Književnost Ruska književnost

  • Začetnik teme Začetnik teme kalis
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Dajte predlog, sta citati od Nabokova?

Nisam primetio da je neko (među sto citata Dostojevskog) dao odgovor, ukoliko jeste, ovaj nije na odmet.

Meni su najdraže pripovetke, a od romana izdvajam (pored skandalozne Lolite) Lužinovu odbranu, Bledu vatru, Smeh u tami, Pnin itd. čini mi se da nećeš pogrešiti, šta god da uzmeš. Majstor jezika (mn. - V. Nabokov je bio bilingvalan od ranog detinjstva), uvek ukusno duhovit, stajao je u tom XX veku, kako kaže jedan naš književnik, aristokratski usamljen (u bodlerovskom smislu, aristokratije duha - 'je sais que la douleur est la noblesse unique'). Rekao bih da još jedna bodlerovska deviza važi za ovog pisca - 'sois toujours poète, même en prose', ali je Nabokov bio pesnik na neki način i u autobiografiji Speak, Memory i u zbirci intervjua Strong Opinions, kao i u mnogobrojnim esejima (neverovatno temeljnim analizama, sa sve grafičkim prikazima G. Samse u obliku bube i kupea u kome je putovala Ana Karenjina :)). Moguće je i da sam sve ovo napisao na pogrešnom mestu, jer je posle 1917, kako kaže Solženjicin, Rusija izgubila Vladimira Nabokova - on je prestao da bude ruski pisac. Njegova čežnja za domovinom je - kako sam Nabokov kaže - tek hipertrofija čežnje za izgubljenim detinjstvom.
 
Kонстантин Симонов

Ты говорила мне «люблю»,
Но это по ночам, сквозь зубы.
А утром горькое «терплю»
Едва удерживали губы.

Я верил по ночам губам,
Рукам лукавым и горячим,
Но я не верил по ночам
Твоим ночным словам незрячим.

Я знал тебя, ты не лгала,
Ты полюбить меня хотела,
Ты только ночью лгать могла,
Когда душою правит тело.

Но утром, в трезвый час, когда
Душа опять сильна, как прежде,
Ты хоть бы раз сказала «да»
Мне, ожидавшему в надежде.

И вдруг война, отъезд, перрон,
Где и обняться-то нет места,
И дачный клязьминский вагон,
В котором ехать мне до Бреста.

Вдруг вечер без надежд на ночь,
На счастье, на тепло постели.
Как крик: ничем нельзя помочь!—
Вкус поцелуя на шинели.

Чтоб с теми, в темноте, в хмелю,
Не спутал с прежними словами,
Ты вдруг сказала мне «люблю»
Почти спокойными губами.

Такой я раньше не видал
Тебя, до этих слов разлуки:
Люблю, люблю... ночной вокзал,
Холодные от горя руки.
 
" Meni se cini da samo osmeh sadrzi ono sto se naziva lepotom lica; ako osmeh povecava ljupkost lica, onda je ono divno, ako ga ne menja, onda je obicno, ako ga kvari, onda je ruzno."

" Sujeta je osecanje koje se najmanje slaze sa pravim bolom, to se osecanje tako srodilo sa covecijom prirodom da ga i najveca bol veoma retko unistava. Sujeta u bolu izrazava se u zelji da izgledamo ozalosceni ili nesrecni, ili jaki, i te niske zelje, koje mi ne priznajemo, ali koje nas gotovo nikad - cak ni u najvecoj zalosti ne napustaju, oduzimaju toj zalosti jacinu, dostojanstvo i iskrenost."

" Osecali smo da suvise poznajemo jedan drugog, a premnogo ili premalo poznavati nekog, podjednako smeta zblizenju."

Tolstoj
 
Šta mislite o novim ruskim piscima, koji su sada živi i aktuelni?

Meni je Viktor Peljevin fantastičan, čitao sam i Limonova, Aksjonova, Jegora Radova, Sorokina i još dosta njih. Ova mlađa generacija je im je isto sasvim solidna i imaju dobru modernu književnost, što i ne čudi jer su baćuške oduvek bile jake u tom fahu.
 
Otkako sam koliko-toliko savladao ruski jezik upoznao sam mnogo na nasim prostorima nepoznatih pisaca za koje su culi vjerovatno samo izvrsni poznavaoci ruske knjizevnosti dok se u Rusiji smatraju skoro pa klasicima. Na primjer Aleksandar Sergejevic Frolov, Ivan Aleksejevic Bunin, Fjodor Kravcenko, Boris Gorbatov, Vasilij Bjelov... sve pisci starije generacije. Od savremenh pisaca citao sam samo Jurija Poljakova.
 
Rusi su teža tema jer ih je lako precijeniti i podcijeniti.
Zbog dva gorostasa u 19. st.- a ni Hercen nije daleko, te Čehova
kao sveca u književnosti i jednoga u svjetski opećeprihvaćenoj ruskoj trijadi-
često se zaboravlja da Rusi nemaju skoro ništa do Puškina, dok su Talijani, Englezi
i Francuzi nakrcali na tone velikana.

Ono što Rusima daje snagu je sućut, "pity" kako reče Oscar Wilde. To je razvidno
u mnoštvu scena- n.pr. u "Karamazovima" u muci poniženoga oca i umiranju dječaka
te Dmitrijevom kajanju, u "Odjelu za rak" u nezgrapnom posjetu Kostoglotova nesuđenoj
ljubavi (kad ju nije našao, a sve je ispalo vulgarno i mučno), u Čehova u nizu scena, napose
u "Joniču", "Skakavcu" ili "Ujaku Vanji"- iako bih se suglasio da je Čehov imao crtu okrutnosti u sebi,
vjerojatno jaču od Dostojevskoga komu se to stalno trlja na nos. Dobro je rekao
Čehovljev biograf Hingley (sp ?). Njegova umjetnost nije bila nježna.

Tolstoj je posebna priča jer je esencijalno epičar, a tu nema baš mjesta za sućut.
Tu je sličan Homeru, i "Rat i mir", te "Hadži Murat", pa čak ni "Smrt Ivana Iljiča" nisu
baš djela koja bude sućut. Uživljavanje da, ali ne profil emocija kao kod Dostojevskog,
ili Turgenjeva u onoj priči o psu koja je potresla Goldsworthyja.

U 20, stoljeću Rusi opadaju, poglavito zbog komunizma. Imali su velikih ostvaraja,
ali nisam siguran da bih ijednoga njihovog prozasita stavio među prvih 10-15 svjetskih autora
20. st. Najveće zapadne književnosti postaju one na engleskom, njemačkom i, kasnije i
ograničenije, na španjolskom, a najveći je autor Francuz.
 
Šta mislite o novim ruskim piscima, koji su sada živi i aktuelni?

Meni je Viktor Peljevin fantastičan, čitao sam i Limonova, Aksjonova, Jegora Radova, Sorokina i još dosta njih. Ova mlađa generacija je im je isto sasvim solidna i imaju dobru modernu književnost, što i ne čudi jer su baćuške oduvek bile jake u tom fahu.

Peljevin je sjajan !
Od ostalih, čitala sam nažalost samo Aksjonova koji mi se svideo a Sorokina planiram već neko vreme.

Moj omiljeni Rus je i dalje Harms ali on ne spada u navedenu kategoriju živih tako da:D
 
Александар Блок
(1880-1921 )
Руски лиричар, представник руског симболизма. Одрастао у интелектуалној средини, све до револуције 1917. живи отуђено од друштвенога кретања, али револуционарно збивање 1905—1917. одјекује у слутњама, наговештајима, музици и напокон — темама његових песама. Од првога зборника Песме о дивној дами (Стихи о
прекрасној даме, 1898—1904) Б. је првенствено лирски пјесник, који, стварајући загонетне особне симболе, од апстрактног лика "дивне даме" прелази на градске
теме и мотиве у Нехотичној радости (Нечајаннаја радост, 1907) и обликује лик "незнанке", загонетне становнице градске периферије. Уједно у мелодиозним стиховима, пуним недоречености, слутњи и симбола, развија своју метафоричност, иронију и гротескни дух, када је ријеч о стварности;мијења и ритмичке особине рускога стиха. Трећи је велики циклус његове лирике посвећен социјалним темама, а прије свега домовини — Русији. Садржава лирику
у На Куликову пољу (На поле Куликовом, 1908), незавршену поему Освета (Возме^дие, 1910—19) и Јамбе (1907—14). У тематски, мотивски и ритмички разноликој поеми Дванаесторица (Дванадцат', 7918) око фабуле о једном убојству Б. обликује и злочине и патетику револуције, њене пијане поскочице и величанствени маршевски ритам, да би је благословио симболичким Кристом који се појављује пред дванаесторицом црвеногардиста. Искористивши тековине пријашње руске лирике (Жуковски, Фет) и првих руских симболиста (в. Брјусов), везан за "дух њемачке романтике", Б. је развио емоционалну садржајност, лиризам и музикалност руске поезије. Његова је лирика— поезија распадања "старога
свијета" и ишчекивања нечега новога, што ће надоћи, а што пјесник може изразити само музиком стихова. Уз лирске пјесме и поеме написао је и низ малих "лирских" драма, које су тематски у уској вези с његовом поезијом.
 
НЕЗНАНКА

У вечери, над ресторанима,
Загушљив зрак је, врућ и сух,
Те покличима витла пјанима
Кроз прољет касну кужни дух.

Над прахом, што у даљи јати се,
Гдје око вилла буја драч,
Пекаре перец једва злати се
И разлијеже се дјечји плач.

И свако вече шећу с дамама,
Нахерив халбцилиндер крут,
Вјетрогоње по мрачним Јамама,
За бркљама, што сијеку пут.

Весала рашлше шкрипе језером
И свуд се ори женски цик,
А мјесецу, већ на све навиклом,
С небеса глуп се кеси лик.

И свако вече друг мој једини
У чаши одраз гледа свој.
Тајанствено нас пиће сједини
И распрши нам неспокој.

Дуж столова већ чама почима;
За конобаре тежак час,
Кад пјанци се са зечјим очима
Деру: Ин вино веритас!

И свако вече тренут долази
(Ил приказа је само сна?)
Кад дјевојка у свили пролази
Крај прозора, што мутно сја.

И корацима полаганима,
Док мирлуха је прати ћух,
До окна стигне међу пјанима
И сједне сама као дух.
Старином мири свила санана
И све трепери дахом тим:
Прстења пуна рука танана
И шешир с перјем жалобним.

Кроз вео тамни зурим ноћима,
Близином њеном занијет сав,
Ал зачарано све је очима,
И обала, и бескрај плав.

Све тајне ми се тад откривају,
Чуваром сунца бивам ја,
И вином што га сви уживају
Напаја ми се душа сва.

И нојево већ перо гиба се
У мозгу моме као влат.
На обали далекој зиба се
Очију њених модри цват.

У души ми је блага скровиште
А кључ имадем само ја.
Сад знам, о пијано чудовиште,
У вину да је истина!
 
Čitao skoro neke Bunjinove pripovetke, odlične su, veoma atmosferične... sada Peljevina čitam. Imam tu sreću da u mojoj lokalnoj biblioteci ima pregršt knjiga ruskih pisaca, manje poznatijih a i onih afirmisanih.
Pored toga samo još srpska književnost, ostalo je jad i beda al' se snalazim :confused:
 
Александр Пушкин.

Я вас любил: любовь еще, быть может,
В душе моей угасла не совсем;
Но пусть она вас больше не тревожит;
Я не хочу печалить вас ничем.
Я вас любил безмолвно, безнадежно,
То робостью, то ревностью томим;
Я вас любил так искренно, так нежно,
Как дай вам бог любимой быть другим.
 
Josif Brodski,dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1987. godine.Na njegovu poeziju uticala je Ana Ahmatova. Na žalost u Sovjetskoj Rusiji njegova dela nisu objavljena, dok je u SAD objavio Pesme i poeme (1965), Sećanja na T. S. Eliota (1967) i zbirku poezije Stanica u pustinji (1970).U SAD objavio je sledeća dela: Kraj bel epoka (1977), Deo govora (1977), Nove stanice za Avgust (1982), dramu Mramor (1984), eseja Udovoljiti senci (1986), Uranija (1987), Vodeni žig (1991), O tugovanju i razumu. Za zbirku eseja Udovoljiti senci dobio je prestižnu nagradu američke književne kritike 1986, a naredne godine postaje počasni doktor univerziteta u Jejlu kao i član Američke akademije i Instituta za književnost. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1987. godine, a 1991. odlikovan je Legijom časti.
Josif Brodski je umro od srčanog udara u Njujorku 28. januara 1996. godine. Po sopstvenoj želji sahranjen je na groblju San Mikele u Veneciji.

STROFE


I

Zа zbogom — niti glаskа.
Grаmofon izа zidа.
Nа ovom svetu — rаstаnаk
sаmo je prototip idućeg.
Jer odvojeno, а ne pokrаj,
sklаpаti oči dok ne stupi
smrt — mаlo je: i potom
nećemo ležаti skupа.

II

Mа ko bio kriv — prаvdu
isterujući iz nevidа
ne očekuješ nаknаdu, rаvnu
onoj koju čаje nevin.
Rаstаjemo se tim pre što u svesti
nemаmo nikаkvu nаdu
dа ćemo se u Rаju sresti
ili sudаriti u Hаdu.

III

Kаo što rаlo brаzdom
rаzdire jаlovu lehu,
tаko prаvičnost rаzdvoji
surovije no greh.
Ne krivicа, no ino
rаzbijа stаklo: nehаj.
Posečen, dа žаliš zа vinom?
Prolito — pа nekа je.

IV

Što je dublje vezа srаslа,
rаskid rаzorniji tim je.
Zаr bi od pomrаčenjа spаsli
rаpid ili plimа?
Vаjde od nаše čvrstine
više nemа. Počаst rodi
obdаrenost krhotine
dа život posude vodi.

V

Pа, puni se pjаnstvom, prelij,
iskаpljuj do dnа, u inаt.
Zаpreminu tek ćemo deliti,
ne i jаčinu vinа.
A i jа nisаm smlаvljen
čаk i аko se, osim krte
sličnosti zubаcа, nаdаlje
ne vide zаjedničke crte.

VI

Nemа podele nа tuđe. Imа
grаnicа stidа, niklа
u obliku rаzlike u osećаnjimа
povodom reči „nikаd".
Tаko sаhrаnjujemo, а stinemo,
а tužimo — pа se poslа
lаtimo: dа smrt kаo sinonim
rаzdelimo nа polа.

VII

Kidа se nit i domovi
rаspаdаju se mnogi.
Štа smo bili, i ono
što sаčuvаti nismo mogli —
prećutаćeš nevoljno, oprosti,
аko su, dok se vreme kreće,
vidljivije sаmo podrobnosti
bolа, а ne i sreće.

VIII

Nemogućnost (kаko si stremilа!)
sаstаnkа — zemlju čini
vаrijаntom svemirа,
mаkаr onа po širini,
zаvideći slаvi,
ne ustupа ni potonjoj —
izа Lete — držаvi;
prevаzići golotinjom.

IX

Sаmo to me još i brine,
što budići režim — niti
proživljen je, nit' primljen:
tek se dа zаmisliti.
Zаr odsustvo bojаzni hаje
— to bestežinsko stаnje — i prenje
stvаrа oko togа: štа je
vаznesenje, štа pogubljenje.

X

Što zаlud prinuđuješ dа se
nаši trаgovi zbrišu?
Ovi su redovi — nevolje glаs
proprаtni, ništа više.
Širenje spletki otkrije
dа je istinа suštа:
rаstаjаnje je primetnije
nego stаpаnje dušа.

XI

Dа ne bih goničimа izdаo
ni mojim, ni tvojim — utuvi —
аdresu, moju: hroptoidol,
niti tvoju : heruvim,
nа rаstаnku — ni zvukа;
sаmo hor Aonidа.
Tаko nаm posmrtnа mukа
zа životа kožu skidа.

1968.
 
Иосиф Бродский - Рождество 1963

Волхвы пришли. Младенец крепко спал.
Звезда светила ярко с небосвода.
Холодный ветер снег в сугроб сгребал.
Шуршал песок. Костер трещал у входа.
Дым шел свечой. Огонь вился крючком.
И тени становились то короче,
то вдруг длинней. Никто не знал кругом,
что жизни счет начнется с этой ночи.
Волхвы пришли. Младенец крепко спал.
Крутые своды ясли окружали.
Кружился снег. Клубился белый пар.
Лежал младенец, и дары лежали.


январь 1964

 
***

Reka vremena svojim tokom
Odnosi dela, neimare,
Davi u ponoru dubokom
Narode, carstva i vladare.
A ako i ostane nešto
Kroz zvuke truba, zvuke lira,
Večnosti grotlo ždere vešto
Jer sudba nikom ne da mira!

Gavrilo Deržavin
(1743-1816)
 
Semjon Nadson (1862-1887) – Tuga me muči

Tuga me muči i peče neprestana,
Svakoga dana – vazduha manje, teže dišem,
Sujeti šarenoj što bleska sa svih strana
Ne mogu dušom da pripadam više.
Već dugo mi je život tuđ…Sve za čim žudih,
Sve u dalj što zove, ispade varka sanja.
Prevro je opoj krvi, led je u pobudi,
I samo jad je živ, i bol skorašnjih rana.
 
JA LJUBLJAH VAS

Ja ljubljah Vas, ta ljubav možda nije
ugasnula u mojoj duši posve.
Al' neka ona Vaš mir ne razbije,
a ni ja neću da Vas tuga kosne.
Ja ljubljah Vas i beznadno i nemo,
čas mučen grižnjom, a čas nemirima,
Ja ljubljah Vas i iskreno i nežno,
dao vam Bog da još gde takav ima.

Aleksandar Sergejevič Puškin
 
UVEČE

Oplakuje tiha muzika predvorjem
Ispaćene duše tajanstvenu bedu.
Sveže i oštro mirišu morem
Sa poslužavnika ostrige u ledu.

„Prijatelj sam ti", šapće, a uzdisaj
Meni se ote kada mi ramena
Dotače tek nežno, i iz mene žena
Zavapi ruku njegovih zagrljaj.

Pogled mu je pogled mačaka i ptica.
Na jahačice se jedre tako gleda.
Ispod laganog zlata trepavica
U oku se osmeh spokojan ogleda.

Napeve setne sred šumnoga plesa
Zakovitlani uvis diže dim:
„Blagoslovi, bože presvetli, nebesa,
Ti si noćas prvi put s ljubljenim".

Ana Ahmatova
 
JESEN


Duvaju jesenji vetri
Luzima maračnim;
Padaju šumno na zemlju
Listovi žuti.

Polja i vrt su već pusti,
Jaduju brda;
Umukla pesma u gaju -
Skrile se ptice.

Jata zakasnelih guski
Hrle ka jugu
Krilima mašući skladno
Gore širinom.

Viju se oblaci sedi
Dolinom tihom,
S dimom nad selom se stope
I k nebu lete.

Putnik što stoji na bregu
Sumornim okom
Gleda pobledelu jesen
S uzdahom čežnje.

Ne boj se putniče tužni!
Priroda vene,
Ali to ne može dugo;
Sve će oživet

S prolećem sce će izrasti;
S ponosnim smeškom
Opet će priroda stati
S venčanim ruhom.

Al smrtnik! Zanavek svene!
S proleća starac
Studenu oseća zimu
Trošnog života.

Nikolaj Karamzin
 

Back
Top