samoubistvo jedan akt slobode, i ako je neko potpuno ubeđen da je to jedini izlaz, onda ima puno pravo da to učini. Što bi ga neko drugi sprečavao u svom sopstvenom naumu? Smatram da su ljudi koji su već osnovali svoju porodicu kukavice ako se na taj čin odluče, porodica je obaveza kojoj se čovek sa punom svešću posvetiti, i mora istrajati.
Striković ima jednu izvrsnu studiju na temu Samoubistva i apsurda gde je napravio njihove paralele, kako u sličnosti tako i u razlikama. Što će dalje reći: do samoubistva ne vodi neka određena situacija ili loše stanje čoveka u zajednici. Njegova otuđenost ili potpuno odsustvo emocija jeste jedan od uzroka.
Takođe, Tomas Sas u svojoj studiji "Mentalna bolest kao mit" na jedan veoma zanimljiv, doduše kontroverzan način govori o samoubistvu i ljudskom pravu na njega, dakle - sprečavanje čoveka da izvrši samoubistvo jeste uništavanje nečije volje i ličnog delanja. Tu najviše osporava hospitalizovanje suicidnih osoba.
 
Ne mogu dati strucan odgovor na to pitanje, ali osoba koja recimo se nosi sa depresijom ili nekim psihickim poremecajem koji joj zagorcava zivot u tavkom stanju vidi samoubistvo kao jedini izlaz za sebe.
Obicno takvi ljudi ubede sebe da nikome ne nedostaju, da niko ne mari za njih (jer okolina verovatno nije svesna njihovog problema i stanja, a i ne traze pomoc ili se plase da je potraze zbog straha od nerazumevanja).

Kada ubede sebe da nikada bolje nece biti i da niko o njima ne mari ili da ce im biti isto (ili posle nekog vremena barem) bez njih, onda se odluce na takvo delo, a posledice su obicno vece nego sto misle.
 
Znam ja da ljudi imaju sto muka, besparica, nemastina, problemi, ma svasta nesto, ali ipak mislim da sve to nije razlog za oduzimanje zivota i ostavljanje porodice. Tako se problemi ne resavaju, za porodicu tek tad pocinju muke, pre svega treba preboleti i reci sebi 'moram napred'.
Konkretno za ovu drugaricu znam da finansijski ne stoje najbolje, bilo je tu i nekih porodicnih problema, ali ipak nista sto bi bilo vredno oduzimanja zivota, ostavljanja porodice, zavijanja u crno...eto, devojka ove godine treba da diplomira, gleda da ima prosek kako ne bi vracala kredit, i onda ovo da se desi..

Iako verujem u tvoje pozitivne namere i cenim zelju da nesto naucis o onome sto u ovom trenutku ne razumes, moram da ti kazem da hodas po veoma tankoj zici.

Vidi, prva i osnovna stvar koju moras da znas je da se ljudi razloznog razmisljanja i bistre pameti ne ubijaju. Onaj ko ima logiku razmisljanja kao sto si opisala nije samoubica. Prema tome nemas pravi izvor, model , tok misli, stanje svesti, koje ima samoubica. Cak i da imas napismeno ne znam da li imas kapacitet da zaista shvatis. Ovo ti kazem ovako najiskrenije i bez namere da te vredjam i ponizavam. Ne kazem ti da si gloopa nego da je problem daleko kompleksniji i jbeno tuzan i bespomocan da bi se moglo tek tako bez ikakve validne informacije iz glave ili srca samoubice doneti sud o cinu samoubistva.

Svi kazu da bolesti nervnog sistema nisu fatalni. E pa, jesu. Samoubistvo je cin nervnog rastrojstva. Ko ima rak jednog dana se izvrne, ko ima depresiju jednog se dana kokne.

Depresija je ozbiljna bolest koja se ne vidi na prvi pogled ali svejedno je veoma, veoma opasna. Izjeda dusu. Depresija toliko deformise i izjede nervno mentalni sistem da se oduzimanje sopstvenog zivota cini kao najbolji a veoma cesto i jedini izlaz. Jos jednom, to je BO-LEST, znaci kao sto bubreg jednog dana otkaze i cao djaci tako i nervi odu u qc i covek podilkani, obesi se, nakrka lekovima, pojede metak, itd.

Familija samoubice zivi pod teretom krivice. Najgoru stvar koju mozes da ucinis za prijateljicu je da joj pricas ovo sto si ovde napricala a to je da joj je otac bio kilavi shonja koji nije mislio na decu kad se ubijao. Ne znam coveka, ali samoubistvo nije sebicni cin, nego cin ocajanja, to je kada nervni sistem konacno otkaze. Nemoj da gresis dusu i da osudjujes bolesnog coveka koji je podlegao bolesti.

Prijateljici treba da pricas da joj je otac bio dobar covek. Neka ti prica lepe stvari o njemu. Treba da joj kazes da njegov cin samoubistva ne govori nista o njoj, ni o tome koliko je ona brinula za njega niti je merilo koliko je ona volela svog oca - a pogotovu ne koliko je on voleo nju. Pomozi joj da shvati da joj je otac bio BOLESTAN. Ako nije isao kod lekara i nije imao dijagnozu to ne znaci da je bio zdrav - koliko se ljudi samo joednog dana srusilo na pragu kuce, samo se ujutru nije probudilo, kolabiralo na sred ulice itd, a lekara u zivotu nisu videli.
 
Iako verujem u tvoje pozitivne namere i cenim zelju da nesto naucis o onome sto u ovom trenutku ne razumes, moram da ti kazem da hodas po veoma tankoj zici.

Vidi, prva i osnovna stvar koju moras da znas je da se ljudi razloznog razmisljanja i bistre pameti ne ubijaju. Onaj ko ima logiku razmisljanja kao sto si opisala nije samoubica. Prema tome nemas pravi izvor, model , tok misli, stanje svesti, koje ima samoubica. Cak i da imas napismeno ne znam da li imas kapacitet da zaista shvatis. Ovo ti kazem ovako najiskrenije i bez namere da te vredjam i ponizavam. Ne kazem ti da si gloopa nego da je problem daleko kompleksniji i jbeno tuzan i bespomocan da bi se moglo tek tako bez ikakve validne informacije iz glave ili srca samoubice doneti sud o cinu samoubistva.

Svi kazu da bolesti nervnog sistema nisu fatalni. E pa, jesu. Samoubistvo je cin nervnog rastrojstva. Ko ima rak jednog dana se izvrne, ko ima depresiju jednog se dana kokne.

Depresija je ozbiljna bolest koja se ne vidi na prvi pogled ali svejedno je veoma, veoma opasna. Izjeda dusu. Depresija toliko deformise i izjede nervno mentalni sistem da se oduzimanje sopstvenog zivota cini kao najbolji a veoma cesto i jedini izlaz. Jos jednom, to je BO-LEST, znaci kao sto bubreg jednog dana otkaze i cao djaci tako i nervi odu u qc i covek podilkani, obesi se, nakrka lekovima, pojede metak, itd.

Familija samoubice zivi pod teretom krivice. Najgoru stvar koju mozes da ucinis za prijateljicu je da joj pricas ovo sto si ovde napricala a to je da joj je otac bio kilavi shonja koji nije mislio na decu kad se ubijao. Ne znam coveka, ali samoubistvo nije sebicni cin, nego cin ocajanja, to je kada nervni sistem konacno otkaze. Nemoj da gresis dusu i da osudjujes bolesnog coveka koji je podlegao bolesti.

Prijateljici treba da pricas da joj je otac bio dobar covek. Neka ti prica lepe stvari o njemu. Treba da joj kazes da njegov cin samoubistva ne govori nista o njoj, ni o tome koliko je ona brinula za njega niti je merilo koliko je ona volela svog oca - a pogotovu ne koliko je on voleo nju. Pomozi joj da shvati da joj je otac bio BOLESTAN. Ako nije isao kod lekara i nije imao dijagnozu to ne znaci da je bio zdrav - koliko se ljudi samo joednog dana srusilo na pragu kuce, samo se ujutru nije probudilo, kolabiralo na sred ulice itd, a lekara u zivotu nisu videli.

е утешила си је.
е сад ће мирно да спава кад јој кажу да јој отац био луд.
неопходно је с неким поделити ал не са било ким...
 
Zanima me zasto roditelji tada ne razmisljaju o deci, zasto ne razmisljaju kako ce toj deci biti kad njih nema, kako ce psihicki preboleti, kako ce nastaviti dalje? Hoce li to uticati na njihovo zdravlje, hoce li im biti slika u glavi obesenog roditelja? Mozda i razmisljaju, ali izgleda da nemaju dovoljno hrabrosti da stanu ispred problema i da se bore, ako ne zbog sebe, onda zbog dece.

Obično trenutak nadjača razum, retko kad se desi nešto drugo, recimo, da se u čoveku pojavi seme Kafkine bube, pa ga se ovaj kutariše pre metamorfoze.

Što se tiče samoubistva, baš pre neki dan sam diskutovao sa jednim kolegom i profesoricom o tome.
Ona se zgražava kad neko podržava eutanaziju, pa želi da čuje kakav stav imaju studenti svih generacija.
Uglavnom, govoreći o eutanaziji, dotakli smo se i čina samoubistva.

- ...tako da podržavam eutanaziju samo ukoliko je subjekt lično prihvati i potpiše, dok je pri punoj svesti i zdravom razumu. Uostalom, ja podržavam i čin samoubistva, jer i ono predstavlja slobodan izbor pojedinca.
- A da li vi smatrate da zdrav čovek, koji racionalno razmišlja, može izvršiti samoubistvo?
- Ne postoji obrazac racionalnog razmišljanja. Uostalom, mnogi geniji su izvršili samoubistvo, prema tome, ne verujem da je uzrok tome nekakva neracionalnost.
- Ali kod njih dolazi do nerazumnosti baš zbog toga što su geniji. I ne postoji genije koji nije luđak.
- To znači da biste želeli da od genija napravite prosečnog čoveka?
- Pa... ne. Ali, takve osobe se leče. Samoubistvo je prestup. Takve ljude drže u posebnim ustanovama, obezbeđuju im terapije, daju im lekove.
- Tačno, ali to je ograničavanje slobode. Trebalo bi da je svako slobodan, sve dok ne ugrožava pravni poredak, dok ne smeta drugima.
- Ali, Bog je čoveku dao život, pa ga Bog i uzima.
- To je prihvatanje ropstva. Sve i da jeste tako, sve i da je Bog taj koji je dao čoveku život, to ne znači da ga jedini on može i oduzeti.
- Zašto?
- Zato što je poklon dvostrani ugovor te zahteva saglasnost volja. Sve i da je Bog meni poklonio život, ja ga ne moram prihvatiti, a bez mog prihvatanja je poklon ništav. Niko od nas nije izrazio volju da se rodi, tako da je izbor na nama, prihvatiti ili ne prihvatiti poklon.

Iako opravdavam taj čin, mislim da je život suviše vredan poklon da bi se odbacio.
Da se ja pitam, suicidni ljudi bi prošli kroz određene terapije, jer je uzrok pokušaja samoubistva najčešće neki svetovni problem, problem koji čovek ili zajednica mogu rešiti. Ali, ako je neko ubeđen u ispravnost takvom postupka, niko nema prava da mu to pravo oduzme.
 
Da se ja pitam, suicidni ljudi bi prošli kroz određene terapije, jer je uzrok pokušaja samoubistva najčešće neki svetovni problem, problem koji čovek ili zajednica mogu rešiti.

Ne slažem se sa ovim. Terapija radi čega? Želje društva da potpuno isisa sve što može iz jednog pojedinca? Oni ne leče suicidne osobe da bi one živele svoj život, već da bi bile uključene u dobrobit društva. Zato se i hospitalizuju ljudi čiji mentalni sklop je drukčiji od onih ljudi koji se smatraju normalnim za jednu zajednicu, i takvim se smatraju samo zato što su produktivni. T. Sas vrlo eksplicitno naglašava nepostojanje mentalnih bolesti jer svakako ne postoji način da se njihovo postojanje utvrdi. Davao je razne primere, gde u jednom npr svaki čovek može da izmisli sebi dijagnozu koju će potom preneti doktoru i on će na papir staviti neku bolest - to rade ljudi koji nemaju dom, te žive na ulici, na taj način se snalaze. U knjizi koju sam skoro čitao "Ljudi koji ne postoje" autorka govori kako su jednog čoveka našli smrznutog na ulici, obamrlog od alkohola. Doktor ga je digao i rekao da ne mogu da ga odvedu u bolnicu niti da mu pomognu, ali da on može da ode u ludnicu i tamo zatraži pomoć, praveći se ludim. Imaće hranu, lekove i smeštaj... kakav-takav, ali ipak, bolje no ulica.
Sas još govori o pojedincu koji ne želi da bude za društvo produktivan, što ga automatski eliminiše kao zdravu osobu upravo od strane tog društva. Ali, volja čoveka je jedina koja je vredna njemu samom, njegovo je da živi, pa i da umire kako želi. Gubi se pojam slobode u potpunosti, i to je glavni problem današnjice.
 
Ne slažem se sa ovim. Terapija radi čega? Želje društva da potpuno isisa sve što može iz jednog pojedinca? Oni ne leče suicidne osobe da bi one živele svoj život, već da bi bile uključene u dobrobit društva. Zato se i hospitalizuju ljudi čiji mentalni sklop je drukčiji od onih ljudi koji se smatraju normalnim za jednu zajednicu, i takvim se smatraju samo zato što su produktivni. T. Sas vrlo eksplicitno naglašava nepostojanje mentalnih bolesti jer svakako ne postoji način da se njihovo postojanje utvrdi. Davao je razne primere, gde u jednom npr svaki čovek može da izmisli sebi dijagnozu koju će potom preneti doktoru i on će na papir staviti neku bolest - to rade ljudi koji nemaju dom, te žive na ulici, na taj način se snalaze. U knjizi koju sam skoro čitao "Ljudi koji ne postoje" autorka govori kako su jednog čoveka našli smrznutog na ulici, obamrlog od alkohola. Doktor ga je digao i rekao da ne mogu da ga odvedu u bolnicu niti da mu pomognu, ali da on može da ode u ludnicu i tamo zatraži pomoć, praveći se ludim. Imaće hranu, lekove i smeštaj... kakav-takav, ali ipak, bolje no ulica.
Sas još govori o pojedincu koji ne želi da bude za društvo produktivan, što ga automatski eliminiše kao zdravu osobu upravo od strane tog društva. Ali, volja čoveka je jedina koja je vredna njemu samom, njegovo je da živi, pa i da umire kako želi. Gubi se pojam slobode u potpunosti, i to je glavni problem današnjice.

Radi čega - da bi se pomoglo toj osobi, ako je pomoć moguća, to jeste ako se problem može ukloniti.
Milion primera takvih slučajeva, mnogi su pomogli da se spreče dodatne potencijalni zločini, recimo, momak se pokušao ubiti jer ga siluje staratelj, otkrije se uzrok pokušaja samoubistva, nadležni organi pokrenu postupak protiv staratelja, na taj način spreče zlostavljanje druge dece, a momak posle određenog vremena nastavi da živi normalno.

Rekoh tu još i ovo: "Ali, ako je neko ubeđen u ispravnost takvom postupka, niko nema prava da mu to pravo oduzme", dakle, pokušati pomoći samo ako se radi o svetovnom (ne mogu se setiti adekvatnijeg termina) problemu, a ne ako je to i izbor pojedinca, jer bi se u tom slučaju ograničavala sloboda, odnosno slobodan izbor pojedinca.

Naravno, ne mislim ni u prvom slučaju na terapiju opojnim sredstvima i hipnozom, kako bi se pomutila, promenila ili prilagodila svest pacijenta, već pomoć stručnog lica u cilju pronalaska i otklanjanja tog i takvog svetovnom problema.
 
Ajde da se fokusiramo na našu državu i našu psihijatriju, na manje od dva kilometra od moje zgrade je duševna bolnica, i doktori koji tamo rade reći će ti da osim lečenja lekovima ne postoji nikakav drugi pristup. Što je žalosno, nije to samo kod nas. Farmaceutske kompanije na taj način zgrću silne pare.
 
Ne bi trebalo mnogo da se kurčevito ponašamo uopšteno govoreći, pri tome mislim na osuđivanje samoubica.....uvak se pitam zašto, kada čujem da se neko ubio, a većina ih osuđuje i naziva bolesnici ovo-ono....prikrivaju tako strah da i njima tako nešto ne kvrcne u mozgu, ili su oni toliko psihički jaki da je to stras boža.....ja bih volela da isparim, da me nema i da me ništa ne boli i da niko moj, kao ništa ne zna, ne pate, nije ih sramota i taaaaakoo...e ne može...trpi..
 
Zanima me zasto roditelji tada ne razmisljaju o deci, zasto ne razmisljaju kako ce toj deci biti kad njih nema, kako ce psihicki preboleti, kako ce nastaviti dalje? Hoce li to uticati na njihovo zdravlje, hoce li im biti slika u glavi obesenog roditelja? Mozda i razmisljaju, ali izgleda da nemaju dovoljno hrabrosti da stanu ispred problema i da se bore, ako ne zbog sebe, onda zbog dece.
Ne znam, nisam roditelj, ali da jesam, znam da koliko god muka imala, ne bih tako nesto uradila, sta bi onda bilo sa decom, kome ih ostavljam, sta im ostavljam, ja probleme tako nisam resila.
Razumem da nisu svi ljudi psihicki jaki, da ne mogu svi podneti na isti nacin sve teskoce, ali problemi se ne resavaju ovako. Ako si roditelj, imas veliku odgovornost, imas nesto vredno iza sebe, nesto zbog cega moras napred, nesto cemu si ti uzor, nesto sto te voli bez obzira na to koliko ti materijalno imas da mu pruzis. Ti si mu podario zivot, vise od toga nije potrebno, dovoljna je podrska i razumevanje, dovoljno je da si tu.
A kad mu oduzmes bas to malo sto mu je potrebno, sta detetu ostaje? Praznina koju niko ne moze da popuni.

Možemo da raspravljamo o tome da li je i koliko je samoubistvo sebičan čin, ali iz ugla praktičnosti ono je ultimativno savršeno rešenje za svaki problem. Ne samo što iz ugla samoubice definitivno rešava problem (njegov problem), nego dotičnog oslobađa i osećaja krivice zbog načina na koji je problem rešio, kao i svakog razmišljanja na temu ''a šta sada''.
U tome je privlačnost.
 
Posto je neko ovde pisao kako ne razumem kako je to kompleksan problem i slicno... ok, slazem se ja da to nije nimalo jednostavna stvar, ne studiram ja psihologiju, ne baratam strucnim terminima, ne razumem kako funkcionise mozak tih osoba, ali sam ipak svesna nekih stvari. Ako si osnovao porodicu, ako ti deca zavrsavaju fakultet, ako treba da delis svaku njihovu srecu koja predstoji, zasto to radis?
Ne osudjujem ja tog coveka, daleko od toga, meni je jako zao sto se to desilo, sto on nije video neko drugo resenje. Mene je zanimalo kako roditelj moze to da uradi. Ostavlja decu sa traumama, patnjom.
I naravno da toj drugarici necu pricati kako joj je otac bio los covek, kako je imao psihickih problema, kako nije bio dobar otac... Ko sam ja ili bilo ko drugi da govori o tome..
Razumem da je nekima teret zivota ogroman, da neki ne umeju da se izbore, ali nije mi ni samoubistvo resenje. Jeste resenje za te osobe, oduzmu sebi zivot i vise ne razmisljaju, ali sta je sa drugima. Sta znam, mozda je to i hrabrost, mozda sebicluk. Vodim se time da nisam dovoljno hrabra da oduzmem sebi zivot, niti dovoljno sebicna da bliznjima priredim tako nesto. Ovo ne kazem zato sto bih sad/nekad to uradila, ali eto kad razmisljam, to bi mi bila neka vodilja.
Ne znam, mozda sam malo i besna zato sto bih volela da sve to promenim, da se to nije desilo, volela bih da pomognem svim ljudima koji o tome razmisljaju, da to ipak nije resenje, da se za neki, kako je vec neko napisao, svetovni problem moze naci resenje. Ne volim kad se ljudi tako lako predaju, kad tako lako odbace zivot. Mada nismo svi isti, ne razmisljamo isto, nekome je zivot lep, nekome je mrsko da zivi.
 
Posto je neko ovde pisao kako ne razumem kako je to kompleksan problem i slicno... ok, slazem se ja da to nije nimalo jednostavna stvar, ne studiram ja psihologiju, ne baratam strucnim terminima, ne razumem kako funkcionise mozak tih osoba, ali sam ipak svesna nekih stvari. Ako si osnovao porodicu, ako ti deca zavrsavaju fakultet, ako treba da delis svaku njihovu srecu koja predstoji, zasto to radis?
Ne osudjujem ja tog coveka, daleko od toga, meni je jako zao sto se to desilo, sto on nije video neko drugo resenje. Mene je zanimalo kako roditelj moze to da uradi. Ostavlja decu sa traumama, patnjom.
I naravno da toj drugarici necu pricati kako joj je otac bio los covek, kako je imao psihickih problema, kako nije bio dobar otac... Ko sam ja ili bilo ko drugi da govori o tome..
Razumem da je nekima teret zivota ogroman, da neki ne umeju da se izbore, ali nije mi ni samoubistvo resenje. Jeste resenje za te osobe, oduzmu sebi zivot i vise ne razmisljaju, ali sta je sa drugima. Sta znam, mozda je to i hrabrost, mozda sebicluk. Vodim se time da nisam dovoljno hrabra da oduzmem sebi zivot, niti dovoljno sebicna da bliznjima priredim tako nesto. Ovo ne kazem zato sto bih sad/nekad to uradila, ali eto kad razmisljam, to bi mi bila neka vodilja.
Ne znam, mozda sam malo i besna zato sto bih volela da sve to promenim, da se to nije desilo, volela bih da pomognem svim ljudima koji o tome razmisljaju, da to ipak nije resenje, da se za neki, kako je vec neko napisao, svetovni problem moze naci resenje. Ne volim kad se ljudi tako lako predaju, kad tako lako odbace zivot. Mada nismo svi isti, ne razmisljamo isto, nekome je zivot lep, nekome je mrsko da zivi.

Aha.

Deder udahni duboko pa procitaj sta si sama rekla:


Posto je neko ovde pisao kako ne razumem kako je to kompleksan problem i slicno... ok, slazem se ja da to nije nimalo jednostavna stvar, ne studiram ja medicinu, ne baratam strucnim terminima, ne razumem kako funkcionise organizam tih osoba, ali sam ipak svesna nekih stvari. Ako si osnovao porodicu, ako ti deca zavrsavaju fakultet, ako treba da delis svaku njihovu srecu koja predstoji, zasto umires od neizlecive bolesti?

Ne osudjujem ja tog coveka, daleko od toga, meni je jako zao sto se to desilo, sto on nije video neko drugo resenje. Mene je zanimalo kako roditelj moze da umre od galopirajuceg raka gusterace. Ostavlja decu sa traumama, patnjom.
I naravno da toj drugarici necu pricati kako joj je otac bio los covek, kako je imao rak, kako nije bio dobar otac... Ko sam ja ili bilo ko drugi da govori o tome..

Razumem da je nekima teret zivota ogroman, da neki ne umeju da se izbore, ali nije mi ni umiranje od raka resenje. Jeste resenje za te osobe, umru od raka i vise ne razmisljaju, ali sta je sa drugima. Sta znam, mozda je to i hrabrost, mozda sebicluk. Vodim se time da nisam dovoljno hrabra da podlegnem galopirajucem raku gusterace, niti dovoljno sebicna da bliznjima priredim tako nesto. Ovo ne kazem zato sto bih sad/nekad to uradila, ali eto kad razmisljam, to bi mi bila neka vodilja.

Ne znam, mozda sam malo i besna zato sto bih volela da sve to promenim, da se to nije desilo, volela bih da pomognem svim ljudima koji su bolesni ili ce da obole od galopirajuceg raka, da to ipak nije resenje, da se za neki, kako je vec neko napisao, neizlecivi zdravstveni problem moze naci resenje. Ne volim kad se ljudi tako lako predaju, kad tako lako odbace zivot. Mada nismo svi isti, ne razmisljamo isto, nekome je zivot lep, nekome je mrsko da zivi.

-------------------------------------------------------------

Gomila gluposti, jel da? I ja kazem.
 
Ps. Jel hoces da pomognes?

Potrudi se da preneses pravu poruku koja ce da lagano ali uporno da razbije stigmu sa bolesti od koje je ovaj covek bolovao.

Dusevna bolest je BOLEST a ne stil zivota ili izbor.

Kada svaka seljacina to ukapira - ili bar polovina - ovakvi komentari ce postati retkost:

е сад ће мирно да спава кад јој кажу да јој отац био луд.

Mozda bas zato sto nije hteo da bruka familiju da pricaju da je "lud" nije otisao kod doktora na vreme da potrazi lek za svoju boljku. Znam coveka, ozenjenog, tri odrasla sina ima, koji je u 40tim poceo da kopni. Odjednom mu nista nije po volji i jednostavno mu se ne zivi. Sasvim slucajno sam saznala za njegovu pricu. Nisam ga videla 100 godina i kada smo se jednom prilikom sreli ja sam se zapanjila kako je covek propao. Rec po rec i izjadao mi se covek. U meni je alarm zazvonio negde na pola price, ovo sa ovim covekom nece da izadje na dobro. Ja ga pitam pa zasto ne ide kod lekara, ocigledno da mu treba pomoc. Namerno nisam rekla KOJEG lekara, samo da bi bila dobra ideja da zatrazi pomoc da vidi sta je. Kaze on - neda mu zena. Zasto?! Kaze pricace se po selu da sam lud. Ljudima koji obole od depresije treba puno snage da uopste pomisle da potraze pomoc. Njima treba sva podrska koju mogu da dobiju, od familije, prijatelja, komsije, postara, pekara, prolaznika na ulici. A njegova rodjena zena mu saplice nogu. I posle kad se ovakav nesrecnik (puj puj daleko bilo) jednog dana okaci o kravatu, bice "zasto je ostavio decu".

Bio je BOLESTAN. Bolesni ljudi umiru, ne mogu da verujem da ovako bazicne cinjenice nisu jasne.
 
Poslednja izmena:
Ps. Jel hoces da pomognes?

Potrudi se da preneses pravu poruku koja ce da lagano ali uporno da razbije stigmu sa bolesti od koje je ovaj covek bolovao.

Dusevna bolest je BOLEST a ne stil zivota ili izbor.

Kada svaka seljacina to ukapira - ili bar polovina - ovakvi komentari ce postati retkost:



Mozda bas zato sto nije hteo da bruka familiju da pricaju da je "lud" nije otisao kod doktora na vreme da potrazi lek za svoju boljku. Znam coveka, ozenjenog, tri odrasla sina ima, koji je u 40tim poceo da kopni. Odjednom mu nista nije po volji i jednostavno mu se ne zivi. Sasvim slucajno sam saznala za njegovu pricu. Nisam ga videla 100 godina i kada smo se jednom prilikom sreli ja sam se zapanjila kako je covek propao. Rec po rec i izjadao mi se covek. U meni je alarm zazvonio negde na pola price, ovo sa ovim covekom nece da izadje na dobro. Ja ga pitam pa zasto ne ide kod lekara, ocigledno da mu treba pomoc. Namerno nisam rekla KOJEG lekara, samo da bi bila dobra ideja da zatrazi pomoc da vidi sta je. Kaze on - neda mu zena. Zasto?! Kaze pricace se po selu da sam lud. Ljudima koji obole od depresije treba puno snage da uopste pomisle da potraze pomoc. Njima treba sva podrska koju mogu da dobiju, od familije, prijatelja, komsije, postara, pekara, prolaznika na ulici. A njegova rodjena zena mu saplice nogu. I posle kad se ovakav nesrecnik (puj puj daleko bilo) jednog dana okaci o kravatu, bice "zasto je ostavio decu".

Bio je BOLESTAN. Bolesni ljudi umiru, ne mogu da verujem da ovako bazicne cinjenice nisu jasne.

кад би смо само ти и ја били живи, половина би мислила да помаже мртвима.
а онај други би помагао и живима и мртвима.
а она прва би солила живе ране.
 
Koliko ste pod ebenim uticajem društa. Ko ste vi da definišete ko je bolestan? Ko ste VI da definišete šta je bolest? Problem mase jeste što pokušava da u sebe ubaci svaku jedinku, a pojedinac koji štrči nije pojedinac već bolesnik, otpadnik koji šteti i preti da poruši sve što oni predstavljaju. Neko je jednom rekao kako smo došli u doba gde ne postoji Mi, već samo Ja, ali koliko god to delovalo istinito, ipak nije. Naravno, kamijevski možemo videti tog nekog pojedinca usamljenog u moru ljudi ali opet većina zavisi od mase, od ljudi.
 
Koliko ste pod ebenim uticajem društa. Ko ste vi da definišete ko je bolestan? Ko ste VI da definišete šta je bolest? Problem mase jeste što pokušava da u sebe ubaci svaku jedinku, a pojedinac koji štrči nije pojedinac već bolesnik, otpadnik koji šteti i preti da poruši sve što oni predstavljaju. Neko je jednom rekao kako smo došli u doba gde ne postoji Mi, već samo Ja, ali koliko god to delovalo istinito, ipak nije. Naravno, kamijevski možemo videti tog nekog pojedinca usamljenog u moru ljudi ali opet većina zavisi od mase, od ljudi.
De, odloži malo tog Sasa.

Čovek je društveno biće, i ako nešto čini da taj čovek:
a) ne može da funkcioniše kao deo društva
b) negativno utiče na svoje okruženje (na porodicu, npr)
c) bude nesrećan
d) ima ugroženu sopstvenu egzistenciju
onda to Nešto jeste bolest. Bar dva uslova kada su ispunjena. A depresija ispunjava bar 3, a neretko i sva 4.

Nemoj mešati ''drugačijost'' sa poremećajem.
 
Pa društvo određuje šta je poremećaj na osnovu te drugačijosti :)

Ne znam, ja sebe ne vidim kao političku životinju i uvek se vodim onim Ja, a ne Mi. Uvek po potrebi lako mogu manipulisati, i samim tim stvarati u drugima sliku o sebi kakvu želim, zato je masa loša jer nije pronicljiva. Svako šalje deo projekcije sebe ali nikada ne može pravo lice pokazati. To nas sve odvaja od kolektiva zbog toga što nas niko ne može znati kako mi znamo sami sebe, a čak je i veoma teško da sami spoznamo kako nas drugi vide; no to je lakše spoznati nego ono drugo, zasigurno :)
 

Back
Top