Samoubice

Kod nekog ruskog klasika, sad se ne sećam kod kojeg niti u kom romanu, samoubistvo je nazvano ČIN NEPRISTAJANJA. :think: :think: :think:... Imate li na ovaj izraz nekakav komentar, tumačenje ili objašnjenje ?
 
Vidiš, moje je iskustvo sasvim drugačije... lažne uzbune je bilo, ovo ide u množini... sve dok se imalo čima manipulisti, dok je postojao cilj, sredstvo su bili pokušaju samoubistva. Kasnije tek ustanovljen i bipolarni poremećaj. Neće ni uspeti sve dok ne odluči da li želi da živi, ili umre... sve ostalo je skretanje pažnje, tačnije vapaj za pomoć. Bila sam gruba, možda nisam trebala da budem... ali ako ne znaš da rešiš problem, to ne znači da želiš da se ubiješ. Velika razlika, samo sam je podvlačila podvlačila... ne umem da osetim empatiju prema pojedinim slučajevima.
Ne ne želim... jer sam sigurna da nedostatak motiva za život zahteva kontantno hranjenje, ako se taj neko prepusti, niko ne može da ga izvuče na silu. Izbor.
Niko od njih i ne kaže: ubiću se... ali: ne mogu više, dosta mi je svega, ovaj život onakav, ili ovakav... suština je ista, samo se forme razlikuju.

To su prvenstveno osobe koje ne prepoznaju sreću, očekuju stanje sreće, intenzivno i dugotrajno, a to ne postoji... i to ne prihvataju. U svakom slučaju je bolje osećati nešto, nego ništa... te osobe su već mrtve, samo što to ne znaju. Ne mogu da dam utehu, u redu ako postoji konkretan problem, ali generalno nezadovoljstvo ne traži utehu, traži okončanje, na bilo koji način. Ne mogu da shvatim, ne mogu da prihvatim, ne nalazim opravdanje... sem da je bolest u pitanju. Samoubistvo jeste periodična opcija, ali taj period može da potraje i godinama... da li si spremna da budeš u stanju pripravnosti? Sebično možda zvuči ovo što sam rekla, ali svako ima svoje granice... depresija je zarazna, odrivcanje os sopstvenog života da bi pomogao nekome ko to ne želi je čisto gubljenje vremena. Znači, ili ga ošamari, ili digni ruke... ne hrani mu apatiju utehom.

NE.
Možda sam bila spremna pre deset, ili petnaest godina. Ili pre dvadeset pet, kada sam trpela drugara-šizofreničara. Kažem “trpela”, jer je on odbijao da se leči, i opsedao me svojim pričama koje niko drugi nije hteo da sluša. Na kraju sam shvatila da iz mene isisava energiju, i da je pride cela situacija potpuno neperspektivna i jalova, jer ja, uz sve pokušaje razumevanja, nisam mogla da mu pomognem.
Inače, ima u celoj priči o samoubistvu jedan momenat koji me naročito nervira: mnogi su skloni da mu nakače oreol romantičnog (ubio se zbog nesrećne ljubavi, ubio se jer je neshvaćen, ubili se Romeo i Julija … ). I same samoubice misle da će njihova smrt izgledati lepo. Poznat je slučaj jedne holivudske dive koja je obukla najraskošniju haljinu, popila punu bočicu pilula za spavanje, i legavši pod satenske baldahine, čekala smrt. A onda joj je pripalo muka, pa je otrčala u kupatilo da se ispovraća … saplela se o krajeve haljine, i završila slomljenog vrata, s glavom u wc šolji.


I sama kažeš da si znla te osobe. Kako su njihove smrti uticale na tebe? Kako si se ti tada osećala?

Pa potreslo me je. U prvom slučaju, reč je poznaniku, momku s kojim sam se povremeno družila. I bez obzira na površnost našeg odnosa, dugo nisam mogla da izbacim iz glave slike njega u ovoj ili onoj situaciji i trenutku. Što je najcrnje, ja sam ga poslednja videla živog: srela sam ga ispred zgrade par dana pre samoubistva i bio je dobro raspoložen. Kasnije mi je jedan psihijatar njegovo dobro raspoloženje protumačio na sledeći način: on je tada već bio doneo odluku šta će učiniti, kako i kada, i osećao se euforično, unapred oslobođen muka, pun sreće čiji je intenzitet – paradoksalno – snažan koliko i intenzitet sreće onih koji, posle dijagnoze teške bolesti, dobiju vest da su ozdravili.
Što se tiče drugog slučaja, on mi je pao teže, jer, kao što rekoh, u pitanju je mladić s kojim sam bila u emotivnoj vezi. Pa iako je od našeg poslednjeg viđenja pa do njegovog samoubistva prošlo pet godina, bile su potrebne godine i godine da prevaziđem bol. Njega sam poznavala, što bi se reklo – u dušu, znala sam kako diše i kako razmišlja, i negde podsvesno slutila da srlja ka smrti. On, naravno, nikad nije priznavao samoubilačke sklonosti, no sve što je radio, radio je na svoju štetu, uz ludačke rizike. A kada, nakon tragedije, postanete svesni koliko su vam predosećanja zapravo bila tačna, onda postoji i onaj faktor griže savesti: jesam li mogla pomoći, jesam li mogla uticati, jesam li mogla nešto promeniti … šta bi bilo kad bi bilo? Nažalost, ponekad prekasno uđete u nečiji život.
 
Pa potreslo me je. U prvom slučaju, reč je poznaniku, momku s kojim sam se povremeno družila. I bez obzira na površnost našeg odnosa, dugo nisam mogla da izbacim iz glave slike njega u ovoj ili onoj situaciji i trenutku. Što je najcrnje, ja sam ga poslednja videla živog: srela sam ga ispred zgrade par dana pre samoubistva i bio je dobro raspoložen. Kasnije mi je jedan psihijatar njegovo dobro raspoloženje protumačio na sledeći način: on je tada već bio doneo odluku šta će učiniti, kako i kada, i osećao se euforično, unapred oslobođen muka, pun sreće čiji je intenzitet – paradoksalno – snažan koliko i intenzitet sreće onih koji, posle dijagnoze teške bolesti, dobiju vest da su ozdravili.
Što se tiče drugog slučaja, on mi je pao teže, jer, kao što rekoh, u pitanju je mladić s kojim sam bila u emotivnoj vezi. Pa iako je od našeg poslednjeg viđenja pa do njegovog samoubistva prošlo pet godina, bile su potrebne godine i godine da prevaziđem bol. Njega sam poznavala, što bi se reklo – u dušu, znala sam kako diše i kako razmišlja, i negde podsvesno slutila da srlja ka smrti. On, naravno, nikad nije priznavao samoubilačke sklonosti, no sve što je radio, radio je na svoju štetu, uz ludačke rizike. A kada, nakon tragedije, postanete svesni koliko su vam predosećanja zapravo bila tačna, onda postoji i onaj faktor griže savesti: jesam li mogla pomoći, jesam li mogla uticati, jesam li mogla nešto promeniti … šta bi bilo kad bi bilo? Nažalost, ponekad prekasno uđete u nečiji život.[/QUOTE]

To sam pominjala. Dosta nas poznaje nekoga ko se ubio, ili nekoga ko ima nekog ko je to učinio. To je taj, pomenuti talas. Svakako da na nas utiče čin samoubistva. Makar nas podstakne na razmišljanje, na potrebu za stvaovima tipa "život je lep, nema razloga da se to radi", ili pak "ko zna što je to učinio, nije pričao o tome..." i drugo.
Ti si bila u emotivnoj vezi ranije sa momkom koji je kasnije izvršio samoubistvo. neko ko je bio deo tvog života 8makar i u prošlosti) je to učinio. Imala si neke naznake da "srlja ka smrti", iako nije priznavao. Eto, vidiš, neki ljudi imaju sklonosti ka autodestruktivnom ponašanju, ali o tome nerado pričaju.

Ničija smrt nije naša krivica. Nismo odgovrni za tuđe postupke ili osećanja. Ipak, uvek možemo nešto učiniti. Ponuditi razgovor, dati do znanja da smo tu za razgovor, pokušati da razumemo tog nekog ko je u problemu, podstaći ga na razgovor. Pitati ga da li razmišlja o suicidu.

Upamtimo: PITANJEM O SUICIDU OSOBI NE MOŽEMO TU IDEJU USADITI U GLAVU!

Moguća pitanja: Da li si razmišljao da sebi oduzmeš život?
Da li u tim trenucima kada se osećaš loše možda razmišljaš o samoubistvu?
Postoje li trenuci u kojima pomišljaš na smrt kao na rešenje?

Ukoliko osoba negativno odgovori, a možda ima razmišljanja o samoubistvu, možda kasnije bude spremna na razgovor o tome.
Ukoliko potvrdno odgovri, pokušajte da razgovarate sa njom (bez onog: "Batali, život je lep, postoji rešenje za sve" ; "Ja sam imao veće probleme, i šta mi fali.." Svako od nas jeste drugačiji, i drugačije reaguje na spoljašnje faktore, ili na emotivne lomove), bez ustezanja. Ispitajte koliko su ta razmišljanja ozbiljna, koliko česta, an koji način bi to učinio, kada, šta time želi da postigne, da li je sa nekim razgovarao o tome, šta bi se dogodilo ako ne bi uspeo u tome, da li misli da bi nekome nedostajao, da li bi njemu neko nedostajao... Najbitnije je da ne paničite, ma koliko vam možda strašno delovao razgovr sa tom osobom. Dajte joj priliku da sa nekim može otvoreno da razgovara o tome, da shvati da nije sa svima tabu razgovarati na temu suicida. Dajte osobi šansu da se kroz razgovor možda oseti bolje
.
 
Da bi covek zaista i izvrsio samoubistvo za to u njegovoj licnosti mora da postoji patlogija. Zdrav covek, koji cak i bude na ivici (nema para, bez posla, stana ili cega vec) nece tek tako skociti sa Brankovog mosta. Najverovatnije ce razmislajti o tome, ali se na krajnji cin nece odluciti. Moze i da se desi da ode do mosta, ali nece skociti. Cak ni klinicka depresija (a pogotovo ne "tmurno raspolozenje" koje smo skloni da nazivamo depresijom) nije dovoljan okidac za samoubistvo.
Na "pokusaj" samoubistva se odlucuju emotivno nezrele osobe koje su isle kroz zivot prezasticene od strane roditelja/prijatelj/partnera, pa kada osonac nestane (roditelji umru, partner ih ostavi), a one nemaju potrebnu zrelost da se nose sa stvarnim svetom "pokusajem" privlace paznju na sebe i na taj nacin podsvesno traze novog zatitnika. Pokusaj stavljam pod navodnike jer nije pokusaj u pravom smislu reci, vec ocajnicka potreba za privlacenjem paznje. Takve osobe znaju tacnu kolicinu tableta koju treba da popiju da bi digle uzbunu, ali da ostanu zive, na koji nacin da preseku vene, a da ne iskrvare i slicno.
Inace, onaj ko zaista hoce da se ubije secenjem vena na zglobovima, sece ih uzduz, a ne popreko jer je iz tako presecene vene teze zaustaviti krvarenje.
Na samoubistvo ce se odluciti osoba koja tim cinom stavlja tacku na neki period svog zivota i koja smatra da je svaki dalji njen korak besmislen i/ili bez vidljivog resenja. U pitanju su uvek neke zaokruzene celine - tipa brine se o roditeljima ceo zivot i od toga je sebi napravila smisao zivota, pa kada roditelji umru ni ta osoba vise ne smatra da ima zbog cega da zivi. One smisao svog zivota ne vide u zivotu kao takvom, nego su do te mere patoloski neigurne u sebe da kada smisao zbog koga su zivele nestane, one okoncavaju i svoj zivot. Najcesce odlaze bez velike dramatike, tiho i uredno, cak znam za slucajeve gde su ostavljale otvorena vrata stana da ne bi morala da se razvaljuju.
Potpuno se slažem sa svim rečenim. Jedino što bih tu dodala još jednu "grupu" ljudi koji se nekad odlučuju na samoubistvo a za koje nikako ne bih mogla reći da su emotivno nezreli ili da su bili prezaštićeni. To su ljudi koji su se potpuno saživeli sa ulogom hranitelja, glave porodice, koji su neštedeći sebe nastojali da svoju decu othrane, iškoluju, izvedu na pravi put, koji nisu navikli da traže niti da primaju pomoć, koji su se uvek uzdali samo u svoje dve ruke, koji su preturili preko vrata sve i svašta i koje život nije nimalo štedeo, ali uvek su se nekako "dizali". E u toj grupi ljudi postoje oni koji se nikako ne mogu pomiriti sa činjenicom da će biti zavisni od nekoga, nekome na teretu ili da će ostatak života provesti neaktivni, vezani za postelju, ili da će zbog bolesti morati da trpe "poniživajuće" stvari (da ih drugi kupaju, da moraju nositi pelene, stomu...) Rekla bih da je kod njih odluka da okončaju život vrlo promišljena i neimpulsivna i da u tom slučaju nema pokušaja, prvi put je i jedini put. Znam da tema nije da li samoubistvo odobravamo ili ne, ali moram reći da bih takvu odluku mogla da podržim samo u slučaju neke teške i neizlečive bolesti, nijedan drugi razlog čoveku zdravog razuma ne bi smeo biti dovoljan da odluči da okonča svoj život.
 
NE.
Možda sam bila spremna pre deset, ili petnaest godina. Ili pre dvadeset pet, kada sam trpela drugara-šizofreničara. Kažem “trpela”, jer je on odbijao da se leči, i opsedao me svojim pričama koje niko drugi nije hteo da sluša. Na kraju sam shvatila da iz mene isisava energiju, i da je pride cela situacija potpuno neperspektivna i jalova, jer ja, uz sve pokušaje razumevanja, nisam mogla da mu pomognem.
Inače, ima u celoj priči o samoubistvu jedan momenat koji me naročito nervira: mnogi su skloni da mu nakače oreol romantičnog (ubio se zbog nesrećne ljubavi, ubio se jer je neshvaćen, ubili se Romeo i Julija … ). I same samoubice misle da će njihova smrt izgledati lepo. Poznat je slučaj jedne holivudske dive koja je obukla najraskošniju haljinu, popila punu bočicu pilula za spavanje, i legavši pod satenske baldahine, čekala smrt. A onda joj je pripalo muka, pa je otrčala u kupatilo da se ispovraća … saplela se o krajeve haljine, i završila slomljenog vrata, s glavom u wc šolji.

U boldu je poenta cele priče... pruži im ruku, povući će te za sobom, garantovano, provereno i dokazano. Treba ih samo pogurati u pravcu ordinacije, ni manje, ni više.

Meni miriše na patetiku, već sam rekla... teatralno, do poslednjeg trenutka misle da se ceo svet vrti oko njih, jer nikada nisu umeli da se prilagode okolnostima.
Glava je završila upravo na mestu koje tom stanju svesti najviše odgovara.
 
Ne, ja sam samo procenila da nije vredno truda... U slučaju bilo kakve emotivne povezanosti će uticati, pa kako na koga... zavisno i od ličnosti.

misljenja sam da u suicid zaglave ljudi koji imaju jedan krajnje specifican talenat i ceo taj deo njihovog zivota je za njih jedno veliko iskusenje
oni koji pokleknu pred tim iskusenjem a to je vecina njih i izvrse samoubistvo ..a ima i onih pojedinaca kojima se tada otvaraju neka vrata i mesto u grobu zavrse u sasvim drugacijoj spoznaji sebe i zivota upste..
malo je komplikovano ono sto ja pokusavam da objasnim..
znas recimo da ljudu koji su "premirali" dozivljavali klinicku smrt tim iskustvom bivali izmenjeni
 
misljenja sam da u suicid zaglave ljudi koji imaju jedan krajnje specifican talenat i ceo taj deo njihovog zivota je za njih jedno veliko iskusenje
oni koji pokleknu pred tim iskusenjem a to je vecina njih i izvrse samoubistvo ..a ima i onih pojedinaca kojima se tada otvaraju neka vrata i mesto u grobu zavrse u sasvim drugacijoj spoznaji sebe i zivota upste..
malo je komplikovano ono sto ja pokusavam da objasnim..
znas recimo da ljudu koji su "premirali" dozivljavali klinicku smrt tim iskustvom bivali izmenjeni

Zar nije ceo život jedno veliko iskušenje? I nije pitanje da li će, već kada će neko da poklekne... ali neće svako da izvrši samoubistvo. Iskušenja i služe "promenama kroz iskustvo"... ovde dolazi do zamene teza, gde se samoubistvo na neki način opravdava. Ne bi trebalo, čak ni da se izvlače iz ovakvih postupaka pozitivni stavovi o životu, ako je već na zdrav način nemoguće, ovaj je definitivno pogrešan... :)
Znam na šta misliš, ali ovo nije pravilo... U prilog tome ide i činjenica da postoje višestruke "samoubice", neuspeli pokušaji, ne znam ni kako da ih nazovem, zar toliko nesposoban neko može da bude? Takvima je celokupan život samo jedan neuspeli pokušaj življenja. Ne umeju da žive, ne umeju ni da se ubiju... tuga.
Klinička smrt je druga stvar, ne oduzima se život dobrovoljno. I naravno da dolazi do "prosvetljenja". Opet, mislim da je na neki način i ovaj put pogrešan... jer je nasilna samospoznaja, kroz mogućnost da izgubiš ono što najviše ceniš, i tek tada shvatiti... ponekad biva prekasno.
Ili ceniš, ili ne ceniš život... neki ljudi ga jednostavno uzimaju zdravo za gotovo.
 
Jeste... naročito ako rodiš biće koje je osuđeno na patnju, ili pak tebi neko to uradi. A na neki način smo svi osuđeni na nešto... Ali ako si se već rodio, neka taj život radi za tebe, ne ti za njega... problem je u prilagođavanju... generalno. Korisnije je kada se ne opireš udarcima... ne uvek, i ne po svaku cenu. Neki te uče, neki te lome, neki te motivišu, opet, kako koga... bitna je i perspektiva iz koje "voliš" da se posmatraš.
Možemo da se vrtimo u krug do besvesti i da lažemo sebe, da nešto radimo nekoga radi, ili pak da gubitak voljene osobe boli te osobe radi, jok... boli sebično, i sve se uvek vrti oko JA. Odricanje od sebe, prihvatljivo jedino u slučaju izbora - dete.
 
ne moze se dosegnuti 6 nivo moralnog razvoja kolbergove skale pre nego covek bude u stanju da prevazidje ja/sebe/se
da bi covek mogao da operise sa univerzalnim etickim normama / prirodnim zakonitostima mora da bude sposoban da "obuje tudje cipele" sagleda svet tudjim ocima cak i ako je taj neko zakleti neprijatelj
 
misljenja sam da u suicid zaglave ljudi koji imaju jedan krajnje specifican talenat i ceo taj deo njihovog zivota je za njih jedno veliko iskusenje
oni koji pokleknu pred tim iskusenjem a to je vecina njih i izvrse samoubistvo ..a ima i onih pojedinaca kojima se tada otvaraju neka vrata i mesto u grobu zavrse u sasvim drugacijoj spoznaji sebe i zivota upste..
malo je komplikovano ono sto ja pokusavam da objasnim..
znas recimo da ljudu koji su "premirali" dozivljavali klinicku smrt tim iskustvom bivali izmenjeni

smrt je u sustini oslobadjanje. problem je samo u strahu od nepoznatog i nemogucnosti da se prihvati sopstveno ne postojanje, nestanak svih secanja, misli, odnosno aktivnih misli. i nemogucnost prihvatanja da ce ostati bez onoga sto su navikli, vezanost za ljude, materiju i toga da ce svet nastaviti da postoji i bez njih.

edit samo tolicko :mrgreen:
 
Poslednja izmena:
pa sad...sa nastupanjem fizicke smrti nastaje i smrt ja/sebe/se. to je ono sto ljudi ne prihvataju. s obzirom da za zivota nisu u mogucnosti da ubiju ego, priroda se pobrinula za to.

e zato je samoubistvo u hricanstvu "greh"
bez ega nema ni uverenja/vere samim tim ni hriscanstva..

we are all just prisoners here of our own device
 
e zato je samoubistvo u hricanstvu "greh"
bez ega nema ni uverenja/vere samim tim ni hriscanstva..

we are all just prisoners here of our own device

a ja znam za foru da je samoubistvo greh, jer bog je dao zivot i samo on moze da ga oduzme. mada, ima veze ko se ubije, moze biti da ne veruje u boga, ne veruje da je zivot dat od boga i u to da ce mu bog pomoci.
 

Back
Top