Za cijeli život
Neka me ove rijeci barem obrisu tvog osmjeha daju,
pa se sada u svoje umorno sjecanje s njim zaputi.
Ništa, osim ove pjesme, nemoj pustiti srcu da sluti,
neka osjeti kako sam s ovom pjesmom došao na kraju.
Romanticna ljubav, cijeli život utocište traži za mene,
vodi moje srce i s otkucajima koji su joj odmah prišli,
priljubljena lebdi uz moju dušu i oblikom svojih misli,
s izvora samog maštanja, odvodi me u obrise njene.
Putuje i moje osjecaje nenadmašnom ljepotom mami,
prostranstvima samoce odjekuje kao melodija nade,
umjesto tuge, donosi mirise radosti koji me slade,
a kristalnim pogledom ljubavi osvjetljava put osami.
Ovdje na zemlji, gdje su nerazumni podivljali sati,
pa pod krinkom prolaznosti uzdižu niske strasti,
ona je krik u osamljenoj noci koji ne smije pasti,
jer ako on utihne, s njim ce i ona zauvijek nestati.
Nedavno se svom svojom milošcu obratila u noci,
nježno sa raskrižja neba i zvijezda me pogledala,
milujuci svojim blagim sjajem tada obecanje dala,
prije nego utihnem donijeti ce kraj mojoj samoci.
Nikada nisam cuo pjesmu kao što su njene rijeci,
niti osjetio toliku utjehu i takvim zanosom da struji,
u njenom sam obziru nazirao kraj dugotrajnoj oluji,
prihvatio njenu ruku i pošao ususret obecanoj sreci.
Na pocetku, dok sam se još bojao uspravno hodati,
iznad zvijezda, tamo gdje se rada svjetlo u nemiru,
pokraj samog izvora tišine, u dubokom svemiru,
pokazala mi je ljubav kojoj cu se potpuno predati.
Pristao sam i dotaknuvši Pegazova prozirna krila,
zapuštenim proplancima duše tiho rascvjetao rosu,
zagrlio nježnu ljubav, poljubio u srce tako bosu
i upio blagost njenog glasa s toplinom njegova bila.
Diveci se bogatoj ljepoti naraslog ljubavnog glasa,
spojili smo nježne duše mora i ravnice u jedno tijelo,
s nadom da ce naša puna srca bezbrižno i smjelo
poletjeti pod okriljem uzdaha i razbuktalog stasa.
U tim trenucima oko nas je zaplesalo plavetnilo zora,
po vedrini neba sazvježda su plela valovima pjenu,
probudenim osmjehom dirao sam njenu kosu snenu,
uzvracala je poljupcima srebrnih školjki i snom mora.
Plaštem suncokretova zlata prekrivali smo vlažna cela,
zadnjim komadima jutra oblagali meke drhtave usne,
našim su uzbudenim bedrima tekle strasti, vrele i glasne,
vjecnost je našom beskrajnom posteljom mirisala cijela.
Grlili smo se u snijegu na oštrim vrhovima planina,
s dubinama brazda plesali kao ratari po njivama,
s izvorom rijeke srasli i pucinu obuhvatili u nama,
lebdjeli sjajnim odrazom voda do neslucenih visina.
Sada ponekad stojimo kao grane podijeljeni u dvoje,
vjetrovi pojacavaju snagu i nevrijeme nas polako stiže,
oluja neumoljivo prijeti, a nemirne noci su sve bliže,
cudnim stazama lutamo i ne nalazimo puteve svoje.
Priznajem, smisao kojim smo nekada išli malo blijedi,
ne mirim se sa svime što nas ceka ili ce nas snaci,
nemam izgubljeno vrijeme s kojim se trebam naci,
moj trud nije uzaludan, sve više vidim koliko vrijedi.
Pogledam li unatrag, svjetla su odavno pogašena
i mjesecina ispod koje smo nekada u ljubavi sjali
netragom je nestala, kao da smo nebo poderali,
pa umjesto prozirne noci stoji velika tamna sjena.
Rijeci ne teku kao nekada, sada se stide i srame,
a iz mog grla tanke strune šute ili jecaje nude,
prošlost i sjecanje stalno se mojim mislima nude,
dok na poljima duše aveti uspomena stoje same.
Usred srca odzvanja mi nevidljivi nemir samoce,
napinju me strasti, znam gorim zadnjom vatrom,
svaki je uzdah iz mene neizrecivo bolan i trom,
osjecam da u venama postojim uz velike teškoce.
Zahvalan sam ovoj ljubavi što je uz mene i ovu noc,
ali kao da nece ostati, nešto u meni pokrece sumnju,
jer cim svane jutro iznova cu osjetiti neopisivu patnju,
koja mojom dušom poput oštra sjeciva pokazuje moc.
A potom na vedrim obalama svih mora i rijeka,
uzdignutih planina i smirenih ravnica, cut ce se zvuk
kojim se krik hvali kao najsilnijeg vjetra huk
i nestat cu daljinom kamo vjecno ostajem dovijeka.
Neka te ove rijeci tankim nitima mojih misli obaviju,
pa se zauvijek svojom umornom dušom k meni zaputi,
jer želim da samo mene i moje osjecaje tvoje srce cuti,
kao što to moji osjecaji u duši i mom srcu za tebe umiju .
Zal Kopp
