mozda naknadna pamet i zvuci pametno ali boli laz kojom se na ovakav nacin namice ovde. srbijas stvarno nije imala nameru da onesposobi crnu goru ... suludo ..kao i da je znala tada da ce nastati solunski front... ma strasno , podlo, bezobrazno, i mi ostali treba da se slozimo sa tim samo sto je neko naknadno odlucio da prekraja istoriju.. i ulaze u svoje sopstvene makaze lazi jer ako je tacno da su crnogorci uvek ratovali protiv zavojevaca onda su morali i da reagiju kada su austrougarske trupe usle na teritoriju crne gore.. tu je i manje vazan i prolazak srpskih trupa, jer po ovim novim tumacima istorije , crnogorci nisu nikada ni bili spremni da se predaju.. sve je ovo suludo i dnevno politicka igra..
-
- Popularno:
- Srbija pod Vladom Ljubomira Stojanovića?
- Kada su Srbi digli ruke od Kosova?
- Kad je vlast prodala Rome: Zločin u...
- Srbija je ovih dana treća najzagađenija...
- Nikada se nismo voleli ...
- Skandal u Petoj beogradskoj...
- Hoće li blokaderi prikupiti 10.000...
- Slomio mu je vilicu: Džošua poslao Pola...
- Zašto Vučić odgovara Putinu preko žena...
- Najlepše posno jelo na slavi
Разлог Mојковачке битке - истине и збалуде
- Začetnik teme Добро дошли
- Datum pokretanja
Aurora.Borealis
Ističe se
- Poruka
- 2.482
sve su to superinteligentni srbi svojim paranormalnim moćima predvideli.
onda parapsihološki kontrolisali priglupe dukljane koji nisu imali pojma šta ih je snašlo.
- Poruka
- 50.831
Malo čudno obzirom da je između dva rata legalno delovala i crnogorska federalistička stranka,otvoreni protivnik države i povezana sa hrvatskim separatistima i komunistima.Imali su i poslanike u skupštini shs.
Aurora.Borealis
Ističe se
- Poruka
- 2.482
ne znam šta vama smeta, meni je ova ideja o nadnarvno paranormalno obdarenim srbima skroz u redu.
i onda neka kažu kako nismo nebeski narod.
i onda neka kažu kako nismo nebeski narod.
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 105.709
Анектирала ? Не бих рекаозатим колико ја знам тада није се уопште као национална припадност Црногорац. Истина грешка тадашњег Краља је била што је протерао Петровиће, мада колико ја знам Црној Гори је тада и било у циљу да се уједини са Србијом, уколико већ се буду уједињавали сви јужнословенски народи.
Srpska aneksija Crne Gore može se donekle porediti sa američkim pripajanjem Teksasa.
Moračanin
Veoma poznat
- Poruka
- 11.434
Teško je odgovoriti na ovoliku masu pitanja, koja ocjenjujem kao korektna i kulturna, bez primitivnnog prizvuka.
Zato i odgovaram na neka najzanimljivija, onako na kratko.
Aurora Borealis= sjeverni sjaj
I južni sjaj (Austalis) je od istog izvora, samo je manje intenzivan, jer su mu mogućnosti ograničene ali postoji i postojaće.
Zanimljivo je čitati tvoje komentare jer su pametni i argumentovani.
-Tačno je to što kažeš, da je crnogorska nacionalna svijest dosta vezana na Srbe i srpsku tradiciju i da su srpske vladare (možda zato jer su većina njih porijeklom Crnogorci) doživljavali i kao, ne baš svoje ali preciznije rečeno bratske.
Sve je to posledica okolnosti u kojima su živjeli.
Izoliranost u crnogorskim brdima su sigurno ostavili neku autohtonost i posebnost o kojoj govoriš. Dakle ima tu svega pomalo.
Ali moraš priznati, da su se uvijek i istočni Hercegovci (Drobnjaci, Uskoci, Moračani,Rovčani, i donekle Pivljani) više okretali Cetinju nego Beogradu.
Posječene glave begova i paša su se nosile na Cetinje i ne u Beograd.
- Već sam rekao, da su Crnogorci na Mojkovcu mislili da brane srpsku odstupnicu ali da sa tim brane i sebe. To je nepobitna istina koju su očividci i učesnici dugo govorili.Još su žive priče o toj mobilizaciji koja je bila masovna i podpuna i da su se kao dobrovoljci prijavili svi čak i majke i sestre boraca.
Pokušali su, da preko svoje teritorije ne puste švabe, koji bi ugrozili i CG a i nepregledne kolone srpske vojske.
Istina je i to, da je komandovao Janko Vukotić, ali je crnogorska vojska bila stavljena pod komandu srpskog generala Pešića, koji je prenio stav srpske vlade, da se čuvaju mojkovačka vrata pod svaku cijenu, jer će Rugovo, Tara i Bistrica postati srpska grobnica.
Ali tu je interesantan jedan detalj:
Zašto Pešić i srpska vlada, nije dao bar jedan bataljon srpske vojske, da pomogne Crnogorcima na Mojkovcu, već su tamo bili isključivo Crnogorci, čak i oni iz unutrašnjosti i primorja i tako je ostao Lovćen i Cetinje praktično nebranjeno?
Dali su tu iskorišćena njena prosrpska osjećanja i dali su Crnogorci žrtvovani? Zato mnogi povezuju kasnije događaje iz 1918g kada je srpska vojska vojnički napala CG i priključila je Srbiji i zabranila sve što je crnogorsko.
Još su žive riječi novopostavljenog podpredsjednika Sava Fatića na tz. podgoričkoj skupštini, koji je rekao:
Naša istorija se dijeli na onu do juče i ovu od danas.
Danas moramo zaboraviti na crnogorsku istoriju. Mi od danas nijesmo više Crnogorci nego Srbi.
Posle toga je zavladao teror neviđenih razmjera a sve što je bilo crnogorsko, bilo je zabranjeno.
Tačno je to, da su Crnogorci (vlada i narod) željeli ujedinjenje sa Srbijom ali na ravnopravnoj osnovi. I taj Sekule Drljević (koga ti smatraš ustašom i izdajnikom) je želio to ujedinjenje i za to se maksimalno zalagao. Ali pošto je do toga došlo tako da:
1. Istjeran je kralj Nikola iz zemlje i zabranio mu se povratak u zemlju.
2. Oko 2000 crnogorskih oficira i patriota je moralo bježati iz zemlje i tamo organizovali neki vid vlade u izgnanstvu.
3. Srpski vojnici su zapalili kuću crnogorskog generala Zvicera i u njoj njegovu majku, ženu i djecu.
Tada je Drljević digao svoj glas i napisao oni čuveni "Lovćenski poklič"
i pozvao na odpor tom teroru.
4. Ukinuta je autokefalna CPC i proglašena srpskom.
5. Zabranjena je stara crnogorska kapa sa ružom i postavljena su na njoj ona 4C.
A sada da ja tebe pitam:
Zašto se skrivala ta istina i zašto niko nije smio o tome ništa govoriti do danas?
I još na kratko o jeziku i crkvi;
Atributi i čuvari državnosti svakoga naroda jesu:
1. Njena teritorijalna suverenost,
2. Svoj jezik i pismo,
3. Svoja crkva i vjerska sloboda
4. Svoje istorijsko nasleđe i kultura
Crnogorci žele samo to i ništa drugo i žele da se ne iskrivljuje istorija i da se istinito piše njena prošlost, da bi sačuvali sadašnjost i budućnost.
U tome nas niko nemože zadržati, jer je pravda i istina na našoj strani.
U suprotnom, bi pljunuli na sebe, svoju istoriju i kulturu, koju su naši predci vjekovima čuvali.
Naša dužnost je, da je i mi čuvamo i ostavimo našim potomcima.
Zato i odgovaram na neka najzanimljivija, onako na kratko.
Aurora Borealis= sjeverni sjaj
I južni sjaj (Austalis) je od istog izvora, samo je manje intenzivan, jer su mu mogućnosti ograničene ali postoji i postojaće.
Zanimljivo je čitati tvoje komentare jer su pametni i argumentovani.
-Tačno je to što kažeš, da je crnogorska nacionalna svijest dosta vezana na Srbe i srpsku tradiciju i da su srpske vladare (možda zato jer su većina njih porijeklom Crnogorci) doživljavali i kao, ne baš svoje ali preciznije rečeno bratske.
Sve je to posledica okolnosti u kojima su živjeli.
Izoliranost u crnogorskim brdima su sigurno ostavili neku autohtonost i posebnost o kojoj govoriš. Dakle ima tu svega pomalo.
Ali moraš priznati, da su se uvijek i istočni Hercegovci (Drobnjaci, Uskoci, Moračani,Rovčani, i donekle Pivljani) više okretali Cetinju nego Beogradu.
Posječene glave begova i paša su se nosile na Cetinje i ne u Beograd.
- Već sam rekao, da su Crnogorci na Mojkovcu mislili da brane srpsku odstupnicu ali da sa tim brane i sebe. To je nepobitna istina koju su očividci i učesnici dugo govorili.Još su žive priče o toj mobilizaciji koja je bila masovna i podpuna i da su se kao dobrovoljci prijavili svi čak i majke i sestre boraca.
Pokušali su, da preko svoje teritorije ne puste švabe, koji bi ugrozili i CG a i nepregledne kolone srpske vojske.
Istina je i to, da je komandovao Janko Vukotić, ali je crnogorska vojska bila stavljena pod komandu srpskog generala Pešića, koji je prenio stav srpske vlade, da se čuvaju mojkovačka vrata pod svaku cijenu, jer će Rugovo, Tara i Bistrica postati srpska grobnica.
Ali tu je interesantan jedan detalj:
Zašto Pešić i srpska vlada, nije dao bar jedan bataljon srpske vojske, da pomogne Crnogorcima na Mojkovcu, već su tamo bili isključivo Crnogorci, čak i oni iz unutrašnjosti i primorja i tako je ostao Lovćen i Cetinje praktično nebranjeno?
Dali su tu iskorišćena njena prosrpska osjećanja i dali su Crnogorci žrtvovani? Zato mnogi povezuju kasnije događaje iz 1918g kada je srpska vojska vojnički napala CG i priključila je Srbiji i zabranila sve što je crnogorsko.
Još su žive riječi novopostavljenog podpredsjednika Sava Fatića na tz. podgoričkoj skupštini, koji je rekao:
Naša istorija se dijeli na onu do juče i ovu od danas.
Danas moramo zaboraviti na crnogorsku istoriju. Mi od danas nijesmo više Crnogorci nego Srbi.
Posle toga je zavladao teror neviđenih razmjera a sve što je bilo crnogorsko, bilo je zabranjeno.
Tačno je to, da su Crnogorci (vlada i narod) željeli ujedinjenje sa Srbijom ali na ravnopravnoj osnovi. I taj Sekule Drljević (koga ti smatraš ustašom i izdajnikom) je želio to ujedinjenje i za to se maksimalno zalagao. Ali pošto je do toga došlo tako da:
1. Istjeran je kralj Nikola iz zemlje i zabranio mu se povratak u zemlju.
2. Oko 2000 crnogorskih oficira i patriota je moralo bježati iz zemlje i tamo organizovali neki vid vlade u izgnanstvu.
3. Srpski vojnici su zapalili kuću crnogorskog generala Zvicera i u njoj njegovu majku, ženu i djecu.
Tada je Drljević digao svoj glas i napisao oni čuveni "Lovćenski poklič"
i pozvao na odpor tom teroru.
4. Ukinuta je autokefalna CPC i proglašena srpskom.
5. Zabranjena je stara crnogorska kapa sa ružom i postavljena su na njoj ona 4C.
A sada da ja tebe pitam:
Zašto se skrivala ta istina i zašto niko nije smio o tome ništa govoriti do danas?
I još na kratko o jeziku i crkvi;
Atributi i čuvari državnosti svakoga naroda jesu:
1. Njena teritorijalna suverenost,
2. Svoj jezik i pismo,
3. Svoja crkva i vjerska sloboda
4. Svoje istorijsko nasleđe i kultura
Crnogorci žele samo to i ništa drugo i žele da se ne iskrivljuje istorija i da se istinito piše njena prošlost, da bi sačuvali sadašnjost i budućnost.
U tome nas niko nemože zadržati, jer je pravda i istina na našoj strani.
U suprotnom, bi pljunuli na sebe, svoju istoriju i kulturu, koju su naši predci vjekovima čuvali.
Naša dužnost je, da je i mi čuvamo i ostavimo našim potomcima.
Poslednja izmena:
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 105.709
Prije bih rekao, ako ćemo istoriografski razmišljati, srpska osjećanja, a ne ona kakvu su imali Francuzi, Britanci ili Rusi.
Ne može se govoriti o vojničkom napadu, zato što je srpska vojska učestvovala kao osloboditelj, koji se borio protiv neprijateljskog okupatora. Ovdje ne pričam o ulozi koju su imale docnije srpske trupe (ili bolje da kažem jugoslovenske), pa niti o političkim okolnostima koje su zadesile crnogorsku monarhiju docnije, ali Srbija nije vojnički napala Crnu Goru, i to je prosto istorijska činjenica. Njen čin kao ratnog saveznika Crne Gore i kao neprijatelja okupatora (Austro-ugarske monarhije) bio je sasvim legitiman, i nije mi potpuno najjasnije zašto neki očigledno priželjkuju više Centralne sile od Saveznika.
A sada, i u neku odbranu države Srbije u kontekstu svega što se poslije dogodilo i što se tih dana odvijalo, napomenuo bih i da Crna Gora nije oslobodila Crnu Goru, već Srbija i da to mora nešto značiti s jedne moralno-istorijske tačke gledišta, u kontekstu pomalo ponižavajućeg pristupa koji je zvanična Srbija zauzela prema zvaničnoj Crnoj Gori (a ova druga se ponašala pomalo drsko i neodgovarajuće).
Pardon, ali možeš li razjasniti šta to znači tačno? Više puta si to pominjao na ovom forumu, a i nisi bio ni jedini. Da li je bio usvojen neki zakon srpske narodne skupštine kojim se zabranjuje upotreba riječi 'Crna Gora' i svega što je izvod iz nje? Da li je Matica srpska zabranila njihovu upotrebu u narodnom jeziku te riječi? Što?
Pogrešno, kralj Nikola nije bio istjeran iz svoje zemlje, već je iz nje pobjegao, i to krišom.
Važna napomena - zvaničan termin koj je nikad nije bio CPC. Ovo su četiri prihvatljiva termina, koja se javljaju u crkvenim dokumentima:
* Mitropolija cetinjska
* Mitropolija crnogorska
* Crnogorska crkva
* Srpsko-pravoslavna crkva u Crnoj Gori
Proglašena srpskom nije, pa niti je ukinuta njena autokefalnost, jer suštinski nju zvanično u kanonskom smislu nikada nije ni imala, već se sa ostalim srpskim pravoslavnim eparhijama ujedinjena u Srpsku pravoslavnu crkvu.
Ovo je, da izvineš, čista izmišljotina. Ove druge stvari sam i nalazio u po kojoj literaturi koja je izlazila iz istoriografije koju neki pogrdno nazivaju dukljano-montenegrinskom, ali ovo se nigdje ni ne tvrdi. Nije nikada bio nijedan ukaz kojim se zabranjuje crnogorska kapa, niti je 'postavljena' ta kao nova vrsta.
Takođe, nisam siguran da je (od mnogo vrsta narodne muške kape u Crnoj Gori!) ta sa ružom bila ujedno i najviše u upotrebi..?
Pa hajde upravo eto stoga da ti i ja, mirno i civilno (sviđa mi se tvoj pristup) raspravimo o svim tim pitanjima. Jedva čekam da čujem tvoje odgovore.
Takođe, na šta misliš kada tvrdiš da se o ovim pitanjima nije smjelo pričati do danas? Da li ti hoćeš kazati da do današnjeg dana (tj. doskora) o ovome niko nije pričao?
To nije tačno, Moračanine. Atribut državnosti je samo br. 1 (ili bolje da kažem, autonomija, pošto se pod suverenošću danas uglavnom podrazumijeva državna nezavisnost). Jezik, pismo, a pogotovo crkva, nisu nikakvi simboli državnosti, tj. nemaju veze sa njom.
Zašto je onda danas Crna Gora fabrika iskrivljača istorije koja se opasno bliži najekstremnijim Makedoncima (na pola puta, da kažem)? Bilo da li je uptatinju vaskoliko Dukljanstvo gdje je kromanjonskoilirskozetskodukljanskocrnogorska nacija najstarija u svijetu, ili nebesko Srpstvo gdje je Crna Gora locirana 1389. godine na Kosovu Polju. Moram reći da, što se tiče istorijske nauke, još trebam upoznati neku osobu u Crnoj Gori koja danas ima objektivan, normalan i stručan pristup, a koja je još uvijek živa. Bojim se da se Crnogorci ne mogu baš pohvaliti time, i da je danas možda i najcrnji period za istorijske studije u Crnoj Gori.
Što se tiče pravde, pravedno je da neko svoj jezik zove kako god hoće i u tome ne bi niko trebalo da ga sprečava. Problem nastaje ako se onoj drugoj crnogorskoj polovini nameće crnogorsko ime za jezik, onda to nije pravedno. Isto važi i za pismo. Što se tiče crkve, pravedno je takođe poštovati slobodu za vjeroispovijest, ali isto nije je pravedno drugima nametati, međutim u tom kontekstu ne vidim kojem Crnogorcu je zabranjeno da ispoljava svoju vjeru slobodno. Što se tiče istine, istina nema nikakve veze sa tim, osim ako neko tu nešto laže, il' ne govori istinu (npr. Monitor je nedavno pisao da je Novak Kilibarda veliki lažov i da sebe i dalje smatra Srbinom, a ne Crnogorcem, i da je samo u šaci pod ucjenom,...).
Poslednja izmena:
Moračanin
Veoma poznat
- Poruka
- 11.434
ZABRANJENA KAPA
Zabranitelj je mislio:
Crnogorci su crni i bez te crne bokole
na glavi.
Hoće sve posebno, sve svoje, pa eto i kapu:
misle, ludovi, da na njihovu glavu može
samo ta kapa.
Moraće mijenjati i kapu i glavu, i još
ponešto, ludovi,
moraće sve Troprsto pod jednu
Kapu i Krunu!
Moraće, bre moraće!
Upamtiće Crnogorci kad su pocrnjeli!
U naredbi je pisalo:
Zabranjuje se ta kapetina crnogorska.
I na crvenom se tepelaku zabranjuje
ono zlatno,
naročito ako je to N I - Nikola Prvi i
Potonji!
I onih se pet zlatnih lukova zabranjuju:
Zabranjenoj kapi je sve zabranjeno,
glava ponajprije!
Slijedi mučenje Glave i Kape:
U Virpazaru,
na pazarištu ribljem, smokovom,
šipkovom i stočnom,
žandari su tu kapu s ljudske na praseću glavu
naticali.
Varoški je fotograf morao da lentra
Gologlave starce iznad zakapljenih prasadi
kapom crnogorskom!
Cijeli dan tako dok je filma bilo!
Bilo je jedno doba,
Jedno crno crnogorsko doba,
kada su na malim crnogorskim pjacama,
na mršavim pazarištima,
gologlavi ljudi prodavali zakapljenu prasad -
uračunavajući u cijenu praseta
i Zabranjenu kapu i ona dva Slova Zlatna,
govoreći kupcu sa strane, mahom iz
Skadra i Dubrovnika,
da to nije praseća, nego njihova Kapa!
Nego ljudska!
Nego crnogorska!
Od tada
ima Crnogoraca koji s tom kapom
liježu i ustaju!
Ima Crnogoraca!
http://209.85.129.132/search?q=cach...jena+crnogorska+kapa&cd=8&hl=sl&ct=clnk&gl=si
http://www.montenegrina.net/pages/pages1/knjizevnost/jevrem_brkovic_pjesme.htm
http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/crnojevici/zvono_ivana_crnojevica.htm
Zabranitelj je mislio:
Crnogorci su crni i bez te crne bokole
na glavi.
Hoće sve posebno, sve svoje, pa eto i kapu:
misle, ludovi, da na njihovu glavu može
samo ta kapa.
Moraće mijenjati i kapu i glavu, i još
ponešto, ludovi,
moraće sve Troprsto pod jednu
Kapu i Krunu!
Moraće, bre moraće!
Upamtiće Crnogorci kad su pocrnjeli!
U naredbi je pisalo:
Zabranjuje se ta kapetina crnogorska.
I na crvenom se tepelaku zabranjuje
ono zlatno,
naročito ako je to N I - Nikola Prvi i
Potonji!
I onih se pet zlatnih lukova zabranjuju:
Zabranjenoj kapi je sve zabranjeno,
glava ponajprije!
Slijedi mučenje Glave i Kape:
U Virpazaru,
na pazarištu ribljem, smokovom,
šipkovom i stočnom,
žandari su tu kapu s ljudske na praseću glavu
naticali.
Varoški je fotograf morao da lentra
Gologlave starce iznad zakapljenih prasadi
kapom crnogorskom!
Cijeli dan tako dok je filma bilo!
Bilo je jedno doba,
Jedno crno crnogorsko doba,
kada su na malim crnogorskim pjacama,
na mršavim pazarištima,
gologlavi ljudi prodavali zakapljenu prasad -
uračunavajući u cijenu praseta
i Zabranjenu kapu i ona dva Slova Zlatna,
govoreći kupcu sa strane, mahom iz
Skadra i Dubrovnika,
da to nije praseća, nego njihova Kapa!
Nego ljudska!
Nego crnogorska!
Od tada
ima Crnogoraca koji s tom kapom
liježu i ustaju!
Ima Crnogoraca!
http://209.85.129.132/search?q=cach...jena+crnogorska+kapa&cd=8&hl=sl&ct=clnk&gl=si
http://www.montenegrina.net/pages/pages1/knjizevnost/jevrem_brkovic_pjesme.htm
http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/crnojevici/zvono_ivana_crnojevica.htm
Poslednja izmena:
Pumpaj Dinstanović
Zaslužan član
- Poruka
- 105.709
Simpatično je, ali kako dolazi iz usta odnosno od pera crnogorskog Šešelja, nije nešto što bih isticao po forumima, ako nisam ekstremni nacionalista (što i ne činim).
Ne vidim kakve veze ima zvono Ivanovo sa ovim drugim stvarima?
Konstantin Veliki
Buduća legenda
- Poruka
- 28.842
Pa Alexandar je bio legitiman naslednik Nikole. Nikola je imao 4 cerke, pa bi bilo samo logicno da Alexandar Karadjordjevic postane novi kralj crne gore.
Nesrecnik Petar bi bio jos legitimni.
Ko da preuzme presto ako ne sin najstarije cerke Nikole Petrovica.
Nesrecnik Petar bi bio jos legitimni.
Ko da preuzme presto ako ne sin najstarije cerke Nikole Petrovica.
Aurora.Borealis
Ističe se
- Poruka
- 2.482
odogovr je ispavo prilično veliki pa ću sad pokušati da ga sredim i iz delova postavim iako svejedno nije dovoljno sistematičan.
da krenem od konkretne teme, mojkovačke bitke.
crnogorski vojnik tu ima dva motiva da se bori, sa jedne strane izgleda da veruje kako štiti srpsku vojsku koja se povlači sa druge stoji pred austrijskom vojskom koja će neminovno osvojiti crnu goru. srpsku i crnogorsku vojsku u tom trenutku veže ne samo nekakv zajednička ideja o slobodi srpstva već i godine zajedničkog ratovanja u balkanskim ratovima. sa druge strane, iza crnogorskog vojnika je crna gora čiju su slobodu čuvale generacije crnogoraca a on je svestan da će biti generacija koja je neće odbaraniti.
zato mi takav očajnički i beskomproisan, beznadežan otpor deluje kao logičan odgovor nekoga ko je odrastao na izrazito slobodarskom ratničkom etosu kakav sam bar ja učila da je bio crnogorski. sad da ne razglabam o guslarskoj tradiciji, ali u crnoj gori je veoma u opticaju bio kosovski mit. zato mi je i smešno, zapravo i tužno, kada se ovi novocrnogorci, montenegrini štali, rugaju epskoj tradiciji vezanoj za kosovo. upravo su iz crne gore ako ne grešim pesme u kojima junak na kosovo dolazi kada je bitke vać završena i svestan beznadežnosti borbe ipak gine ne želeći da prekrši zavet. dakle, ideja o žrtvovanju bez nade u ikakvu relanu korist od borbe je deo crnogorskog ratničkog etosa.
u priči o mojkovcu, onako kako je ja razumem, nema potrebe nizakakvim srpskim vrhovnim komandantom koji crnogorce tera da ginu, prosto mi je uljez bez ikakve funkcije u radnji samo srozava epsku dimenziju. bilo bi interesantno ako postoji prepiska srpske i crnogorske komande iz perioda pred bitku, kako sam ja shvatila tih poslednjih dana srbi ni ne traže od crnogoraca da dalje pružaju otpor. ako postoje drugačiji dokumenti neka mi ih neko navede. meni su zasluge crnogorske vojske u tom ratu podjednake zaslugama srpske vojske, u okvirima u kojima je mogla doprineti.
što se tiče načina na koji je do ujedinjenja došlo, poslednja sam koja bi išta lepo rekla o odlukama aleksanda karađorđevića. tu se radi o nizu po mom mišljenju grešaka. prvo, taj čovek nikada nikoga nizašta nije pitao. nije on pitao ni srbe iz srbije žele li u zejednicu sa nekakvom zapadnom braćom, a većina nije žalela. nije ni mog pominjanog pradedu pitao želi li da "oslobađa" neslobodnu zapadnu braću. čovek tek došao svojoj kući i svojoj porodici, sad treba do slovenije marširati, sa njegove tačke gledišta nizbogčega. sreća pa nije tu bilo ozbiljnih borbi ali nisu ni ta braća naročito pokazivala želju da budu oslobođena.
u crnoj gori je bar napravljen nekakav pokušaj da se narodu približi ideja stvaranja zajedničke države, pred podgoričku skupštinu. srbijanci (mada mrzim tu reč ali dobro) su se samo odjedanom vratili u državu koja više nije njihova srbija već nekakava zajednica u kojoj treba da imaju podjednaka prava sa ovom "braćom" na zapadu koji nisu ničim doprineli stvaranju te zajednice. tada u srbiji postaje tabu tema ko je počinio pokolje u mačvi sa početka rata. govori se o zverstvima "austrijske vojske" ali je zabranjeno reći da su ta austrijska vojska bili isključivo "neslobodni južni sloveni" sad treba te iste ljude doživljavati kao ravnopravne u državi za koju si ginuo. naravno da nisu za te zločine krivi ni hrvati niti iko drugi kao kolektiv ali za njih koliko znam, opet neka me neko ispravi ako grešim, niko nije odgovarao već su takvi zločinci sad postali ravnopravni građani kraljevine čije su stanovnike masakrirali.
da krenem od konkretne teme, mojkovačke bitke.
crnogorski vojnik tu ima dva motiva da se bori, sa jedne strane izgleda da veruje kako štiti srpsku vojsku koja se povlači sa druge stoji pred austrijskom vojskom koja će neminovno osvojiti crnu goru. srpsku i crnogorsku vojsku u tom trenutku veže ne samo nekakv zajednička ideja o slobodi srpstva već i godine zajedničkog ratovanja u balkanskim ratovima. sa druge strane, iza crnogorskog vojnika je crna gora čiju su slobodu čuvale generacije crnogoraca a on je svestan da će biti generacija koja je neće odbaraniti.
zato mi takav očajnički i beskomproisan, beznadežan otpor deluje kao logičan odgovor nekoga ko je odrastao na izrazito slobodarskom ratničkom etosu kakav sam bar ja učila da je bio crnogorski. sad da ne razglabam o guslarskoj tradiciji, ali u crnoj gori je veoma u opticaju bio kosovski mit. zato mi je i smešno, zapravo i tužno, kada se ovi novocrnogorci, montenegrini štali, rugaju epskoj tradiciji vezanoj za kosovo. upravo su iz crne gore ako ne grešim pesme u kojima junak na kosovo dolazi kada je bitke vać završena i svestan beznadežnosti borbe ipak gine ne želeći da prekrši zavet. dakle, ideja o žrtvovanju bez nade u ikakvu relanu korist od borbe je deo crnogorskog ratničkog etosa.
u priči o mojkovcu, onako kako je ja razumem, nema potrebe nizakakvim srpskim vrhovnim komandantom koji crnogorce tera da ginu, prosto mi je uljez bez ikakve funkcije u radnji samo srozava epsku dimenziju. bilo bi interesantno ako postoji prepiska srpske i crnogorske komande iz perioda pred bitku, kako sam ja shvatila tih poslednjih dana srbi ni ne traže od crnogoraca da dalje pružaju otpor. ako postoje drugačiji dokumenti neka mi ih neko navede. meni su zasluge crnogorske vojske u tom ratu podjednake zaslugama srpske vojske, u okvirima u kojima je mogla doprineti.
što se tiče načina na koji je do ujedinjenja došlo, poslednja sam koja bi išta lepo rekla o odlukama aleksanda karađorđevića. tu se radi o nizu po mom mišljenju grešaka. prvo, taj čovek nikada nikoga nizašta nije pitao. nije on pitao ni srbe iz srbije žele li u zejednicu sa nekakvom zapadnom braćom, a većina nije žalela. nije ni mog pominjanog pradedu pitao želi li da "oslobađa" neslobodnu zapadnu braću. čovek tek došao svojoj kući i svojoj porodici, sad treba do slovenije marširati, sa njegove tačke gledišta nizbogčega. sreća pa nije tu bilo ozbiljnih borbi ali nisu ni ta braća naročito pokazivala želju da budu oslobođena.
u crnoj gori je bar napravljen nekakav pokušaj da se narodu približi ideja stvaranja zajedničke države, pred podgoričku skupštinu. srbijanci (mada mrzim tu reč ali dobro) su se samo odjedanom vratili u državu koja više nije njihova srbija već nekakava zajednica u kojoj treba da imaju podjednaka prava sa ovom "braćom" na zapadu koji nisu ničim doprineli stvaranju te zajednice. tada u srbiji postaje tabu tema ko je počinio pokolje u mačvi sa početka rata. govori se o zverstvima "austrijske vojske" ali je zabranjeno reći da su ta austrijska vojska bili isključivo "neslobodni južni sloveni" sad treba te iste ljude doživljavati kao ravnopravne u državi za koju si ginuo. naravno da nisu za te zločine krivi ni hrvati niti iko drugi kao kolektiv ali za njih koliko znam, opet neka me neko ispravi ako grešim, niko nije odgovarao već su takvi zločinci sad postali ravnopravni građani kraljevine čije su stanovnike masakrirali.
Poslednja izmena:
Aurora.Borealis
Ističe se
- Poruka
- 2.482
ništa od toga ne umanjuje recimo zločin nad porodicom zvicera samo mi nije jasno kako je to zločin srpske vojske? prvo, srpska vojska više ne postoji, sada je to vojska karljevine čiji je oficir u tom trenutku i janko vukotić, ako se ne varam pa optužiti čitavu vojsku za onakav zločin je stvarno zlonamerno. pritom, zar taj konkretan zločin nije počinila žandarmerija? ko su uopšte bili ti ljud koji su počinili takva zverstva? nisam stigla ni da guglam ni da pogledam u knjige ali ako se već nazivaju srpskim žandarima volela bih da znam odakle su i ko ti srbi bili. radi se o žandarima kraljevine pa bi bilo lepo da mi se objasni zašto su oni baš srpski žandari. koliko su uopšte srbi znali o onome šta aleksandrov režim radi?
ako govorimo o aleksandru karađorćeviću, radi se o čoveku koji nikada nije trebalo da postane kralj. postao je prestolonaslednik sticajem istorijskih okolnosti sa svojih 21 godinom. rođen je i odrastao na cetinju, u srbiju dolazi kao praktično odrastao čovek, inače je do kraja života srpski govorio kao da je juče došao sa cetinja. majka mu je crnogorka, otac srbin, vaspitan je na crnogorskom dvoru. pa ako već za srpske vladare kažeš da su ih crnogorci prihvatali kao svoje zato što su bili i crnogorci isto važi za njega. pritom i oko načina na koji se u crnoj gori sve odigralo u vezi sa podgoričkom skupštinom i božićnom pobunom. koliko ja razumem najveći deo svega što se tada dešava su unutarcrnogorski obračuni. naravno, iza jednih stoji ideja jednog karađorđevića ali to nije nekakva srpska politika izglasana na izborima već ideja čoveka koji je veći deo života proveo na cetinju nego u beogradu.
inače, upravo sam drugaru objašnjavala kako smatram da je dolazak srpske vojske u crnu goru pre skupštinebi nepotreban i da razumem zašto su se crnogorci mogli naći uvređenima. doduše, tu postoji i detalj sa opasnošću od italije koja izgleda ujedinjenjem nije bila oduševljena. razumem i stav onih crnogoraca koji smatraju da je trebalo poštovati ono za šta su se generacije crnogoraca, pomenutih sa početka govoreći o mojkovcu, borili. trebalo je pošteovati tekovine te borbe, vekovnog otpora zavojevačima i čuvanja slobode i nezavisnosti. moguće da bi skupština svejedno glasala kako je glasala i da bi se svejedno odlučilo što se odlučilo ali je činjenica da je pobednički, "oslobodilački" stav srbije bio pogrešan.
što se tiče istorijskog nasleđa koje sad crna gora sebi treba da obezbedi. kompletno istorijsko nasleđe crnogoraca temelji se na sećanju na srednjovekovnu srpsku državu, inače se nacionalni dentitet u evropi temelji na srednjem veku. prosto to je mehanizam kojim su građeni evropski nacionalni identiteti. dakle u temelju imamo zajedničko nasleđe, i kulturno i istorijsko.
spominješ jezik, svaki se jezik temelji na nekakvom istorijskom razvoju. recimo, miroslavljevo jevanđelje je prvi dokument na sropskoj redakciji staroslovenskog jezika i početak istorijskog razvoja srpskog jezika. hrvatski jezik takođe ima svoji dokumentovan istorijski razvoj. ne postoji srednjovekovni crnogorski jezik. ne postoje dokumenti na crnogorskoj redakciji staroslovenskog. vaše vladike u vreme prosvetiteljstva ne pišu na narodnom crnogorskom dijalektu već na jeziku srpskog prosvetiteljstva barem ono što sam ja videla, ako ima nečega drugačijeg bilo bi lepo da mi se predoči. pa i kada njegoš koristi crnogorski narodni jezik u poeziji on ga koristi kao što bora stanković koristi vranjanski u svojoj književnosti. u isto vreme pomažući vuku u konačnom definisanju srpskog jezika i ne smatrajući jezik na kojem piše nečim van srpskog jezika. dakle, možete insistirati na svom jeziku, mada ni to nije obavezna odlika državne samostalnosti, ali time automatski svo književno nasleđe crne gore prepuštate srpskoj kulturi jer se ono nije deo nekakve crnogorske književne tradicije već je jedno sa srpskom. ako vam ne smeta da posle vekova postojanja budete narod sa kulturnim nasleđem starim manje od decenije meni smeta još manje.
ili mi objasni kako bi ti crnogorsko istorijsko nasleđe odvojio od srpskog. po kom ključu? na kojoj naučnoj osnovi?
ako govorimo o aleksandru karađorćeviću, radi se o čoveku koji nikada nije trebalo da postane kralj. postao je prestolonaslednik sticajem istorijskih okolnosti sa svojih 21 godinom. rođen je i odrastao na cetinju, u srbiju dolazi kao praktično odrastao čovek, inače je do kraja života srpski govorio kao da je juče došao sa cetinja. majka mu je crnogorka, otac srbin, vaspitan je na crnogorskom dvoru. pa ako već za srpske vladare kažeš da su ih crnogorci prihvatali kao svoje zato što su bili i crnogorci isto važi za njega. pritom i oko načina na koji se u crnoj gori sve odigralo u vezi sa podgoričkom skupštinom i božićnom pobunom. koliko ja razumem najveći deo svega što se tada dešava su unutarcrnogorski obračuni. naravno, iza jednih stoji ideja jednog karađorđevića ali to nije nekakva srpska politika izglasana na izborima već ideja čoveka koji je veći deo života proveo na cetinju nego u beogradu.
inače, upravo sam drugaru objašnjavala kako smatram da je dolazak srpske vojske u crnu goru pre skupštinebi nepotreban i da razumem zašto su se crnogorci mogli naći uvređenima. doduše, tu postoji i detalj sa opasnošću od italije koja izgleda ujedinjenjem nije bila oduševljena. razumem i stav onih crnogoraca koji smatraju da je trebalo poštovati ono za šta su se generacije crnogoraca, pomenutih sa početka govoreći o mojkovcu, borili. trebalo je pošteovati tekovine te borbe, vekovnog otpora zavojevačima i čuvanja slobode i nezavisnosti. moguće da bi skupština svejedno glasala kako je glasala i da bi se svejedno odlučilo što se odlučilo ali je činjenica da je pobednički, "oslobodilački" stav srbije bio pogrešan.
što se tiče istorijskog nasleđa koje sad crna gora sebi treba da obezbedi. kompletno istorijsko nasleđe crnogoraca temelji se na sećanju na srednjovekovnu srpsku državu, inače se nacionalni dentitet u evropi temelji na srednjem veku. prosto to je mehanizam kojim su građeni evropski nacionalni identiteti. dakle u temelju imamo zajedničko nasleđe, i kulturno i istorijsko.
spominješ jezik, svaki se jezik temelji na nekakvom istorijskom razvoju. recimo, miroslavljevo jevanđelje je prvi dokument na sropskoj redakciji staroslovenskog jezika i početak istorijskog razvoja srpskog jezika. hrvatski jezik takođe ima svoji dokumentovan istorijski razvoj. ne postoji srednjovekovni crnogorski jezik. ne postoje dokumenti na crnogorskoj redakciji staroslovenskog. vaše vladike u vreme prosvetiteljstva ne pišu na narodnom crnogorskom dijalektu već na jeziku srpskog prosvetiteljstva barem ono što sam ja videla, ako ima nečega drugačijeg bilo bi lepo da mi se predoči. pa i kada njegoš koristi crnogorski narodni jezik u poeziji on ga koristi kao što bora stanković koristi vranjanski u svojoj književnosti. u isto vreme pomažući vuku u konačnom definisanju srpskog jezika i ne smatrajući jezik na kojem piše nečim van srpskog jezika. dakle, možete insistirati na svom jeziku, mada ni to nije obavezna odlika državne samostalnosti, ali time automatski svo književno nasleđe crne gore prepuštate srpskoj kulturi jer se ono nije deo nekakve crnogorske književne tradicije već je jedno sa srpskom. ako vam ne smeta da posle vekova postojanja budete narod sa kulturnim nasleđem starim manje od decenije meni smeta još manje.
ili mi objasni kako bi ti crnogorsko istorijsko nasleđe odvojio od srpskog. po kom ključu? na kojoj naučnoj osnovi?
Добро дошли
Buduća legenda
- Poruka
- 27.854
Веруј ми да текст са приложеног линка нисам прочитао до краја. Мука ми је и гади ми се.Текст јадног Новака Аџића је пропагандни памфлет и не вреди то ђубре од текста до краја читати.
Нека, писаће по директиви он славопојке и о изградњи албанских минарета диљем Црне горе исто као Хрвати када су певали захвалницу ,,Danke Deutshland'' Немачкој када им је штитила леђа док су се насилно одвајали.Знали су да у Републици Хрватској имају и Србе и страшно се бојали те чињенице.
Појединци из Црне горе (и то ,,прави Црногорци'' а не црногорски Срби) који имају власт у рукама, сада када им та лепота власти измиче из руку, намичу кривицу другима а коме ће него првом комшији Србину. Па нека, живите са тим убеђењем још неко (кратко) време.
Ми Вам то можемо опростити али заборавити нећемо.
Иначе, менталитет ,,правог Црногорца'' је такав да и обичну нижерзредну фудбалску утакмицу препричава као епски догађај. Претеривању никад краја.
Moračanin; није изузет из те феле. Прочитајте пар његових постова па ми онда реците: ,,Ниси у праву?
Aurora.Borealis
Ističe se
- Poruka
- 2.482
što se crkve tiče, pomenuo si ukidanje autokefalnosti crnogorske crkve. autokefalnost se stiče kada ti je matična crkva dodeli. za svaku autokefalnu crkvu postoji tačan datum i dokument kojim joj je dodeljena autokefalnost. crnogorska crkva bi takav dokument morala dobiti is srpske crkve. ne postoji drugi mehanizam. nisam primetila da je igde spomenuto kako je takav dokument postojao. crnogorska crkva je bila tehnički samostalna usled istorijskaih prilika ali i sam znaš da postoje svedočanstva kako su same crnogorske vladike smatrale da je to tako dok peć nije slobodna i dok se patrijarh ne može birati kako srpski patrijarh treba da bude biran i ustoličen.
pritom, nije ni to odlika državnosti. princip kako samostalna država treba da ima samostalnu crkvu važi tamo gde postoji državna crkva, gde država nije sekularizovana. međutim, u savremenom društvu gde bi crkva trebalo da bude odvojena od države mora i država biti odvojena od crkve. telo pravoslavne crkve u crnoj gori čine pravoslavni vernici iz crne gore. ti ako si ateista možeš biti crnogorac kolikohoćeš nemaš nikakvo pravo da odučuješ o pravoslavnoj crkvi u crnoj gori. hajde da kažemo kako bi verni prema vizantijskom konceptu mogli imati pravo da odlučuju o svojoj crkvi. ima interesantnih radova na tu temu pa da dopustim mozganje u takvom pravcu. misliš li da bi među crnogorskim pravoslavcima bilo većine za osnivanje autokefalne crnogorske crkve? ili bi ateisti naprasno postali pravoslavci u cilju ostarenja potpunog crnogorskod otimanja ispod zle srpske šape?
pritom ustrojstvo pravoslavne crkve je takvo da vas srpski patrijarh veoma malo može ograničavati. ovlašćenja srpskog patrijarha su takva da ne vidim kako bi srpska crkva mogla ozbiljno ugrožavati crnogorsku duhovnu slobodu jošmanje crnogorsku državu. dakle ne radi se o nekakvom pitanju verske slobode već o čisto politčkim namerama. zar ne?
pritom, nije ni to odlika državnosti. princip kako samostalna država treba da ima samostalnu crkvu važi tamo gde postoji državna crkva, gde država nije sekularizovana. međutim, u savremenom društvu gde bi crkva trebalo da bude odvojena od države mora i država biti odvojena od crkve. telo pravoslavne crkve u crnoj gori čine pravoslavni vernici iz crne gore. ti ako si ateista možeš biti crnogorac kolikohoćeš nemaš nikakvo pravo da odučuješ o pravoslavnoj crkvi u crnoj gori. hajde da kažemo kako bi verni prema vizantijskom konceptu mogli imati pravo da odlučuju o svojoj crkvi. ima interesantnih radova na tu temu pa da dopustim mozganje u takvom pravcu. misliš li da bi među crnogorskim pravoslavcima bilo većine za osnivanje autokefalne crnogorske crkve? ili bi ateisti naprasno postali pravoslavci u cilju ostarenja potpunog crnogorskod otimanja ispod zle srpske šape?
pritom ustrojstvo pravoslavne crkve je takvo da vas srpski patrijarh veoma malo može ograničavati. ovlašćenja srpskog patrijarha su takva da ne vidim kako bi srpska crkva mogla ozbiljno ugrožavati crnogorsku duhovnu slobodu jošmanje crnogorsku državu. dakle ne radi se o nekakvom pitanju verske slobode već o čisto politčkim namerama. zar ne?
Aurora.Borealis
Ističe se
- Poruka
- 2.482
zaboravih da se očitujem što se drljevića tiče, za njega niti želim niti imam nameru da tražim oprevdanja. tu nema nikakvog odstupanja.
mogu da razumem motive krste popovića, bar koliko znam o njemu. mada je izgleda i on ima svakakve ispade u kasnijem periodu.
inače se to razočarenje u način na koji se sve odigralo u vezi sa ujedinjenjem nakon "oslobođenja porobljenog srpstva" moža svesti na sloboda nije umela da pava kako su sužnji pevali o njoj. realnost praktično nikada ne uspava da dostigne očekivanja.
eda i ovo sa kapom, vidim da se oko toga napravila priča a meni je iskrena da budem to čista trivijalnost.
ne znam koja kapa je koliko i gde bila zastipljena ali znam da je ova sa slovima s, ono definitivno nisu ocila, postojala bar pedesetak godina ranije. pre par dana sam bila u vojnom muzeju i videla takvu kapu u originalnoj uniformi vođe bokeljskih dobrovoljaca u srpsko-turskom ratu, dakle radi se o 1876. godini.
mogu da razumem motive krste popovića, bar koliko znam o njemu. mada je izgleda i on ima svakakve ispade u kasnijem periodu.
inače se to razočarenje u način na koji se sve odigralo u vezi sa ujedinjenjem nakon "oslobođenja porobljenog srpstva" moža svesti na sloboda nije umela da pava kako su sužnji pevali o njoj. realnost praktično nikada ne uspava da dostigne očekivanja.
eda i ovo sa kapom, vidim da se oko toga napravila priča a meni je iskrena da budem to čista trivijalnost.
ne znam koja kapa je koliko i gde bila zastipljena ali znam da je ova sa slovima s, ono definitivno nisu ocila, postojala bar pedesetak godina ranije. pre par dana sam bila u vojnom muzeju i videla takvu kapu u originalnoj uniformi vođe bokeljskih dobrovoljaca u srpsko-turskom ratu, dakle radi se o 1876. godini.
Poslednja izmena:
Aurora.Borealis
Ističe se
- Poruka
- 2.482
ovo je već otvorena argesija na mentlno zdravlje.
sad treba pobrojati sve crkvene velikodostojnike i oficire u vojsci kraljevine nakon ujedinjenja koji su bili iz crne gore ili šta?
Bastiani
Poznat
- Poruka
- 7.676
Kako sam ja razumeo, ova tema je postavljena da bi se razjasnio vremenski nesklad između povlačenja srpske vojske i Mojkovačke bitke. Taj nesklad nije razrešenm jer zaista, prema svim podacima koja nalazimo, povlačenje srpske vojske kroz Crnu Goru je već bilo dovršeno ili u najgorem slučaju pri kraju. To traži neko objašnjenje.
Možda će time (politička) pozadina same bitke biti izmenjena, što naravno ni malo ne umanjuje veličinu hrabrosti i žrtve onih koji su se borili i poginuli i učinili taj događaj jednim od veoma značajnih datuma crnogorske a i srpske istorije. Moguće je da je postojao državni razlog da se Mojkovačka bitka stavi u kontekst albanske epopeje koja je imala mitološki status u Kraljevini SHS i kasnije, pa je zbog toga došlo do "doterivanja istorije", što inače nije ni najmanje usamljen primer.
Kao što smo mogli biti sigurni da će se desiti, umešali su se Dukljani (je l' se tako zovu?) koji, po svome običaju, koriste prazan prostor za sopstvenu verziju istorije i, takođe po običaju, zapletu se kao pile u kučine. I onda dobiješ da su Crnogorci veliki junaci jer su se hrabro borili samo što su budale jer su ginuli za srbe, a serdar Janko je vojni genije koji je dobio bitku ali je komandovao neki srpski general koji je ustvari hteo da što više Crnogoraca pogine.
@Slaven 777
Kada debatuješ sa ovim monenegro-pacijentima (vidim ti imaš živce za to) obrati pažnju na tu priču o Zviceru čiju su porodicu srpski žandarmi pobili i zapalili. Jedini izvor za taj događaj koji očito ima i druge interpretacije je ugledni političar Sekula Drljević, i sada se ta njegova priča prepisuje kroz internet, s tim da je u dukljanskoj istoriji Petar Zvicer vidim dogurao do generala iako je pitanje i kaplar da li je bio.
Taj događaj je poslužio za pisanje pesme "Lovćenski poklič" koju je objavio u hrvatskim novinama, a u kojoj Srbe/Srbijance naziva turskim izmećarima i drugim izrazima kojima iskazuje bratsku ljubav i uopšte toleranciju inače imanentnu autentičnom meontenegrinskom političkom biću.
Možda će time (politička) pozadina same bitke biti izmenjena, što naravno ni malo ne umanjuje veličinu hrabrosti i žrtve onih koji su se borili i poginuli i učinili taj događaj jednim od veoma značajnih datuma crnogorske a i srpske istorije. Moguće je da je postojao državni razlog da se Mojkovačka bitka stavi u kontekst albanske epopeje koja je imala mitološki status u Kraljevini SHS i kasnije, pa je zbog toga došlo do "doterivanja istorije", što inače nije ni najmanje usamljen primer.
Kao što smo mogli biti sigurni da će se desiti, umešali su se Dukljani (je l' se tako zovu?) koji, po svome običaju, koriste prazan prostor za sopstvenu verziju istorije i, takođe po običaju, zapletu se kao pile u kučine. I onda dobiješ da su Crnogorci veliki junaci jer su se hrabro borili samo što su budale jer su ginuli za srbe, a serdar Janko je vojni genije koji je dobio bitku ali je komandovao neki srpski general koji je ustvari hteo da što više Crnogoraca pogine.
@Slaven 777
Kada debatuješ sa ovim monenegro-pacijentima (vidim ti imaš živce za to) obrati pažnju na tu priču o Zviceru čiju su porodicu srpski žandarmi pobili i zapalili. Jedini izvor za taj događaj koji očito ima i druge interpretacije je ugledni političar Sekula Drljević, i sada se ta njegova priča prepisuje kroz internet, s tim da je u dukljanskoj istoriji Petar Zvicer vidim dogurao do generala iako je pitanje i kaplar da li je bio.
Taj događaj je poslužio za pisanje pesme "Lovćenski poklič" koju je objavio u hrvatskim novinama, a u kojoj Srbe/Srbijance naziva turskim izmećarima i drugim izrazima kojima iskazuje bratsku ljubav i uopšte toleranciju inače imanentnu autentičnom meontenegrinskom političkom biću.
Добро дошли
Buduća legenda
- Poruka
- 27.854
@Bastiani , добро си проценио смисао постављене теме. Ради се о временском непоклапању догађаја који се збио и звао се ,,Мојковачка битка''.
Била су разна објашњења: те стари календар, те нови, те српско уплитање,те ......
Ово даље муљање не вреди читати јер је све ЕПП. Као по обичају.
Била су разна објашњења: те стари календар, те нови, те српско уплитање,те ......
Ово даље муљање не вреди читати јер је све ЕПП. Као по обичају.
Aurora.Borealis
Ističe se
- Poruka
- 2.482
ovo sa kalendarom nema logike a nema ni nikakvog dokaza da su srbi tražili od crnogoraca da bez potrebe ginu.
uostalom, koliko je uopšte ljudi izginulo 6 i 7 januara 1916? zar se ne radi o relativno malom broju?
uostalom, koliko je uopšte ljudi izginulo 6 i 7 januara 1916? zar se ne radi o relativno malom broju?
NickFreakyrgios
Elita
- Poruka
- 24.262
Radi se o broju oko 6000 ljudi to je bila velika cifra ali je bitka bila dobijena u korist Crnogoraca.
I ako sanđžačka vojska nije bila čisto crnogorska ipak su činili većinu.
Bitka je izgubljena na Lovćenu gde se borilo 15000 Crnogoraca.
Austrougarska žandarmerija i vojna policija vodile su tešku borbu sa četničkim gerilcima, kojima je komandovao ministar odbrane brigadir Vešović sve do 31. decembra 1917. godine.
Izjave na početku rata:
princ Aleksandar Karađorđević objavio svoj ratni proglas:
Vikicitati „Na našu Srbiju nasrnulo je veliko zlo. Austro-Ugarska nam je objavila rat. Nevolje naše Kraljevine i našeg naroda sa Austrijom nisu počele od juče... Moja je vlada... htela izbeći po svaku cenu sukob i zato je izišla u susret austro-ugarskoj vladi do krajnjih granica popustljivosti, preko kojih ne može ići nijedna nezavisna država...Nažalost, bečki državnici ostaše gluhi...Ja sam prinuđen pozvati sve moje drage i hrabre Srbe pod srpsku trobojku...Srbi, branite svom snagom svoje ognjište i srpsko pleme!“
Crna Gora je stala uz Srbiju a njen kralj Nikola I Petrović obratio se proglasom narodu 6. avgusta
„Crno žuti barjak, koji od davnih vremena kao mora pritiska dušu jugoslovenskog naroda, razvio se da taj narod sada potpuno uništi, da njegove slobodne predstavnike Srbiju i Crnu Goru pregazi...Tko je junak i slijedi koracima dva stara srpska kralja, da ginemo i krv proljevamo za jedinstvo i slobodu zlatnu...Mi smo hteli mir, a nametnut nam je rat.“
Bez obzira na odlazak knjaza Nikole gubitak državnosti Crne Gore je nastao u ovom sporu njegovi pokušaji u decembru 1915. godine da uspostavi separatni mir sa Austrougarskom su uništili njegov kredibilitet u očima Antante.
zato su članice Atante zabranile njegov povratak u CG.
Ovaj podatak takođe govori o neizvesnom ishodu rata dakle knjaz Nikola je računao na moguću pobedu Austrougarske kako su Srbi mogli znati da će pobediti?
U julu 1914. godine kralj Nikola potpisao je odbrambeni pakt sa Srbijom i 23. avgusta 1914. godine i operativnu komandu predao srbijanskom generalu Božidaru Jankoviću, koji je imenovan za načelnika generalštaba, i koji je sa sobom doveo i 200 oficira.
Janković je 28. jula 1914. godine mobilisao 35.000 ljudi u šest divizija.
U junu 1915. kralj Nikola je marginalizovao Jankovića naredivši Starosrbijanskom odredu da okupira Skadar u severnoj Albaniji, zbog čega je Janković podneo ostavku i bio zamenjen srbijanskim pukovnikom Petrom Pešićem. U oktobru 1915. kralj Nikola nije dozvolio nadjačanim crnogorskim trupama da se povuku zajedno sa glavninom Srpske vojske. Sandžačka vojska je pokrivala srbijansko povlačenje boreći se protiv austrougarskih snaga kod Kalinovnika, Klobuka i Foče u istočnoj Hercegovini, i izvojevala je važnu pobedu u Mojkovačkoj bici, u Sandžaku 6. i 7. januara 1916. godine, pretrpevši teške gubitke (6.000 ljudi).
Ovaj momenat je presudio što se tiče sudbine Srba.
Dolaskom na albansku obalu je bila okončana tek prva etapa stradanja jer na obalama Albanije nije bilo dovoljno hrane ni sanitetskog materijala. Dosta hrane je stiglo u Brindizi ali italijanska mornarica je sporo prebacivala te količine. Srpski poslanici izveštavali su o teškom stanju srpske vojske. Na visini istorijskog trenutka bio je i regent Aleksandar. Iako ozbiljno bolestan odbio je da se prebaci u Italiju već je ostao sa svojom vojskom i narodom. Dramatično regentovo pismo, tačnije očajnički apel ruskom caru Nikolaju imalo je efekta. Ruski car uputio je silama Antante ultimatum sa sledećom sadržinom:
Ukoliko se srpska vojska odmah ne izbavi iz Albanije Rusija raskida savez sa Antantom i sklapa separatni mir sa Nemačkom. O značaju ovog ultimatuma za Srbe govori i želja Nikole Pašića, koji je pred smrt 1926. zaveštao ceo novčani iznos sa svoje štedne knjižice za podizanje spomenika Nikolaju II upravo zbog ovog čina. Konačno su od strane saveznika preduzete konkretne mere. Prvih 12.000 Srba evakuisano je u Bizertu. Do 21. februara 43 saveznička broda su evakuisala preko 150.000 srpskih vojnika na Krf, ostrvo spasa kako su ga Srbi nazvali.
I Srbi su imali Termopil u završnoj fazi kojoem je predhodila velika golgota u Albaniji.
Godine 1918. (15. septembra) oko 04 sata ujutru Saveznici su sa Srpskom vojskom otpočeli proboj. Srbi su napredovali brzo i nezaustavljivo. Posle nedelju dana Srbi prelaze Vardar čime je Solunski front bio probijen. Trupe Živojina Mišića oslobađaju Niš, Leskovac i Pirot. Trupe Petra Bojovića napreduju brzo i oslobodili su Beograd. Posle mesec dana Bugarska je kapitulirala. 6.200 Bugarskih vojnika radosno odlazi u zarobljeništvo. Car Vilhelm je ogorčen na njih, rekao je. "6000 Srpskih vojnika odlučuju rat, SRAMOTA"! Kralj Ferdinand je abdicirao.
Ko je mogao ovo da predvidi?
Čak je i Rusija bila na korak da napravi separatni mir sa Nemačkom?
Srbija je bila pred kapitulacijom izabrala je povlačenje.
Knjaz nije dozvolio dotučenoj Crnogorskoj vojsci da se povuče sa Srbijanskim snagama.
Ako je bilo instrumentalizacije onda su instrumenti bile i Srbija i Crna Gora koje su zaratile sa mnogo moćnijim neprijateljem predhodno istrošene Balkanskim ratovima.
Dakle Srbija je poslužila kao topovsko meso Evrope u prvom svetskom ratu.
Dakle kad bude otišao i poslednji tata novobalkanskih mapa Milo u penziju učićemo jednu objektivniju istoriju,jer su sve države u regionu promenile svoje ratne tatice.
Što se tiče 1918 ni ja nisam srećan takvim razvojem događaja ali su to zapečatile velike sile.
Da je Knjaz ostao, srećniji bih bio da je on bio Srpski Knez sa dvorom na Cetinju
a njegov unuk Kralj Aleksandar kralj SHS umesto što je cela država podeljena u banovine tako da je i Srbija prestala da postoji u toj zajednici i izgubila svoju državnost.
To nas ne bi spaslo od uništenja tokom WW2 ali bi sa definisanim granicama Srbija i CG se mogle ocepiti sa 5 ispaljenih metaka kao Slovenija i umanjilo bi intenzizet pa možda i čitav rat 90-ih.
Srbija u Kraljevini Jugoslaviji.
.
I ako sanđžačka vojska nije bila čisto crnogorska ipak su činili većinu.
Bitka je izgubljena na Lovćenu gde se borilo 15000 Crnogoraca.
Austrougarska žandarmerija i vojna policija vodile su tešku borbu sa četničkim gerilcima, kojima je komandovao ministar odbrane brigadir Vešović sve do 31. decembra 1917. godine.
Izjave na početku rata:
princ Aleksandar Karađorđević objavio svoj ratni proglas:
Vikicitati „Na našu Srbiju nasrnulo je veliko zlo. Austro-Ugarska nam je objavila rat. Nevolje naše Kraljevine i našeg naroda sa Austrijom nisu počele od juče... Moja je vlada... htela izbeći po svaku cenu sukob i zato je izišla u susret austro-ugarskoj vladi do krajnjih granica popustljivosti, preko kojih ne može ići nijedna nezavisna država...Nažalost, bečki državnici ostaše gluhi...Ja sam prinuđen pozvati sve moje drage i hrabre Srbe pod srpsku trobojku...Srbi, branite svom snagom svoje ognjište i srpsko pleme!“
Crna Gora je stala uz Srbiju a njen kralj Nikola I Petrović obratio se proglasom narodu 6. avgusta
„Crno žuti barjak, koji od davnih vremena kao mora pritiska dušu jugoslovenskog naroda, razvio se da taj narod sada potpuno uništi, da njegove slobodne predstavnike Srbiju i Crnu Goru pregazi...Tko je junak i slijedi koracima dva stara srpska kralja, da ginemo i krv proljevamo za jedinstvo i slobodu zlatnu...Mi smo hteli mir, a nametnut nam je rat.“
Bez obzira na odlazak knjaza Nikole gubitak državnosti Crne Gore je nastao u ovom sporu njegovi pokušaji u decembru 1915. godine da uspostavi separatni mir sa Austrougarskom su uništili njegov kredibilitet u očima Antante.
zato su članice Atante zabranile njegov povratak u CG.
Ovaj podatak takođe govori o neizvesnom ishodu rata dakle knjaz Nikola je računao na moguću pobedu Austrougarske kako su Srbi mogli znati da će pobediti?
U julu 1914. godine kralj Nikola potpisao je odbrambeni pakt sa Srbijom i 23. avgusta 1914. godine i operativnu komandu predao srbijanskom generalu Božidaru Jankoviću, koji je imenovan za načelnika generalštaba, i koji je sa sobom doveo i 200 oficira.
Janković je 28. jula 1914. godine mobilisao 35.000 ljudi u šest divizija.
U junu 1915. kralj Nikola je marginalizovao Jankovića naredivši Starosrbijanskom odredu da okupira Skadar u severnoj Albaniji, zbog čega je Janković podneo ostavku i bio zamenjen srbijanskim pukovnikom Petrom Pešićem. U oktobru 1915. kralj Nikola nije dozvolio nadjačanim crnogorskim trupama da se povuku zajedno sa glavninom Srpske vojske. Sandžačka vojska je pokrivala srbijansko povlačenje boreći se protiv austrougarskih snaga kod Kalinovnika, Klobuka i Foče u istočnoj Hercegovini, i izvojevala je važnu pobedu u Mojkovačkoj bici, u Sandžaku 6. i 7. januara 1916. godine, pretrpevši teške gubitke (6.000 ljudi).
Ovaj momenat je presudio što se tiče sudbine Srba.
Dolaskom na albansku obalu je bila okončana tek prva etapa stradanja jer na obalama Albanije nije bilo dovoljno hrane ni sanitetskog materijala. Dosta hrane je stiglo u Brindizi ali italijanska mornarica je sporo prebacivala te količine. Srpski poslanici izveštavali su o teškom stanju srpske vojske. Na visini istorijskog trenutka bio je i regent Aleksandar. Iako ozbiljno bolestan odbio je da se prebaci u Italiju već je ostao sa svojom vojskom i narodom. Dramatično regentovo pismo, tačnije očajnički apel ruskom caru Nikolaju imalo je efekta. Ruski car uputio je silama Antante ultimatum sa sledećom sadržinom:
Ukoliko se srpska vojska odmah ne izbavi iz Albanije Rusija raskida savez sa Antantom i sklapa separatni mir sa Nemačkom. O značaju ovog ultimatuma za Srbe govori i želja Nikole Pašića, koji je pred smrt 1926. zaveštao ceo novčani iznos sa svoje štedne knjižice za podizanje spomenika Nikolaju II upravo zbog ovog čina. Konačno su od strane saveznika preduzete konkretne mere. Prvih 12.000 Srba evakuisano je u Bizertu. Do 21. februara 43 saveznička broda su evakuisala preko 150.000 srpskih vojnika na Krf, ostrvo spasa kako su ga Srbi nazvali.
I Srbi su imali Termopil u završnoj fazi kojoem je predhodila velika golgota u Albaniji.
Godine 1918. (15. septembra) oko 04 sata ujutru Saveznici su sa Srpskom vojskom otpočeli proboj. Srbi su napredovali brzo i nezaustavljivo. Posle nedelju dana Srbi prelaze Vardar čime je Solunski front bio probijen. Trupe Živojina Mišića oslobađaju Niš, Leskovac i Pirot. Trupe Petra Bojovića napreduju brzo i oslobodili su Beograd. Posle mesec dana Bugarska je kapitulirala. 6.200 Bugarskih vojnika radosno odlazi u zarobljeništvo. Car Vilhelm je ogorčen na njih, rekao je. "6000 Srpskih vojnika odlučuju rat, SRAMOTA"! Kralj Ferdinand je abdicirao.
Ko je mogao ovo da predvidi?
Čak je i Rusija bila na korak da napravi separatni mir sa Nemačkom?
Srbija je bila pred kapitulacijom izabrala je povlačenje.
Knjaz nije dozvolio dotučenoj Crnogorskoj vojsci da se povuče sa Srbijanskim snagama.
Ako je bilo instrumentalizacije onda su instrumenti bile i Srbija i Crna Gora koje su zaratile sa mnogo moćnijim neprijateljem predhodno istrošene Balkanskim ratovima.
Dakle Srbija je poslužila kao topovsko meso Evrope u prvom svetskom ratu.
Dakle kad bude otišao i poslednji tata novobalkanskih mapa Milo u penziju učićemo jednu objektivniju istoriju,jer su sve države u regionu promenile svoje ratne tatice.
Što se tiče 1918 ni ja nisam srećan takvim razvojem događaja ali su to zapečatile velike sile.
Da je Knjaz ostao, srećniji bih bio da je on bio Srpski Knez sa dvorom na Cetinju
a njegov unuk Kralj Aleksandar kralj SHS umesto što je cela država podeljena u banovine tako da je i Srbija prestala da postoji u toj zajednici i izgubila svoju državnost.
To nas ne bi spaslo od uništenja tokom WW2 ali bi sa definisanim granicama Srbija i CG se mogle ocepiti sa 5 ispaljenih metaka kao Slovenija i umanjilo bi intenzizet pa možda i čitav rat 90-ih.
Srbija u Kraljevini Jugoslaviji.
.
Moračanin
Veoma poznat
- Poruka
- 11.434
Kad se ovo pročita, čovjek se opravdano zapita:
Zašto se ovo skrivalo ako je istina?
NEKOLIKO STRANICA IZ KRVAVOG ALBUMA KARAĐORĐEVIĆA
Zbirka dokumenata pod ovim naslovom objavljena je u Rimu 1921. godine, u izdanju crnogorske kraljevske Vlade. Publikovani dokumenti uglavnom su izvještaji sa terena o akcijama srpskih okupacionih trupa prema domaćem stanovništvu, a koji su, tih godina prezentirani i međunarodnoj javnosti.
Uništavali su prestiž crnogorske države i klevetali legalne predstavnike Crne Gore
RAPORT CRNOGORSKOJ VLADI O ZLOČINIMA SRBIJANACA U CRNOJ GORI, PODNESEN OD STRANE VOĐA CRNOGORSKIH USTANIKA
Opšti pregled
Potpisani šefovi crnogorskih ustanika u oblasti Cetinja i Nikšića, prilikom svoga odlaska u Italiju, imaju čast podnijeti vladi Kraljevine Crne Gore sljedeći raport o zločinima i nasiljima srbijanskih vlasti i okupacionih trupa u Crnoj Gori.
Mi smo došli u Italiju da iznesemo pred civilizovani svijet i crnogorsku vladu užasnu situaciju, u kojoj se nalazi naš narod, kao i radi toga što većina od nas potrebuje liječenje, pošto su nemaštine svake vrste i neprekidne borbe, prvo protivu Austrijanaca, zatim protiv Srbijanaca (što traje već pet godina), potpuno narušile naše zdravlje.
U našoj operacionoj zoni ostali su još i sljedeći šefovi radi produženja borbe: g. Živko Nikčević, biv. zastupnik oblasnog upravitelaj u Baru i komandir Čelebić, Komandir Đuro Kapa, pod pritiskom preklinjanja žena i djece iz njegovog sela, koji su divljački bili terorizirani zbog njegove patriotske akcije, pristao je da se preda Srbijancima i sada se nalazi u tamnici na Cetinju.
Naša oružana akcija protivu okupacionih trupa bila je u oblasti Cetinja u jednom dijelu oblasti Nikšića, koja zona predstavlja jedva peti dio od cjelokupne crnogorske teritorije. Prema tome pojedini zločini, koje ovdje iznosimo, desili su se u zoni naših operacija, dakle samo na jednom dijelu teritorije crnogorske. Za zločine u ostalim krajevima Crne Gore nedostaju nam detalji, imena lica nad kojima je zločin izvršen i.t.d. Svakako, broj zločina u ostalim krajevima Crne Gore nije manji od ovih koje navodimo. Napominjemo, da naš izvještaj ne sadržava ni treći dio zločina izvršenih u našoj zoni, t.j. u oblasti Cetinja i u južnom dijelu oblasti Nikšić, jer nam za većinu slučajeva nedostaju detalji.
Samo jedna internacionalna komisija biće u stanju da pronađe i utvrdi sve zločine.
U početku našeg izvještaja mi smo izložili "opšti sistem" kojem su se Sribjanci služili u Crnoj Gori.
Naš raport je izrađen na osnovu pismenih priznanja onih nad kojima su zločini vršeni, ili njihove rodbine, ili očevidaca, ili smo pak mi lično bili zainteresovani.
Dosije dokumenata o ovim zločinima prilaže se u prilogu. Među crnogorskim izbjeglicama u Gaeti (Italija) ima više od 1500 osoba, koje će posvjedočiti tačnost opšteg dijela našeg raporta, a najmanje 400 njih, koji će pred jednom internacionalnom komisijom posvjedočiti tačnost i istinitost svih pojedinačno iznesenih zločina, koje iznosimo u ovom raportu.
Opšti pogled na "sistem" terora
Mjeseca decembra 1918, poslije okupacije i nasilne aneksije Crne Gore od strane vojske i vlasti srbijanskih, narod je ustao da protestvuje protivu tog brutalnog nasilja i zaštiti svoja prava i slobodu. U tim krvavim događajima potpisani su uzimali aktivnog učešća. Međutijem intervencijama, u korist Srbijanaca, francuskog generala Venela, komandanta savezničke vojske u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj, kao mesaž krvave borbe, koje se onda vođahu.
Iako nam je bilo poznato da mnoga obećanja Velikih Sila prema našoj nesrećnoj Otadžbini nijesu ispunjena, neki od nas povjerovali su u obećanja, koja su nam se tada dala, preko Nj. V. Kralja, od strane Velikih Sila; drugi su ostali u planinama i nastavili borbu; a jedan veliki broj izbjegao je i Italiju i Arbaniju i druge zemlje. Oni, koji su se vratili kućama, bili su odlučeni da čekaju mirno odluku Konferencije Mira u pogledu Crne Gore. Pojedinci od nas čak su, svaki na svoj kraj, i sklopili formalne "ugovore o miru" sa mjesnim vojnim srbijanskim vlastima. Mi smo se obavezali ne napadati vojsku i transporte, dok su se oni bili obavezali da poštuju našu ličnu slobodu i imanje i da nas ne primoravaju ni na kakve dužnosti i obaveze, koje su dužni ispunjavati samo građani Srbije, dok se pitanje Crne Gore ne bude međunarodno riješeno.
Nažalost, ovako "sklopljen mir" i respektovanje zadane časne riječi od strane Srbijanaca, nije trajalo ni mjesec dana. Srbijanske vlasti nijesu htjele čekati odluku Konferencije Mira, nego su odlučile da najgrubljom silom, ne birajući sredstva ni načina, primoraju crnogorski narod da akceptira, brutalnom silom proglašenu od strane Srbije, aneksiju Crne Gore kao svršen čin. Da ovo postignu što prije, oni nijesu uzmicali ni pred zločinima, ni pred profanisanjem javnog morala.
Na prvom mjestu one su nastavile svoj već započeti rad ubijanjem prestiža crnogorske države i najstrašnijim klevetanjem predstavnika Crne Gore (kao što su to i prije rata činili). Predstavnici Crne Gore bili su javno ozloglašeni, maltretirani i izrugivani. Zabranili su predavanje u školama istorije Crne Gore, Istočni dijalekat (koji se govori u Srbiji) uveli su u administraciji i u školama na mjesto južnog.
Po naređenju Srbijanaca, porušeni su istorijski spomenici i pocijepane istorijske slike. Promijenili su imena pojedinim mjestima. Na poštama su obavezno uveli marku sa likom kralja i regenta Srbije, dok međutijem u ranijim austrijskim provincijama, koje je Srbija legalno dobila, još je i danas u prometu ugarska državna marka.
Preko organizovanih bandi prijećeno je smrću svima koji nijesu podržavali aneksiju Crne Gore Srbiji
RAPORT CRNOGORSKOJ VLADI O ZLOČINIMA SRBIJANACA U CRNOJ GORI, PODNESEN OD STRANE VOĐA CRNOGORSKIH USTANIKA:
Imanje kraljevo i članova dinastije potpuno je opljačkano ili prodano na javnim mjestima, a u kraljevim dvorovima naselile su se vlasti ili žandarmerija srbijanska. No srbijanske vlasti nijesu gledale da ubiju samo prestiž države crnogorske, nego i crkve, koja je, kao što je poznato, autokefalna. Kao što ćemo kasnije pokazati, najgorem ruglu izložena su bila od strane Srbijanaca dva svetitelja crnogorska, mitropoliti: sv. Vasilije čudotvorac ostroški i sv. Petar čudotvorac cetinjski, čiji je prestiž ogroman ne samo među hiršćanskim svijetom nego i među Muslimanima Bosne i Hercegovine, Arbanije i sviju okolnih zemalja, koji su radi poklonjenja dolazili u Crnu Goru redovno svake godine u jednom ogromnom broju.
Pored ove destruktivne akcije, koju bismo nazvali duhovnom, svega onoga što je čisto crnogorsko, Srbijanci su vršili još jednu mnogo krvaviju i divljiju: agresija direktna na narod. Evo sredstava kojima su se služili:
Zašto se ovo skrivalo ako je istina?
NEKOLIKO STRANICA IZ KRVAVOG ALBUMA KARAĐORĐEVIĆA
Zbirka dokumenata pod ovim naslovom objavljena je u Rimu 1921. godine, u izdanju crnogorske kraljevske Vlade. Publikovani dokumenti uglavnom su izvještaji sa terena o akcijama srpskih okupacionih trupa prema domaćem stanovništvu, a koji su, tih godina prezentirani i međunarodnoj javnosti.
Uništavali su prestiž crnogorske države i klevetali legalne predstavnike Crne Gore
RAPORT CRNOGORSKOJ VLADI O ZLOČINIMA SRBIJANACA U CRNOJ GORI, PODNESEN OD STRANE VOĐA CRNOGORSKIH USTANIKA
Opšti pregled
Potpisani šefovi crnogorskih ustanika u oblasti Cetinja i Nikšića, prilikom svoga odlaska u Italiju, imaju čast podnijeti vladi Kraljevine Crne Gore sljedeći raport o zločinima i nasiljima srbijanskih vlasti i okupacionih trupa u Crnoj Gori.
Mi smo došli u Italiju da iznesemo pred civilizovani svijet i crnogorsku vladu užasnu situaciju, u kojoj se nalazi naš narod, kao i radi toga što većina od nas potrebuje liječenje, pošto su nemaštine svake vrste i neprekidne borbe, prvo protivu Austrijanaca, zatim protiv Srbijanaca (što traje već pet godina), potpuno narušile naše zdravlje.
U našoj operacionoj zoni ostali su još i sljedeći šefovi radi produženja borbe: g. Živko Nikčević, biv. zastupnik oblasnog upravitelaj u Baru i komandir Čelebić, Komandir Đuro Kapa, pod pritiskom preklinjanja žena i djece iz njegovog sela, koji su divljački bili terorizirani zbog njegove patriotske akcije, pristao je da se preda Srbijancima i sada se nalazi u tamnici na Cetinju.
Naša oružana akcija protivu okupacionih trupa bila je u oblasti Cetinja u jednom dijelu oblasti Nikšića, koja zona predstavlja jedva peti dio od cjelokupne crnogorske teritorije. Prema tome pojedini zločini, koje ovdje iznosimo, desili su se u zoni naših operacija, dakle samo na jednom dijelu teritorije crnogorske. Za zločine u ostalim krajevima Crne Gore nedostaju nam detalji, imena lica nad kojima je zločin izvršen i.t.d. Svakako, broj zločina u ostalim krajevima Crne Gore nije manji od ovih koje navodimo. Napominjemo, da naš izvještaj ne sadržava ni treći dio zločina izvršenih u našoj zoni, t.j. u oblasti Cetinja i u južnom dijelu oblasti Nikšić, jer nam za većinu slučajeva nedostaju detalji.
Samo jedna internacionalna komisija biće u stanju da pronađe i utvrdi sve zločine.
U početku našeg izvještaja mi smo izložili "opšti sistem" kojem su se Sribjanci služili u Crnoj Gori.
Naš raport je izrađen na osnovu pismenih priznanja onih nad kojima su zločini vršeni, ili njihove rodbine, ili očevidaca, ili smo pak mi lično bili zainteresovani.
Dosije dokumenata o ovim zločinima prilaže se u prilogu. Među crnogorskim izbjeglicama u Gaeti (Italija) ima više od 1500 osoba, koje će posvjedočiti tačnost opšteg dijela našeg raporta, a najmanje 400 njih, koji će pred jednom internacionalnom komisijom posvjedočiti tačnost i istinitost svih pojedinačno iznesenih zločina, koje iznosimo u ovom raportu.
Opšti pogled na "sistem" terora
Mjeseca decembra 1918, poslije okupacije i nasilne aneksije Crne Gore od strane vojske i vlasti srbijanskih, narod je ustao da protestvuje protivu tog brutalnog nasilja i zaštiti svoja prava i slobodu. U tim krvavim događajima potpisani su uzimali aktivnog učešća. Međutijem intervencijama, u korist Srbijanaca, francuskog generala Venela, komandanta savezničke vojske u Crnoj Gori i Boki Kotorskoj, kao mesaž krvave borbe, koje se onda vođahu.
Iako nam je bilo poznato da mnoga obećanja Velikih Sila prema našoj nesrećnoj Otadžbini nijesu ispunjena, neki od nas povjerovali su u obećanja, koja su nam se tada dala, preko Nj. V. Kralja, od strane Velikih Sila; drugi su ostali u planinama i nastavili borbu; a jedan veliki broj izbjegao je i Italiju i Arbaniju i druge zemlje. Oni, koji su se vratili kućama, bili su odlučeni da čekaju mirno odluku Konferencije Mira u pogledu Crne Gore. Pojedinci od nas čak su, svaki na svoj kraj, i sklopili formalne "ugovore o miru" sa mjesnim vojnim srbijanskim vlastima. Mi smo se obavezali ne napadati vojsku i transporte, dok su se oni bili obavezali da poštuju našu ličnu slobodu i imanje i da nas ne primoravaju ni na kakve dužnosti i obaveze, koje su dužni ispunjavati samo građani Srbije, dok se pitanje Crne Gore ne bude međunarodno riješeno.
Nažalost, ovako "sklopljen mir" i respektovanje zadane časne riječi od strane Srbijanaca, nije trajalo ni mjesec dana. Srbijanske vlasti nijesu htjele čekati odluku Konferencije Mira, nego su odlučile da najgrubljom silom, ne birajući sredstva ni načina, primoraju crnogorski narod da akceptira, brutalnom silom proglašenu od strane Srbije, aneksiju Crne Gore kao svršen čin. Da ovo postignu što prije, oni nijesu uzmicali ni pred zločinima, ni pred profanisanjem javnog morala.
Na prvom mjestu one su nastavile svoj već započeti rad ubijanjem prestiža crnogorske države i najstrašnijim klevetanjem predstavnika Crne Gore (kao što su to i prije rata činili). Predstavnici Crne Gore bili su javno ozloglašeni, maltretirani i izrugivani. Zabranili su predavanje u školama istorije Crne Gore, Istočni dijalekat (koji se govori u Srbiji) uveli su u administraciji i u školama na mjesto južnog.
Po naređenju Srbijanaca, porušeni su istorijski spomenici i pocijepane istorijske slike. Promijenili su imena pojedinim mjestima. Na poštama su obavezno uveli marku sa likom kralja i regenta Srbije, dok međutijem u ranijim austrijskim provincijama, koje je Srbija legalno dobila, još je i danas u prometu ugarska državna marka.
Preko organizovanih bandi prijećeno je smrću svima koji nijesu podržavali aneksiju Crne Gore Srbiji
RAPORT CRNOGORSKOJ VLADI O ZLOČINIMA SRBIJANACA U CRNOJ GORI, PODNESEN OD STRANE VOĐA CRNOGORSKIH USTANIKA:
Imanje kraljevo i članova dinastije potpuno je opljačkano ili prodano na javnim mjestima, a u kraljevim dvorovima naselile su se vlasti ili žandarmerija srbijanska. No srbijanske vlasti nijesu gledale da ubiju samo prestiž države crnogorske, nego i crkve, koja je, kao što je poznato, autokefalna. Kao što ćemo kasnije pokazati, najgorem ruglu izložena su bila od strane Srbijanaca dva svetitelja crnogorska, mitropoliti: sv. Vasilije čudotvorac ostroški i sv. Petar čudotvorac cetinjski, čiji je prestiž ogroman ne samo među hiršćanskim svijetom nego i među Muslimanima Bosne i Hercegovine, Arbanije i sviju okolnih zemalja, koji su radi poklonjenja dolazili u Crnu Goru redovno svake godine u jednom ogromnom broju.
Pored ove destruktivne akcije, koju bismo nazvali duhovnom, svega onoga što je čisto crnogorsko, Srbijanci su vršili još jednu mnogo krvaviju i divljiju: agresija direktna na narod. Evo sredstava kojima su se služili:
Moračanin
Veoma poznat
- Poruka
- 11.434
Evo sredstava kojima se on zadužio za ugušenje ustanka:
1.
Pored regularne vojske, koja je imala da uništi ustanike, prozvane komitadžije, on je obrazovao od varoškog stanovništva tzv. kontra-komite. Svaki građanin, bez obzira na godine starosti, bio je primoran da uzme pušku i da se bori protiv ustaša. Ko ne bi htio poći protiv ustaša, smatran je za sumnjivog i kao takav bio je batinan, zatvaran, a često puta proboden bajonetom.
2.
"Ratne ekspedicije", koje su sastavljene na gornji način morali su ihsranjivati putem kontribucija krajevi u kojima su se vršile "ratne operacije". Žene i djeca primoravana su da nose na leđima za ove divlje horde hranu i municiju u bojnim redovima. To je bila kazna za stanovništvo sela za to što su se u okolini nalazili ustaši, koji su - po pretpostavci ovih zlikovaca - bili u vezi sa stanovništvom.
3.
Sela, u kojima su se pojavili ustaše, ili kuće ustaša, bila su u većini slučajeva opljačkana ili bombardovana, ili, pak, zapaljena. Da bi, ipak, kazna bila veća, primoravali su žene ili starce, koje su zatekli u kući, da sami pale sopstvene kuće.
4.
Zabranjeno je ići iz sela u selo bez naročite dozvole vlasti; a noću po selima ne smije biti po kućama nikakve svjetlosti. Svaki prekršaj ovoga, kažnjavao se batinjanjem.
5.
Da ne bi stanovništvo imalo veze sa ustanicima, stanovništvo više sela dovedeno je u jedno selo, koje se čuvalo sa svake strane vojnom silom. Na taj način prepunjavane su inače male i mizerne seoske kuće, što je svakako doprinijelo širenju raznih bolijesti i ogromnom broju umiranja, naročito djece.
6.
Sa porodicama ustaša mnogo se radikalnije postupalo: starci, žene (čak i trudne) i djeca tjerani su u zatvor, gdje su bez pokrivača, o samom hljebu i vodi držani mjesecima. Pošto su u Crnoj Gori zatvoreni malobrojni, oni su zatvarani po privatnim stanovima, podrumima itd. Neke od ovih trudnih žena vršile su porođaj u zatvorima. Jedan znatan broj nevinih zatvorenika pomro je u samim zatvorima ili odmah na "oslobođenju", usljed iznurenosti i bolijesti, zadobijene u zatvoru.
7.
Osim zločina, koje smo pomenuli i koji su pak sprečavali da se obrađuje zemlja, uskraćivali su im ljekarsku pomoć, te primoravali žene da, noseći đecu na rukama ispred vojske, traže po brdima ustaše - svoje muževe i braću.
8.
Poslije izloženih zločina prema starcima, ženama i đeci nije potrebno iznositi sve načine mučenja i masakriranja ustaša i ranjenika kad padnu u ruke srbijanskim trupama. Da bi zadali što veći strah stanovništvu, žrtve ustašu ne sahranjuju, nego ga strijeljaju poslije smrti. Mi ćemo sve ovo potvrditi u konkretnim slučajevima.
Koliko je tačan broj onih koji su mučeni, batinani, zatvarani i ubijani sa strane Srbijanaca, kao i koliki je broj opljačkanih imanja, razruvenih i popaljenih kuća u Crnoj Gori, nemoguće nam je tačno saznati s toga, što smo se kretali samo na jednom dijelu crnogorske teritorije. Broj porušenih i popaljenih kuća, iznosi nekoliko hiljada, dok je broj opljačkanih imanja mnogo veći. Materijalne štete nanesene crnogorskom narodu od okupacije srbijanske ogromne su, mnogo veće od onih koje mu je nanijela austro-ugarska okupacija 1916-1918.
Što se tiče zatvorenika, njihov broj varira od 2-3000. Ovdje nijesu uračunane žene i djeca ustanika, čiji je broj takođe varirao, jer neke poslije izvjesnog vremena puštaju na slobodu, dok druge, nove, zatvaraju, čim se neko pridruži ustašama. Osim toga postoji jedna naročita vrsta zatv-orenika, kojima je naređeno da se za jedan period od nekoliko mjeseci svakodnevno pojavljuju vlastima. Ovo su obično oni, koji nijesu dovoljno manifestovali simpatije i lojalnost prema Srbiji. Većina zatvorenika zatvoreno je još decembra 1918. Nad njima se ne čini nikakvo isljeđe, niti se donosi ikakvo sudsko rješenje.
Među njima se nalaze bivši ministri, koji su 1914. objavili rat Centralnim silama, generali, koji su 1914-1915. pobjeđivali austrijsku vojsku, narodni poslanici, bivši činovnici i oficiri. Oni su zatvoreni u Centralnom kaznenom u Podgorici. Većini od njih je jedina krivica, što su u decembru 1918. g. sakupljali potpise za protest, koji se trebao upututi Konferenciji mira protiv nasilne aneksije Crne Gore.
Nakon devet godina ratovanja cio je crnogorski narod za slobodu i nezavisnost svoje domovine
Stanje ovih zatvorenika je očajno, a takođe i njihovih porodica, koje se, lišene svojih hranitelja, nalaze u najvećoj bijedi tako da su porodice bivših ministara primorane, a da ne govorimo za druge, da žive od milostinje.
Osim zatvorenih Crnogoraca ima jedan broj interniranih, većinom prvaka, među kojima su: vojvoda Božo Petrović, biv. predsjednik ministarskog savjeta, Mihailo Popović, član Državnog savjeta u penziji, Stevo Tatar, član glavne državne kontrole Špiro Popović, direktor pošta i telegrafa, Marko Petrović, biv. oblasni upravitelj, protojerej Ilija Jovićević, Đole Gvozdenović, biv. upravnik Dvora, koji su internirani u Sarajevo (Bosna).
Što se tiče narodnog raspoloženja, on je cio za slobodu i nezavisnost Crne Gore. Nemanje oružja, iznemoglost naroda, koji je već devet godina u ratu, od koga je skoro petina u ropstvu, strahoviti teror koji se nad narodom vrši kao i veliki broj srbijanske vojske, uzrok je što narod nije još dosad uspio da protjera varvare iz svoje, vječito slobodne, zemlje.
Što se tiče pristalica Srbije, u Crnoj Gori njih uopšte nema, izuzimajući nekoliko stotina njih, koji su se kompromitovali u ubistvima i drugim zločinima, koje su Srbijanci počinili po Crnoj Gori. Za Srbiju nijesu čak ni oni Crnogorci, koji su se primili njene službe, samo da bi spasili život svojih porodica.
3. Žločini prema pojedincima
Kao što je rečeno u početku ovoga raporta, njegovi podnosioci kretali su se, kao šefovi pojedinih ustaničkih četa, samo na jednom dijelu crnogorske teritorije, koja od prilike predstavlja oko jednu petinu cjelokupne teritorije crnogorske. Prema tome nama je nemoguće iznijeti sve pojedine slučajeve i sve pojedine zločine sa svim detaljima učinjenim u čitavoj Crnoj Gori. Ovaj "Krvavi Album" nekoliko puta je veći od onoga što ga mi podnosimo. Ipak pojedini slučajevi, koje niže iznosimo, tako su krvavi i užasni, da će biti dovoljno da pokažu svijetu kakav je teror u Crnoj Gori i da pokrene javno mnijenje da ono negira velike i silne, koji dijele pravdu narodima, te da se pošalje u tu najnesrećniju zemlju na svijetu jedna internacionalna komisija, koja će utvrditi apsolutnu istinitost svega ovoga što mi iznosimo. Ta komisija će utvrditi i iznijeti sve ostale mnogobrojne zločine, a koje mi iz razloga, koje smo gore naveli, i iz pomanjkanja detalja ne možemo i nećemo da iznosimo. U tome očekivanju iznosimo samo nekoliko autentičnih slučajeva.
Zločini prema pojedincima u mjeri da unize ugled crkve i države.
Jednog dana, decembra, 1918. u jedan sat noću, jedna grupa srbijanskih oficira, praćena vojnicima i jednom grupom najgore fukare, kojom su terorizirali čestito i mirno stanovništvo, izvršila je u Nikšiću sljedeći odvratan zločin, želeći tim ubiti autoritet crkve, odnosno svetitelja - patrona crnogorskog naroda i crnogorske države. Napravili su tri kovčega, na formu mrtvačkih sanduka.
Na jednom je bilo napisano Sv. Petar, na drugom, Sv. Vasilije, a na trećem crnogorska kruna. Ove kovčege su nosili kroz varoš Nikšić na način kao što se čine crkvene procesije, zatim su se zadržali na trgu, gdje su iskopali tri groba, u koja su položili ova tri kovčega. Poslije ovoga održali su opjelo, kao što se to čini u pravoslavnoj crkvi prilikom sahrane. Kako je u pravoslavnoj crkvi običaj da se grobovi preliju vinom i uljem, to su, umjesto toga, srbijanski oficiri prepišali javno grobove.
To su oficiri: pješadijski poručnik Dušan Stajić, pješadijski poručnik Mijušković i artiljerijski poručnik Tunguz.
2.
U maju mjesecu 1919. crkva u selu Ozrinićima (nikšićka oblast) bila je razbijena i opljačkana. Nasred nje bila je naložena vatra od crkvenog namještaja i od krstova sa groblja. Vojnici su se pokrivali odeždama i ležali na njih.
3.
U mjesecu februaru 1920. predao se Srbijancima, pošto su mu noge bila sasvijem premrzle, ustanik Nikola P.Vučinić, bivši upravitelj centralnog kaznenog zavoda u Podgorici. Mjesec dana docnije noge su mu otpale i on je umro u bolnici u Nikšiću. Njegova mati prenijela je njegove posmrtne ostatke u Rogame (podgorička oblast) u njegovo rodno mjesto. Srbijanske lokalne vlasti zabranile su njegovo sahranjivanje na opštem seoskom groblju i naredile da se zakopa ondje gdje se kopaju zločinci i osuđenici. Svještenik Krsto Vukotić, naprotiv, radio je na tome da se sa ostacima ima postupati kao sa običnim mrtvacem. Ne mogući dobiti dozvolu, svještenik ga je sahranio noću. Kad su srbijanske vlasti za to doznale, osvetile su se nesrećnom svješteniku batinajući ga javno, pljujući mu u lice i ćuškajući ga.
4.
U mjesecu junu 1919. ustanici su se uputili u crkvu Župe Nikšićke i zahtijevali blagoslov i svetu pričest od kaluđera Pavićevića. On je to učinio drage volje, ali Srbijanci su to doznali i ispalili su na crkvu jedan hitac iz topa velikog kalibra, tukli su ga i zatim ga bacili u tamnicu.
5.
25.decembra 1918. zatvoren je u Nikšiću Marko Đukanović, predsjednik Državnog savjeta, bivši ministar. Kad je vođen pod stražom od kuće u zatvor, srbijanske vlast je najmila oko 20 djece i amala, koji su, kad je prolazio pješke kroz ulice, pljuvali na njega, vukli ga za nos, brkove i bradu i bacali se na njega blatom i raznim nečistoćama.
Kapetanu Mojašu Peroviću stavili su samar na leđa i tako je vođen po cijelom Nikšiću
1.
Pored regularne vojske, koja je imala da uništi ustanike, prozvane komitadžije, on je obrazovao od varoškog stanovništva tzv. kontra-komite. Svaki građanin, bez obzira na godine starosti, bio je primoran da uzme pušku i da se bori protiv ustaša. Ko ne bi htio poći protiv ustaša, smatran je za sumnjivog i kao takav bio je batinan, zatvaran, a često puta proboden bajonetom.
2.
"Ratne ekspedicije", koje su sastavljene na gornji način morali su ihsranjivati putem kontribucija krajevi u kojima su se vršile "ratne operacije". Žene i djeca primoravana su da nose na leđima za ove divlje horde hranu i municiju u bojnim redovima. To je bila kazna za stanovništvo sela za to što su se u okolini nalazili ustaši, koji su - po pretpostavci ovih zlikovaca - bili u vezi sa stanovništvom.
3.
Sela, u kojima su se pojavili ustaše, ili kuće ustaša, bila su u većini slučajeva opljačkana ili bombardovana, ili, pak, zapaljena. Da bi, ipak, kazna bila veća, primoravali su žene ili starce, koje su zatekli u kući, da sami pale sopstvene kuće.
4.
Zabranjeno je ići iz sela u selo bez naročite dozvole vlasti; a noću po selima ne smije biti po kućama nikakve svjetlosti. Svaki prekršaj ovoga, kažnjavao se batinjanjem.
5.
Da ne bi stanovništvo imalo veze sa ustanicima, stanovništvo više sela dovedeno je u jedno selo, koje se čuvalo sa svake strane vojnom silom. Na taj način prepunjavane su inače male i mizerne seoske kuće, što je svakako doprinijelo širenju raznih bolijesti i ogromnom broju umiranja, naročito djece.
6.
Sa porodicama ustaša mnogo se radikalnije postupalo: starci, žene (čak i trudne) i djeca tjerani su u zatvor, gdje su bez pokrivača, o samom hljebu i vodi držani mjesecima. Pošto su u Crnoj Gori zatvoreni malobrojni, oni su zatvarani po privatnim stanovima, podrumima itd. Neke od ovih trudnih žena vršile su porođaj u zatvorima. Jedan znatan broj nevinih zatvorenika pomro je u samim zatvorima ili odmah na "oslobođenju", usljed iznurenosti i bolijesti, zadobijene u zatvoru.
7.
Osim zločina, koje smo pomenuli i koji su pak sprečavali da se obrađuje zemlja, uskraćivali su im ljekarsku pomoć, te primoravali žene da, noseći đecu na rukama ispred vojske, traže po brdima ustaše - svoje muževe i braću.
8.
Poslije izloženih zločina prema starcima, ženama i đeci nije potrebno iznositi sve načine mučenja i masakriranja ustaša i ranjenika kad padnu u ruke srbijanskim trupama. Da bi zadali što veći strah stanovništvu, žrtve ustašu ne sahranjuju, nego ga strijeljaju poslije smrti. Mi ćemo sve ovo potvrditi u konkretnim slučajevima.
Koliko je tačan broj onih koji su mučeni, batinani, zatvarani i ubijani sa strane Srbijanaca, kao i koliki je broj opljačkanih imanja, razruvenih i popaljenih kuća u Crnoj Gori, nemoguće nam je tačno saznati s toga, što smo se kretali samo na jednom dijelu crnogorske teritorije. Broj porušenih i popaljenih kuća, iznosi nekoliko hiljada, dok je broj opljačkanih imanja mnogo veći. Materijalne štete nanesene crnogorskom narodu od okupacije srbijanske ogromne su, mnogo veće od onih koje mu je nanijela austro-ugarska okupacija 1916-1918.
Što se tiče zatvorenika, njihov broj varira od 2-3000. Ovdje nijesu uračunane žene i djeca ustanika, čiji je broj takođe varirao, jer neke poslije izvjesnog vremena puštaju na slobodu, dok druge, nove, zatvaraju, čim se neko pridruži ustašama. Osim toga postoji jedna naročita vrsta zatv-orenika, kojima je naređeno da se za jedan period od nekoliko mjeseci svakodnevno pojavljuju vlastima. Ovo su obično oni, koji nijesu dovoljno manifestovali simpatije i lojalnost prema Srbiji. Većina zatvorenika zatvoreno je još decembra 1918. Nad njima se ne čini nikakvo isljeđe, niti se donosi ikakvo sudsko rješenje.
Među njima se nalaze bivši ministri, koji su 1914. objavili rat Centralnim silama, generali, koji su 1914-1915. pobjeđivali austrijsku vojsku, narodni poslanici, bivši činovnici i oficiri. Oni su zatvoreni u Centralnom kaznenom u Podgorici. Većini od njih je jedina krivica, što su u decembru 1918. g. sakupljali potpise za protest, koji se trebao upututi Konferenciji mira protiv nasilne aneksije Crne Gore.
Nakon devet godina ratovanja cio je crnogorski narod za slobodu i nezavisnost svoje domovine
Stanje ovih zatvorenika je očajno, a takođe i njihovih porodica, koje se, lišene svojih hranitelja, nalaze u najvećoj bijedi tako da su porodice bivših ministara primorane, a da ne govorimo za druge, da žive od milostinje.
Osim zatvorenih Crnogoraca ima jedan broj interniranih, većinom prvaka, među kojima su: vojvoda Božo Petrović, biv. predsjednik ministarskog savjeta, Mihailo Popović, član Državnog savjeta u penziji, Stevo Tatar, član glavne državne kontrole Špiro Popović, direktor pošta i telegrafa, Marko Petrović, biv. oblasni upravitelj, protojerej Ilija Jovićević, Đole Gvozdenović, biv. upravnik Dvora, koji su internirani u Sarajevo (Bosna).
Što se tiče narodnog raspoloženja, on je cio za slobodu i nezavisnost Crne Gore. Nemanje oružja, iznemoglost naroda, koji je već devet godina u ratu, od koga je skoro petina u ropstvu, strahoviti teror koji se nad narodom vrši kao i veliki broj srbijanske vojske, uzrok je što narod nije još dosad uspio da protjera varvare iz svoje, vječito slobodne, zemlje.
Što se tiče pristalica Srbije, u Crnoj Gori njih uopšte nema, izuzimajući nekoliko stotina njih, koji su se kompromitovali u ubistvima i drugim zločinima, koje su Srbijanci počinili po Crnoj Gori. Za Srbiju nijesu čak ni oni Crnogorci, koji su se primili njene službe, samo da bi spasili život svojih porodica.
3. Žločini prema pojedincima
Kao što je rečeno u početku ovoga raporta, njegovi podnosioci kretali su se, kao šefovi pojedinih ustaničkih četa, samo na jednom dijelu crnogorske teritorije, koja od prilike predstavlja oko jednu petinu cjelokupne teritorije crnogorske. Prema tome nama je nemoguće iznijeti sve pojedine slučajeve i sve pojedine zločine sa svim detaljima učinjenim u čitavoj Crnoj Gori. Ovaj "Krvavi Album" nekoliko puta je veći od onoga što ga mi podnosimo. Ipak pojedini slučajevi, koje niže iznosimo, tako su krvavi i užasni, da će biti dovoljno da pokažu svijetu kakav je teror u Crnoj Gori i da pokrene javno mnijenje da ono negira velike i silne, koji dijele pravdu narodima, te da se pošalje u tu najnesrećniju zemlju na svijetu jedna internacionalna komisija, koja će utvrditi apsolutnu istinitost svega ovoga što mi iznosimo. Ta komisija će utvrditi i iznijeti sve ostale mnogobrojne zločine, a koje mi iz razloga, koje smo gore naveli, i iz pomanjkanja detalja ne možemo i nećemo da iznosimo. U tome očekivanju iznosimo samo nekoliko autentičnih slučajeva.
Zločini prema pojedincima u mjeri da unize ugled crkve i države.
Jednog dana, decembra, 1918. u jedan sat noću, jedna grupa srbijanskih oficira, praćena vojnicima i jednom grupom najgore fukare, kojom su terorizirali čestito i mirno stanovništvo, izvršila je u Nikšiću sljedeći odvratan zločin, želeći tim ubiti autoritet crkve, odnosno svetitelja - patrona crnogorskog naroda i crnogorske države. Napravili su tri kovčega, na formu mrtvačkih sanduka.
Na jednom je bilo napisano Sv. Petar, na drugom, Sv. Vasilije, a na trećem crnogorska kruna. Ove kovčege su nosili kroz varoš Nikšić na način kao što se čine crkvene procesije, zatim su se zadržali na trgu, gdje su iskopali tri groba, u koja su položili ova tri kovčega. Poslije ovoga održali su opjelo, kao što se to čini u pravoslavnoj crkvi prilikom sahrane. Kako je u pravoslavnoj crkvi običaj da se grobovi preliju vinom i uljem, to su, umjesto toga, srbijanski oficiri prepišali javno grobove.
To su oficiri: pješadijski poručnik Dušan Stajić, pješadijski poručnik Mijušković i artiljerijski poručnik Tunguz.
2.
U maju mjesecu 1919. crkva u selu Ozrinićima (nikšićka oblast) bila je razbijena i opljačkana. Nasred nje bila je naložena vatra od crkvenog namještaja i od krstova sa groblja. Vojnici su se pokrivali odeždama i ležali na njih.
3.
U mjesecu februaru 1920. predao se Srbijancima, pošto su mu noge bila sasvijem premrzle, ustanik Nikola P.Vučinić, bivši upravitelj centralnog kaznenog zavoda u Podgorici. Mjesec dana docnije noge su mu otpale i on je umro u bolnici u Nikšiću. Njegova mati prenijela je njegove posmrtne ostatke u Rogame (podgorička oblast) u njegovo rodno mjesto. Srbijanske lokalne vlasti zabranile su njegovo sahranjivanje na opštem seoskom groblju i naredile da se zakopa ondje gdje se kopaju zločinci i osuđenici. Svještenik Krsto Vukotić, naprotiv, radio je na tome da se sa ostacima ima postupati kao sa običnim mrtvacem. Ne mogući dobiti dozvolu, svještenik ga je sahranio noću. Kad su srbijanske vlasti za to doznale, osvetile su se nesrećnom svješteniku batinajući ga javno, pljujući mu u lice i ćuškajući ga.
4.
U mjesecu junu 1919. ustanici su se uputili u crkvu Župe Nikšićke i zahtijevali blagoslov i svetu pričest od kaluđera Pavićevića. On je to učinio drage volje, ali Srbijanci su to doznali i ispalili su na crkvu jedan hitac iz topa velikog kalibra, tukli su ga i zatim ga bacili u tamnicu.
5.
25.decembra 1918. zatvoren je u Nikšiću Marko Đukanović, predsjednik Državnog savjeta, bivši ministar. Kad je vođen pod stražom od kuće u zatvor, srbijanske vlast je najmila oko 20 djece i amala, koji su, kad je prolazio pješke kroz ulice, pljuvali na njega, vukli ga za nos, brkove i bradu i bacali se na njega blatom i raznim nečistoćama.
Kapetanu Mojašu Peroviću stavili su samar na leđa i tako je vođen po cijelom Nikšiću
Moračanin
Veoma poznat
- Poruka
- 11.434
Marko Đukanović se nalazi od 25.decembra 1918. zatvoren u centralnom kaznenom zavodu u Podgorici (Crna Gora); on do sad nije ni isljeđivan ni suđen.
6.
General Joko Adžić, star 65 godina, nije htio položiti zakletvu kralju od Srbije, nego je za čitavu godinu dana ostao "neutralan". Prema njemu se upravljao i čitav kraj u kom je živio. Stoga su mu Srbijanci u decembru 1919. opljačkali imanje i zapalili kuću u kojoj je stanovao u Pivi (oblast nikšićka). Osim toga njega su uhapsili, tukli ga po tabanima šipkom od puške, zatim ga bosa i pješke gonili iz Pive do Nikšića u zatvor (nekoliko sati hoda). Kad je provođen kroz varoš Nikšić, maltretiran je na isti način kao i predsjednik Državnog savjeta M.Đukanović. Osim toga tukli su ga i praznim kutijama od amerikanskog konzerviranog sira. General Adžić se još nalazi u zatvoru u Podgorici.
7.
Milo K. Martinović, star 75 godina, sudija u penziji iz Nikšića, vodio je pribilješku u svom notesu o zločincima koji se čine. Zbog toga su ga Srbijanci odmah uhapsili u julu 1919. i organizovali "rulju" da ga napadne prilikom sprovođenja u tamnicu. On je ne samo tučen, nego su mu iščupali brkove i bradu, koja je bila duga. Zbog ovoga "zločina" g.Martinović je bio u zatvoru sedam mjeseci.
8.
Na isti način, kao i sudija Martinović, bio je bijen i maltretiran g. Novica Nikolić, biv. sudija i narodni poslanik, kad je uhapšen u junu 1919. zbog jedne patriotske pjesme koju je spjevao, ali koju nije bio objavio.
9.
Na sličan način su maltretirani od srbijanskog sreskog načelnika Tomića u decembru 1918. tri brata: vojvoda Božo Petrović (70 godina), bivši predsjednik ministarstva, general Đuro Perović (69 godina) i Marko Petrović (63 godine), bivši oblasni upravitelj, koji su živjeli na svojim imanjima u okolini Nikšića. Sva trojica su tada bila zatvorena u Podgorici. Poslije skoro godinu, vojvoda Božo Petrović i Marko Petrović bili su oslobođeni, a sad se nalaze internirani u Sarajevu (Bosna). General Petrović se nalazi još u zatvoru u Podgorici, gdje je potpuno oslijepio. On već nekoliko mjeseci moli da mu se dozvoli operacija na očima, ali tu dozvolu još do danas nije dobio.
10.
U januaru 1919. srbijanske vlasti zatvorile su kapetana rudinskog g. Mojaša Perovića. Da ga ponize, stavili su mu samar na leđa i tako je osamaren vođen od srbijanskih agenata po cijelom Nikšiću, poslije čega su ga bacili u tamnicu.
B) Zločini prema ženama i djeci
1.
U januaru 1919. žena Živka Janjuševića iz Ozrinića (oblast Nikšića) rodila je u tamnici, gdje je bila zatvorena iz osvete prema njenom mužu - ustašu.
2.
Februara 1919. jedna srbijanska patrola došla je u selo Dragovoljiće (oblast nikšićka), odakle je potjerala sobom ženu Ilinku I. Smolović, uzevši joj 60.000 kruna. Kroz nekoliko dana jedan seljak našao je u rijeci Bistrici njeno mrtvo tijelo, na kome je bilo osamnaest bajonetskih rana. Srbijanske vlasti iz Nikšića nijesu htjele po ovome zločinu povesti istragu, nego su naredili da nesrećna žrtva bude noću sahranjena.
3.
U nikšićkom zatvoru pomrlo je nekoliko đece, koja su, u ime represalija prema njihovim očevima - ustašama, bila zatvorena.
4.
Šest udovica: Marija žena Baja, Stane žena Nikole, Stanica žena Grujice, Stana žena Radovana, Velika žena Nikole i Jovana žena Novaka, sve iz porodice Nikčevića iz Pješivaca (oblast nikšićka) zatvorene su u Nikšiću samo zato što nijesu htjele položiti zakletvu kralju Srbije. Djeca ovih udovica ostala su bez staratelja i hranitelja, pošto su njihovi očevi poginuli još 1913, u ratu s Turcima, pri opsadi Skadra.
5.
Sedmog jula 1919. opljačkana je i zapaljena kuća jednog od podnosioca ovog raporta, Milisava Nikolića, narodnog poslanika biv. potpredsjednika Narodne skupštine. Njegova majka Milica, stara 80 godina iz Župe (oblast nikšićka), bila je kod susjeda sakrila nešto pokretnosti; da bi ju primorali da kaže gdje je pokretnost sklonila, srbijanski vojnici držali su je nad vatrom i tim je načinom primorali da kaže gdje je pokretnost sklonila.
6.
Šestog avgusta 1919. srbijanska vojska opljačkala je bila kuću oca jednog od vođa crnogorskog ustaša, komandira Andrije Dragutinovića iz sela Ćeklića (oblast cetinjska) u namjeri da uhvate njegovog brata Iliju. Ilija se, pošto je bila noć, spasao bjegstvom kroz prozor, i pored živog čupanja od strane Srbijanaca. Jovanka majka Ilijina, starica od 75. g, kada je izašla iz kuće, brižna za sudbinu svoga sina, bila je ubodena bajonetom, zatim od srbijanskih vojnika vučena preko kamenja, te joj je na taj način iščašena ruka. Tek sjutra dan ova nesrećnica bila je nađena od seljaka i prenesena kući.
Kad su u februaru 1920. srbijanski vojnici nagonili porodice ustaša (žene i djecu) iz Ćeklića da idu pred njima u potjeru, ova starica, pošto nije mogla ići, bila je nošena u nosilima.
7.
U julu 1919. porodila se u podrumu nikšićke pivare, koja je pretvorena u zatvor, žena Luke Ćirakovića iz Ozrinića (oblast nikšićka). Ni poslije porođaja nije oslobođena iz zatvora i ako je bila zatvorena bez ikakve krivice, samo iz represalija prema njenom mužu ustašu.
Dječak od trinaest godina ubijen je zbog pjevanja pjesme koju je spjevao crnogorski kralj Nikola I
8.
22. maja 1919. srbijanskim trupama pošlo je za rukom da se dokopaju u planinama ustaša Simeona Mićkovića, iz Župe Nikšićke. One su ga vodile i bacile u tamnicu i tamo su mu se svetile; najprije su ga tukli okovima što su mu bili stavili na noge, a poslije su ga stavili 40 minuta u vodu do glave, obješenog za kose.
Docnije je isti Simeon uspio da se bjekstvom oslobodi. Srbijanci su donijeli rješenje da mu se opljačka i zapali kuća. Njegova mati, vidjeći Srbijance da dolaze, pobjegla je sa troje djece, sinom od 11 godina i dvije djevojčice od 8 i 14 godina. Poslije nekoliko dana našli su ih u planini. Nasilnici srbijanski zabavljali su se time što su nad djecom izvršili svoje požude, a jadnoj ženi izbili sve zube.
9.
U mjesecu julu 1919. srbijanska vojska opljačkala je imanje komandira Stevana Pavlovića, izbjeglog u Italiji, i zabranila je da se njegova zemlja obrađuje. Njegovu ženu stavili su u tamnicu u Nikšiću, staru 35 godina, i troje đece (dva dječaka od 12 i 10 godina i djevojčicu od 5 godina). Majka je bila rastavljena od đece i, za svih šest mjeseci dok je bila zatvorena, nije ih viđela. Nju su hranili samo sa vodom i hljebom.
10.
U mjesecu avgustu 1919. srbijanske vlasti zatvorile su roditelje stare oko 80 godina potporučnika Mitra Markovića iz Cuca (oblast cetinjska). U tamnici su Srbijanci pustili da ovi starci trpe najveće muke koje se zamisliti mogu. Naposljetku, ne mogući doznati gdje se nalaze njihov sin i rođak ustaša, stavili su ih da stoje bosi na žeravici, prisiljavajući ih da ih prokažu.
11.
U mjesecu julu 1919. srbijanske trupe opljačkale su u Ugnje (oblast cetinjska) kuću potporučnika Mila Zubera, te su poveli sobom u zatvor na Cetinje njegovog oca (65 g), majku (55 g), brat (17 g) i njegovu sestru (10 g). Za vrijeme tri mjeseca ova se porodica borila sa žeđu i glađu, jer su time htjeli prisiliti ove jadnike da kažu imena onih, za koje su Srbijanci mislili da su u vezi sa ustanicima.
12.
U mjeseci julu 1919. Srbijanci iz osvete prema potporučniku ustašu Savu I. Kapi iz Ugnjanja zatvorili su u tamnici na Cetinju cijelu njegovu porodicu: njegovog oca (80 g), ženu (23 g) i sestru (20 g), te su ih mučili divljački i izložili gladi i žeđi. Poslije mjesec dana su ih pustili, ali ponovo u decembru te iste godine opljačkali su im kuću i ponovo ih zatvorili u tamnicu, đe su trpjeli neizmjerne muke i nova iskušenja.
13.
U mjesecu julu 1919. srbijanske trupe su stigle u Čevo (cetinjska oblast), đe su opljačkale kuću narodnog poslanika Bogdana Vukotića, izbjeglog u Italiji, prisilili njegovu ženu, bolesnu i pri porođaju, da pješači sve do Cetinja (7 sati hoda), đe su je stavili u tamnicu.
14.
U mjesecu decembru 1919. srbijanske trupe napale su kuću potporučnika ustaša Radovana Turčinovića (selo Velestovo, oblast cetinjska), opljačkali su i uništili sve njegovo imanje i najzad mu zapalili dvije kuće. Njegovu majku od 60. g, njegovu ženu i njegovu sestru tukli su i naposljetku odveli su ih na Cetinje u tamnicu. Srbijanci su im stavili do znanja da će ih mučiti sve dok se njihovi rođaci ne predaju Srbijancima.
Izbacili su na ulicu stogodišnju majku Nika Kape i odveli u zatvor na Cetinje njenih šest kćeri
6.
General Joko Adžić, star 65 godina, nije htio položiti zakletvu kralju od Srbije, nego je za čitavu godinu dana ostao "neutralan". Prema njemu se upravljao i čitav kraj u kom je živio. Stoga su mu Srbijanci u decembru 1919. opljačkali imanje i zapalili kuću u kojoj je stanovao u Pivi (oblast nikšićka). Osim toga njega su uhapsili, tukli ga po tabanima šipkom od puške, zatim ga bosa i pješke gonili iz Pive do Nikšića u zatvor (nekoliko sati hoda). Kad je provođen kroz varoš Nikšić, maltretiran je na isti način kao i predsjednik Državnog savjeta M.Đukanović. Osim toga tukli su ga i praznim kutijama od amerikanskog konzerviranog sira. General Adžić se još nalazi u zatvoru u Podgorici.
7.
Milo K. Martinović, star 75 godina, sudija u penziji iz Nikšića, vodio je pribilješku u svom notesu o zločincima koji se čine. Zbog toga su ga Srbijanci odmah uhapsili u julu 1919. i organizovali "rulju" da ga napadne prilikom sprovođenja u tamnicu. On je ne samo tučen, nego su mu iščupali brkove i bradu, koja je bila duga. Zbog ovoga "zločina" g.Martinović je bio u zatvoru sedam mjeseci.
8.
Na isti način, kao i sudija Martinović, bio je bijen i maltretiran g. Novica Nikolić, biv. sudija i narodni poslanik, kad je uhapšen u junu 1919. zbog jedne patriotske pjesme koju je spjevao, ali koju nije bio objavio.
9.
Na sličan način su maltretirani od srbijanskog sreskog načelnika Tomića u decembru 1918. tri brata: vojvoda Božo Petrović (70 godina), bivši predsjednik ministarstva, general Đuro Perović (69 godina) i Marko Petrović (63 godine), bivši oblasni upravitelj, koji su živjeli na svojim imanjima u okolini Nikšića. Sva trojica su tada bila zatvorena u Podgorici. Poslije skoro godinu, vojvoda Božo Petrović i Marko Petrović bili su oslobođeni, a sad se nalaze internirani u Sarajevu (Bosna). General Petrović se nalazi još u zatvoru u Podgorici, gdje je potpuno oslijepio. On već nekoliko mjeseci moli da mu se dozvoli operacija na očima, ali tu dozvolu još do danas nije dobio.
10.
U januaru 1919. srbijanske vlasti zatvorile su kapetana rudinskog g. Mojaša Perovića. Da ga ponize, stavili su mu samar na leđa i tako je osamaren vođen od srbijanskih agenata po cijelom Nikšiću, poslije čega su ga bacili u tamnicu.
B) Zločini prema ženama i djeci
1.
U januaru 1919. žena Živka Janjuševića iz Ozrinića (oblast Nikšića) rodila je u tamnici, gdje je bila zatvorena iz osvete prema njenom mužu - ustašu.
2.
Februara 1919. jedna srbijanska patrola došla je u selo Dragovoljiće (oblast nikšićka), odakle je potjerala sobom ženu Ilinku I. Smolović, uzevši joj 60.000 kruna. Kroz nekoliko dana jedan seljak našao je u rijeci Bistrici njeno mrtvo tijelo, na kome je bilo osamnaest bajonetskih rana. Srbijanske vlasti iz Nikšića nijesu htjele po ovome zločinu povesti istragu, nego su naredili da nesrećna žrtva bude noću sahranjena.
3.
U nikšićkom zatvoru pomrlo je nekoliko đece, koja su, u ime represalija prema njihovim očevima - ustašama, bila zatvorena.
4.
Šest udovica: Marija žena Baja, Stane žena Nikole, Stanica žena Grujice, Stana žena Radovana, Velika žena Nikole i Jovana žena Novaka, sve iz porodice Nikčevića iz Pješivaca (oblast nikšićka) zatvorene su u Nikšiću samo zato što nijesu htjele položiti zakletvu kralju Srbije. Djeca ovih udovica ostala su bez staratelja i hranitelja, pošto su njihovi očevi poginuli još 1913, u ratu s Turcima, pri opsadi Skadra.
5.
Sedmog jula 1919. opljačkana je i zapaljena kuća jednog od podnosioca ovog raporta, Milisava Nikolića, narodnog poslanika biv. potpredsjednika Narodne skupštine. Njegova majka Milica, stara 80 godina iz Župe (oblast nikšićka), bila je kod susjeda sakrila nešto pokretnosti; da bi ju primorali da kaže gdje je pokretnost sklonila, srbijanski vojnici držali su je nad vatrom i tim je načinom primorali da kaže gdje je pokretnost sklonila.
6.
Šestog avgusta 1919. srbijanska vojska opljačkala je bila kuću oca jednog od vođa crnogorskog ustaša, komandira Andrije Dragutinovića iz sela Ćeklića (oblast cetinjska) u namjeri da uhvate njegovog brata Iliju. Ilija se, pošto je bila noć, spasao bjegstvom kroz prozor, i pored živog čupanja od strane Srbijanaca. Jovanka majka Ilijina, starica od 75. g, kada je izašla iz kuće, brižna za sudbinu svoga sina, bila je ubodena bajonetom, zatim od srbijanskih vojnika vučena preko kamenja, te joj je na taj način iščašena ruka. Tek sjutra dan ova nesrećnica bila je nađena od seljaka i prenesena kući.
Kad su u februaru 1920. srbijanski vojnici nagonili porodice ustaša (žene i djecu) iz Ćeklića da idu pred njima u potjeru, ova starica, pošto nije mogla ići, bila je nošena u nosilima.
7.
U julu 1919. porodila se u podrumu nikšićke pivare, koja je pretvorena u zatvor, žena Luke Ćirakovića iz Ozrinića (oblast nikšićka). Ni poslije porođaja nije oslobođena iz zatvora i ako je bila zatvorena bez ikakve krivice, samo iz represalija prema njenom mužu ustašu.
Dječak od trinaest godina ubijen je zbog pjevanja pjesme koju je spjevao crnogorski kralj Nikola I
8.
22. maja 1919. srbijanskim trupama pošlo je za rukom da se dokopaju u planinama ustaša Simeona Mićkovića, iz Župe Nikšićke. One su ga vodile i bacile u tamnicu i tamo su mu se svetile; najprije su ga tukli okovima što su mu bili stavili na noge, a poslije su ga stavili 40 minuta u vodu do glave, obješenog za kose.
Docnije je isti Simeon uspio da se bjekstvom oslobodi. Srbijanci su donijeli rješenje da mu se opljačka i zapali kuća. Njegova mati, vidjeći Srbijance da dolaze, pobjegla je sa troje djece, sinom od 11 godina i dvije djevojčice od 8 i 14 godina. Poslije nekoliko dana našli su ih u planini. Nasilnici srbijanski zabavljali su se time što su nad djecom izvršili svoje požude, a jadnoj ženi izbili sve zube.
9.
U mjesecu julu 1919. srbijanska vojska opljačkala je imanje komandira Stevana Pavlovića, izbjeglog u Italiji, i zabranila je da se njegova zemlja obrađuje. Njegovu ženu stavili su u tamnicu u Nikšiću, staru 35 godina, i troje đece (dva dječaka od 12 i 10 godina i djevojčicu od 5 godina). Majka je bila rastavljena od đece i, za svih šest mjeseci dok je bila zatvorena, nije ih viđela. Nju su hranili samo sa vodom i hljebom.
10.
U mjesecu avgustu 1919. srbijanske vlasti zatvorile su roditelje stare oko 80 godina potporučnika Mitra Markovića iz Cuca (oblast cetinjska). U tamnici su Srbijanci pustili da ovi starci trpe najveće muke koje se zamisliti mogu. Naposljetku, ne mogući doznati gdje se nalaze njihov sin i rođak ustaša, stavili su ih da stoje bosi na žeravici, prisiljavajući ih da ih prokažu.
11.
U mjesecu julu 1919. srbijanske trupe opljačkale su u Ugnje (oblast cetinjska) kuću potporučnika Mila Zubera, te su poveli sobom u zatvor na Cetinje njegovog oca (65 g), majku (55 g), brat (17 g) i njegovu sestru (10 g). Za vrijeme tri mjeseca ova se porodica borila sa žeđu i glađu, jer su time htjeli prisiliti ove jadnike da kažu imena onih, za koje su Srbijanci mislili da su u vezi sa ustanicima.
12.
U mjeseci julu 1919. Srbijanci iz osvete prema potporučniku ustašu Savu I. Kapi iz Ugnjanja zatvorili su u tamnici na Cetinju cijelu njegovu porodicu: njegovog oca (80 g), ženu (23 g) i sestru (20 g), te su ih mučili divljački i izložili gladi i žeđi. Poslije mjesec dana su ih pustili, ali ponovo u decembru te iste godine opljačkali su im kuću i ponovo ih zatvorili u tamnicu, đe su trpjeli neizmjerne muke i nova iskušenja.
13.
U mjesecu julu 1919. srbijanske trupe su stigle u Čevo (cetinjska oblast), đe su opljačkale kuću narodnog poslanika Bogdana Vukotića, izbjeglog u Italiji, prisilili njegovu ženu, bolesnu i pri porođaju, da pješači sve do Cetinja (7 sati hoda), đe su je stavili u tamnicu.
14.
U mjesecu decembru 1919. srbijanske trupe napale su kuću potporučnika ustaša Radovana Turčinovića (selo Velestovo, oblast cetinjska), opljačkali su i uništili sve njegovo imanje i najzad mu zapalili dvije kuće. Njegovu majku od 60. g, njegovu ženu i njegovu sestru tukli su i naposljetku odveli su ih na Cetinje u tamnicu. Srbijanci su im stavili do znanja da će ih mučiti sve dok se njihovi rođaci ne predaju Srbijancima.
Izbacili su na ulicu stogodišnju majku Nika Kape i odveli u zatvor na Cetinje njenih šest kćeri
Moračanin
Veoma poznat
- Poruka
- 11.434
JUGOSLOVENSKA ŠTAMPA O SITUACIJI U CRNOJ GORI
(Izvod iz pisma "Radničke Novine" od 29.maja 1920. br. 122, organa jugoslovenske socijalističke stranke, koji izlazi u Beogradu.)
"Vlada u Beogradu pozvala je 80 "viđenih" ljudi iz Crne Gore da pomognu u teškome poslu koji ona obavlja, "za sreću i dobro" naroda ove pokrajine. Čudna je stvar koliko je nesrećan narod u Crnoj Gori! Za vrijeme rata prepolovljen, imovina mu sva uništena, još i sada neobnovljen saobraćaj, on je danas u takvom položaju da, primoran da plaća kukuruz 4 dinara, mora formalno da umre od gladi.
Vlast je nad narodom surova. Sve metode uništavanja života primjećuju se; čak se i kuće pale. To se čini u namjerama da se kazne pristalice bivšeg kralja Nikole. No, u stvari, tu ne može biti riječi o pristalicama bivšeg kralja. Kad je u pitanju narod, to je jedno prosto podmetanje lažnih uvjerenja od strane vlasti a stvar je, pak, prosta i drugog karaktera.
Narodu koji je upropašćen nije davana pomoć. Javnih radova nema, saobraćaja nema, uvoza nema. I prirodna je stvar da narod traži spasenje iz takve situacije.
U ujedinjenju očekivao je ne samo nacionalnu nego i kulturno-socijalnu dobit. I danas kruna može jedino da blagodari tome što su u početku narodom vladale takve dvije nade, inače nikakva dinastija ne bi bila te sreće da poslije evropskog rata raširi svoju vlast nad narodom u Crnoj Gori. Nesreća je za narod bila što je on u prvim danima bio rastrojen i bez i najmanje objektivnih poznavanja svega ovoga, što se moglo predvidjeti kao siguran cilj ondašnjih i današnjih mjerodavnih, te su ovi mogli i uspjeti da prijevarom rašire svoju vlast nad narodom i da ga izlože tako strašnoj bijedi.
Današnja državna vlast uzela je prema narodu stav porobljavanja. Kakvi su tamošnji organi vlasti, može se zaključiti iz toga što oni svim silama rade da se narod umiri i tako "umiren" da u masama umre. Narod je i u tom pogledu bio nesrećan, što nije imao sposobnih i idealnih ljudi, kada bi prihvatajući sudbinu njegovu ostali dosljedni pozivu čovjeka. Oni su u većini nesposobni, slabog karaktera, u velikom broju krivci za ranije nesreće pričinjene narodu, i gotovi su da za razne buržoarske partije nasilnim mjerama stvaraju teren u narodu.
A kako živi taj narod?
Ima primjera da čovjek po 3 dana ide pješice kolskim putem, da kupi 8 kila brašna za porodicu. Prevozna sredstva nedostaju, jer ih je država stavila na raspoloženje plemstvu mlade jugoslovenske države.
Prije izvjesnog vremena jednome domu, koji je za vrijeme ovog strašnog rata bio uništen, obećana je pomoć od 20.000 dinara. Od toga nije dato ništa. Stvar se svršila prostom prijevarom. Najnovija stvar dosta je interesantna: Vlada je pozvala 80 "viđenih" ljudi da sa njima "upravlja" narodom i pomogla je ove "nesrećne" ljude sa 150.000 dinara. Kao što se vidi, silan skok! Ovima je bila u mogućnosti dati toliku sumu novca, pa je čak bila i toliko "dobra" da ih je izvela pred regenta i tako mu dala priliku da on izvrši jedan "patriotski revi". Da je i ovo još jedan nov udar kamenom u glavu narodu, ja ne sumnjam.
Može vlada sazvati svoje ljude iz Crne Gore, može plaćati poslanike, može još za koje vrijeme uspjevati da zavađa pojedine krajeve u Crnoj Gori i između njih razvija ratne operacije, može kočiti cjelokupni privredni život, može, nakraju svih ovih teškoća, tražiti od naroda da je on stranački pomaže: sve će to biti u zalud. Grijesi će biti kažnjeni, glave će se plaćati glavama, jer tako biva u Crnoj Gori. Iščekivati je da narod uvidi u poslednjem času šta treba raditi.
Jedna sasvim opravdana satisfakcija bila bi ta: da se sva ona lica koja su se surovim mjerama ispoljila uklone, smijene, ako to narod potvrdi i zahtjeva, kao i za to da se vlasti kreću u ispunjavanju svojih prava nad narodom i pojedincima u pogledu slobode misli samo do onih granica do kojih narod dopusti. Današnja uprava nad narodom u Crnoj Gori došla je uslovno; ona mora ostati u tim granicama. Vlada je obavezna pružati pomoć narodu, dati mu mogućnost za život. Inače, ako to ne učini, današnje vlasti i današnja država nijesu ispunili sve one dužnosti kakvih su se primale i narod u tom slučaju pozvan je da novom društvenom organizacijom odstrani svaki korumptivni uticaj današnjih vlasti i države iz sredine svoga kulturnog i privrednog života."
UMJESTO POGOVORA
POGLED NA CRNOGORSKO PITANJE
(Memorandum podnesen na Konferenciji mira u Parizu)
INTERNACIONALNA NEPRAVDA NAD CRNOGORSKIM NARODOM U NAJSTARIJOJ NACIONALNOJ DRŽAVI NA BALKANU
U časovima, kada se u čitavom svijetu proglašava carstvo Pravde, i kad areopag (sud) svijeta zasjedava u Parizu, da to carstvo u ime sviju slobodnih naroda ostvari, nad crnogorskim narodom vrši se internacionalna nepravda. Blagodareći intrigama zvanične Srbije, tom narodu oduzima se pravo učešća u tom apreopagu.
Još u davnoj prošlosti, crnogorski je narod umio svojim sopstvenim silama boriti se protiv jedne velike carevine i osnovati svoju nacionalnu državu - mnogo prije no svi ostali narodi Balkana. Još u 9. vijeku, Skadar bijaše prva prijestonica na zemljištu današnje Crne Gore; od tada, i pokraj sviju najezda neprijateljskih, zemlja Crna Gora ostade, sve do polovine 19. v, jedini oltar slobode i časti cjelokupnoga našega naroda. I tako, crnogorski narod ima istorijsku prošlost stariju za četiri vijeka od srbijanske; a ta četiri stoljeća, puna samopožrtvovanja i muka za opštu nacionalnu stvar, pokriše legendarnom slavom ime crnogorsko i ukrasiše ga ne samo u čitavoj naciji, nego i u vaskolikoj velikoj slovenskoj rasi, vijencem nacionalnog mučenika.
Ponižavanje Crne Gore ne bi uspjelo bez aktivne pomoći grupe crnogorskih odroda
SAVEZNIČKO-PAŠIĆEVSKA ZAVJERA PROTIV CRNOGORSKOG NARODA I NJEGOVOG PRVIJENSTVA
Danas u svečanim momentima istorije svijeta, g. Pašić, u ime svoje vlade, pun zavisti prema tom visokom i vjekovnom moralnom položaju Crne Gore, uspijeva, pomoću vješto izvedene zavjere, da ju privremeno isključi iz Društva Naroda.
Istina, on se ne bi nikada usudio preduzeti svojim ličnim sredstvima i na očigled čitavog svijeta, jedan takav korak, da mu nije pošlo za rukom da prethodno dobije za to izvjesne pristanke, čiji uzroci nijesu za kompromis, mi svu nadu u nj polažemo, jer ako ono ne bude apsolutno, carstvo Sile zamijeniće ga automatski.
Srbijanski vlada, koristeći se jednom zamkom, podmetnutom evropskom javnom mnjenju, u formi druge plaćeničke i klevetničke kampanje protivu Crne Gore, pokušala je neda-vno da Crnu Goru anektira, otimajući je prepadom svojih trupa koje uđoše na teritoriju ove zemlje, u ime Sa-veznika, i tobože kao oslobodioci.
Ovaj akt aneksije, prepadom, jedne nezavisne države a, u isto vrijeme, i jednog saveznika, mjesto da je izazvao ozbiljno uzbuđenje među velikim Saveznicima, koje su poslije pobjede, jemci njene nezavisnosti i njenog uspostavljanja, izazvao je, naprotiv, kod nekih Saveznika, slabo skriven nemar; a akt očigledne otimačine poslužio im je kao dovoljan razlog, da mogu opravdati njihovo protivljenje da se na Konferenciji Mira pripuste delegeti zakonite crnogorske vlade. Zaključiti da je volja crnogorskog naroda slobodno izražena o konačnom uništenju svoje dr-žave, a na osnovi jedne zainteresovane izjave srbijanske vlade, značilo bi priznati, tim samim, i svoje sudjelovanje u tome, a u isto vrijeme to bi bila jedna novina u oblasti međunarodnih običaja, u kojima bi to činilo jednu novu epohu...
KUPLJENI CRNOGORSKI ODRODI RADI SUPARNIŠTVA CRNOGO-RSTVU I NACIONALNOM IDEALIZUMU
Velika tradicionalna prednost Crne Gore, u oblasti nacionalnog idealizma, učinila ju je u isti mah ozbiljnim suparnikom i prirodnim i neprestanim cenzorom, u smislu nacionalne aktivnosti, sviju političkih režima u Srbiji protivu tog suparništva crn-ogorstva, g. Pašić je i preduzeo ovu bijesnu i neprestanu borbu. Ali ona ogromna moralna nadmoćnost Crne Gore ne mogaše biti uništena nikako drugčije no samo tako, ako bude osramoćena i predstavljena kao da u nacionalnom pogledu ne vodi iskrenu politiku. Pouspjeti u tome nije se moglo bez aktivne pomoći jedne grupe crnogorskih odroda, koje je g. Pašić kupio po cijenu odricanja od njihove otadžbine i od njihovog lič-nog dostojanstva, tj. od onih vrlina koje čovjeka čine čovjekom.
CRNOGORSKA TRADICIJA NACIONALNOG IDEALIZMA POSTAJE NAJVEĆA SLABOST CRNE GORE
Ovu nelojalnu borbu, koja je ispisana na čelu političkog programa Pašićevog, pokrenuo je lično on, a nikakvo sredstvo nije se biralo da se dođe do cilja. Izložićemo ovdje glavne epizode ove divljačke borbe, inkvizicije modernog stila, a počećemo kratkim opisom crnogorskog parlamentarizma.
PAŠIĆEVA STRANKA U CRNOJ GORI - POTUĐENJACI DIJASPORE
U samom početku uspostavljanja ustavnog režima u crnogorskoj državi, i dalje u svima Skupštinama, postojale su samo dvije političke stranke koje su se borile za vlast: stranka za kralja i stranka protiv kralja. Ova pošljednja bijaše u glavnom regrutovana iz crnogorske omladine koja dolazaše iz Srbije i koja se tamo vaspitavaše. Ovi omladinci dolazahu sa srcem punim mržnje, sa džepovima često nabivenim srbijanskim novcem i punih ruku borbi iz kraljevskog srbijanskog arsenala, a namijenjenih "tiranima na Cetinju". Njih je na austrijskoj teritoriji vazda pratila diskretna i uslužna austrijska policija. Sva djela i pokrete ovih prevrtnika uvijek je potpomagala vladina beogradska štampa, a redovno ih je odobravala evropska presa, ukoliko su šefovi različitih poslanstava Srbije bili marljivi (naročito zasluga u ovom poslu pripada poslanstvu Srbije u Parizu). Ova stranka može se nazvati "stranka g. Pašića u Crnoj Gori".
(Izvod iz pisma "Radničke Novine" od 29.maja 1920. br. 122, organa jugoslovenske socijalističke stranke, koji izlazi u Beogradu.)
"Vlada u Beogradu pozvala je 80 "viđenih" ljudi iz Crne Gore da pomognu u teškome poslu koji ona obavlja, "za sreću i dobro" naroda ove pokrajine. Čudna je stvar koliko je nesrećan narod u Crnoj Gori! Za vrijeme rata prepolovljen, imovina mu sva uništena, još i sada neobnovljen saobraćaj, on je danas u takvom položaju da, primoran da plaća kukuruz 4 dinara, mora formalno da umre od gladi.
Vlast je nad narodom surova. Sve metode uništavanja života primjećuju se; čak se i kuće pale. To se čini u namjerama da se kazne pristalice bivšeg kralja Nikole. No, u stvari, tu ne može biti riječi o pristalicama bivšeg kralja. Kad je u pitanju narod, to je jedno prosto podmetanje lažnih uvjerenja od strane vlasti a stvar je, pak, prosta i drugog karaktera.
Narodu koji je upropašćen nije davana pomoć. Javnih radova nema, saobraćaja nema, uvoza nema. I prirodna je stvar da narod traži spasenje iz takve situacije.
U ujedinjenju očekivao je ne samo nacionalnu nego i kulturno-socijalnu dobit. I danas kruna može jedino da blagodari tome što su u početku narodom vladale takve dvije nade, inače nikakva dinastija ne bi bila te sreće da poslije evropskog rata raširi svoju vlast nad narodom u Crnoj Gori. Nesreća je za narod bila što je on u prvim danima bio rastrojen i bez i najmanje objektivnih poznavanja svega ovoga, što se moglo predvidjeti kao siguran cilj ondašnjih i današnjih mjerodavnih, te su ovi mogli i uspjeti da prijevarom rašire svoju vlast nad narodom i da ga izlože tako strašnoj bijedi.
Današnja državna vlast uzela je prema narodu stav porobljavanja. Kakvi su tamošnji organi vlasti, može se zaključiti iz toga što oni svim silama rade da se narod umiri i tako "umiren" da u masama umre. Narod je i u tom pogledu bio nesrećan, što nije imao sposobnih i idealnih ljudi, kada bi prihvatajući sudbinu njegovu ostali dosljedni pozivu čovjeka. Oni su u većini nesposobni, slabog karaktera, u velikom broju krivci za ranije nesreće pričinjene narodu, i gotovi su da za razne buržoarske partije nasilnim mjerama stvaraju teren u narodu.
A kako živi taj narod?
Ima primjera da čovjek po 3 dana ide pješice kolskim putem, da kupi 8 kila brašna za porodicu. Prevozna sredstva nedostaju, jer ih je država stavila na raspoloženje plemstvu mlade jugoslovenske države.
Prije izvjesnog vremena jednome domu, koji je za vrijeme ovog strašnog rata bio uništen, obećana je pomoć od 20.000 dinara. Od toga nije dato ništa. Stvar se svršila prostom prijevarom. Najnovija stvar dosta je interesantna: Vlada je pozvala 80 "viđenih" ljudi da sa njima "upravlja" narodom i pomogla je ove "nesrećne" ljude sa 150.000 dinara. Kao što se vidi, silan skok! Ovima je bila u mogućnosti dati toliku sumu novca, pa je čak bila i toliko "dobra" da ih je izvela pred regenta i tako mu dala priliku da on izvrši jedan "patriotski revi". Da je i ovo još jedan nov udar kamenom u glavu narodu, ja ne sumnjam.
Može vlada sazvati svoje ljude iz Crne Gore, može plaćati poslanike, može još za koje vrijeme uspjevati da zavađa pojedine krajeve u Crnoj Gori i između njih razvija ratne operacije, može kočiti cjelokupni privredni život, može, nakraju svih ovih teškoća, tražiti od naroda da je on stranački pomaže: sve će to biti u zalud. Grijesi će biti kažnjeni, glave će se plaćati glavama, jer tako biva u Crnoj Gori. Iščekivati je da narod uvidi u poslednjem času šta treba raditi.
Jedna sasvim opravdana satisfakcija bila bi ta: da se sva ona lica koja su se surovim mjerama ispoljila uklone, smijene, ako to narod potvrdi i zahtjeva, kao i za to da se vlasti kreću u ispunjavanju svojih prava nad narodom i pojedincima u pogledu slobode misli samo do onih granica do kojih narod dopusti. Današnja uprava nad narodom u Crnoj Gori došla je uslovno; ona mora ostati u tim granicama. Vlada je obavezna pružati pomoć narodu, dati mu mogućnost za život. Inače, ako to ne učini, današnje vlasti i današnja država nijesu ispunili sve one dužnosti kakvih su se primale i narod u tom slučaju pozvan je da novom društvenom organizacijom odstrani svaki korumptivni uticaj današnjih vlasti i države iz sredine svoga kulturnog i privrednog života."
UMJESTO POGOVORA
POGLED NA CRNOGORSKO PITANJE
(Memorandum podnesen na Konferenciji mira u Parizu)
INTERNACIONALNA NEPRAVDA NAD CRNOGORSKIM NARODOM U NAJSTARIJOJ NACIONALNOJ DRŽAVI NA BALKANU
U časovima, kada se u čitavom svijetu proglašava carstvo Pravde, i kad areopag (sud) svijeta zasjedava u Parizu, da to carstvo u ime sviju slobodnih naroda ostvari, nad crnogorskim narodom vrši se internacionalna nepravda. Blagodareći intrigama zvanične Srbije, tom narodu oduzima se pravo učešća u tom apreopagu.
Još u davnoj prošlosti, crnogorski je narod umio svojim sopstvenim silama boriti se protiv jedne velike carevine i osnovati svoju nacionalnu državu - mnogo prije no svi ostali narodi Balkana. Još u 9. vijeku, Skadar bijaše prva prijestonica na zemljištu današnje Crne Gore; od tada, i pokraj sviju najezda neprijateljskih, zemlja Crna Gora ostade, sve do polovine 19. v, jedini oltar slobode i časti cjelokupnoga našega naroda. I tako, crnogorski narod ima istorijsku prošlost stariju za četiri vijeka od srbijanske; a ta četiri stoljeća, puna samopožrtvovanja i muka za opštu nacionalnu stvar, pokriše legendarnom slavom ime crnogorsko i ukrasiše ga ne samo u čitavoj naciji, nego i u vaskolikoj velikoj slovenskoj rasi, vijencem nacionalnog mučenika.
Ponižavanje Crne Gore ne bi uspjelo bez aktivne pomoći grupe crnogorskih odroda
SAVEZNIČKO-PAŠIĆEVSKA ZAVJERA PROTIV CRNOGORSKOG NARODA I NJEGOVOG PRVIJENSTVA
Danas u svečanim momentima istorije svijeta, g. Pašić, u ime svoje vlade, pun zavisti prema tom visokom i vjekovnom moralnom položaju Crne Gore, uspijeva, pomoću vješto izvedene zavjere, da ju privremeno isključi iz Društva Naroda.
Istina, on se ne bi nikada usudio preduzeti svojim ličnim sredstvima i na očigled čitavog svijeta, jedan takav korak, da mu nije pošlo za rukom da prethodno dobije za to izvjesne pristanke, čiji uzroci nijesu za kompromis, mi svu nadu u nj polažemo, jer ako ono ne bude apsolutno, carstvo Sile zamijeniće ga automatski.
Srbijanski vlada, koristeći se jednom zamkom, podmetnutom evropskom javnom mnjenju, u formi druge plaćeničke i klevetničke kampanje protivu Crne Gore, pokušala je neda-vno da Crnu Goru anektira, otimajući je prepadom svojih trupa koje uđoše na teritoriju ove zemlje, u ime Sa-veznika, i tobože kao oslobodioci.
Ovaj akt aneksije, prepadom, jedne nezavisne države a, u isto vrijeme, i jednog saveznika, mjesto da je izazvao ozbiljno uzbuđenje među velikim Saveznicima, koje su poslije pobjede, jemci njene nezavisnosti i njenog uspostavljanja, izazvao je, naprotiv, kod nekih Saveznika, slabo skriven nemar; a akt očigledne otimačine poslužio im je kao dovoljan razlog, da mogu opravdati njihovo protivljenje da se na Konferenciji Mira pripuste delegeti zakonite crnogorske vlade. Zaključiti da je volja crnogorskog naroda slobodno izražena o konačnom uništenju svoje dr-žave, a na osnovi jedne zainteresovane izjave srbijanske vlade, značilo bi priznati, tim samim, i svoje sudjelovanje u tome, a u isto vrijeme to bi bila jedna novina u oblasti međunarodnih običaja, u kojima bi to činilo jednu novu epohu...
KUPLJENI CRNOGORSKI ODRODI RADI SUPARNIŠTVA CRNOGO-RSTVU I NACIONALNOM IDEALIZUMU
Velika tradicionalna prednost Crne Gore, u oblasti nacionalnog idealizma, učinila ju je u isti mah ozbiljnim suparnikom i prirodnim i neprestanim cenzorom, u smislu nacionalne aktivnosti, sviju političkih režima u Srbiji protivu tog suparništva crn-ogorstva, g. Pašić je i preduzeo ovu bijesnu i neprestanu borbu. Ali ona ogromna moralna nadmoćnost Crne Gore ne mogaše biti uništena nikako drugčije no samo tako, ako bude osramoćena i predstavljena kao da u nacionalnom pogledu ne vodi iskrenu politiku. Pouspjeti u tome nije se moglo bez aktivne pomoći jedne grupe crnogorskih odroda, koje je g. Pašić kupio po cijenu odricanja od njihove otadžbine i od njihovog lič-nog dostojanstva, tj. od onih vrlina koje čovjeka čine čovjekom.
CRNOGORSKA TRADICIJA NACIONALNOG IDEALIZMA POSTAJE NAJVEĆA SLABOST CRNE GORE
Ovu nelojalnu borbu, koja je ispisana na čelu političkog programa Pašićevog, pokrenuo je lično on, a nikakvo sredstvo nije se biralo da se dođe do cilja. Izložićemo ovdje glavne epizode ove divljačke borbe, inkvizicije modernog stila, a počećemo kratkim opisom crnogorskog parlamentarizma.
PAŠIĆEVA STRANKA U CRNOJ GORI - POTUĐENJACI DIJASPORE
U samom početku uspostavljanja ustavnog režima u crnogorskoj državi, i dalje u svima Skupštinama, postojale su samo dvije političke stranke koje su se borile za vlast: stranka za kralja i stranka protiv kralja. Ova pošljednja bijaše u glavnom regrutovana iz crnogorske omladine koja dolazaše iz Srbije i koja se tamo vaspitavaše. Ovi omladinci dolazahu sa srcem punim mržnje, sa džepovima često nabivenim srbijanskim novcem i punih ruku borbi iz kraljevskog srbijanskog arsenala, a namijenjenih "tiranima na Cetinju". Njih je na austrijskoj teritoriji vazda pratila diskretna i uslužna austrijska policija. Sva djela i pokrete ovih prevrtnika uvijek je potpomagala vladina beogradska štampa, a redovno ih je odobravala evropska presa, ukoliko su šefovi različitih poslanstava Srbije bili marljivi (naročito zasluga u ovom poslu pripada poslanstvu Srbije u Parizu). Ova stranka može se nazvati "stranka g. Pašića u Crnoj Gori".
