Bez snova
Stare sedokose konobarice
posle kafića noću
odustali su
i dok koračam
niz trotoare svetlosti
i gledam u prozore
starački domovi
Vidim da nema više
u njima.
Gledam ljude na klupama u parku
i vidim kako
sede i gledaju
da je nestalo.
Gledam ljude kako voze
i vidim kako
voze svoja kola
da niti vole niti su voljeni
njih više nije ni do seksa
sve se zaboravlja kao
neki stari film.
Gledam ljude u robnim kućama
i supermarketi
dok se kreću među rafalima
kupovina stvari
i mogu da vidim
kako im odeća stoji
i po načinu hoda
i po izrazu njihovih lica
i oči
da ih ni za šta nije briga
i da ništa ne mari
njima.
Vidim stotine ljudi dnevno
koji su potpuno odustali.
Ako odem na hipodrom
ili na stadion
Vidim hiljade
koji ništa ne osećaju
nizakoga
i niko ih ne oseća.
Na sve strane vidim one koji
ne čeznu za ničim osim
hranu, krov i
Odeća,
fokusiran samo na to,
Bez snova
Ne razumem zašto ovi ljudi
ne nestane,
Ne razumem zašto ovi ljudi
ne izdahni
zašto ih zamagljuje
ne do smrti
zašto ih psi
ne do smrti
zašto oni cveće i deca
ne do smrti
ne razumem.
Oni će već biti mrtvi
ali ipak ne mogu da se naviknem
na njihovo postojanje,
jer ih ima toliko.
Svaki dan,
svake noći,
ima ih sve više,
u metrou,
u zgradama,
u parkovima.
Ne osećaju strah
ono što im se ne sviđa
ili da nisu voljeni.
Toliko, toliko, toliko
moja rodbina.
Charles Bukovski