Ključno je pitanje kolika je krivica Tuđmana i HDZ-a za rat. Ili su samo krajiški Srbi ili generalno hrvatski Srbi krivi?
Vjerujem da nije potrebno dokazivati da su Srbi u gradovima bili lojalni (htjeli, ne htjeli).
Također, nije sporno da je krajiško rukovodstvo bilo vrlo radikalno, učinilo brojne zločine nad Hrvatima, itd. (ostavimo sad po strani genocid u NDH).
Međutim, Tuđman ni hrvatska vlast ni u svibnju, ni u lipnju, ni u srpnju, ni u kolovozu, ni u rujnu, ni u listopadu, ni u studenom ni u prosincu 1990., a ni u siječnju, ni u veljači, ni u ožujku 1991. ni jednom nisu ozbiljno pokušali pregovarati sa hrvatskim Srbima, ponuditi im neki okvir u novoj političkoj stvarnosti, obećati im sva prava, napravili simboličku gestu (npr. da je Tuđman čestitao pravoslavni Božić 1991. riječima "Hristos se rodi!")...
Tuđman je mogao osnovati neku srpsku stranku koja bi bila lojalna Hrvatskoj i koja bi dobila svu medijsku pažnju i bila alternativa krajiškom radikalnom rukovodstvu.
Sve ukazuje na to da hrvatska vlast nije ni pokušala ozbiljno pridobiti umjerene Srbe, niti im je dala političku, institucionalnu ili simboličku alternativu pobuni i Beogradu.
1.) Nije osnovana ni jedna srpska stranka bliska HDZ-u, iako su u to doba lojalni Srbi postojali, pogotovo u urbanim sredinama, ali i na selu. HDZ nije uključio niti jednog istaknutog Srbina na važnije položaje. Nitko me ne može uvjeriti da bi Milan Babić odbio poziciju Župana nekakve Kninske županije. Hrvatska vlast nije, osim minimalnih kozmetičkih gesta, učinila ništa što bi privuklo Srbe.
2.) Nema nijednog primjera geste prijateljstva ili partnerstva, npr. da
Tuđman čestitao pravoslavni Božić 1991., makar i u čistoj formi simbolične pomirbe. Koliko bi te riječi značile 1991., kad su onakav odjek imale 17 godina kasnije?!
3.) Promjena simbola (grb bez petokrake, promjene ustava) uvedena je
bez ikakve političke pripreme ili objašnjenja Srbima. Hrvati su imali pravo vratiti šahovnicu na zastavu i sl., ali sve je to trebalo "iskomunicirati" s Srbima.
4.) Ni jedan pokušaj političke integracije Srba nije učinjen, čak ni kao PR-potez.
5.) Postoje brojna svjedočanstva da su HDZ i Tuđman hrvatske Srbe vidjeli isključivo kao remetilački faktor i da su smatrali da je etničko razgraničenje s Srbima nužno i neizbježno.
6.) Tuđman je sam u više navrata govorio da “nije realno očekivati da svi Srbi ostanu u Hrvatskoj”, implicirajući da će dio otići, a dio biti politički neutraliziran.
7.) HDZ-u i Tuđmanu je upravo trebalo radikalno krajiško rukovodstvo kojim su galvanizirali hrvatsku javnost, homogenizirali Hrvate i ojačali poziciju HDZ-a kao kreatora "slobodne Hrvatske".
8.) Postoje indicije da je Tuđman u dogovoru s Miloševićem snimkom ("Srbi su lud narod") diskreditirao Jovana Raškovića koji je bio realan u svojih zahtjevima - kulturna autonomija u okviru Hrvatske. Da je Rašković dobio podršku hrvatske vlasti i medija, možda bi bio protuteža ekstremizmu Martića i Babića.
9.) U svojim govorima i zapisima, Tuđman često koristi retoriku o “razmjeni stanovništva”, “etničkom razgraničenju”... On svakako nije sanjao multietničku Hrvatsku s 12.5 posto Srba. Htio je hrvatsku Hrvatsku, s 3 do 5 posto Srba.
Sljedeće činjenice: 1) nije bilo ozbiljnih pokušaja pregovora, 2) nije bilo političke integracije lojalnih Srba, 3) nije bilo simboličkih gesta pomirbe, 4) nije stvorena nikakva srpska politička alternativa pobuni, 5) Tuđmanova vizija etnički čiste Hrvatske; - nam govore da su Tuđman i HDZ rat sa Srbima
vidjeli kao sredstvo za stvaranje neovisne, etnički većinski hrvatske države, i da su se u skladu s time i ponašali.
