Romanticni delovi omiljenih knjiga

  • Začetnik teme Začetnik teme Lada
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Tako je Danijel napustio Juliju,zauvek zamrznut u vremenu kada su bili mladi i oslanjali se jedno na drugo dok su hodali.Secanje na tu savrsenu ljubav otezavalo joj je da voli ponovo.Srce moze da ti se slomi ako se nadmeces s andjelima.Kome je bolje,onima koji su voleli dovoljno dugo da bi videli kako ljubav neumitno bledi,ili onima koji su svoju ljubav izgubili dok je jos bila potpuno cista?Mislim da oboje znaci usamljenost na svoj nacin,ali ako izgubis svoju ljubav dok je jos savrsena,onda barem mozes jasno da razumes bol koji osecas,a ako ti se postepeno rasipala u rukama,onda to vise ne mozes."
Dzonatan Hal - Izgubiti Juliju
 
Ne shvatam kako neko odbija da poveruje da je Spasitelj pretvorio vodu u vino. Danas je rašireno neverovanje da je na svadbi u Kani voda bila pretvorena u najfinije vino, na žalost i medju alkoholičarima, što je za žaljenje jer, čak i mi imamo sposobnost preobražavanja stvari, naravno nagore, jer smo pali. Mi vino preobražavamo, alhemijski, u tečnost nedostojnu imenovanja na ovom mestu.

Svetislav Basara - Fama o biciklistima
 
"Niko me ne voli", reče Mali Princ i sakrije rukama lice.
"Voliš li ti ikoga?" upita Lisica.
"Volim svoju ružu, ali…", reče Mali Princ i zastane.
"Bit ćeš siguran da voliš kad budeš mogao reći: ‘Ne možeš napraviti ništa da te prestanem voljeti!’" reče Lisica.
"Ljudi su često nesretni", nastavi Lisica, "kažu: ‘Niko me ne voli.’ Ali, zapravo, oni su ti koji ne vole nikoga. To je baobab koji im je zarobio srce."
"Da, baobab je takav: ako ga zapustiš, nikad ga se više ne možeš osloboditi", složi se Mali Princ.
"Kad čuješ riječi: ‘Niko te ne voli!’ koje ti šapuću zli vjetrovi, i osjetiš da ti baobab svojim korijenjem probada srce, sjeti se onih koje voliš; dozovi najbolje otkucaje srca koje si imao za ljubljene i vjetrovi će utihnuti – zasjat će sunce i osušiti korijenje", reče Lisica.
"Ja zaista volim svoju ružu", reče Mali Princ i pogleda prema zvijezdama. "Ne možeš napraviti ništa da te prestanem voljeti!" reče, a na licu mu se pojavi osmijeh.
- Antoine de Saint-Exupéry

104497402_1121134634931752_3567505536152034915_n.jpg
 
"Zatvorio sam oci. Video sam je u crnoj dugackoj haljini. Licem se smesila. Gledala je ka nebu. Ruke je pruzala da uhvati vazduh, sunce, oblake...ruke su joj postale krila. A kad je vetar podigao tesku crnu haljinu, umesto nogu, video sam korenje. Snazno korenje puno zila. Bilo je duboko u zemlji. Tako duboko da je bilo jasno da nikada nece poleteteti."
Ana Rodic- Korenje
 
Ono sto je prisustvo te zene u meni stisalo, nije putena zedj neumornog putnika, vec moje izvorno ocajanje. Rodjen sam kao stranac, ziveo sam kao stranac i umrecu kao jos veci stranac. Suvise sam gord da bih govorio o neprijateljstvu, o ponizenjima, o srdzbi, o patnjama, ali umem prepoznati poglede i kretnje. Ima zenskih narucja koja su mesto izgnanstva, i onih drugih, koja su rodni kraj.

Amin Maluf, "Baldasarevo putesestvije"
 
...
Ne znam imam li omiljenu knjigu.
Ne znam imam li omiljenog pisca.
Ne znam imam li omiljeni citat.
U trenutku nisam sigurna ni da znam svoje ime.
Trenuci...mislim da ne volim trenutke. Bar ne ovakve trenutke u kojima sve stane.
Nikad nisam pitala mnogo. Nisam od ljudi koji pitaju. Možda, možda bi trebala to menjati...
Sva moja pitanja, najveći broj, bila su upućena Gore. On najčešće ćuti.
Prestala sam i ja da ga pitam. I od tada zajedno ćutimo.
A onda, potkrade se trenutak u vremenu, u jednom od onih dana kada bi da vrisneš ono "zašto?!".
Zatomiš vrisak, zatomiš pitanja, zanemiš.
Pogledaš ka Gore. Zadrhtiš. Uzdahneš...
I stojiš tako nem. Nemoćan. Kamen.
Čoveče, koliko si mali i nemoćan! I opet zaboli ta nemoć, opet se oslobodi lancima okovan demon pitanja.
"Miruj, miruj, miruj... - ponavlja tiho duša. Miruj i veruj i moli se. Moli se..."
I opet tišina. Tražim reči. Opet su pobegle. Lako je njima, samo pobegnu. Koliko puta sam poželela pobeći...
Skupilo se nešto u grlu. Nisu reči. Nisu ni pitanja.
"Hajde, hajde kapni! - šapuće duša. Kapni za Boga miloga!"
Ništa. Tišina. Nemost. Nemoć. Ništa.
"Tajanstvena je zemlja suza." - motaju mi se reči "Malog Princa".

" ...Voleo bih da sam započeo ovu priču kao što počinju bajke. Voleo bih da sam rekao:

„Bio jednom jedan mali princ koji je živeo na nekoj planeti jedva nešto većoj od njega samog, a čeznuo je za prijateljem…“

Onima koji razumeju život to bi se činilo mnogo istinitije. Jer ja ne volim da se moja knjiga čita olako. Ja ove uspomene pričam s mnogo tuge.

Prošlo je već šest godina otkako je moj prijatelj otišao sa svojom ovcom. Ako ovde pokušavavam da ga opišem, činim to zato da ga ne zaboravim. Žalosno je zaboraviti prijatelja. Nisu svi ljudi imali prijatelje. I ja mogu da postanem sličan odraslim osobama koje zanimaju samo brojevi.


– Veoma volim zalaske sunca. Hajdemo da gledamo sunčev zalazak…

– Ali, treba čekati…

– Šta treba čekati?

– Čekati da sunce počne da zalazi.
. . .
– Jednoga dana video sam četrdeset i tri puta kako sunce zalazi!

A malo posle si dodao:

– Znaš… Kad je čovek tužan onda voli zalaske sunca… "

Volela bih da sam umesto misli ispisala bajku.
Volela bih da sam umesto tišine ispisala melodiju.
Volela bih da ovaj trenutak zameni već sutra jedan lepši koji ću ispisati baš ovde.
Volela bih...
Zastaću ovde i sad. I neću više ni reč...osim:
Volim te.
...i oprosti
što nisam ništa pitala.
Dođi sutra, dođi što pre...

( ...s Ljubavlju )
 
Умјесто молитве за далеку

Понекад, давна, сјетим те се,
А нешто топло засја у души
Као од добре старе пјесме
Што се случајно запјевуши.

Гдје ли си ноћас, ти далека,
Да ли си негдје свила дом,
Или још увијек, ко некад,
Луташ поноћним Београдом?

Да ли још тражиш оног чудног,
Оног из твојих снова врелих,
Кога си тражила узалудно
И оне ноћи кад смо се срели.

Тражи, само тражи, трагај,
Он ипак једном мора доћи
Из твојих лијепих снова, драга,
У твоје нимало лијепе ноћи.

Као што дођу ове пјесме
Из дивних шума непознатих
Право у наше ружне несне,
У горку збиљу касних сати.

Понекад тако сјетим те се,
А нешто топло засја у души
Као од добре старе пјесме
Што се случајно запјевуши.

Вито Николић
 
...
Ne znam imam li omiljenu knjigu.
Ne znam imam li omiljenog pisca.
Ne znam imam li omiljeni citat.
U trenutku nisam sigurna ni da znam svoje ime.
Trenuci...mislim da ne volim trenutke. Bar ne ovakve trenutke u kojima sve stane.
Nikad nisam pitala mnogo. Nisam od ljudi koji pitaju. Možda, možda bi trebala to menjati...
Sva moja pitanja, najveći broj, bila su upućena Gore. On najčešće ćuti.
Prestala sam i ja da ga pitam. I od tada zajedno ćutimo.
A onda, potkrade se trenutak u vremenu, u jednom od onih dana kada bi da vrisneš ono "zašto?!".
Zatomiš vrisak, zatomiš pitanja, zanemiš.
Pogledaš ka Gore. Zadrhtiš. Uzdahneš...
I stojiš tako nem. Nemoćan. Kamen.
Čoveče, koliko si mali i nemoćan! I opet zaboli ta nemoć, opet se oslobodi lancima okovan demon pitanja.
"Miruj, miruj, miruj... - ponavlja tiho duša. Miruj i veruj i moli se. Moli se..."
I opet tišina. Tražim reči. Opet su pobegle. Lako je njima, samo pobegnu. Koliko puta sam poželela pobeći...
Skupilo se nešto u grlu. Nisu reči. Nisu ni pitanja.
"Hajde, hajde kapni! - šapuće duša. Kapni za Boga miloga!"
Ništa. Tišina. Nemost. Nemoć. Ništa.
"Tajanstvena je zemlja suza." - motaju mi se reči "Malog Princa".

" ...Voleo bih da sam započeo ovu priču kao što počinju bajke. Voleo bih da sam rekao:

„Bio jednom jedan mali princ koji je živeo na nekoj planeti jedva nešto većoj od njega samog, a čeznuo je za prijateljem…“

Onima koji razumeju život to bi se činilo mnogo istinitije. Jer ja ne volim da se moja knjiga čita olako. Ja ove uspomene pričam s mnogo tuge.

Prošlo je već šest godina otkako je moj prijatelj otišao sa svojom ovcom. Ako ovde pokušavavam da ga opišem, činim to zato da ga ne zaboravim. Žalosno je zaboraviti prijatelja. Nisu svi ljudi imali prijatelje. I ja mogu da postanem sličan odraslim osobama koje zanimaju samo brojevi.



– Veoma volim zalaske sunca. Hajdemo da gledamo sunčev zalazak…

– Ali, treba čekati…

– Šta treba čekati?

– Čekati da sunce počne da zalazi.
. . .
– Jednoga dana video sam četrdeset i tri puta kako sunce zalazi!

A malo posle si dodao:


– Znaš… Kad je čovek tužan onda voli zalaske sunca… "

Volela bih da sam umesto misli ispisala bajku.
Volela bih da sam umesto tišine ispisala melodiju.
Volela bih da ovaj trenutak zameni već sutra jedan lepši koji ću ispisati baš ovde.
Volela bih...
Zastaću ovde i sad. I neću više ni reč...osim:
Volim te.
...i oprosti
što nisam ništa pitala.
Dođi sutra, dođi što pre...

( ...s Ljubavlju )
:zag::heart::cmok:

https://youtu.be/o6xtVEwqVSg
 
Poslednja izmena:
" Tražiš nemoguće. Tražiš sasvim nemoguće. Tako, ako voliš tu devojku koliko kažeš da je voliš, bolje je da je voliš tako snažno da jačinom nadoknadiš ono što će tom odnosu nedostajati zbog kratkoće trajanja. Čuješ li to? U stara vremena ljudi su posvećivali život tome. A sad kad si ti to našao, ako budeš imao dve noći čudićeš se otkuda ti tolika sreća. Dve noći. Dve noči da voliš, poštuješ i miluješ. U zlu i u dobru. U muci i smrti. Ne, ne tako. U muci i zdravlju. Dok nas smrt ne rastavi. U dve noći. Više nego verovatno, i sad odbaci takva razmišljanja...To ti ne vredi...Tako ti je to."

Ernest Hemingvej , " Za kim zvono zvoni"
 
"...Ova žena je ćudljiva, vječiti april, vesela je pa tmurna, pričljiva pa malorjeka, svakog jutra ustaje i na lijevu i na desnu nogu pa je ne određuje dan već trenutak, slučajno je ovdje, kivna kad se sjeti da je mogla biti na drugom mjestu, razdragana kad pomisli da će biti. Obična je samo kad zaboravi. ..."

Magla i mjesečeni ~ M. Selimović

1635372042_woman-g888fec2b6_640.jpg


:heart: :heart: :heart:
 
"...Svako od nas uvijek proživi što i svi prije nas, i ničiji udes nije pouka, ničija muka utjeha. Ni na što se čovjek ne navikava zato što su to mnogi doživjeli prije njega. Uvijek je bilo rata, otkako svijet postoji, a ljudima je uvijek nanovo teško. Uvijek se dešavalo da je čovjeka stizala nesreća, i nikad se niko ne utješi mišlju: nisam sam, i nisam prvi ni posljednji. ..." ~ Magla i mjesečina

inspirativne-fotografije-deca-su-nase-najvece-blago-6.jpg
 
"...Ova žena je ćudljiva, vječiti april, vesela je pa tmurna, pričljiva pa malorjeka, svakog jutra ustaje i na lijevu i na desnu nogu pa je ne određuje dan već trenutak, slučajno je ovdje, kivna kad se sjeti da je mogla biti na drugom mjestu, razdragana kad pomisli da će biti. Obična je samo kad zaboravi. ..."

Magla i mjesečeni ~ M. Selimović

1635372042_woman-g888fec2b6_640.jpg


:heart: :heart: :heart:
:zag::heart:
 
Put: traka zemlje po kojoj se hoda pješke. Cesta se razlikuje od puta ne samo zato što se po njoj vozi autom, nego i time što je tek crta koja spaja jednu tačku s’ drugom. Cesta nema smisao u sebi samoj: smisao imaju samo dvije tačke koje spaja. Put je pohvala prostora. Svaki dio puta ima smisao sam u sebi i zove nas da se zaustavimo. Cesta je pobjedničko obezvrijeđivanje prostora koji, zahvaljujući njoj, danas nije ništa drugo do puka prepreka ljudskom kretanju i gubitak vremena. Prije nego što su se putevi izgubili iz krajolika, izgubili su se iz ljudskih duša: čovjek je prestao žudjeti za tim da hoda, da hoda vlastitim nogama i raduje se zbog toga. Ni svoj život nije vidio više kao put, nego kao cestu, kao crtu koja vodi od tačke do tačke, od čina kapetana do čina generala. Vrijeme života mu je postalo tek prepreka koju treba savladati što većom brzinom. Put i cesta, to su ujedno dva različita poimanja ljepote. U svijetu cestá, lijep krajolik znači oaza ljepote, spojena dugačkom linijom s’ drugim oazama ljepote. U svijetu puteva je ljepota neprekidna i stalno promjenljiva, i na svakom koraku govori: “Zaustavi se”.

Milan Kundera, Putevi i ceste
 
Da li ljubav uopste postoji? Ili je ono sto se ljubavlju zove tek san o njoj? Kratkotrajna iluzija? Da li je ljubav silovito, zudno stapanje dva tela i propadanje kroz bezdan bezumnog uzitka, ili vreme izmedju: pomamna, grcevita nada da ce se sve ponoviti. Neprestano drhtavo iscekivanje. Da li je ljubav odbaciti svoj san i zavoleti sve sto je njegovo: mracne coskove navika i ruznu pustos duse? Odbaciti svoju sliku o njemu i voleti ga onakvog kakav je? Da li voleti znaci naci opravdanje za sve? Nicega se ne stideti, cak ni pred sobom? Sve je to ljubav...

Ljiljana Habjanović-Đurović
Ženski rodoslov
 

Back
Top