Razmatranje Biblije iz ugla Jehovinih Svedoka

i malo opsirnije objasnjenje

”Duša“ i ”duh“

Mnogi vjeruju da se te reci odnose na nešto nevidljivo i besmrtno što postoji u nama. Oni misle da prilikom smrti taj nevidljivi deo coveka napušta telo i nastavlja živeti. Buduci da je to vjerovanje toliko rašireno, mnogi se iznenade kad saznaju da Biblija takvo nesto uopste ne uci. Sta su onda prema Božjoj Reci duša i duh?

KAKO SE U BIBLIJI KORISTI IZRAZ ”DUŠA“

Najpre razmotrimo izraz ”duša“.Biblija jeizvorno napisana uglavnom na hebrejskom i grckom. Kad su pisali o duši, biblijski pisci koristili su hebrejsku rec nefeš ili grcku rec psykhé. Te se reci u Bibliji pojavljuju više od 800 puta, a u osnovi se odnose na: (1) ljude, (2) životinje ili (3) život covjeka ili životinje. Osvrnimo se na neke biblijske stihove sa ta tri razlicita znacenja.

Ljudi.
1. Mojsijeva 2:7 “Jehova Bog je stvorio coveka od zemaljskog praha i udahnuo mu u nozdrve dah zivota i covek je postao ziva dusa.”

Znaci da je covek postao DUSHA, COVEK je DUSHA .

A duh ili dah … kasnije se objasnjva sta su…

’U danima Nojinim svega se nekoliko ljudi, to jest osam duša, spasilo prošavši kroz vodu‘ (1. Petrova 3:20). U ovom stihu rec ’duše‘ ocito se odnosi na ljude — Nou, njegovu ženu, njegova tri sina i njihove žene. U 2. Mojsijevoj 16:16 navedena su uputstva koje su Izraelci dobili u vezi sa sakupljanjem mane. Receno im je: ”Nakupite toga (...) svaki prema broju duša koje su mu u šatoru!“ Dakle, kolicina mane koju su trebali sakupiti zavisila je o broju clanova porodice. Još neke biblijske primjere koji potvrdjuju da se rec ”duša“ odnosi na osobu nalazimo u 1. Mojsijevoj 46:18, Isusu Navinu 11:11, Delima apostolskim 27:37 i Rimljanima 13:1.

Životinje. U biblijskom izvještaju o stvaranju citamo: ’Bog je rekao: ”Neka vodama provrvi mnoštvo živih duša i neka leteca stvorenja lete nad zemljom, svodom nebeskim!“ Bog je takodje rekao: ”Neka zemlja pusti iz sebe žive duše po vrstama njihovim, stoku, druge životinje što se micu i divlje životinje zemaljske po vrstama njihovim!“ I bilo je tako‘ (1. Mojsijeva 1:20, 24). U ovim se recima za ribe, stoku i divlje životinje koristi ista rec— ”duše“. Ptice i druge životinje naziva se dušama u 1. Mojsijevoj 9:10, 3. Mojsijevoj 11:46 i 4. Mojsijevoj 31:28.

Život osobe. Ponekad se rec ”duša“ odnosi na ljudski život. Jehova je rekao Mojsiju: ’Pomrli su svi koji su progonili dušu tvoju!‘ (2. Mojsijeva 4:19). Šta su progonili Mojsijevi neprijatelji? Htjeli su mu oduzeti život. Pre toga, Rahela je radjala svog sina Benjamina ”dok je duša njezina izlazila jer je umirala“ (1. Mojsijeva 35:16-19; vidi 18. stih). Rahela je tada izgubila život. Zapazi takodje što je Jovan rekao o Isusu: ”Po ovom smo upoznali ljubav: po tome što je on dušu svoju položio za nas“ (1. Jovanova 3:16). Isus je dao svoju dušu, odnosno život, za ljude. Ocito je da se u ovim biblijskim stihovima rec “duša“ odnosi na život osobe. Još neke primere o tome naci cemo u Mateju 10:39, Jovanu 15:13 i Delima apostolskim 20:10.

U citavoj Bibliji izrazi ”besmrtan“ ili ”vecan“ nigde ne koriste u povezanosti s rrecju ”duša“. Umesto toga, Biblija kaže da je duša smrtna, što znaci da umire (Jezekilj 18:4, 20) Jezekilj 18:4 “…Dusa koja zgresi, ona ce UMRETI “.
Zato Biblija za onoga ko je umro jednostavno kaže da je ’mrtva duša
‘ (3. Mojsijeva 21:11).

“DUH”

Sta Biblija kaze o duhu…
. Neki ljudi misle da je ”duh“ samo druga rec za ”dušu“. Medjutim, to nije tacno. Biblija jasno pokazuje da ”duh“ i ”duša“ nisu isto. Po cemu se oni medjusobno razlikuju?

Biblijski pisci koristili su hebrejsku rec ruah ili grcku rec pneúma kad su pisali o ”duhu“. Sama Biblija otkriva znacenje tih reci.
Na primer, u Psalmu 104:29 piše: ’Uzmeš li, Jehova, duh [ruah] njihov, umiru i u prah se svoj vracaju.‘
A u Jakovu 2:26 stoji da je ”telo bez duha [pneúma] mrtvo“.
Dakle, u ovim recima ”duh“ oznacava ono što telu daje život. Telo bez duha je mrtvo. Stoga u Bibliji rec ruah nije prevedena samo s ”duh“ nego i s ”dah“, odnosno životna sila. Na primer, u vezi s potopom Nojevih dana Bog je rekao: ’Ja cu pustiti vode potopa na zemlju da unište svako stvorenje pod nebom u kojem je dah [ruah] života‘ (1. Mojsijeva 6:17; vidi i 1. Mojsijevu 7:15, 22). Prema tome, ”duh“ se odnosi na životni dah, nevidljivu silu, koja sva živa bica održava na životu.

Znaci DUH ( kao iI dah ) je zivotna snaga.

Duša i duh nisu isto. Telo treba duh iz istog razloga iz kojeg radio treba struju — da bi funkcionisalo. Kad u radio staviš baterije i ukljuciš ga, struja pohranjena u baterijama ga, takoreci, oživi. Ali bez baterija radio je ”mrtav“. Isto se dogadja i kad se radio koji je prikljucen na struju iskopca iz uticnice. Slicno tome, duh je sila koja našem tijelu omogucava da živi. Osim toga, duh, poput struje, nema osecanja i ne može razmišljati. To je neosobna sila. No bez tog duha, odnosno životne sile, naša bi tela ’umrla i vratila se u svoj prah‘, kao što je rekao psalmista.

Govoreci o smrti coveka, Propovjednik 12:7 kaže: ”Tada se prah [koji ostane od njegovog tijela] vrati u zemlju, gdje je i bio, a duh se vrati pravome Bogu, koji ga je dao.“ Kad duh, odnosno životna sila, napusti telo, telo umire i vraca se tamo odakle je došlo — u zemlju. Tako se i životna sila vraca tamo odakle je došla — Bogu (Job 34:14, 15; Psalam 36:9). To ne znaci da ona doslovno putuje na nebo. Umjesto toga, to znaci da za umrlu osobu svaka nada u buduci život zavisi od Jehove Boga. Moglo bi se reci da je njen život u Božjim rukama. Samo joj Bog može ponovno dati duh, odnosno životnu silu, i tako je vratiti u život.
Bog ce to uciniti za sve one koji su umrli! (Jovan 5:28, 29). Kad bude uskrsenje, Jehova ce umrloj osobi naciniti novo telo i vratiti je u život tako što ce u njega udahnuti duh, odnosno životnu silu.

Znaci DUSHA je covek ili zivot.
Nije zasebni deo coveka…
A DUH je zivotna sila ili snaga koja podrzava zivot coveka i nema svojstva covek

...........
 
da dusa je i ZIVOT. pa se tako moze reci

a ovako je tacan prevod

1 Mojsijeva 35:18 " 18 I dok se život u njoj gasio, jer je umirala, ....

1 Kraljevima 17:21
21 I ispruživši se nad dečakom tri puta, povikao je k Jehovi: “Jehova, Bože moj, molim te neka se vrati život u dete ovo!

takodje je normalno reci da imam dusu moja dusa...

jer dusa smo mi

a zivot dolazi od daha bozijeg , od duha? iz ovoga bi se moglo zakljuciti da je dusa = duh...:think:
mislim da su tumacenja sto se tice duha i duse konfuzna i da to najvise buni. ja licno ne smatram da se u dusu ukljucuje i fizicko telo. a takvo stanoviste vi zastupate. za mene je dusa nevidljivi deo coveka. a covek (fizicko telo + izgradjena licnost, usvojene moralne i drustvene norme, izgradjeni stavovi koji se ticu spoljasnjeg sveta) je samo ljustura koja je okruzuje i koja je najveca prepreka u covekovom dopiranju do sopstvene sustine. ta dusa je omotana slojevima koje sam navela, to dusu cini zatrpanu u jednoj vrsti haoticne mesavine ciji sastojci ne mogu da se raspoznaju. tacnije dusa je rastvorena u toj smesii kao takbva ne odra\zava boziji duh u idealnoj meri. u alhemiji to je proces crnjenja. potrebni su odredjeni (al)hemijski procesi kako bi se dusa oslobodila tih slojeva i kako bi otkrili cistu supstancu duse, koja bi u celosti mogla da primi duh boziji i tako rodila novog coveka, tj. kako bi se desilo vaskrsnuce.
a sad mali osvrt ...alhemijskim recnikom :)....neprekidnim i mnogo puta ponovljenim procesima rastvaranja i koagulacije iz te smese isparavaju necistoce a ostaju supstance koje su prociscene i koje nakon tih procesa mozemo da izdvojimo kao zasebne "metale". od tih metala se dobija zlato. a za to je potrebno neprekidno odrzavanje vatre u atanoru. odrzavanje vatre je umece jer kao kada kuvas...prejaka ili preslaba vatra nece dati savrseno jelo, i mogu da ga potpuno uniste.
:)
 
Upravo, duša je osvetljena od strane duha. Duh je ono što je neprekidno u vezi sa Božanskim, dok je duša ono što je neophodno da bi funkcionisali u ovom svetu.Usavršena duša, odnosno savršeni, izbalansirani ego je ono što se na Istoku naziva "malo prosvetljenje", Kenša, ili na Zapadu, postizanje svesnosti Tifareta na Drvetu Života.
 
Duh i duša


Arhimandrit Rafail (Karelin)
TAJNA SPASENjA





Duh i duša



U savremenoj religioznoj literaturi stalno se mijesaju dva razlicita pojma: “duh” i “dusa”, sto dovodi do mnogih nejasnoca i nedoumica. Zato bismo se htjeli kratko zaustaviti na ovom pitanju.

Duh je oko duse, usmjeren prema vjecnosti; dusa – to su unutrasnje oci covjeka usmjerene prema oblasti zemaljskog bitisanja u svim njegovim mnogostrukim aspektima. Od manifestacija covjecijeg duha treba imenovati prije svega religiozno osjecanje kao sposobnost direktnog prezivljavanja realizma duhovnog svijeta i intuitivnog pronicanja u metafizicki svijet, to je osjecaj unutrasnje vjerodostojnosti duhovnog opita. On se budi, on se ozivljava u covjeku dejstvom blagodati; Njegov pocetak je pokajanje, a kraj ljubav.

Religiozno osjecanje prisutno je u covjeku. Covjek se razlikuje od zivotinja prije svega time sto je on religiozno bice. Ovo osjecanje moze biti izopaceno, kao sto su izopaceni likovi na neravnoj povrsini ogledala, ono moze biti potisnuto i ublazeno covjecijim strastima, on se moze sakriti u dubinu podsvijesti, ali apsolutno nestati ne moze. Druga manifestacija duha to je “unutrasnji logos”, to je spoznajna sila, koja djeluje na nivou ideja i sustina. Trece – to je sposobnost promatranja upucenosti covjeka prema Bozanstvu, kada bogoopstenje postaje slobodni akt covjecje licnosti. U samoj osnovici promatranja leze patnje kao sposobnost koncentracije sila duha na promatranom predmetu i reaktivna sila, koja stiti duh od vanjske agresije.

Dusa ipak u sebi ima sledece sile. Prva je razum i rasudjivanje. Ona se manifestuje dvojako – kroz leksicno i zivopisno misljenje: ona ne pronice u sustinu stvari, ona je odvojena od duhovnog svijeta; ona izucava samo pojave i osobine. U palom stanju razuma ono postaje uzurpator Logosa i onih spoznajnih sila, koje su Sveti Oci nazvali umom. Dusevni razum se proglasio kao jedinstveni instrument gnosisa, on pretenduje na resenje metafizickih pitanja koja leze iza granica njegovih mogucnosti, on se ubacio u oblast religije i hoce da bude tamo diktator. On gleda sebe kao na gospodara svijeta, smatra da su bezgranicni njegova sila i moc, on je stvorio nauku i civilizaciju – tj. novu vavilonsku kulu. Odvojivsi se od duha, covjeciji razum je postao glavni izvor gordosti – tajnog ili javnog bogoborstva. Kada ga, pak, osjeni blagodat, tada on vidi svoju mjeru i svoje granice i pokorava se duhovnim vidjenjima. Tada on u ovom zemnom bivstvovanju vidi tvorevinu Bozanske premudrosti, u materijalnom svijetu – ne samo uzrocno-poslednicne veze, vec i simbole i likove duhovnog svijeta. Spojivsi se sa Logosom on ocituje njegova otkrovenja i proforistickoj (vanjskoj) rijeci, duhovna znanja on dovodi u odredjene logicke sisteme kroz zemne likove, i otkriva sakriveno.

Druga sila duse je – zelja. Odvojivsi se od religioznog osjecanja, iz duhovnih prezivljavanja ona se pretvara u pozudu, teznju ka nasladi, u mracne strasti, izvitoperenu (nestvarnu) osjecajnost. Ova sila je najvise povrijedjena prethodnom. Razum, koji je ushicen svojim vidljivim uspjesima i dostignucima, nije postao car vec rob pozuda. Sjedinivsi se kroz pokajanje sa duhovnim osjecanjem zelja prestaje biti nevidjena i impulsivna. Ona pomaze umu da tezi prema dobru, ona vidi u ovom svijetu sjenke izgubljenog raja. Zelja kao sila duse sjedinivsi se kroz blagodat sa silama duha, pretvara se u nostalgiju za Bozanskom ljepotom.

Treca sila duse kod Svetih Otaca naziva se osjetljivost. To je zastitna sila duse. Ona treba da cuva dusu od zla i grijeha, kao imunoloski sistem covjeka -od inorodnog tijela. Njena najbolja manifestacija je sveta mrznja prema onome sto razlucuje dusu od Boga, ipak, poslije pada u grijeh sila osjecanja okrenula se protiv onoga sto ometa ispunjavanje strasnih zelja; u ovome slucaju ova sila lici na mac, koji je dobijen da se stiti od neprijatelja, ali je dusa ovaj mac okrenula protiv sebe i neprekidno nanosi njime sebi sve nove rane. Reaktivna sila, povrijedjena grijehom, ne manifestuje se kao ocuvanje licnosti, vec kao potvrdjivanje covjekova egoizma, na vanjskom planu ona se manifestuje kao ogromna amplituda: od strane ljutnje i netrpjeljivosti u porodicnom krugu (sindrom sitnog bijesa) do ljudskih katombi koje vrse tirani (pir satane). Raskorak izmedju zelje i mogucnosti izaziva i hrani osjecaj ljutnje i zlobe: covjek prima sav svijet kao neprekidnu nepravdu u odnosu na njega, kao da se citavo covjecanstvo dogovorilo da bi uznemiravalo njega. Takav covjek lici na bombu napunjenu prljavstine, koja ce, ako se neoprezno dodirne, eksplodirati. Ovaj osjecaj, pojacavajuci se, moze dovesti coveka do strasnih dusevnih stanja, izliti se u sadizam i nezadrzivu teznju za ubijanjem.

Kada se kroz pokajanje i blagodat, razdraziva sila duse sjedini sa duhovnim osjecanjem obracenosti prema Bogu, onda ona postaje dinamicko odricanje od grijeha, samokriticnosti, mrznje prema demonu, osjetljivosti prema ubacivanju mracnih impulsa u covjeciju dusu, efikasnim orudjem u ciscenju srca od strasti.
 
Zelja kao sila duse sjedinivsi se kroz blagodat sa silama duha, pretvara se u nostalgiju za Bozanskom ljepotom.
:) ali ovo mi je zasmetalo...
Njena najbolja manifestacija je sveta mrznja prema onome sto razlucuje dusu od Boga
kako to mrznja moze biti sveta, sta je to sveta mrznja?
p.s. nisam ni sumnjala da ce se neo potrudi obimnim kopipejstom :)
 
Zelja kao sila duse sjedinivsi se kroz blagodat sa silama duha, pretvara se u nostalgiju za Bozanskom ljepotom.
:) ali ovo mi je zasmetalo...
Njena najbolja manifestacija je sveta mrznja prema onome sto razlucuje dusu od Boga
kako to mrznja moze biti sveta, sta je to sveta mrznja?
p.s. nisam ni sumnjala da ce se neo potrudi obimnim kopipejstom :)

pa sve ono sto odvaja na putu ka bozanskom......sve ono sto te odvaja od bazanske vecne ljubavi ces ,,zamrzeti,,...ne u bukvalnom smislu..vec kao nesto sto ugrozava tvoj put ka obozenju.....ta mrznja je zapravo otklon prem strastima koje te udaraju,i remete sklad kome tezis....
ps. drago mi je da ne sumnjas u mene....:lol:
 

Back
Top