Gledam neke roditelje, imaju mnogo problema da "privole" decu da uče. To su deca npr u 4. ili 5. razredu.
Oduvek je bilo dece koja nisu htela ili volela da uče, i uvek će biti. Ali, kod ovih slučajva imam osećaj da roditelji nisu ni uložli neki poseban trud da dete zainteresuju, motivišu, a i loši su primeri u tom pogledu (ne znam d ali ih je dete ikad videlo sa knjigom u ruci).
Da li je sopstveni primer najbolji primer? Često to može biti i uspešan rođak, komšija ili neki drugi lik.
Takođe, vidim odlično, društvo u kojem se dete kreće - ako je dete vredno i radno i nađe s eu takvom okruženju, to mu daje dodatni vetar u leđa.
S druge strane, "upadne" u atmosferu blejanja, manjka ambicija, u društvo gde niko ne priča o faksu, niti ima kakve planove za nešto duže od par dana...nekom "mekšem" će se lako i ono malo ambicija slomiti.
IMisao: Ti si prosek pet ljudi s kojima provodiš najviše vremena. (mislim da je Rohn rekao)
A evo i sličica...
Pogledajte prilog 543580
[/QUOTE