Prvi juriš nije uspio. Regruti su se morali povući. Borba je začas prestala, utihnula, a onda opet počinje, žešće nego prije, i započinje drugi juriš. Regruti idu naprijed i ne uzmiču pred opasnošću kojoj su izloženi. Neprijateljski mitraljezi sipaju ubitačnu vatru, a artiljerija bjesomučno tuče. Granate eksplodiraju, dižu borce u vazduh, komadaju njihova tijela. Dalje se ne može. Ni drugi napad regrutskih bataljona nije uspio. Bojna njiva je ostala u rukama Austrougara.
Spartanci po rođenju
Božo Baucal, koji je tog 7. januara - na Božić, jurišao sa Trećim regrutskim bataljonom na Bojnu njivu, opisujući te prve juriše, zapisa: “Borci iako premrzli, skoro bosi i goli, gladni i umorni, u stoljetnoj šumi, po snijegu i ledu, sa starim i isluženim “moskovkama”, sa ono malo municije, bez taina i sa malo bajoneta silno su krenuli u juriš... Naši junaci, Spartanci po rođenju, čekaju komandu, poslije koje, odjednom, iz svijeh grla, jače od gromova, odjekuje: “Naprijed! Ura!”. Naši komandanti sa iskusnim sabljama, podvikuju - “Za mnom junaci!”... Neprijatelj grmi, sipa čelik i olovo, jer ga ima i previše. Naši gađaju precizno - svaki metak mora oboriti neprijatelja. Štede municiju na najbolji način, jer ostati bez nje je kobno, a kad nestane, onda rade bajoneti, uskače se u rovove - nastaje rvanje i opšta klanica”.
U jurišima, regrutski bataljoni su prepolovljeni, mnogo je mrtvih i ranjenih. Ti mladi ljudi pokazali su čudo od hrabrosti, koja ih je na kraju i dovela do tolike pogibije, da su se sveli gotovo na jednu trećinu. Izginuo je cvijet crnogorske mladosti.
Prema podacima iz Vojno-istorijskog instituta u Beogradu, samo u borbama 6. i 7. januara brojno stanje ovih bataljona svedeno je na po 150 vojnika od 716 koliko je, po regrutskim popisima, imao svaki bataljon u početku rata. A, Božo Baucal navodi da je “Treći regrutski bataljon, nekada elitna jedinica, ostao sa 110 boraca, ili manje... Moja četa svedena je na 47 boraca od nekadašnjih 186...”
Drobnjaci zauzeli Bojnu Njivu
Komandant Sandžačke vojske, serdar Janko Vukotić, sve vrijeme se nalazio na svom komandnom mjestu - na Prepranu. Sa komandantom Prve sandžačke divizije, brigadirom Petrom Martinovićem, i štabskim oficirima pratio je tok borbi na cijelom mojkovačkom frontu - primao izvještaje i davao naređenja. Nešto dalje od njih je komandant Drobnjačko-uskočke brigade, komandijer Jovan Žugić sa načelnikom štaba, poručnikom Jevtom Ružićem.
Kada je uvidio da Prvi i Treći regrutski bataljoni posustaju i da nijesu u stanju da zauzmu Bojnu Njivu, serdar Janko je naredio komandantu Drobnjačko-uskočke brigade da Drobnjački bataljon - jedinu divizijsku rezervu - uputi na Bojnu Njivu sa zadatkom da je zauzmu po svaku cijenu, i “u najkraćem mogućem roku da mi se javi sa Bojne Njive” - završio je svoje naređenje, serdar Janko Vukotić.
Drobnjački bataljon koji je u svom sastavu imao sedam četa je preformiran. Od Previške, Komarske i Ivičke čete formiran je jedan bataljon, pod komandom poručnika Jevta Ružića, dotadašnjeg načelnika štaba Drobnjačko-uskočke brigade. Glavnina bataljona: Vojnička, Bioska, Timarska i Tušinjska četa, pod komandom kapetana Nikole Ružića ostala je i dalje u divizijskoj rezervi, i premještena je iza Preprana.
Novoformirani oslabljeni Drobnjački bataljon, jačine od oko 250 vojnika, na čelu sa svojim komandantom poručnikom Jevtom Ružićem, uputio se ka Bojnoj Njivi, neposredno po dobijanju naređenja. Prešao je Drinu preko drvenog mosta kod Podbišća i produžio kroz gustu šumu desnom obalom Drine. Na položaj Trećeg regrutskog bataljona, 200 do 250 metara ispod neprijateljskih položaja na Bojnoj Njivi, stigao je oko devet sati i trideset minuta, prije podne. Smijenio je bataljon Marka Samardžića koji se, prepolovljen u dva neuspjela juriša na Bojnu Njivu povukao na Mjedeno gumno.
Poslije izlaska na položaj i pripreme za napad, bataljon je, oko jedanaest i trideset krenuo u juriš. U prvi borbeni red je Komarska i Ivička četa, a Previška je u aktivnoj rezervi i kretala se pozadi lijevog krila prvog borbenog reda. Snažnom vatrom, a više srcem i hrabrošću, Drobnjaci su zauzeli prvo liniju rovova, ali ne i drugu. Snažnim protivnapadom neprijatelja su zaustavljeni i primorani da se vrate na polazni položaj. Prvi pokušaj zauzimanja položaja na Bojnoj Njivi nije uspio.
Nakon neuspjelog pokušaja poslije kratkog predaha, poručnik Ružić je prikupljenim vojnicima ponovio odluku komandanta: “da bataljon mora, po svaku cijenu zauzeti Bojnu Njivu”, a potom je, sjeća se Jevto Ružić, rekao i ovo: “Drobnjaci, sokolovi sivi, pri polasku obećasmo komandantu divizije da ćemo osvojiti Bojnu Njivu. Pogledajte desno, Rovački bataljon kako krvari - hoćemo li ga izdati? Prošli juriš nije uspio što ga složno ne poduzesmo a sada ćemo moji junaci, svi zajedno i moramo uspjeti”.
Poslije kratke pripreme, u prvu borbenu liniju se svrstavaju sve tri čete: Komarske, Ivička i Previška, sada kao produženo lijevo krilo. Uslijedila je brza paljba i sve tri čete su krenule u juriš. Iznenađeni Austrougari nijesu se mogli suprotstaviti silovitom napadu Drobnjaka koji su, poput zvijeri, ulijetali u rovove i na bajonet ih zauzimali - boreći se prsa u prsa sa neprijateljem. Zauzeta je prva, a potom i druga linija rovova, ispred kojih su bila po tri reda bodljikave žice.
Komandant bataljona Nikola Ružić koji je bio sa dijelom bataljona koji je ostao u rezervi, čim je vidio kako jurišaju njegovi Drobnjaci, ostavio je komandu nad jedinicama u rezervi prvom oficiru, a on se priključio Previškoj četi, kojom je komandovao njegov brat Arsenije. U drugom jurišu na Bojnu Njivu oba su ranjena.
Pod naletom Drobnjaka neprijatelj je napustio Bojnu Njivu i u panici odstupio, sa velikim gubicima. Bojna Njiva je osvojena - Drobnjački bataljon je ispunio svoj zadatak.
Za ovu pobjedu Drobnjaka interesantna je činjenica da je, po mišljenju samih boraca koji su osvajali Bojnu Njivu, kao i nekih vojnih analitičara, uspjehu
Drobnjaka na Bojnoj Njivi, pored lične hrabrosti i neustrašivosti, doprinijelo i to što su bili naoružani puškama “moskovkama” koje su za 30 santimetara bile duže od austrougarskih “mauzerki”, što je bila znatna prednost u borbi prsa u prsa.
Nakon zauzimanja Bojne Njive od strane Drobnjačkog bataljona i Gole kose, koja se sa Razvršja spušta ka Bojnoj Njivi, koju je zauzeo Rovački bataljon, na tom dijelu ratišta nastupilo je zatišje, sve do tri sata poslije podne.
Kolone žena na bojištu
Austrougarske trupe u crnogorskim planinama 1916. g.
Da nije bilo crnogorskog Božića na Mojkovcu, ne bi bilo ni srpskog Vaskrsa na Kajmakčalanu
Za vrijeme zatišja i predaha borbi, zapisano je u Operacijskom dnevniku Prve sandžačke divizije: “Dolaze majke i sestre ili žene sa torbama na pogrbljenim i umornim leđima, sa ponudama.
