Rat u Ukrajini (35)

Da li će Rusi izbaciti Ukrajince iz Kurske oblasti do kraja ovog dela teme?

  • Ukupno glasova
    92
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
ИПХ ЗИЛОТ+:
У Русији се зову Руси, а у Чемерици Американци...

Јавна тајна је да увек улете једни другима на крају рата на туђим територијама, тако да обе зараћене стране извисе накарадни споразумима о миру и за постигнућа и за војничку част...

Тешке змијурине...
Kliknite za proširenje...
А што то тебе занима, секташ? Зар ти своју православну веру ниси продао за вечеру? Да ли неко нормалан може да верује било шта таквим изродима?
 

Tjedna analiza Zorana Metera: Kako nas ‘leteći Ukrajinac’ ubrzano gura u 3. svjetski rat​


Osim toga (tako možda spravom misli i Zelenski), zašto bi samo njegov narod stradavao u ratu protiv Rusije, a njegove plodove ubirali drugi tj. na njemu masno zarađivali? Tko se želi „pofajtat“ s Rusijom, uostalom, može to slobodno i sam učiniti, i to bi bilo puno poštenije​





Češka desna, konzervativna stranka ANO bivšeg premijera Andreja Babiša osvojila je većinu na regionalnim izborima koji su u toj zemlji održani nedugo nakon katastrofalnih poplava, osvojivši 26 posto glasova, dva više od vladajuće liberalno-konzervativne koalicije aktualnog premijera Petera Fiale koja je pobijedila samo u južnoj Češkoj, južnoj Moravskoj i Liberecu. To je znakovit predznak s obzirom kako se parlamentarni izbori u toj zemlji održavaju već iduće godine.


Naime, Babiš je oštri kritičar liberalne proeuropske politike češke koalicijske vlade na čelu s Fialom, a vrlo je blizak stavovima mađarskog premijera Viktora Orbana po brojnim ključnim temama koje danas opterećuju Europsku uniju – od migracijske politike do ukrajinskog rata. Uostalom, Babiševa stranka ANO na razini EU-a dio je skupine Domoljubi za Europu koja još uključuje mađarsku stranku Fidesz, Nacionalno okupljanje iz Francuske i austrijsku Slobodarsku stranku.
Na pitanje skreće li time Češka radikalno udesno još je rano za dati konačni odgovor. Ali je jasno kako je i tamošnje društvo, poput mnogih europskih, uključujući i susjednu joj Poljsku (o Hrvatskoj i SAD-u da i ne govorimo) duboko politički i svjetonazorski podijeljeno.


Ono što, pritom, tako ideološki razjedinjene ljude zbližava kada je riječ o zauzimanju oporbenog stava prema aktualnim vlastima isključivo je sve teže gospodarsko i socijalno stanje unutar Europske unije općenito, i činjenica da obični ljudi sve teže žive. Rastu cijene hrane, energije, usluga, dok se istovremeno gasi sve više tvrtki zbog čega raste nezaposlenost (to je trenutačno najvidljivije u Njemačkoj, a kako je ona donedavno bila industrijska i financijska „lokomotiva“ EU-a, jasno je da će se složeni problemi kroz koje prolazi ta zemlja nedvojbeno negativno reflektirati i na mnoge članice EU-a).

 

Promašene politike EU-a​


To je sve posljedica dvaju ključnih elemenata: prvo, pojedinih promašenih politika unutar EU-a (o tome više malo kasnije u tekstu); i drugo, krajnje složenih geopolitičkih i sigurnosnih problema s kojima se suočava europski kontinent. S jedne strane je krajnje neizvjestan i opasan ukrajinski rat koji može eskalirati svakoga trenutka i preliti se izvan granica te zemlje, a s druge strane je dramatično eskalirajući sukob Izraela, više ne samo s Palestincima u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali (rijeke Jordana), već i sa susjednim Libanonom u sklopu njegovog obračuna s proiranskim šijitskim Hezbollahom koji gotovo u potpunosti nadzire sve ključne procese u toj arapskoj zemlji.

Sad se vraćam na ono prvo. Jedna od promašenih politika svakako je i ona migracijska koja se gotovo pretvorila u krizu zbog nemogućnosti ili nedostatka želje Bruxellesa da se s njom ozbiljno uhvati u koštac i pronađe rješenje. Zbog toga su akutni problemi s prispjelim migrantima u mnogim zemljama Unije već prerasli u kronične, a osim toga, u njima su izazvali i duboke unutarnje političke podjele ali i prijepore između pojedinih država članica – nazovimo ih tako – liberalnih i konzervativnih. Ponovo se između njih uvode granične kontrole, što u praksi poništava jedne od temeljnih stečevina EU-a koje počivaju na Shengenskom sporazumu i koje se odnose na slobodno kretanje ljudi, roba i kapitala.


Zbog ovog problema posljednjih tjedana rastu nesuglasice i između Njemačke i njenih susjeda. Naime, njemačka vlada prošli je tjedan uvela policijski nadzor graničnih prijelaza i sa svojim preostalim susjedima – Danskom, Nizozemskom, Belgijom i Luksemburgom (a ne samo s Poljskom, Češkom, Austrijom i Švicarskom gdje se on provodi odavno) s ciljem ograničenja broja ilegalnih ulazaka u zemlju, pri čemu je savezna ministrica unutarnjih poslova Nancy Faeser (SPD) taj potez u pismu obrazložila Europskoj komisiji kao mjeru za sprječavanje “opasnosti od islamističkog terorizma”. U pismu je navela kako je to posljedica i “slučajeva napada nožem i nasilnog kriminala koje su počinili izbjeglice”.

Scholz umalo ostao bez kancelarske fotelje​


Savezna vlada u Berlinu, na čelu s kancelarom Olafom Scholzem, navedeni je potez vjerojatno donijela kako bi se dodvorila sve brojnijem njemačkom biračkom tijelu koje se okreće krajnjoj desnici (što je bilo vidljivo u teškim porazima vladajuće koalicije „Semafor“ na nedavnim izborima u dvije zemlje na istoku Njemačke – Tiringiji i Saskoj. Tamo ih je, naime, potpuno „torpedirala“ krajnje desna Alternativa za Njemačku – AfD, koja se već dugo i oštro protivi aktualnoj migrantskoj politici (zbog te je politike ta stranka uostalom i nastala).
S obzirom kako su ovi rezultati doveli do toga da Scholzova kancelarska stolica doslovno ovisi o rezultatima izbora u Brandenburgu (sam Scholz, čija je nepopularnost među Nijemcima povijesna, čak i veća u odnosu na svojedobno Gerharda Schredera – velikog prijatelja ruskog predsjednika Vladimira Putina, rekao je kako će u slučaju poraza SPD-a dati ostavku na svoju dužnost). Ništa čudno – Brandenburg graniči s glavnim gradom Belinom, a administrativno središte mu je grad Potsdam – smješten tek 24 kilometra od njemačke prijestolnice. I što je još važnije, Brandenburg je tradicionalno jedna od najvećih utvrda SPD-a uopće.


I konačno, nakon niza neuspjeha, na nedjeljnim izborima u Brandenburgu uspio je pobijediti SPD, čime je Scholz sačuvao svoju glavu. Međutim pobjeda i način na koji je ostvarena više djeluje komično nego stvarno. Naime, SPD je pobijedio jedva-jedvice, osvojivši 31 posto, ispred drugoplasiranog AfD-a s 30 posto glasova – i to usprkos predviđanjima svih predizbornih i izlaznih anketa koje su ukazivale na pobjedu AfD-a za nekoliko postotnih bodova.
 

Ankete su pouzdane, osim ako je potrebno suprotno​


Obično nam govore kako su te ankete krajnje pouzdane i da gotovo nikad ne griješe (prije svega on izlazne). Ali očito da anketari u Njemačkoj slabo rade svoj posao. Ili će prije biti da su ankete pouzdane jedino u slučaju borbi između sistemskih stranaka, ideološki možda različitih ali vjernih neoliberalnim temeljima Europske unije (poput poznatih izbornih srazova između lijevog SPD-a i navodno konzervativnog CDU-a, ili pak u Hrvatskoj SDP-a i HDZ-a). Jer elitama je svejedno koja će od njih pobijediti. Za njih je važno samo to da njihove zacrtane strategije idu dalje (za to su zadužene „politički korektne“ stranke), i u njih se ne dozvoljava dirati. Svi koji nisu „politički korektni“ se glasno (kroz pokretanje raznih afera i tužbi) ili tiho (prijetnjama gubljenja položaja, časti – tj. metodama „batine“) izbacuju iz igre – i to dugoročno, a najčešće i trajno.


Problem nastaje jedino kada se dogodi „politička anomalija“ u vidu pojavljivanja na sceni „nepodobne“ (čitaj: koji nisu pod kontrolom) političke stranke ili osobe (poput Donalda Trumpa u SAD-u 2016.). Tada vladajuća kasta automatski aktivira sve raspoložive instrumente i resurse, najčešće samog državnog aparata) kako bi neželjenu prijetnju eliminirala, a jedan od najvažniji alata u tom su smislu svakako su mediji. Oni, ključni, odmah i uglas nepoćudne najčešće etiketiraju ultra-desničarima, rigidnim populistima ili rasistima, iako su, kada je u pitanju EU, takve stranke u većini slučajeva samo klasične domoljubne, tradicionalne stranke, pretežito kršćanske orijentacije, redovito negativno usmjerene prema ideologijama koje se svima aktivno nameću posljednja dva i više desetljeća. Kao lakmus papir za kontrolu njihove (ne)pripadnosti „polit-korektnima“ – osim navedenih elemenata domoljubnog i svjetonazorskog karaktera, EU elite su odnedavno dodale i stav oko ukrajinskog rata odnosno Rusije. I upravo je ovo sada ključni uvjet u smislu hoće li Europska komisija surađivati s tim „populističkim“ strankama ili neće. Čak više nisu toliko važni niti grijesi s njihovim koketiranjima s propalim režimima iz Drugog svjetskog rata.


Najbolji primjer je talijanska premijerka Giorgia Meloni, simpatična osoba, koja po izrazu lica ponekad ostavlja dojam kao da je na zemlju pala s nekog drugog svijeta. Ona i njena stranka Braća Italije, prije izbora na kojima su pobijedili bili su naširoko poznati kao simpatizeri talijanskog fašističkog diktatora Benita Mussolinija. Iako je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen u vrijeme predizborne kampanje u Italiji upravo zbog toga oštro kritizirala Meloni i njenu stranku, uz prijetnju da će Italija izgubiti pristup unosnim europskim fondovima ako osvoje vlast, na kraju je – suočena s realnošću (Meloninom uvjerljivom pobjedom), ipak pristala na suradnju. Ali Meloni je, zauzvrat, Ursuli morala obećati nešto najvažnije: da će nastaviti podržavati vanjsku politiku EU-a u odnosu na Rusiju tj. ukrajinski rat (ključni koalicijski partner Braće Italija, Lega, otvoreno se suprotstavlja takvoj politici EU-a tvrdeći da svih vodi u rat s Rusijom, i zauzima se za poboljšanje odnosa s Moskvom). Zakletvu je Meloni položila, pa će tako i Italija opet dobiti svog člana nove Europske komisije koju uskoro mora još samo potvrditi Europski parlament (ne mora, ali se pretpostavlja da ipak hoće usprkos brojnim prijeporima između formiranih političkih blokova nakon izbora u srpnju).


Dakle, kako europske „populističke“ stranke često imaju suprotne stavove u odnosu na strateški definiranu vanjsku politiku EU-a (iako je vanjska politika još uvijek u domeni zemalja članica, ali se zna pod kakvim se pritiskom u tom slučaju suočavaju zemlje koje ju nastoje samostalno i provoditi – poput Mađarske ili Slovačke), njih se ubrzo počinje etiketirati kao prijetnje demokraciji. Time se implicira potreba da ih se suzbija na sve moguće legalne načine (nekad i ilegalne ukoliko u tom kontekstu sagledamo primjerice dva pokušaja atentata na američkog republikanskog kandidata Donalda Trumpa u svega dva mjeseca što je povijesni presedan, ili pak atentat na „nepoćudnog“ slovačkog premijera Roberta Ficoa (oba su navodno proruski usmjerena) početkom ove godine. Takve atentate, kao i uvijek, službeno počini neki „usamljeni vuk“ – krajnje nezadovoljan političkim stavovima svoje mete, a koji se redovito neopaženo provuče kroz masu vrhunski izučenih agenata sigurnosnih službi i vrhunske tehničke opreme kojom raspolažu).


Ni Elon Musk nije „politički korektan“​


Kad se nedavno, nakon drugog pokušaja atentata na Trumpa, u svojoj objavi na X-u, čiji je i vlasnik, Elon Musk (koji se posljednjih mjeseci otvoreno svrstao uz Trumpa) javno zapitao kako to da u SAD-u nitko ne pokušava atentate na demokratske kandidate, imajući u vidu Joea Bidena i Kamalu Harris, promptno je od saveznih pravosudnih tijela objavljeno pokretanje istrage zbog mogućih elemenata počinjenja kaznenog djela pozivanja na zločin, uz prijetnju izricanja velike novčane kazne. Musk je vrlo brzo obrisao svoju objavu ali je pitanje koliko će mu to pomoći.


Jer pomoglo ništa nije ni drugom Trumpovom velikom simpatizeru, bivšem gradonačelniku New Yorka Rudyju Giulianiju. Njega je u ponedjeljak Savezni prizivni sud proglasio krivim zbog sprječavanja prijenosa vlasti nakon Trumpovog gubitka izbora 2020. godine, te ga izbacio iz Odvjetničke komore zbog čega se više ne može baviti svojim odvjetničkim poslom pa mu prijeti bankrot. Zapravo, zahtjev za bankrotom podnio je već i osobno u prosincu prošle godine, „nakon što mu je porota naložila da plati nevjerojatnih 148 milijuna dolara dvojici izbornih djelatnika u Georgiji koje je neutemeljeno optužio za prijevaru, ali taj je bankrot naposljetku odbačen; dok je njegova žalba na presudu za klevetu u tijeku“.“ ( https://cw39.com/politics/rudy-giuliani-disbarred-in-dc-over-2020-election-subversion-efforts/)
 

Državni aparat protiv žilavog Trumpa​


Američki državni aparat, nad kojim nadzor ima aktualna administracija odnosno Demokratska stranka, definitivno čini sve da Trump, ako ga se već nije moglo izbaciti iz same utrke, na izborima ne pobijedi. Tajminzi pokretanja pravosudnih postupaka i protiv Trumpa i protiv njegovih bliskih suradnika i simpatizera, a još više tajminzi njihovih epiloga svega mjesec i pol do izbora – to najbolje potvrđuju (ne ulazim u meritum samih presuda, već ukazujem na termine njihovog donošenja). Iako je Trump od većine tih optužbi nedavno amnestiran odlukom američkog Vrhovnog suda (što je izazvalo pravu buru unutar Bidenove administracije gdje su se „drvljem i kamenjem“ odmah obrušili na tu najvišu instancu sudbene vlasti u zemlji(!), sigurno mu nije svejedno da mu procesuiraju ili kažnjavaju jednog za drugim njegove bliske suradnike ili simpatizere, očito želeći utjerati i svim ostalima strah u kosti od toga što im se može dogoditi ukoliko podržavaju Trumpa.


Ali usprkos svemu, čak i nedavnoj navodnoj pobjedi Kamale Harris u međusobnoj televizijskoj debati s Trumpom nakon koje su mnogi mediji objavljivali ankete prema kojima je Trumpa ne samo sustigla, već ga i pretekla, ponegdje i čak za pet postotnih bodova (samo su rijetki tada govorili kako je čitava ta stvar frizirana, da je stvarni pobjednik Trump koji je bio konkretniji u odgovorima dok je Harris imala sve unaprijed pripremljeno, da se Trump u TV studiju NBC-a zapravo borio s trojicom kandidata – Kamalom i dvoje moderatora i td.), prošli je tjedan opet došlo do velikog obrata. Sad se Trump, prema svim relevantnim anketama uspio izjednačiti s Harris i na nacionalnoj razini i na razini ključnih država koje odlučuju o rezultatima izbora.


Sve to skupa ukazuje na njihovu krajnju neizvjesnost i borbu do zadnjeg časa, jer do izbora je tek nešto više od mjesec dana (5. studenog). Iako je za Trumpa neugodna okolnost da za Harrisinu kampanju sada stiže znatno više donacija od sponzora nego njegovu (navedeni sudski procesi, moguće, u tome imaju značajnu ulogu).

Diplomatska ofenziva Zelenskog​


Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je prošli tjedan stigao u Sjedinjene Države zbog dva najvažnija razloga: prvo, želio je predsjedniku Bidenu prvome predstaviti svoj novi „pobjedonosni mirovni plan“ za Ukrajinu i pritom izlobirati tj. dobiti američku dozvolu za ukrajinsko nanošenje udara u dubinu matičnog ruskog teritorija (međunarodno priznatog) suvremenim zapadnim raketama dugog dometa koje su već ranije Kijevu isporučene ali ih je smio koristiti isključivo za napade na ruske snage i logistiku na okupiranim ukrajinskim zemljama, uključujući i Krim;


i drugo, Zelenski je u SAD stigao i povodom redovitog godišnjeg zasjedanja Opće skupštine UN-a, što je iskoristio za predstavljanje svog novog mirovnog plana (odmah ću reći, po Rusiju neprihvatljivog u istoj mjeri kako je to bilo i u odnosu na njegovu tzv. mirovnu formulu koju je predstavio na proljetnoj konferenciji u Švicarskoj o mirnom rješenju ukrajinskog sukoba). Također, Zelenski je namjeravao održati odvojene sastanke i s kandidatima za američke izbore Kamalom Harris i Donaldom Trumpom.


U Općoj skupštinu UN-a govorio je u polupraznoj dvorani, što je jasan znak kako se interes svjetskih državnika s Ukrajine ubrzano prebacuje na duge važne teme, za njih puno važnije, od kojih je ona, povezana s Izraelom i njegovim potezima na Bliskom istoku sve opasnija. Iako se i Biden i Putin i dalje dovoljno trude da Ukrajina ostane u središtu pozornosti.


Biden je, istina, u dugo iščekivanom obraćanju javnosti u New Yorku obećao novu pomoć Kijevu u iznosu od 8 milijardi dolara koja uključuje i novo streljivo za američke rakete dugog dometa, ali nije učinio ono najvažnije. Nije odgovorio na „pitanje svih pitanja“: hoće li Washington Kijevu dati dozvolu za napade zapadnim raketama u dubinu Rusije?
 

Putinovo upozorenje ovog je puta shvaćeno ozbiljno​


Samo Bidenovo oklijevanje da to učini nakon proteka već desetak dana od konzultacija s ključnim europskim saveznicima iz NATO-a i hodočašća britanskog premijera Keira Starmera i njegove delegacije u Bijelu kuću vjerojatno ukazuje kako ta dozvola nikada neće biti niti donijeta. Ukazuje i na porast nervoze i moguću „slijepu ulicu“ u kojoj se našla Bidenova administracija u svojoj politici prema Ukrajini, a s njom i čitava EU.


Naravno, nigdje ne piše da je Washington svoju dozvolu obvezan javno objaviti, jer Kijevu može dati i svoju prešutnu suglasnost, a formalno, Ukrajina i sama, bez ičije dozvole, može uporabiti oružje koje joj je dostavljano – i to u vrijeme, na način i na ciljeve koje ona u danom trenutku odredi kao po sebe najpovoljnijim (iako je to najmanje moguća opcija jer bi zapravo po nju predstavljala samoubilački čin). Ali vrlo teško je očekivati i da će Biden Zelenskom i njegovom vojnom vrhu dati i navedenu prešutnu suglasnost s obzirom kako se ruski vođa Vladimir Putin uistinu ozbiljno potrudio da se tako nešto ne dogodi.


On je, naime, ne čekajući što će SAD odlučiti, i isključivo u svrhu upozorenja Washingtonu da je Moskva ovog puta krajnje ozbiljna i odlučna u odnosu na prethodna brojna gaženja ruskih „crvenih crta“ (kada u praksi tj. na terenu nije poduzimala baš ništa čime bi realno uplašila NATO saveznike oko moguće eskalacije nakon njegovih isporuka određenih vrsta oružja) – na prošlotjednom sastanku ruskog Vijeća sigurnosti predložio i obrazložio razloge za uvođenje promjena odnosno unošenja novih važnih elemenata u postojeću rusku doktrinu o uporabi nuklearnog oružja.


Od njih je za aktualno stanje odnosa između Rusije i zapada definitivno najvažnije, da će od sada za Moskvu napad na Rusiju od strane nenuklearne države uz potporu neke nuklearne sile, biti smatran njihovom zajedničkom agresijom. Iako, naravno, to izričito nije navedeno – svima je jasno kako je ova promjena najozbiljnije rusko upozorenje prije svega SAD-u koji i donosi sve strateške odluke u ime članica NATO saveza. Tim više što je Putin nedavno već izjavio kako će Rusija, u slučaju ukrajinskih napada zapadnim raketama po ruskom teritoriju nakon što im za to ovaj da dozvolu, smatrati SAD i NATO neposrednim sudionicima u ratu i prema toj činjenici, razini prijetnji i njihovog odvraćanja poduzimati odgovarajuće poteze (jasno, vojnog karaktera). Ruski šef diplomacije Sergej Lavrov rekao je prošli tjedan da će Rusija pobijediti u sukobu koji je pokrenuo Zapad preko Ukrajine „jer zapadne zemlje ne razumiju nijedan drugi jezik“.


Kako je ovo bilo prvi put nakon početka ruske invazije na Ukrajinu 24. veljače 2022. godine da je Vladimir Putin osobno upozorio (netko će reći zaprijetio, iako je sam naglasio kako se radi o upozorenju) Zapad što će uslijediti ukoliko ovaj napravi ono na što ga je Moskva prethodno upozorila da napraviti nikako ne smije – svima je jasno je da je stanje postalo preozbiljno za daljnje rizike. Poglavito one u sklopu Bidenove politike postupne eskalacije rata u Ukrajini, pri čemu Washington koristi metodu „kuhane žabe“ – isporučujući Kijevu postupno i oprezno sve modernije i ubojitije oružje, pazeći na način kako ga ovaj koristi da ne bi (kako misle u Bijeloj kući) svojim intenzitetom i masivnošću primorao Moskvu da reagira i na po zapad razarajućim protuodgovorom.


Ovoga puta i fizionomija Putinovog lica i njegove riječi (oboje permanentno i pažljivo uvijek motre i stručnjaci u Pentagonu) nisu ostavljale nikakve dileme oko Putinove odlučnosti, a upravo se odlučnost protivnika uvijek procjenjuje u ovako kritičnim situacijama. Uostalom, Putin do sada nikada nije blefirao. Sva svoja ključna upozorenja, ukoliko nisu nailazila na pozitivan odjek u Washingtonu (a u pravilu nisu) pretakao je u konkretne poteze na terenu: pružao je vojnu pomoć proruskim separatistima u Donbasu nakon njihove pobune protiv novih vlasti u Kijevu poslije majdanske revolucije u veljači 2014., oteo je Ukrajini Krim godinu dana kasnije, pokrenuo je rusku vojnu intervenciju u Siriji nakon službenog poziva vlade Bashara Assada s ciljem sprječavanja pada Damaska i čišćenja Sirije od i radikalnih islamističkih i terorističkih organizacija poput džihadista tzv. „Islamske države“ (ISIS), i konačno – pokrenuo je invaziju na Ukrajinu prije dvije i pol godine kao vrhunac, nakon kojeg su odnosi Rusije i zapada u negativnom smislu vrtoglavom brzinom probili i one hladnoratovske iz doba SSSR-a.


Je li se bar nešto od toga što je Putin učinio moralo i dogoditi, odnosno je li se moglo spriječiti – nije tema ove analize. Ali bi svakako bilo vrijedno jedne nove, pogotovo nakon proteka određenog broja godina, kada se realnije, bez straha od uplitanja visoke politike, od strane povjesničara mogu objektivno sagledati sve činjenice.
 

„Leteći Ukrajinac“​


Ondje gdje „leteći Ukrajinac“, ili „Zelenski fi, Zelenski fa“ (u drugom aludiram na čuvenu operu Figarov pir veličanstvenog W.A. Mozarta) definitivno nije uspio kada je riječ o posjetu SAD-u, osim nedobivanja dozvole za napade zapadnim raketama po Rusiji, je i nastavak hladnoće Donalda Trumpa prema njemu usprkos tome što su se njih dvojica na kraju ipak sastali iako je Trump danima ranije govorio kako to ne namjerava činiti. Štoviše, Trump je Zelenskog ponovo optužio da je „najveći svjetski trgovac ikada“, da dolazi u Ameriku moliti pomoć a potom iz nje odlazi sa stotinu milijardi dolara novca američkih poreznih obveznika uvlačeći pritom SAD u Treći svjetski rat s Rusijom i td. Trump je Zelenskog, osim toga, optužio da je svoj posjet SAD-u iskoristio za lobiranje za kampanju Kamale Harris.


Tu je priču odmah prihvatio i Zastupnički dom američkog Kongresa na čelu s Trumpistom Mikeom Johnsonom, dok je njegov Odbor za nadzor (također pod kontrolom republikanaca) čak najavio i pokretanje istražnog postupka zbog mogućeg miješanja u američke izbore od strane Zelenskog, jer mu je omogućeno korištenje državnog zrakoplova za posjet tvornici oružja u Pennsylvaniji u pratnji demokratskih političara. U pismu Zelenskom, Johnson je opisao posjet važnoj izbornoj državi (swing state) kao politički trik, a Zelenskog pozvao da otpusti svog veleposlanika u Sjedinjenim Državama.


Ovi postupci ukrajinskog predsjednika doveli su do još veće homogenizacije Republikanske stranke u odnosu na poznatu Trumpovu politiku prema Ukrajini. Naime, u stranci je uvijek bio i znatan broj onih koji snažno podupiru američku pomoć toj zemlji (štoviše, nerijetko kritiziraju Bidena da u tom smislu čini premalo) poput senatora Lindseya Grahama). Nakon najnovijih „putešestvija“ Zelenskog po SAD-u mnogi su od njih promijenili priču, zaključivši kako Zelenski Republikanskoj stranci sada nanosi štetu.


Stoga, sigurno ne slučajno i izvan konteksta izbora, ne čudi što je spomenuti Odbor najavio i mogući proces pokretanja Impeachmenta (opoziva) protiv Bidena zbog navodno otvorenog miješanja Zelenskog i Ukrajine u američke izbore, što mu je on omogućio. Pritom podsjeća da su demokrati, koji su tada imali većinu u Zastupničkom domu, to isto učinili i Trumpu tijekom njegovog mandata. I to zato što je telefonski nazvao Zelenskog i s njim razgovarao oko izvršene smjene od strane Kijeva ukrajinskog državnog tužitelja koji je želio pokrenuti istragu o umiješanosti Bidenovog sina Huntera Bidena u korupcijsku aferu s ukrajinskom plinskom tvrtkom Burisma gdje je bio član savjeta direktora (to je od strane demokrata bilo protumačeno kao Trumpovo vršenje pritiska na predsjednika strane države s ciljem utjecanja na američke izbore i dostatan povod za pokretanje opoziva).


Kratki zaključak​


Zelenski bi, dakle, ponovo mogao postati jedna od središnjih figura američkih predizbornih obračuna. Hoće li ga nova garnitura (koja god to bila, jer američki je pragmatizam bio i ostao konstanta uspjeha SAD-a), koja će zasjesti u Bijelu kuću od iduće godine, zbog svega ovoga, kao i zbog surove geopolitike koja milosti ne poznaje „prožvakati i ispljuniti“ tražeći neka nova rješenja tek ćemo vidjeti.


A kocka li se Zelenski sa sudbinom svog naroda u ime tuđih interesa, ili mu samo iskreno želi najbolje misleći da je to još uvijek moguće ostvariti vojnom pobjedom nad Rusijom prosudite sami. Ali čak i ako je iskren, nedvojbeno je kako svojom politikom ubrzano uvlači svijet u Treći svjetski rat. Osim toga (tako možda misli i Zelenski, i to s pravom), zašto bi samo njegov narod stradavao u ratu protiv Rusije kojeg je ova pokrenula, a plodove rata ubirali drugi tj. na njemu masno zarađivali? Tko se želi „pofajtat“ s Rusijom, uostalom, može to slobodno i sam učiniti, i to bi bilo puno poštenije.

https://www.geopolitika.news/analiz...teci-ukrajinac-ubrzano-gura-u-3-svjetski-rat/
 
Watchman:
Izgleda da su za NATO Patriote, IRIS-T i ostala čuda nevidljivi čim se švrćkaju iznad još neoslobođenog dela Ukrajine.
Da se Ohotnik nije uskopistio i odmetnuo, ne bi ni znali da su bili tamo.
Sad bar znamo da je Ohotnik u operativnoj upotrebi.

GZHwBJ8WwAAdswY
Kliknite za proširenje...

Da je koristio Ohotnik novu elektroniku s ne polovnu iz vešmašine još bi letio " neprimjetan"...
 
Ohotnik udarna tema,kmeket.hr postaje nepodnosljiv

Оружане снаге Русије су се приближиле насељу Глушковка.

Борбе у селима Кругљаковка и Колесниковка се настављају.

У ова села више не иду украјински добровољци.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Slične teme

Straks92
  • Anketa Anketa
Rat u Ukrajini (39)
283 284 285
Odgovora
7.101
Pregleda
123.466
Miloš38
M
P
Da li vas rat u Ukrajini podseća na iransko-irački rat?
Odgovora
5
Pregleda
474
Masno-TkivoInViVo
M
P
Rusi u Ukrajini
Odgovora
3
Pregleda
254
Zagor92
Zagor92

Back
Top