Spomen na veliku pobjedu
Varaždin je obilježio sedamnaestu godišnjicu blistave pobjede nad okupatorskom vojskom, pobjedu koja je nesumnjivo označila prekretnicu u Domovinskom ratu. Činjenice govore kako je u Varaždinu zarobljeno oružje i vojna oprema vrijedna najmanje 400 milijuna američkih dolara. Varaždinska je pobjeda tako dala ne samo snažan poticaj hrvatskim braniteljima na ratištima širom Hrvatske nego i impozantnu količinu oružja i streljiva kojim je bilo moguće organizirati učinkovit otpor dobro naoružanom agresoru.
Takvu je pobjedu bilo moguće ostvariti jedino dobrom organizacijom, pa i danas čelni ljudi obrane grada ističu da su pobjedu u rujnu 1991. godine izvojevali dobro organizirani stanovnici ovoga grada i njegovih prigradskih naselja.
Prve pripreme za obranu grada, s obzirom na to da je bilo jasno kako Hrvatska svoju neovisnost neće steći mirnim putem, već da će državnu samostalnost morati braniti oružjem, počele su i prije prvih demokratskih izbora. U vrijeme agresije na Sloveniju, u kojoj je sudjelovao i varaždinski 32. korpus, pripreme za obranu kojima je koordinirao Krizni štab na čelu s tadašnjim predsjednikom Izvršnog vijeća Čedomilom Cesarcem i varaždinskim gradonačelnikom mr. Stjepanom Adanićem bile su u punom jeku.
Neprijateljske provokacije postaju sve češće, na ostalim ratištima vodi se otvorena bitka s agresorskim snagama. Rat je neizbježan.
Blokada vojarni
U noći s 13. na 14. rujna postavljeni su blokadni punktovi u blizini vojarni i ostalih vojnih objekata, na kojima će do kraja operacije biti varaždinski policajci te dragovoljci organizirani u odredima Narodne zaštite i Zboru narodne garde.
Već u nedjelju, 15. rujna, počeo je i oružani sukob, a rat u Varaždinu uzeo je i svoju prvu civilnu žrtvu, tridesetogodišnju Adelu Crnković iz Zagreba, koja je stradala prilikom minobacačkog napada na zgradu Policijske uprave. Taj je napad počeo nedugo nakon što su neprijateljski zrakoplovi granatirali varaždinski aerodrom na kojem su bili zrakoplovi Poljoprivrednog zrakoplovstva iz Osijeka. Već navečer varaždinski branitelji ulaze u zgradu Garnizonske ambulante čija se posada predala.
Prvi vojni uspjesi
No, mira u sljedećim danima neće biti. U ponedjeljak, 16. rujna, u gradu se čuju povremeni pucnji, grad je potpuno zamračen, a građani su u skloništima zbog čestih zračnih uzbuna.
U utorak neprijatelj započinje najžešći napad na grad otvarajući vatru i iz višecjevnih raketnih bacača na uže gradsko središte. U tom napadu znatno su oštećeni i neki objekti u samom središtu grada. Varaždinski branitelji u to vrijeme započinju organizirani napad na vojarnu Jalkovečke žrtve, a te su noći naše snage ušle u čakovečku vojarnu, predala se i posada vojnog objekta na Ivančici, a oko ponoći i posada vojarne “15. maj”. Te je večeri snajperskim hicem ranjen tadašnji saborski zastupnik mr. sc. Ivan Kovač.
Unatoč još jednom u nizu potpisanih primirja, borbe u kojima je smrtno ranjen Ivica Sever, pripadnik pričuvnog sastava Zbora narodne garde iz Ivanca, nastavljaju se i sljedećeg dana, da bi u četvrtak, 19. rujna, pripadnici Specijalne policijske postrojbe Policijske uprave varaždinske uspjeli na prepad zauzeti vojarnu Jalkovečke žrtve.
No, opasnost gradu još uvijek prijeti iz vojarne “Kalnički partizani” u kojoj zapovijeda pukovnik Berislav Popov. U međuvremenu će hrvatske postrojbe ući i u veliko vojno skladište na Banjšćini, iz kojeg se u tajnosti izvlači oružje i streljivo koje odlazi na bojišta u istočnoj Slavoniji. Pokazat će se kako je zauzimanje tog skladišta bilo ključno za uspjeh cijele operacije.
U Varaždinu se pak o predaji neprijateljske vojske pregovara s pukovnikom Popovom te u Komandi 32. korpusa sa zapovjednikom, general-majorom Vladimirom Trifunovićem. Neprijateljski časnici otežu pregovore, koji traju i u vrijeme planiranog napada na vojarnu u Optujskoj ulici u nedjelju, 22. rujna, u šest sati ujutro. No, naši pregovarači, Čedomil Cesarec i Radimir Čačić, postavljaju ultimatum, pa u 11 sati iz komande korpusa izlazi general Trifunović, a zatim su se predali i vojnici i časnici pod zapovjedništvom pukovnika Popova. Zahvaljujući ponovno dobroj organizaciji, neprijateljska posada, obučena u civilna odijela, autobusima odlazi prema Šidu. Varaždinci su pobijedili.
Varaždinsko oružje na hrvatskim ratištima
Oružje zarobljeno u varaždinskim vojarnama i skladištima, posebice ono osvojeno na Banjšćini, čije je zauzimanje presudno utjecalo i na odluku o predaji neprijatelja u Varaždinu, otpremano je na ratišta diljem Hrvatske gdje su dotad, uglavnom s lakim pješačkim naoružanjem, hrvatski branitelji pružali žestok otpor agresorskim snagama. Zahvaljujući oružju dopremljenom iz Varaždina, hrvatske obrambene snage dobivaju vatrenu moć koja omogućuje organizirano i učinkovito suprotstavljanje neprijatelju. U Varaždinu su osvojena 74 tenka, 66 oklopnih transportera, 36 teškim topova, 250 raznih vojnih vozila i inženjerijskih strojeva te velika količina streljiva, eksploziva i ostalog ratnog materijala.
Stoga je varaždinska pobjeda u rujnu 1991. godine doista označila prekretnicu u Domovinskom ratu. No ona, zbog samozatajnosti Varaždinaca, još uvijek nije do kraja ispravno vrednovana, kao uostalom i ukupni doprinos Varaždinaca u Domovinskom ratu. Bez obzira na nastojanja da se pobjeda Varaždinaca prikaže kao tek marginalna epizoda u prvim danima borbe za hrvatsku neovisnost, činjenice govore kako je u Varaždinu vojno poražen jedan od najsnažnijih korpusa ondašnje armije, koji je svoju brutalnost pokazao već u vrijeme rata u Sloveniji, a Varaždinci pamte koliko je hrabrosti i odlučnosti trebalo uložiti da bi se dobila bitka za Varaždin.
Igor Čolaković