Ovako je bilo: prelazim danas uobičajenu maršutu, hodam utabanim stazama i pomislim kako bi bilo lepo da malo skrenem s bogaze. Ostatak bi dobio na neizvesnosti, a moglo bi iznenada da naleti i nekakvo nadahnuće. I tako, idem ja, idem, i slučajno naletim na tvoju rupu. Mislim, nisam je odmah prepoznao, ali mi je po njenim jako obrušenim ivicama, injenoj istrošenosti i dubini, na prvu bilo jasno da je ona koja ju je kopala, verovatno više puta u nju sama upadala. A koji bi još živi forumski stvor mogao toliko da liči na tebe?
Trenutak je bio ispunjen euforijom. Rupa je uspela da sredi naš susret na najneprijatniji mogući način. Iz nje su dopirale tvoje bračne razmirice, vaši oprečni stavovi, tvoja poslovna izvesnost, zatim partnerovo nepoverenje, sumnja, neverica, prisluškivanje, tvoja slatka osveta... Da, na to sam prvo pomislio, pre nego što je znatiželja pobedila. Saslušao sam rupu do kraja. Pitam se sada jesam li pogrešio što je nisam zatrpao čim sam prepoznao njenu vlasnicu na osnovu niza osobenih detalja?
Svakako se nisi rukovodila samo osvetoljubivošću, kad si rešila da rupu ostaviš nezatrpanu. Želela si da ga postidiš što više možeš, da dokažeš da je slab i nemoćan kao što si mi ga već jednom opisala. "Pokušaće da se izvuče svojim glupim šalama", rekla si. "Igraće svoje prljave igrice, ponašaće se kao da je naša toki-voki komunikacija preko divnog bebećeg kompleta, zaostalog od vremena kada smo svoje dete i sebe podučavali u savremenoj halo komunikaciji, nešto što me se dosad veoma ticalo." Zato je njegov poziv u isti taj aparat bio možda smešno nepromišljen. "Linda, gde si?"
Tvoja Rupa i ja smo razmišljali gotovo identično: Linda je, naravno, trebalo da bude spontanija. Da ga zagrli, možda? Da mu čvrsto stisne mišicu? Da pusti neku suzu, možda. Ili da ponudi izvinjenje. Ali gledaoci su još bili u blizini, a to je gotovo nemoguće za jednu pozorišnu glumicu, koja kao da živi samo na daskama koje život znače. Nekoliko upornih momaka čekalo je u foajeu da im Linda potpiše večerašnji program; bili su, doduše, prilično daleko od njenih dasaka da bi je čuli, ali tu je Rupa, koja takođe život znači.
"Morala je da se obuzda, da bude na oprezu, makar dok me ne zatrpa i pobegne", govorila je Rupa,"podigavši okovratnik da je zaštiti od vremena i obožavalaca, na ulicu gde će imati priliku da pokuša ponovo, da se bes stiša i zatim ga pozove u bar ili kafanicu, možda, da bude strastvenija i hrabrija, da zajeca, poljubi ga i smeje se uplašeno i radosno. Sve odjednom."
Ostali malobrojni hodači misle na svoje domove, ali jedan čovek - od onih koji se pitaju kakve priče leže zatrpane u ostalim rupama, a posebno kakve su priče žena njenih godina - trudi se da uhvati Lindin pogled u Rupi i osmehne joj se. Seta na njenom obrazu zove na poljubac. Inače joj je lice kao u bebe, spokojno i nepomično kao u snu. I sama liči na devojčicu: detinji prst u ustima, detinje napućene usne kad se ljuti, detinji izraz čiste pakosti na jeziku kao dokaz ljubavi. Izgleda premlada za materinstvo. Ne gleda ga. Gleda napred, u budućnost koju Rupa brzo guta. Budućnost prebira brojanice životnih stranica. Devojčica spava.