Richard Bach

Bretagne:
p.s. za mene ces ostati wonder land

Lijepo od tebe...Hvala ti na ovim citatima, zaista su lijepi. Prema onom što si napisala najviše me zainteresovao Most preko vječnosti, ali bih sa zadovoljstvom pročitao i ostale knjige. Lijepo je čitati o letenju u vremenu kad su duhovni uzleti sve niži i kraći, a padovi sve teži i bolniji.

" - Slušaj, Jonathane - reče mu otac prilično nježno. - Zima tek što nije stigla. Neće više biti čamaca, a površinske će ribe zaroniti duboko. Ako već želiš učiti, proučavaj hranu i način kako možeš doći do nje. Nemam ništa protiv tvojih majstorija u zraku, ali znaš i sam da te to neće prehraniti. Ne zaboravi da letimo zato da bismo se prehranili.
Jonathan je poslušno klimnuo glavom. Nekoliko slijedećih dana nastojao se vladati kao ostali galebovi; zaista se trudio, borio se i kričao s jatom oko gatova i ribarskih brodica i zaranjao za ostacima ribe i hrane. Ali to mu nekako nije uspijevalo..."
 
milena Jesenka "put do jednsotavnsti DAMA. Ulicom ide zena i odmah znate: kod kuce su verovatno ti tanjirici i rezbareni sto od javorovog drveta. korz viot nosi svoju nasledjenu dusevnu imovinu sa plemenitoscu dobre rase, uz malo koristi i bez ekstravagancije. nikada ona ne bi tuda isla sama, kasno uvee, nikada na sebe ne bi stavilacrven sesir, nikada en bi izgovorila psovku i nikada ne bi sa uredjenom mirom dobrotom, razumela ruznu salu. pogodicete d auem sttai krajsudopere i
oprati sudove ali da joj onaj koji dolazi uvek kaze ljubim ruke cak i kada je u kecelji.
ona ejmudra, sredjena , dosata mimo sveta i pri tom u centru svog divnog sveta. takvim zenam aniakda ne uspeav dauzmu udeo u razvoju seta. razvoj sveta je bucna, strasna i gromovita stvar.
to je onaj tip zena nedavnih vremena, danas je tesko takve zene podizati, iako vredno i plemenito,d anas takvo vaspitanje ipak izumire . ne izumire zato sto se ne radjaju zene sposobne da odrastu do te dobre forme, vec zato sto se ne radjaju vremena u kojim abi bile potrebne.
 
milena jesenska "put doj ednostavnosti" Moderna zena. tvdite da se moderna dvojka sminka i samo igra id a nije ni za sta. Ali, tave devojke su postojale us vim vremenima. potpuno zaboravljate na novi, stvarno moderan, lep tip zene koji vam odrasta pred ocima, a da toga nsite ni svesni. na zene samostalne, radne, sigurne, hraabre, koje coveku mogu da budu priatelj, drug, pomocnik i koje mogu da zive na svoju odgovornost i od sopstvenog rada. upravo tako strpljivo i hrabroi uspeno ceo dan kao muskarci, one gledaju mirno zivotu u ci, onakovom kakv ajeste , i ne treba im ta trunka zenstvenosti (ta vestack aensvesnot podizana u staklenoj basti). zena ne gubi svoju zenstvenost ni kada radi – ni kada zna sta je to zivot. naprotiv , produbljuje je iz povrsne sentimentalnosti do dubokog cistog izvora zivotne snage. poznaet je an prvi pogled, one imaju smireno, otvoreno lice i jednostavno neizvestaceno ponasanje. isto kao sto prve izgeldaju da im niko nista ne moze. ali njih ne stiti vidljiva plemenitost odgajanja, stiti ih sopstvena odlucnost i ono nedefinisano nesto sto svaka zena siri oko sebe kao cvece miris.
 
Johnson : on-ona

Prica o Afroditi i Psihi (dvema entiteima nas zena) ali i muskom delu njeihove anime

bili dakle jedan kralj i kraljica i imali tri cerke. sve starije obicne su princeze (nicim se nisu isticale). treca kci koja se zove psiha izvanredna je osoba. lepa je poput boznastva – u svom drzanju, govoru i citavoj pojavi. govorilo se Evo nove Afrodite. \

Afrodita bese prastara bozica zenstvenosti koaj je valdala od samog pocetka. tesko je pridobiti ilise sloziti sa Afroditinom cudi; toliko je to primitivna zenstvenost. mozemo joj se diviti ili je obozavati; ili biti od nje satrti, ili pak krenuti putem ovog mita, Psihinim putem razvoja do novog nivoa zenstvenosti.

svaka zenanosi u sebi afroditu koju je lako preoznati po tastiti, popustanju pohoti i tiraniji kad je precena. (bajka senzana i 7 patuljaka – lik zle macehe) . danas afroditu vidimo svuda. u robnim kucama parkiora svoja spacerajska kolica bas nasred prolaza i kaze : :ako mi necete udvarati, moracete u mene zuriti” .

sa drueg strane afrodita je i vredna osoba. ona jeosnovno nagonsko materinstvo. ona ne prezire psihu ona joj pomaze.

ne mogu na dugacko sorry nesto nocu lose spavam pa cu skratiti.

prica ide ovako:

“ psihicen sestre kao obicne lako se udadose a psihi su se svi divli a niko je ne zaprosi. od euprorociste kod Afrodiote i ova odluci da je makne sa scene tako sto ce reci da se Psiha mora udati za smrt. Razapeta na stenu Psiha je cekala svog verenika a Afrodita , stara ui lukava da neko ne bi pronikao u nejnu pokvarenu igru pozva svog sina Amora da je probode strelom kako bi ona svojevoljno – sljubavlju posla za svog izbranika smrt.

ali Bogovi ne htedose bas takav scenario, pa uredise da se Amor ubode svojom strelom ljubavi gledajuci u pravcu OPsihe i stvar bese da se njih svoje povezase.

ali obzirom daje psiha bila obicna princeza a Amor bnozanstvo nije ga mogal videti nego je edino nocu u mraku pohodio njen voljeni, (amor se trudio sto vise da psiha ostane ostane u neznanu i obecao joj je raj ako ga nepogleda). Psiha je volela i bvila voljena a nejen zle sestre ljubomorne sto se oan udade na boanstvo pricahu joj strasne rpice kakvo je on cudoviste i nagovorise je da ga ncou ubije (sestre su nasi unutrasnji glasovi, koji neprihvataju jednostavnu srecu koju dohvatimo). uplasena psiha jedne noci uze uljanu lampu i pogelda svog voljenog. kapulja pade nanjega i on rece prokleta zeno zasto nisi mogal biti sretna ovako nako nam je. i ode zauvek . Psiha osta nesretna jer je ugledavsi ga Prelepog (amor) rekla sebi ako opet ne budem sa njime zivot mi ne treba.

svaka zena (ili muska anima) moze zigubiti voljeno bice iz proste znatizelje, ali je mngo teze povratiti nego dobiti.

mala simbolika: ulje je zenska osobina. lampa je svetlo koje daje zena. nisat nije plemenitije od svetla sto ga daje zena. kod jevreja je obicaj da zene pale sabatske svece petkom vece,. ona zapocinej sabat, ona pali svece i brine o svetlosti.

ocajna psiha ide na reku da se ubije – mozda s alosim motivima ali ispravnim nagonima.
Pan spasava Psihu od zle tisine. pan kaze opsihi da se mora moliti bogu ljubavi, koji razuem kad je neko zaljubljen. psiha shvati da mora ici kod Amorove majke Afrodite da je moli da jeoj bogovi oproste greh i dajoj pomognud apovrati Amora. dobil aje tri zadatke .

1. da razvrsta razno pomesano zrnevlje i bobe, semenke i daih sve mora podeliti po vrstama
jasna je simbolika odvojiti vazno od nevaznog i staviti stvari na svoje mesto.
2. da ode na livar=du i donese zlatno runo od ovnova koji su tu pasli.
neka im pridje po mraku da uzme po malo od svakgo da ne pobesne.
svaka zena treba nauciti biti hrabra prema vanjskom svetu (ovnovi), ali i naci strategijum, semlost , pustolovni duh u sebi i snagu .
3. da napuni pehar vodom iz stiksa, reke koj a koja se rusi s visokog brada, iscezava pod zemljom i opet se pojavljuje na visokom brdu. nepristupacno jednom recju.
u pomoc joj stize zevsov (otac Amorov) orao koji obavi zadatak umesto nje.
stisk je ko reka zivota, moze te odneti njen tok, progutati virovi ili olupati ostene.
zena moze poneti samo jedan pehar vode.

p.s. zenstveni apsekt ljudske duse opsiuej se cesto ka onekoncentriana svest. zenaks je priroda (ili proroda Anime u muskarcu) da je sve privlaci i sve od jednom. nevolja ej sto nemozemo sve raditi i sve biti odjednom. mnoge nam mogucnsoti izgledaju suprotne imoramo birati izmedju njih. Poput orla koem se pruza siroka panorama, ali on mora osredsrediti paanju na jednu tacku i tu posegnuti za peharom vode.

4. zadatak bese da psiha donese afroditi posudicu sa kremom o dPersefone (HAdova supruga- svet mertvih)
pouku za njeno putovanj edade joj jedna tvrdjava. psiha valja da u ustima drzi dva novcic i dva komada hleba u rukama. mora odbiti svoju pomoc prosjacima (jer kada nam treba energija za sebe ne mzoemo je deliit sa drugima) valja imati hleba za kerbera kad ulazi i kad izlazi iz hada i valaj paltiti splavaru prevoz do i od.
 
Robert Johnson tvorac knjige “On-Ona”

pricu o musko –zenskom odrastanju preedstavio na jedan lep nacin.

prica o muskom odrastanju ispricana je kroz prikaz o Persifalu i svetom gralu (Kralj Arthur)
a prica o zneskom sazrevanju kroz mit o Psihi i Afroditi.

slagvort za one bi mogli pozeleti da procitaju

zene o muskarcima ne znaju koliko misle da znaju. vekovima su doduse stekle prilicnu vestinu u tehnici prilagodajavanja muskaracima, ali to niej isto sto i pravo shvatanje muskaraca. one cesto trpe zbog svoje iluzije da je zivot muskaru zaista lak – barem ako se usporedi sa zivotom zene, i nemaju ni pribliznog pojma o komplikovanoj brobi stoje on vodi na prelazu iz decastva umuzevnst. nemajupojma o dugom imucnom putu stoga mora prevaliti decak koji se MORA odeliti od prbotinog majcinog odgoja i odvazitise na put iskusavanaj i sipitivanaj samoga sebe. njegov put je drugariji od majcinog i ona ga nejmu nemoze nauciti ni primerom ni poukom. stoga, lako je uvideti da devojka treba uciti kakave jenjezian majka, dok decak treba uciti da od majke treba biti razlicit ali da se ta razlika ne izori u antagonizam ili strah. na zalost, danasnji uslovi u zapadnoj kulturi cesto pogoduju tim negativnim posledicama.

i pravo s toga nam jungovski pristuip, kojipokusava zgledati u mucnu srz tog problema pruza pomoc uosvetljavanju sve vecenapetosti u sve vee svadje izmedju ljudi i zena.
 
MArk Twen u prici o Evi i Adamu

Evina molitva (posle 40.godina zajednickgo zivota)

Molim se i zudim za tim da zajedno napustimo ovaj svet - ta zudnja nece nikada nestati sa lica zemlje, vec ce ziveti u srcu svake zene koja voli dok je sveta i veka i zvace se po meni.
Ako ipak mora jedno od nas poci prvo, molim Boga da to budem ja; jer Adam je jak, a ja sam slaba, ja njemu nisam toliko potrebna koliko on meni - zivot bez njega ne bi bio nikakav zivot; kako bih ga podnosila? Ova je molitva isto tako besmrta, i molice se dokle god bude moga roda. ja sam prva zena; a i u poslednjoj cu se obnoviti.

NA EVINOM GROBU
Adam je napisao
"GDE GOD JE BILA ONA, TAMO JE BIO RAJ"
 
CAS JE OZIRISE



SAD VIDIM da nikada necu biti spremna za susret sa ozirisom; vazda cu, ma koliko pokusavala,ostati nedocesljanja, nedoprana, nedoskinuta. VAza ce mi naesto manjkati, ili ce i nesto biti izlisno. Tastina i kukavicluk zadrzavali su me da izadjem preda NJ sa nezakopcanom ogrlicom, bez tirkiza na vedjama, prljavih nokata, tasta sam i htele sam se
uresiti (doterati) da Mu budem lepa; kukavica sam, ne mogoh podneti da Ga razocaram.
Naislo je neko cudno vreme, oblaci se burkaju na zapadu, valovi na moru, potresi pod korakom. Nemam vremena za dalje oklijevanja, neamm vremena ni za najavu, niza molitvu; ni da izborjim do tri. Neka On to obavi umesto mene.
sa svim svojim ustraucavanjima, idem. Sa svim svojim sramovima zbog vlastite nedovrsenosti, idem. JEr sad idem ne zato da budem Njemu lijepa; idem zato sto je On meni lijep. Ne idem zato sto sam spremna; idem zato jer znam da je On spreman za mene.

Vesna Krmpotic
 
TzarIoann2.jpg

ovoje car loan a mogao bi bitri i dosadni kralj
 
woland:
Lijepo od tebe...Hvala ti na ovim citatima, zaista su lijepi. Prema onom što si napisala najviše me zainteresovao Most preko vječnosti, ali bih sa zadovoljstvom pročitao i ostale knjige. Lijepo je čitati o letenju u vremenu kad su duhovni uzleti sve niži i kraći, a padovi sve teži i bolniji.

" - Slušaj, Jonathane - reče mu otac prilično nježno. - Zima tek što nije stigla. Neće više biti čamaca, a površinske će ribe zaroniti duboko. Ako već želiš učiti, proučavaj hranu i način kako možeš doći do nje. Nemam ništa protiv tvojih majstorija u zraku, ali znaš i sam da te to neće prehraniti. Ne zaboravi da letimo zato da bismo se prehranili.
Jonathan je poslušno klimnuo glavom. Nekoliko slijedećih dana nastojao se vladati kao ostali galebovi; zaista se trudio, borio se i kričao s jatom oko gatova i ribarskih brodica i zaranjao za ostacima ribe i hrane. Ali to mu nekako nije uspijevalo..."
THeQUeen.gif
 
Pre svega shvatih zasto volim Richarda Bacha. On je najsliciniji coveku koji jje obelezio ceo moj zivot, koga sam imala priliku sresti i srecu zavoleti. Jedan divan – pomalo divlji covek, sad vec dragi matorac. Nejga sam upoznala pre Richarda Baha, a drugoga sam tek prepoznala kao slicnog i zavolela takdoje na jedna drugi nacin. Prvoga cu voleti dok sam ziva, kao najvaznije bice u mom zivotu, nekoga bez koga ja ne bih bila ova koja jesam.
 
Ovo je isecak iz knjige Jedno u kojoj je on vec pronasao nju. To su one ljubavi koje se desavaju u zrelosti, najcesce bez dece i ostalih sitnih radosti ali sa jednom snaznom sponom koj apovezuje jace od svih drugih.


Jedno,

Kada smo se upoznali pre 25 godina, bio sam pilot, omadjijan letenjem, trazio sam smisao u komandama i brzinama. pisao sam galeba. koliko si mogao pretpostaviti, bio sam usamljena dusa s glvom punom pravaca leta i visian skrivenih iza ekrana ispisango recima. Najzda sampoverovao da t edovoljno dobro poznaejm da bih timogao reci kako su moje pustovlovine mogle biti i tvoje, one srecne i one druge. Pocinejs da shvatas kakao svet funkcinise.? I ja.
Bio si nemiran i usamlenu onome sto si naucio? Ja takdoje. Celog zivota si tragao za jednom jedinom pravom ljubavi. I ja sam to cuinio i nasao je umeostu preko vecnosti. Upoznao sam te sa svojom zenom Lesli Perish – Bach.

Zahvaljujuci mostu, porodica citalaca postalaq je toplija. Pustolovima koji su samnom leteli u prethodnim knjigama pridruzili su se oni koji ceznu za ljubavlju i oni koji su je nasli – nasi zivoti su ogledala njihovog, stalno nam pisu. Da li je moguce da smo se svi promenili ogledajuci se jedni u drugima?


u dubokoj starosti Lesli Perish – Bah pita Richarda Baha:
“sta bi sada rekao nasoj deci da ih imamo”:

“rekao bih im da razmisle o svemu. Da li stvarn hocu ovo da uradim? Nije bitno sta radis, bitno je da li zelis to da uradis!””Rekao bih im da niko ne krece u zivot sa namerom da zavrsi u osrednjosti, ali to se desava, deco, desi se sem ako ne razmisljate o svemu sto cinite, sem ako svaka odluka koju donesete nije najbolja koju umete”.

i jos jedna lepa recenica iz knjige kojom se sretna Lesli obraca voljenom:
“Richarde i ovako smo jedva uspeli? Posle svega sto smo naucili jedva smo uspeli. “
 
Bretagne:
Pre svega shvatih zasto volim Richarda Bacha. On je najsliciniji coveku koji jje obelezio ceo moj zivot, koga sam imala priliku sresti i srecu zavoleti. Jedan divan – pomalo divlji covek, sad vec dragi matorac. Nejga sam upoznala pre Richarda Baha, a drugoga sam tek prepoznala kao slicnog i zavolela takdoje na jedna drugi nacin. Prvoga cu voleti dok sam ziva, kao najvaznije bice u mom zivotu, nekoga bez koga ja ne bih bila ova koja jesam.

Zašto ne bi voljela obojicu dok si živa, svakoga na svoj način?

"...Do izlaska sunca sakupilo se gotovo tisuću ptica. Stajale su u krugu oko učenika i znatiželjno promatrale Maynarda. Ne hajući da li ih tko vidi, slušale su i upijale riječi galeba Jonathana.
A on im je pričao o vrlo jednostavni stvarima - kako je pravo svakog galeba da leti, kako je sloboda njihova prava priroda, i kako sve ono što se ispriječi toj slobodi treba odbaciti, bilo da je posljedica propisa, praznovjerja ili ograničenja ma koje vrste.
- Odbaciti - javi se glas iz mnoštva - zar i zakon jata?
- Jedini pravi zakon je onaj što vodi do slobode - odgovori mu Jonathan. - Nema drugog zakona!"
 
Tri priče sa konkursa za najkraću a najefektniju priču:


PROZORI

Na jednoj zgradi na istom spratu bila dva prozora. Gledala su na istu stranu ulice i u isto vreme ih je budilo sunce i zapljuskivala kiša. Starili su zajedno, jedan pored drugog. I ničega više među njima nije bilo.

MINUT

Stigla mi je kafa. Vrela. Jutro se lenjo vuklo po praznoj staničnoj kafani. A onda je u kafanu ušla devojka i sela okrenuvši mi leđa. Samo sam video njenu nežnu belu nadlanicu kako viri iz predugačkog rukava vunenog džempera. Gledao sam je satima i cela mi je mladost prošla pred očima, od ljubakanja iza škole i prvih cigareta, do pokušaja samoubistva u simboličnoj i kobnoj 27-oj. A onda je ona ustala i otišla i odnela svoju ruku. Srknuo sam kafu i izgoreo se. Još je bila vrela.

TOPOLA

Rasla je jedna topola na kraju dvorišta u kome smo se igrali kao mali. Ja sam se krila iza topole i niko me nikada nije pronašao. A nisu me ni tražili. Onda je topola posečena i tu je izgrađena neka ružna zgrada. A mene i dalje nisu pronašli.
 
Evo nešto i od Moma Kapora. Mislim da ova pričica odgovara temi.

Snežana

Jedne Nove godine, ne sećam se više koje, izađoh pred jutro na ulicu.
Bilo je to u ono daleko vreme dok je još padao sneg i jelke bile
prave, a ne plastične.

Ulica je bila zasuta slomljenim staklom i odbačenim šarenim kapama
od kartona. Učini mi se da u snegu vidim jednu palu, izgubljenu zvezdu.

Jesam li rekao da je ulica bila pusta, i duga, i bela, i bez zvuka?

Tada je ugledah kako ide prema meni. Bila je ogrnuta belim kaputom
ispod koga je svetlucala duga večernja haljina, tako nestvarno tanka,
i tako pripijena uz njeno telo, kao da je sašivena od magle i paučine.
Gazila je sneg u lakim sandalama, koje su uz nogu držala samo dva
jedva vidljiva zlatna kaišića. Pa ipak, njene noge nisu bile mokre.
Kao da nije dodirivala sneg. Jednom rukom pridržavala je ovratnik
kaputa, a u drugoj nosila malu barsku torbicu od pletenog alpaka,
istu onakvu kakve bake ostavljaju u nasledstvo najmilijim unukama.

Jesam li rekao da je plakala i da su joj se suze ledile na licu,
poput najfinijeg nakita?

Prošla je pokraj mene ne primetivši me, kao u snu. U prolazu
obuhvati me oblak nekog egzotičnog mirisa. Nikad ga posle nisam
sreo. Nikada je posle nisam sreo. Da, bila je plava. Ne, crna. Ne,
riđa! Imala je ogromne tamne oči; u to sam siguran.

Zašto je napustila pre vremena novogodišnje slavlje? Da li je
neko ko je te noći bio s njom zaspao ili odbio da je prati? Da li
se napio i bio prost?

Da li je to, u stvari, bila Nova godina? Jesam li možda jedan
od retkih noćnih šetaca koji je imao sreću da je vidi lično?

Ili je to bila Snežana kojoj su dojadili pijani patuljci?

Ali, zašto je plakala?

Jesam li već rekao da sam ovu priču napisao samo zbog toga da
je ona možda procita i javi mi se telefonom?

Već više od petnaest godina razmišljam o tome zašto je plakala
one noći.
 
woland, hvala ne divnoj prici.

volim momu kapora ali je nisam citala.
meni je najdraza Zelena coja montenegra - koju je napisao zajedno
sa vecnim Zukom Dzumhurom. drage su mi i cuvar adrese, smrt ne boli ...

kratke pricie su divne takodje. drago mi je da si uspeo naci Most preko Vecnosti.
mozda ga ti po citanju dozivis drugacije od mene. tako i treba da bude.

uzivaj!! u ovom lepom zivotu i budi pozdravljen od mene Bretagne
 
Bretagne:
woland, hvala ne divnoj prici.

Nema na čemu, te sam se priče sjetio posle divnog zapažanja Richarda Bacha da su princeze, vitezovi, čarobnjaci i zmajevi svuda oko nas - samo su promijenili način odijevanja. Evo još jedne priče koja govori o viteštvu, bajkovitom prijateljstvu ali i o strašnim zmajevima i čudovištima:


U ona tako divna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovica, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas yovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih.
Ubili su ga fašisti 1942. godine u drugom svetskom ratu. Sahranjen je negde ka selu Jabuci, kod Pančeva, u veliku zajedničku grobnicu bezimenih žrtava. Dve humke u ravnici, na dnu negdašnjeg Panonskog mora, liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata. Ponekad tamo odem zapalim sveću i plačem. A meni se još i sad učini da Mileta ponekad sretnem. U gradskij vrevi. U metežu autobuskih stanica ili aerodroma. Na obalama reka kraj kojih me nose brodovi. Na pustim poljanama u predvečerja, kad provirim kroz okno voza. Kroz vazduh, blag i pepeljast kao svila, ide čerga. A za njom, na pedeset koraka, providan kao staklo: Mile. Kad voz zađe za okuku , a on kao da nadrasta krošnje, rasplinjuje se i pretvara u veliki beli oblak. I tako usamljen, dugo još lebdi na južnom nebu.
Iako najmanji u razredu, Mile je uvek sedeo u poslednjij klupi kao da nekom smeta, kao da je nešto drugo nego ostala deca. Tukli su ga svi redom, bez razloga, prosto zato što je Ciganin. Kad kod neko nešto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni dužan. A vladalo je i verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih očiju, i da se noću druže sa đavolima.
Jednog dana, kad je sve to prevršilo meru, premestio sam Mileta kod sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja razrok kad smo plašili drugu decu. Naučio me je ciganski, pa smo nas dvojica govorili nešto što niko ne razume, i bili važni i tajanstveni.
Bio sam dosta nežan dečak, plavokos i kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki vrag i ja sam tukao sve redom, čak i one najjače. Danima sam dolazio kući raskrvavljen i pocepan. Šutirali su mi torbu po blatu. Napadali su me ponekad i petorica. Ali izdržao sam.
Mile me je obožavao. Počeo je da krade zbog mene gumice, bojice, užine, olovke... i donosio mi sa nekom čudnom psećom vernošću. Imao sam zbog toga mnogo neprilika, jer morao sam sve te stvari posle krišom da vraćam, da ga ne uvredim. A vraćati je ponekad mnogo teže nego krasti.
Mile Dileja je bio najveći pesnik koga sam poznavao u detinjstvu. Izmišljao je za mene ciganske pesme na već poznate melodije, prerađivao one stare koje je slušao od mame i bake, i dugo smo, danima, pamtim to kao iz meke čudne magle, dugo smo govorili o neobičnim svetovima bilja i životinja, o zlom duhu Čohano što jede decu, o snovima i kletvama, o čergama i skitnjama, i gorko, i šeretski, i tužno, i bezobrazno.
Jednog dana mi je rekao svoju tajnu: loš je đak zato što ne može da misli, a da ne peva. Kad bi mogao, rekao je, da otpeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i tablicu množenja, ali da sve to izvrne kako se njemu čini da je lepše, bio bi najbolji đak u razredu.
Onda je došao rat. Došlo je strašno čohano, koga se plaše i deca i odrasli Cigani. Probajte, ako ne verujete:to je nešto u krvi. Čudno. Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dete koje ne zna još ni da govori, plašite ga đavolom, vilenjacima, vešticama, plašite ga babarogom, čime god hoćete – vrištaće i dalje.
Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči: mir, ide Čohano – dete će okrenuti glavu, naježiti se i zaspati.
U kućama Garavog sokaka tih prvih ratnih noći stalno su gorele sveće. Kažu da se Čohano boji svetlosti, jer je duh mraka i smrti. "Čohano jede sveće", govorili su, "Palite zato jednu na drugu da produži svetlost".
Moj Mile je morao da nosi na ruci žutu traku. Tako su okupatori odredili. Žuta traka je značila da nije čovek, nego Ciganin, i da svako može da ga ubije kad hoće.
Bio je nasmrt preplašen. Vodio sam ga kući iz škole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Dogodilo se da smo jednom, vraćajući se tako, sreli nemačkog vojnika. Jednog od ovih naših, domaćih, regrutovanih u diviziju "Princ Eugen". Bio je u šlemu, pod oružjem, a jedva šest ili sedam godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, okruglo rumeno lice, u prvi mah činilo mi se čak dobroćudno. Uperio je pušku u grudi. U vilici mu se caklio zlatan zub.

"Cega se to vas dvojica igrate?"
"Ničega", rekao sam. "On se boji, a ja mu čuvam strah"
" A šta je on tebi, kad mu čuvaš strah?"
"Brat", rekao sam.
I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste.
"A koga se to bojiš?" upitao je Mileta.
Mile je ćutao i gledao u zemlju.
"Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče", kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poleteti.
Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari.
"A ti se ne bojiš?"
" Svako ko je mali mora da ima starijeg brata koji će ga čuvati", rekao sam.
"A gde je tvoj stariji brat?"
"Nemam ga , gospodine vojniče", kazao sam. "Zato se i bojim kad sam sam. Ali pred ovim dečakom ne smem."
Ne prestajući da se smeška, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam na prstima, sa bajonetom u pokidanoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekovao je, valjda, da ću zaplakati. A ja od silnog straha i bola, ništa drugo nisam umeo da mislim, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeš bez nosa.
Mileta su jedne noći odveli sa grupom Cigana i streljali. Ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoći, stanem uz njega da mu sačuvam strah.
Jedno vreme odlazio sam u kafane gde sviraju najbolje ciganske družine. Oni to zovu: muzička kapela. Družim se s njima i plačem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kažu da to ne postoji. Da reči tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam i sad već, polako, neki dobri orkestri kao što je Tugomirov ili Janike Balaša, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pevaju te pesme. "Iz poštovanja", kaže mi basista Steva iz Silbaša. "Žao nam kad plačete". Ako ne postoje pesme, izmislićemo ih za vas".
I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pesme Roma. Romi – to je isto što i Cigani, samo što na ciganskom Romalen znači i :ljudi. I uvek se piše velikim slovom.
A Mile Dileja?
Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano.
Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u onom svetu mraka, korenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišani šešir.
Uvek ga je toliko mnogo želeo.

(Miroslav Antić)
 
PRICA. je naravno divna...

Kada mi je umrla majka sanjala sam da mi dolazi u posetu jedan Rom (brzo ucim- sporo zaboravljam lepe stvari) krupan, rumen, lep sa plisanim sesirom - ali stvarno. na njemu je bila divna karirana kosulaj ikozni prsluk crne boje. Lep ko upisan i onako zdravo jedar. Kaze da je rodjak vlasnika kuce u kojoj me je majka rodila (moji su roditelji ziveli kao podstanari u Krcedinu u zimu 1962, a posto su svi putevi bili zavejani ja se tamo rodih - na moju radost) i da je dosao da mi izjavi saucesce. Zagrlio me je i poljubio a ja sam ga pozvala u svoj dom tuge - na posluzenje, onako kako red nalaze. IZa njega uz stepenice se lagano pela i njegova lepsa polovina. Najlepsa Romkinja koju videh - rasna, krupna, lepa, nasmejana sa prelepim nizom belih zuba i karminom u boji koji ja koristim - Persian malon.

Njih dvoje su, u tom snu, usli u moju kucu, u moje ranjeno srce i doneli jedna mir. Ne znam zasto ali sam se probudila spokojna. Moj deda (mamin otac) je bio covek iz Kraljeva - imao je zemljui i imanje ali je i radio u fabrici vagona. u slobodnom vremenu svirao je sa ciganima u bas po slavama i bio je boemski tip coveka. umro je 85 godine jer vise nije zeleo da zivi. Majcina majka je pevala kao slavuj, ali umre kada je mojoj majci bilo 11 godina i od tada moj Deda nikada vise nije zasvirao niti zapevao. Moja majka je takodje lepo pevala. poreklon su Crnogorci naseljeni u Sumadiji. Majka beshee plavusa izrazito svetle puti sa najlepsim zelenim ocima na svetu.

Bila je kuglasica a obzirom da se mlada udala (16) u sali je govorila da je ona od ciganske porodice - otac svirao u bas, baba pevala a ona se udala sa 16 i izrodila troje dece. Ti cigani su mi potvrda da je mojoj majci sada tamo dobro.

Mika je moj omiljeni pesnik takodje. u stvari ja puno toga volim posebno pisaca i filmadzija, bostandzija, zivotinja i ljudi - ne bas tim redom ali eto tako ispade.

p.s. hvala ti na ovom lepom dopisivanju koje probudi u meni neke lepe uspomene na moju majku, dedu, babu...
 
D.H. Lorens – “covek koji je umro” ili tek sa smrcu zivot.

Jedna drugacija prica o sinu Bozijem, prepunom potisnute ljubavi prema zeni.
U prvom deluprice, posel raspeca, on umire kao isus ali vaskrsava. Taj put vaskrsenja moze biti jedino njegov – licni, kao pojedinacnog bica.
Izvrsio je svoju misiju « prebrodio je » pa stvari moze prepustiti toku...
Predavao jedrugima, pozivao na sledbenistvo, istovremeno jeotreznjen. (kazu da svi u Isusovim godinama bivamo otreznjeni 30-40g.)., duboka rana na stomaku njegovom znak je otrezenjenja. « pokusao da i h nateram da zive- naterali su me da umrem ». Malo jereticki napisano ali meni blisko.

Spreman je za preokret na ljubav bez prinude. To ce biti jedini nacin za zaboravi na gadjenje prema svetu, prema njegovim strahovima od sopstvene nistavnosti.

u drugom dleuromana srece nju- Izidinu svestenicu, kojaje sam apodigla hram i nazvala ga « izida u traganju (ili cekanju) ».jednom davno stari prorok joj je rekao : « tvoje telo pohodise mnogi (Cezar, zlatni Antionio...) ali niko odnjih ne probudi zenu u tebi. Sudbina ti je da cekas coveka koji je vec umro... »

Tako je sudbina odredila da se sretnu « covek koji je umro i zena cistog traganja
 
I tako Izidina svestenica i vec sredovecni Isus vode ljubav. Isus devojku miluje nezno, sapce nerazumljive reci. "i sva njegova smrt i strast ka zrtvovanju sada mu vise nista nisu znacile, samo je znao zxa scucurenu punocu te zene, meku i belu stenu zivota.

tada konacno, Lorensov Isus moze reci: "Vaskrsao sam".

Dotakao je zenine grudi, bele i zlatne i osetiokakao nepozato progovara kroz zivot:

" - Oce! - rece on - zbog cega si ovo sr\krivao od mene? ...
- Gle!... Ovo je vise od militve."
 

Back
Top