Znanje ratnog zločinca Ante Gotovine se ne može usporediti sa znanjem general-pukovnika Ratka Mladića koji je završio srednju vojnu školu kao i sve vojne škole - akademije Jugoslovenske narodne armije. Četvorogodišnjo Vojnu akademiju završio je sa prosekom
9.57
Potom je završio dvogodišnju Komandno-štabnu akademiju kao prvi u rangu sa prosekom
9.57.
Završio je i vojno jednu godišnju školu - KŠŠ OC VVŠ KOV JNA.
http://vinkovci.com.hr/svijet/wikil...rena-oluja-nije-vojni-uspjeh-a-slovenci-misle
Mladić je imao uspjeha jedino protiv nenaoružanih. Sve te vojne škole su za ovaj tip ratovanja skoro nula. Gotovina je imao borbenog iskustva i znanja, dok je Mladić bio običan štreber koji je gubio bitke kad god se suočio s nekim iole ravnopravnim.
Te vojne akademije daarovita osoba završi za pola godine. Samo tupanima treba toliko vremena.
Gotovina je potukao Mladića kod Glamoča i Grahova te spasio Bihać
.............
Zajedno s time, general Ante Gotovina izvješćuje predsjednika Franju Tuđmana da vojska neće moći izdržati još jednu zimu na Dinari. Stoga se donosi odluka o pokretanju operacije koja je imala za cilj spriječiti da propadne “Oluja” pa joj je prethodilo “Ljeto ‘95.”.
Zbog toga je 25. srpnja 1995. godine pokrenuta snažna i energična vojna akcija iz dva smjera. Najprije iz Crnoga Luga, gdje se ovladava planinom Šator te se stavlja pod nadzor najvažnija cestovna komunikacija Knin – Bosansko Grahovo – Drvar. Nakon tri dana, 28. srpnja 1995., hrvatske snage ulaze u Bosansko Grahovo. U sljedeća dva dana hrvatske snage napreduju dalje prema Drvaru i izbijaju u područje prijevoja Derala. S planine Šator vojne postrojbe HV-a i HVO-a, među kojima su bile i specijalne postrojbe MUP-a HR HB, dolaze u Glamočko polje sleđa i nakon četiri dana, 29. srpnja 1995. ulaze u Glamoč. Nakon što su zauzeti ti položaji, sve je bilo spremno za sljedeće operacije.
Odmazda i zračni udari
Srpske snage u znak odmazde izvele su zračne udare na Livanjskome polju. I, što je najvažnije, oslabljen je pritisak na Bihać. Srpske snage bile su uvjerene da mogu slomiti bihaćku regiju. No, kako bi pokušale spasiti daljnji prodor Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, morale su se pregrupirati. Ali bezuspješno, jer za tjedan dana stigla je “Oluja”.
https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/operacija-osveta-i-pobjeda-hvo-a-946957
Operacija 'Osveta' i pobjeda HVO-a
Vojska Republike Srpske je u proljeće 1995. naumila zauzeti oraško područje, posljednje slobodno hrvatsko područje u Bosanskoj Posavini
Kada je u pitanju Domovinski rat široj javnosti ostaje većinom nepoznata
borba hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini o kojoj je često ovisio vlastiti opstanak na određenom području. Jedna je od sličnih situacija i s borbama za oraško područje u kasno proljeće 1995. u kojoj je Hrvatsko vijeće obrane (vojska bosansko-hercegovačih Hrvata) porazilo Vojsku Republike Srpske te na taj način obranilo ovu hrvatsku enklavu u Bosanskoj Posavini.
Nakon što je VRS 1992. zauzeo veći dio Bosanske Posavine, HVO je uspio obraniti općinu Orašje i dijelove općine Bosanski Šamac. Na spomenutom prodručju obrambena crta bila je duga 18 km, a od Save na sjeveru pa do krajnje južne točke ni 15 km. Svako je naselje gotovo bilo na prvoj crti bojišnice, a jedina veza sa svijetom bio je splav na Savi kod Županje. Na tom prostoru djelovala je Operativna zona „Bosanska Posavina“, koja je u listopadu 1993. preimenovana u Zborno područje „Orašje“.
......................
U napadu na Orašje srpske su snage prvi put u ratu koristile rakete namijenjene čišćenju minskih polja tzv. štuke. Riječ je o eksplozivnoj napravi koja se sastoji od trocijevnih članaka punjenih eksplozivom koji se mogu spajati u 98 metara dugačak komplet. Svaki metar članka napunjen je s osam kilograma eksploziva, a cijelu konstrukciju pokreću raketni motori. Lansira se s udaljenosti od 350 metara od minskih polja, a udarni val prilikom detonacije aktivira protutenkovske i protupješačke mine i otvara šest metara širok prolaz u minskom polju. Međutim, ovo oružje nije imalo veći učinak. Razlog je u neaktiviranju jednoga dijela raketa, a kada je minsko polje i očišćeno iza prolaza srpske tenkove zaustavljale su protuoklopne jedinice HVO-a opremljene ručnim protuoklopnim sustavima, bestrzajnim topovima i bitnicama topova T-12. Mladić je neprestano u borbu
ubacivao svježe snage i mijenjao težište udara izmjenjujući glavne pravce napada na zapadnom, srednjem i istočnom dijelu bojišnice. Petnaestoga svibnja uslijedila je najvažnija bitka u ovoj operaciji. Na istočnom dijelu oraškoga područja obrambene crte HVO-a napadnute su do tada najsnažnijom vatrenom paljbom, a na civilne ciljeve poletjele su rakete tipa „Luna“ i „Volkov“.
Napad oklopništvom probio je obrambenu crtu, pala su tri ključna rova na tomu potezu i put za selo Vidovice bio je otvoren, nakon čega je počelo nadirati pješaštvo. Postrojbe HVO-a (4. gardijska i 106. domobranska pukovnija) hitno su smjestile svoje topništvo na tu stranu bojišnice i uzvratile paljbu, višecijevnim raketnim bacačima gađali su neprijatelja koji je bio udaljen svega 200 metara, što nikako nije uobičajeno, ali je dalo rezultata jer je napad odbijen. Moral pripadnika HVO-a izuzetno je porastao nakon ovoga uspjeha, a srpske su se snage povukle i njihovi napadi poslije spomenutoga 15. svibnja više nisu bili toliko intenzivni. Nakon niza neuspješnih napada, 10. lipnja VRS je odustao i operacija je „Plamen 95“ prekinuta. HVO je bez kopnenoga angažmana Hrvatske vojske uspio odlučno poraziti mnogo snažnije srpske snage te slomiti njihovu ofenzivu.