Ako oćeš pročitaj , ako ne , ne mora
Svi se mi, u nekom periodu života, borimo sa željom da budemo prihvaćeni i voljeni od strane drugih.
Posebno u mladosti, kada se još uvijek tražimo i gradimo svoj identitet, često se trudimo da zadovoljimo očekivanja drugih ljudi i da izbjegnemo kritiku i odbacivanje. Međutim, živjeti život po tuđim pravilima i mišljenjima je neodrživo i ograničavajuće.
To može dovesti do toga da se osjećamo kao da smo uhvaćeni u krugu negativnosti i da nam je stalno teško. Mnogi od nas se ne osjećaju sposobnim da se izbore sa kritikom drugih, ali postoji način da se zaštitimo od nje. Prvo, moramo shvatiti da ne možemo kontrolirati tuđa mišljenja i postupke prema nama.
Međutim, možemo kontrolirati svoje reakcije na njih. Kada shvatimo da je tuđe mišljenje samo jedno mišljenje, a ne istina o nama, postajemo oslobađajuće od potrebe da ga prihvatimo ili borimo se protiv njega. Drugo, važno je razumjeti kako smo postali toliko zavisni od tuđih mišljenja.
Mnogi od nas su čuli kritike u djetinjstvu od strane roditelja, rođaka i prijatelja, koji su nas pokušavali usmjeriti na određeni način života ili ponašanja. Ove kritike su se ukorijenile u naš um i često se manifestuju u obliku straha od kritike drugih.
Da bismo se oslobodili ovog straha, moramo naučiti da se usredsredimo na sebe i svoje vrijednosti, a ne na mišljenje drugih. Trebamo se koncentrirati na ono što nas čini sretnim i ispunjenim, a ne na ono što drugi misle o nama. Ključno je shvatiti da ne možemo ugoditi svima i da će uvijek biti ljudi koji će kritizirati i osporavati naše postupke.
To je prirodno i neizbježno. Važno je da naučimo razlikovati kritiku koja je konstruktivna i korisna od one koja je samo zlobna i besmislena. Kada se oslobodimo straha od tuđih mišljenja, možemo se osjećati slobodno i uživati u životu onako kako želimo.
„Možeš ležati na zemlji i pustiti ljude da hodaju po tebi, oni će i dalje gunđati da nisi dovoljno ravan. Prestanite da brinete o tome šta drugi ljudi misle.” – Entoni Hopkins
| “Non – sense” Ko moze videti zalegjene reke na pustinjskom suncu, Otsjaj leda sto u slepilo vodi a toplinu stvara, Oci pustinjaka vide sve lepote jer on dusu otvara. Ko moze videti igru leptira na punom mjesecu, Muziku koju samo oni cuti mogu uz nezan zamah sarenih krila, Vuk samotnjak zavija iz daljine da bi noc tu samocu skrila. Sta to vide oci nase, dubine duse je odraz u ogledalu, Fatamorgana ukotvena u zeljama ljudskim da ugase svoju zed, Rasirene ruke koje samo traziti znaju uvjek dobijaju praznocu i led. I ja sam opet podao svoje ruke, da kroz njih protrljam zemlju crnu, Od koje se svi boje i zaboravljaju da ona iz nistavila zivot stvara, Uz blagoslov njen razgore se novi plamen od pepela i zara. Ne sudite covjeku sto je covek ostao, nije to greh, Pogledaj u oci moje da ludilo moje vidis i radost koju ono nosi Shvatices zasto slavim zivot i klanjam se novoj nadi, Uzimaj, pruzaj, voli, mrzi …. Sto srce kaze to i radi. |
onako dođe samo od sebe , možda odraz onoga što se ljudima u njihovim životima dešavaMangaaa
Naišao neki period ili se malo umetnički zabavljaš ?
Pa di se možeš razočarati u ljude ? Ljudski je da ljudi greše .
, samo tuđe ekspresije pretočene preko mojih reči
