Nisam pogubljena sigurno, evo mrdam.
Sto su vam toliki trn u oku razvedene mame?! Meni bas simpaticno slusati ovako ovo kao gore, da sam valjala ne bi me bivsi sutnuo, da sam retard ili da je on bio retard ili da mi je zivot u haosu. Opste poznato da ne vredim koliko prosecno ljudsko biće mojih godina koje nema iza sebe brak ili decu, koje god to godine bile. Cela rodbina ZNA da imam redove udvaraca i jebaca ispod prozora. Jadni mali muskarci, prozdirem ih. Oni bi tako sa mnom sve, ovi isti jebaci na mesečini, a ja ko bogomoljka. I dok sam retard pogubljeni.
Moje dete je mestimicno zapusteno, jer ovakva nekvalitetna majka kojoj je bitan ljubavni zivot (onaj gde zeli samo seks) ne brine o detetu. A mestimicno je glavno i drzi u ruci svetu granu izbriljivosti dok vristi na moje potencijalne partnere. Po potrebi sela mi je to dete najmanje i najvise bitno u zivotu, gladno ili razmazeno, agresivno ili jadno.
Izmedju onih jebaca u noci pod prozorom mojim iza kojeg miluje mi nago telo svetlost crvenog fenjera, trazim najbogatijeg da izdrzava moje dete i mene, sirote nas. A opet, sve to dok sam ovako zla i opasna opeljesila bivseg muza dobrim po mene razvodom. A opet ja, retard, dok me on izbacivao iz kuce. Onaj sto sam ga poljuljana i pogubljena nasla.
Ajde bre uozbiljite se.
Svuda nas ima, nismo vam nikakva opasnost. Ni na koji nacin. Obicne zene, samo sa malo vecim mudima. Znam da vam ona najvise i idu na zivce.
Nisu nam bivsi nuzno ni degeni niti smo to mi. Birale smo nekad, volele, mislile trajaće zauvek. Bilo su to dobri ljudi, a onda vise nije islo. Jeste, imale smo hrabrosti da se suocimo sa time da ne ide, da kad smo dale sve od sebe da se popravi, stale istini u oci i skapirale da ne moze. Ova ovde je sa bivšim mužem te veceri otvorila flasu vina, popili, pricali, grlili se i rastali posle devet godina. Prosto nismo mogli dalje zajedno. Niko nije retard. Niko nije pogubljen. Pogubljeni bi smo bili da smo ostali zajedno.
Znam toliko razvedenih zena koje su pravi borci. Heroine. Onako sa rusevina proslog zivota u koji su uložile sve svoje emotivne i materijalne kapacitete, sakupe par stvari, svoju decu i nekoliko preostalih kapi volje za boljim sutra i od tih kapi naprave planinu.
Ne brinite. Previse mi volimo zivot i previse se za njega borimo i previse smo u tom zivotu morale same, da ne bismo bile kadre videti ga i postovati i u drugim ljudskim bićima.
Biti sa razvedenom mamom nije sramota nego privilegija.
Da, moje mi je dete najvažnije na svetu. Pa? Treba li da se pravdam bilo kome? Hoce mi iko sedeti nad tim detetom kad je bolesno, voditi ga na institut, uciti ga da cita, iko iz sela koje zna da li je ono razmazeno ili jadno? Pa ne treba, i nece. Moje je dete moja najveća ljubav i najveća briga, i mene i njegovog oca. Nije se razveo od svog klinca, samo od mene.
To sto mi je dete najveća ljubav, ne znaci da sam emotivni invalid koji ne zna za druge vrste ljubavi. El isto volite majku i partnerku? Pa ne. Drugacije vrste ljubavi. Mogu i partnera isto tako voleti najvise na svetu.
Ne treba mi da se dobro udam, nikad se parama nisam mogla kupiti. Vecina razvedenih mama to vrlo dobro zna. Necete nas time opciniti. Mi same radimo, same zaradjujemo, same raspodeljujemo zaradjeno i same smo sposobne ziveti bez tog muskarca. Naucile smo. Mnogo pre i prvog braka. Da nismo, ne bismo sada bile tu. Samostalne i sasvim nezavisne i od necijeg novca i od necijeg misljenja. Nama treba emotivna podrška, ne materijalna. Emotivna stabilnost. Potpora. Zagrljaj. Neznost. Da, i seks, kao prirodni proizvod svega toga.
Jasno da su kriterijumi podignuti. Jasno da to ne moze bilo koji muskarac. Malo ih je koji mogu. Zato smo same ili imamo samo kombinacije. Ne jer smo roboti koji mogu bez neznosti i topline.
Ne mogu da budem sa nekim ko ima ove stavove kakvi se daju procitati.
Ne mogu da budem sa nekim ko ce smatrati da prihvata nije dete. Kao da mu Cini uslugu, meni, njemu. Druze, nemoj ga prihvatiti molim te. Evo, nemoj. Prihvata se premestaj na poslu, ne dete. Ono se upoznaje i voli i nije moj produzetak niti deo mene, nego totalno od mene odvojeno ljudsko bice. Ulaze se vreme i strpljenje da se to dete upozna i svesno implementira u zivot, da se zavoli. Ne uzima se kao postoji samo, jer zelis mene. Nije to moja igracka iz osnovne sto je nosim kao suvenir pa je samo prihvatis sa mnom. A dete je samo dete. Kupis ga ljudskoscu. To nije vampir sto ce te ubiti na spavanju, nije opasnost iz coska da te ugrize za ruku. Cudo napravis ako se samo poigras sa njim. Deca lako zavole. Cista su.
Ako si tu, ako si dovoljno voljan i snažan za biti tu, bices deo njegovog zivota. Kreiraces ga u coveka, vaspitavati. Da, jeste obaveza veca nego da sam slobodna, svesna sam da ne moze nece i ne treba svako da preuzme to na sebe. Zato i jesam obazriva. Pazljiva. Vidim moze li, hoce li, zeli li stvarno. Ne zelim nikom da se ukakim u zivot, kao i niko meni ili detetu. Proces selekcije i volje, ali to je sve obostrano. I kad upoznajte slobodnu zenu, postoji rizik da investirate sebe, pa da pukne.
I da, onaj otac retard. Uvek ce biti deo zivota tog deteta. Jbg. Odrasle osobe sednu pa popricaju medjusobno. Znam ih i koji idu na pivo zajedno ponekad. Mislim, bivsi i saradnji. Niko to ne ocekuje. Minimum zrelosti, da
Imale smo zivot pre vas. Poželjno bi bilo da ste ga i vi imali pre nas, pa da ste kadri to razumeti.
Tacno, ne moze svako sve ovo, vecina i ne zeli. I to je skroz ok. Kako ste rekli i sami, i mi imamo potrebe, pa nam je bar lako probrati koga veceras pustiti kroz prozor iz onog kilometarskog reda podignutih alatki. Svakako smo raspustenice i polovnjace, zar ne?! Ali eto, ako neko se nekad zadesi pa vidi ko smo i iza razvoda, deteta i pre svega, etiketa, pa mu se to dopadne, a verovali ili ne, ima i takvih i to mnogo, e onda je i on vredan citavog procesa te magije upoznavanja, medjusobnog. Pa dokle se dugura - neko do stava da sam bezobrazna lujka koja je iskoristila njegovu dobru volju da prihvati moje dete i sutnula ga a on jadnicak tom detetu kupovao Kinder jajca dok mu dete od sest godina agresivno odmeravalo zilu kucavicu, a neko do male slatke skladne porodice. Umemo mi voleti, i mi i nasa deca koja svakog dana gledaju svoje majke borce, zeljne emotivne bliskosti. Nemate pojma koliko!