"Ukrajinska čudovišta.."
Ruski kontrolni punkt kod Mariupolja. Niz automobila sa belim krpama na retrovizorima: izbeglice. U kolima – prljavi, iscrpljeni, ali koncentrisani ljudi. Žene, starci, deca. Ima i muškaraca – svi sa porodicama. Izvlače svoje. Borci su ih već videli dosta, ali je teško ugasiti srca. Izvinite ljudi, teško je to videti.
U jednom od automobila je porodica. Muškarac, žena, dvoje uplašene dece na zadnjem sedištu. Izgledaju kao u šoku. Odrasli nemaju dokumenta: kuća je, kažu, bombardovana, samo su uspeli da spasu sebe i svoju decu.
Jedan od vojnika ne može da izdrži, vadi svoj obrok: razume da porodica, najverovatnije, dugo nije jela kako treba i da nemaju ništa sa sobom.
On daje hranu dečaku. Dete se celo trese, nešto nije u redu. U ovom žalosnom redu svi su uplašeni, ali na drugačiji način.
Uzmi i reci hvala – obraća se čovek detetu.
Devojčica se privija uz brata i počinje da se trese od suvih jecaja. Ni suze se ne kotrljaju, samo histerični, veliki drhtavi otkucaji.
Hoćeš li i nas ubiti?
I odjednom borci shvataju da dete ne govori ove reči njima, već odraslima koji ih prate.
Tada se sve desilo brzo. Deca – na sigurnom, u rukama kolega. Par „roditelja“ – na zemlji.
A koga su „takođe“ ubili? Ispostavilo se – majku i oca ove dece ubili su pred njima. Čudovištima je bio potreban automobil, jednostavno su izboli njegove vlasnike, odveli decu da ih pokrivaju, preteći da će i njih ubiti ako progovore. Uostalom, oni bi decu ionako ubili, izašavši na bezbednu udaljenost, zašto su im potrebni dodatni svedoci i teret?
..ispričao učesnik događaja