Ja sam pročitao dijelove raznih knjiga, nekad više, nekad manje, i izgradio mišljenje o njima vrlo jednostavno, budući da se jasno raspozna mentalni sklop.
Npr. za knjigu Milorada Ekmečića "Stvaranje Jugoslavije", 1798-1918, odmah sam vidio da je eruditska velikosrpska fantazija. Taj povjesničar polazi od nebuloznih predpostavki da se valjda mogao "izgraditi" neki jugoslavesnki narod s većinski srpskim povijesno-kulturnim obilježjima, što je glupost na kub. Ne samo da su te njegove želje očite- a to ne smije biti kod povjesnika-nego je svakom tko nije zaluđen jasno da su narodi stvarani kroz povijest prirodno, kao amalgam zapiane i proživljene prošlosti, religije, inteligencije, kulture, jezika, memorijskoga identiteta i sl. Možda su naivci uoči 1. svj. rata i mislili da to nisu pravi narodi, nego plemena jednoga naroda, no to je toliko zastarjelo da nije vrijedno ni pobijati. Zatim, autor stalno tretira Srbe kao neki ahistorijski kontinuitet, ne vidjevši nigdje da su pravoslavci u zapadnoj Jugoslaviji isto tako bili rahli glede identiteta i da su se tek vremenom kristalizirali u moderni srpski narod. I onda je pitanje- koja bi to bila kultura tog jednog naroda i koji jezik? Bi li Makedonci i Slovenci ikad realno osjećali neke Nemanjiće i Obilića kao svoje? Bi li ikada Srbi osjećali da je kulturno, slovenska reformacija i hrvatska renesansa nešto autentično njihovo ili zajedničko?
I teze da je to urota Vatikana i zapada je karikatralna.
Kakvu je ulogu Vatikan mogao imati u tom da se BH Muslimani ili Makedonci ne osjećaju Jugoslavenima u identitetskom smislu? Koje bi udžbenike ne samo iz jezika i književnosti, nego i iz matematike i biologije mogli imati ti imaginarni Jugoslaveni? Bi li onda školski udžbenici Slovenaca iz kemije, medicine i prava bili isti kao oni Makedonaca?
Očitu činjenicu da su Slovenci, Hrvati, Srbi, BH Muslimani, Makedonci, Bugari, Alganci...imali razne povijesne trajektorije, jezike, identitete, lojalnosti.... za autora su preprjeke da postanu njeki Jugoslaveni-Srbi s mitologijom Kosova, kulturom srpske ćirilice i emocijama vezanima za srednjovjekovnu srpsku državu i opsesiju osmanlijama.
Slično je za druge posve promašene radove Zlate Bojović, Siniše Mišića, Mila Lompare i drugih promašenih likova.