Nije im se dalo da naprave Srboslaviju.
"– 13. marta 1991. – jedna noć konsultacija Veljka Kadijevića sa Jazovom, a predsjednik SIV-a Ante Marković i oficijelni krugovi “o tome ništa ne znaju”. Veljko Kadijević je otputovao u Moskvu u pauzi čuvene trodnevne sjednice Vrhovne komande. Borisav Jović beleži: “Veljko mi je sinoć posle sednice Predsedništva zatražio saglasnost da preko noći ode u Moskvu na konsultaciju sa Jazovom. Želi da pita da li će nas SSSR zaštititi od eventualne intervencije zapada, ako idemo na upotrebu vojske za sprovođenje naredbi Predsedništva. Složio sam se. Išao je i vratio se iste noći.” Rusi su rekli da nema varijante u kojoj zapad računa sa njihovom intervencijom. O sovjetskoj pomoći su izbjegli razgovor. U prisustvu Miloševića, Jovića i Adžića, Kadijević je saopštio: “Idemo na vojni udar s ciljem da se smeni Vlada i Predsedništvo, da se ne dozvoli sazivanje Skupštine, republičke vlasti ne dirati ukoliko podrže udar. U protivnom i njih.” Stanje je zaista dramatično. Traži se zavođenje vanrednog stanja. Presuđuje glas Bogića Bogićevića
. Vojni udar je planiran 12. marta. Povezano s ovim Branko Mamula je išao u London, Blagoje Adžić u Pariz, a Stane Brovet u Moskvu prije Kadijevića. Pariz i London, izgleda neće se mješati ako bude vojni udar, a Moskva da se sačeka pad Gorbačova. Bogić Bogićević kasnije piše da je bila predviđena vojna uprava u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH i promjena rukovodstva u Makedoniji. Paralelno s ovim hapšenje Franje Tuđmana i Milana Kučana.
– 16. marta odluka o otcjepljenju SAO Krajine od Hrvatske;
– 16. marta 1991. Slobodan Milošević izjavljuje: “Jugoslavije više nema i ne priznajemo savezne organe i njihove odluke.” Do vojnog udara nije došlo, kako kaže Blagoje Adžić u Intervjuu NIN-u, zbog toga što “niti jedan vojni udar u svetu nije uspeo bez podrške jedne inostrane jake vojne sile.” Ovom sjednicom rat je samo odgođen.
– Marta 1991. razgovori Milošević - Tuđman u Karađorđevu o podjeli BiH.
– 31. marta oružani sukob na Plitvicama."
http://znaci.net/00001/23_8.htm