Romantika

toocute.gif
 
nikad vise

nikad vise ne otvaraj vrata
u predvecerja ranih ljubavi
kad nas odjednom prevare sve rijeci
i svi nas pogledi dotaknu
da se vise ne vrate

nikad vise svoje srce ne iznosi na dlanu
tek udji u neke tople sobe
gdje je vrijeme mladosti pogodno
gdje bi se mogli na tren pronaci
u zaboravljenom refrenu pjesme
gdje bi mogli pricati satima
i ne znati da li su nam godine prosle

nemoj vise ljubavi otvarati oci
u predzorje kad utihnu posljednji glasovi
kad se od osame naslonis uspomenom
na prozore pod kisom koja zna i hoce
a mi tek ljubavni i dobro raspolozeni
nismo ni znali da nam je srce u oku raslo
i preraslo sve okvire

ne izgovaraj vise rijeci
koje si u sumraku sobe ucila na pamet
da ih dugo nosis nanizane oko vrata
ne otvaraj vise vrata u rana predvecerja ljubavi

podivljat ce rijeke
zbog usana neljubljenih
necemo se snaci sto nam je bilo davno
jedno vrijeme
necemo vise znati
ni ljubiti kako smo znali
nece vise biti ni takvih poraza
ni takvih pjesama
pa cak ni smrti
ako otvoris vrata istom kretnjom
nekome tko ce doci


(z.krznaric)
 
Tu noc kad si se udavala
Nitko ne zna zasto si plakala
Da li radi tamjana
Ili starih uspomena.
Tu noc kad si se udavala
Nitko ne zna zasto si plakala
Ili ti je kroz glavu proslo sve.

Tu noc kad si se udavala
Mene pijanog su odnijeli
Moji prijatelji, vjerni psi
Do jutra me tjesili
Da ima milion takvih kao sto si ti
I da cu te preboljeti.

Tu noc kad si se udavala
Meni kroz glavu proslo je ...

Postoje neki drugi svjetovi
Za nas bi bili rajski cvjetovi
O samo da si htjela pobjeci
Ovako stisni zube ne placi.

Tu noc kad si se udavala
Meni kroz glavu proslo je
Tvoje smijesne za maturu haljine
Sandale boje mjesecine.

Postoje neki drugi svjetovi
Za nas bi bili rajski cvjetovi
O samo da si htjela pobjeci
Ovako stisni zube ne placi.


Moje si srce uzela....
index.php
 
MESECINA Aleksa Santic, 1921


Noc. Moj konjic pase. Tiho ribnjak sniva
I trstike šapcu. Cuk cuce daleko.
Srebro mesecine sedefno i meko
Topi se, i lije sa vrbinih griva.

I u svakoj kaplji što na cvece kane
Ja udare cujem srca koja ceznu,
Tajnu setu, ljubav silnu, neopreznu,
Šum krvi i požar slatke strasti rane.

I mladosti svoje odbegnulo leto
Ja vidim gde snova vraca mi se... Eto
Mojih nimfa, lete, meni stižu same

Sa harfom u ruci... I dok ponoc brodi
I sedefne kapi kucaju po vodi,
Iz nedara lepih behar siplju na me...
 
LJUBAV Aleksa Santic, 1923


O, da mi je nešto pa da budem reka,
Pa da tecem ispred tvoje kuce male;
Pevajuci tebi da razbijem vale
O pragove gde ti staje noga meka.

Pa kad niz pragove sideš sa ibrikom
Da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke,
Prigrlim te sebi u svoje klobuke,
I da tebe, draga, više ne dam nikom.

Na dušeku trava i mojih smaragda,
Kao nimfa moja, da pocivaš svagda,
I da niko ne zna tvoje mesto gde je.

Samo moje oci da gledaju u te,
Samo moje sve dubine i sve kute
Da lepota tvoja osiplje i greje.
 
meni si mogla reci sve,
sve sto nikome nikada
ne bi rekla u oci

meni si mogla reci
da sam lud i sasav,
da sam detinjast
uprkos svih godina koje imam

meni si mogla reci
da sam bezveze,
pomalo luckast u svojim zeljama
i previse dobar
da bih stigao dalje od pocetka

meni si mogla reci i da sam zao,
od kamena isklesan
i da je ljubav za mene velika nepoznanica

meni si mogla svasta reci
i ja bih te i dalje voleo

ali pesme,
pesme mi nisi smela dirati

u njima sam sakrio dusu i srce
daleko od tvojih pogleda

a znam da ne znas
kako se covek oseca
kada mu dusu kidaju od srca
 
Naiđu tako dani.
Zatrpaju ti oči
kao zvezdane kiše.

Oko nosa se neka
šarena nežnost isplete.

I ti staneš,
i ne znaš
da li si, il' nisi više
ono obično dete,
ono bezalzleno dete.

Nekakvo zrno zlata
počne u srcu da žulji.

Stidljivost neka u tebi
tiho se zasmejulji.

Naiđu tako dani.
Ne prepoznaješ boje aprila.

Ne prepoznaješ svoje ruke.
Izgledaju ti kao krila.

Ne prepoznaješ svoje ogledalo:
iz njega te neko čudan posmatra,
neko kome u dahu
mirišu suncokreti
i plamte obrazi,
plamte
kao nestrpljiva vatra.

Naiđu tako dani.
Vetar ti u potiljak diše.

Zdravo, poslednja bajko,
kad staneš i ne znaš više
da li se visine ruše
il' s tobom u nebo lete!

Zdravo ljubavi!
Tajno!
Zdravo sve neverovatno!
Sve zabranjeno i zlatno!

Zdravo, čudnovati svete!
 
2.

Vrlo je važno,
pre svega,
da prvu ljubav umeš
da izgovoris ćutanjem.

Da je sagledaš žmureći.
Da je oslušneš osmehom.
I dotakneš šaputanjem.

Vrlo je važno da o njoj
ne brbljaš hvalisavo svima
Ljubav - to nije užina
koju drugari dele.

Prva ljubav je providna
kao lutkino oko,
drhtava kao tišina
koja hoda po prstima

i prva prava čistota
tvoje nežnosti bele.

Ona je knedla u grlu,
srebrna knedla u grlu,
sve nedokučivo tvoje
i sve kristalno tvoje
i sve gugutavo tvoje
kao večernje zvono.

Ona je duboko u tebi
i duboko van tebe.

Ona je malo onako.
Pa još malo onako.

Pa onda ono.
I ono,
I onda: sasvim ono.

3.

Nije to nagovaranje,
rođeni moji,
ko neće dalje da veruje,
nek slobodno zažmuri.

Ali pazite dobro:
ako u vama postoji
jedno veliko pitanje
koje nestrpljivo žuri,

pitanje veće od brda
i veće od dva brda,
i jedna treperava duša
što veruje u čuda,

i ako se u vama
neke lepote talasaju
i neke svetlosti rađaju,

onda je sasvim svejedno
da li žmurite ili ne žmurite,
jer čuda se već događaju.

U tebi skazaljka nekog
nevidljivog magneta
pokazuje odjednom
hiljade strane sveta.

Miroslav Mika Antić
 
Crvene boje

crvene je boje ime tvoje
tvojim imenom ljubav se moja zove,
u crveno zamotah sve što je tvoje
crveno sad je i srce moje,
da mi nije te crvene boje
za život ni ne bih imala volje
crvena mi boja tebe daje
i putem tim poželim dalje
da usred livade i cvijeća
srce osjeti što je sreća.



Elleli-1.gif
 
Ljubav


Vec godinama ucim tvoje crte, u koje dani
Utiskuju svoje male vatre; godinama pamtim
Njihovu svetlucavu neponovljivost, i restekastu lakocu

Tvojih pokreta, iza providnih zavesa popodneva;
Tako te više ne prepoznajem izvan pamcenja
Koje te predaje meni, i tako sve teže krotim
Struju vremena što ne prode kroz tebe, kroz blagi metal

Tvoje krvi;
ako se menjaš, menjam se sigurno i ja,
I s nama taj svet sagraden oko jednog trenutka
Kao plod oko koštice, satkan od nestvarnog mesa
Što ima ukus munje, ukus prašine, ukus godina,
Ukus snega rastopljenog na plamenu tvoje kože.

Vec godinama znam da nestajemo zajedno;
Ti progorena zvezdom moga secanja, izvan koje
Sve manje te ima, ja lepo rasturen u tebi,
U svim popodnevima, u svim sobama, u svim danima,
U svemu što puni te polako, kao pesak
Postelju reke;
i taj naš trenutak
Traje duže od tude smrti.

(Ivan V. Lalic)
 
Mesta koja volimo

Mesta koja volimo postoje samo po nama,
Razoren prostor samo je privid u stalnom vremenu,
Mesta koja volimo ne možemo napustiti,
Mesta koja volimo zajedno, zajedno, zajedno,
Pa zar je ova soba soba ili je zagrljaj,
I šta je pod prozorom; ulica ili godine?
A prozor, to je samo otisak prve kiše
Koju smo razumeli koja se stalno ponavlja,
I ovaj zid ne medi sobu, nego možda noc
U kojoj sin se pokrenu u krvi tvojoj zaspaloj,
Sin kao leptir od plamena u sobi tvojih ogledala,
Noc kad si bila uplašena od svoje svetlosti,
I ova vrata vode u bilo koje popodne
Koje ih nadživljuje, zauvek naseljeno
Obicnim tvojim kretnjama, kada si ulazila,
Kao vatra u bakar, u moje jedino pamcenje;
Kad odeš, prostor za tobom sklapa se kao voda,
Nemoj se osvrtati: niceg van tebe nema,
Prostor je samo vreme na drugi nacin vidljivo,
Mesta koja volimo ne možemo napustiti.

Ivan V. Lalic
 
ni tvoje usne nisu vise
ono sto su bile

prezrelo voce
otuzne slasti,
telo
odrasle zene

jos uvek isti smeh,
ali ga pogled ne prati

jos uvek si pozeljna,
samo je nestalo
plavetne izmaglice oko tvoga tela
i tajne skrivene

samo je nestalo
sunca u pogledu,
samo je nestalo....

moje ljubavi
 
Okus soli

Sa okusom mora, sa okusom soli,
na usnama zarkim, u kosi i kozi,
ti si dosla iz vode, da se pruzis kraj mene,
dosla si tu, pracena suncem…

U okusu mora, u okusu soli,
ti nosis gorcinu svih onih stvari,
sto sam volio davno i izgubio negdje,
svega onog sto traje daleko od nas…

Ovo vrijeme i dani, sto prolaze lijeno,
ostavljaju okus soli na usni
ti skaces u vodu, pa me ostavljas samog,
tu na pijesku i suncu, da te ponovno gledam…

A kada se vratis, ja te pustim da padnes,
u narucaj pijeska, i u moje ruke,
a onda te ljubim, sa okusom mora,
sa okusom soli, i okusom sna…

Gino Paoli
 

Back
Top