Rezonancija memorija

msm se nego šta to , ma da to , tačno to, ponekad mozak se uključi sam, iako u pozadini rade par programa, iako ni on sam ne zna šta su to programi , dali su to zvuci, da li je to boja, da li je to pogled , _koliko toga "da li" se nakupilo
ma dosta, i zvuka i boje , _samo oči _njih nemoj_ to je mesto gde duša spava
idemo,,,,,,,,,
 
Poslednja izmena:
CAGER
U staro vreme, Cager je bio jedna od najčešćih i najredovnijih ljubavnih aktivnosti. Kad bi neko pogledao na sat i video da su se u tom trenutku kazaljke poklopile, odmah bi uzviknuo: „Cager!“ To je značilo da automatski ispruži ruku sa (obično) dva prsta prema najbližem, koji bi rutinski povukao jedan od njih. Tako bi vlasnik prstiju saznao ko misli na njega, jer je svaki prst bio imenovan po nekoj bliskoj ili planirano bliskoj osobi. Oni koji su se smatrali velikim švalerima (ili devojke koje su bile neodlučne ili kokete) ispružali bi i po nekoliko prstiju, za svaki slučaj.
Iz ove istorijske distance, ja kao psiholog-psihijatar smatram da to uopšte nije bila obična igra. Naprotiv. „Cager“ je bio naša ritualna magija (jedna od mnogih) kojom smo pokušavali da se suprotstavimo istorijskom materijalizmu i surovom darvinizmu. Da sačuvamo tajnu i misteriju ljudskog života. Da održimo ljubavnu hemiju na radnoj temperaturi. Narodski rečeno: Konačno da osvojimo devojku! Kakvu devojku? Ne postavljaj glupa pitanja! Prema memoarima Canka Kurbla, devojka je devojka i uvek će biti devojka! On nije birao i tako je dobio nadimak „skotoj**ebac“.
Tu su postojale i tragikomične situacije. U starim dobrim vremenima, većina tuča je bila zbog devojaka. U modernim vremenima izmislili su demokratiju i feminizam, pa su muškarci počeli da se biju zbog tendera! Danas su i tuče prljave. A tada su bile fer. Iz jedne takve slavne „ferke“ na korzou, Stole Džambaz je izašao kao „majski bumbar“, dok su za Canka Kurbla potrošili sav gips u Gradskoj bolnici. Njihove rane mogle su da pariraju samo solunskim ratnicima. Da ne preterujemo, svedoči činjenica da su obojica morali da vade nove lične karte.
Kao za maler, kad god bi pogledao na prokleti sat, Canko bi video „cager!“ Problem je bio što je svoje prste mogao da vidi samo bujnom maštom. Toliko zavoja nisu potrošili ni za balsamovanje faraona Ramzesa i Tutankamona zajedno! U ovako traumatičnim trenucima, filozofija uvek trijumfuje: „Nemamo stručnjake za atomske centrale, ali za lomljenje tuđih prstiju uvek će se naći neka džukela“, uzdahnu Canko kao makedonski Evropljanin, kad god bi naišao na nešto što „nije u skladu s ustavom i zakonima“.
___'''___
Kao stari zavodnik i ugledni ljubavnik, Canko je zatražio da mu skinu čarapu s jedne noge. Prsti su prsti, neka svako kaže šta hoće. Nije bilo tako. U krugu od mnogo kilometara nije se našao junak koji bi, za potrebe „cagera“, povukao nožni prst izvučen iz Cankove patike.
Srećom, te Nove godine u Taftaliđe se vratio naš zemljak iz dijaspore, poznat lovac na tvorove u Kanadi. On je tri puta povukao različit prst i sva tri puta ispostavilo se da je to Mariče! Tako je počela jedna od najvećih ljubavnih priča od Petrova Đorča preko Taftaliđa sve do Jurumlera. Canko je okrenuo ručni sat ka unutrašnjoj strani ruke, što je u to vreme bio znak da je „zauzet“. A Mariče je počela da gleda u vrh njegovih patika „šangajki“. Klasično žensko „guvljenje“, što je bio znak da je rešila da se uda za njega, pa makar bila i „begalka“.
___'''''___
Cager je propao zbog sulude brzine sveta. Dok ispružiš ruku sa označenim imenima i dok se neko konačno odluči da povuče neki prst, tvoja simpatija već je na porodiljskom s drugim detetom! U međuvremenu smo i mi sve upropastili. Naša magijska igra Cager dobila je značenje koje nema nikakve veze ni sa simpatijom, ni sa ljubavlju, ni sa ičim drugim! Najzaslužniji za ovakav neslavan kraj su naši klasici umetničkog pravca „renesansni prostakluk“. Kada bismo povukli jedan od njihovih ispruženih prstiju, oni bi istog trenutka „rafalno“ i glasno ispustili sve što su pojeli od pasulja proteklih dana! Ništa više nije ostalo sveto. Tako se usamljenost naselila u nas. I nije daleko dan kada ćemo Novu godinu čestitati sami sebi!
Bilo je 31. Snežnika (decembar) 1963. godine. Ded Bog je bacio šaku pahulja i celo naselje je postalo kao šampita. Velike pripreme su počele. Mama Darinka je na pregoreloj sijalici stavila čarapu i krpila je „pekla po pekla“ da bude kao nova. Tata Ivan je „najbolji nožić na svetu, Silver“, oštrio kružnim pokretima u staklenoj čaši. Posle je čistio rane komovicom i tešio se izgledom Čarlsa Bronsona. Sestra Dragica je birala najlepše salvete za novogodišnji sto, po mogućstvu duplikate.
A ja? Stajao sam na jednoj gromadi sa kapom za klempave uši i u kaputiću „moher“ pratio svaki korak Nove godine. Imao sam 11 godina, dve simpatije, tri džepa puna klikera i veliku želju da imam brkove.
Danas imam samo brkove.
___###___

pronašao sam ovo , sada skoro skockano , neke stvari nikoga ne interesuju, ali ipak , bilo je to neko , itekako vreme
 
Screenshot_20250123-112505-426.png

napisano od moje prijateljice Nataše Turkalj
 

Back
Top