Nakon završetka specijalne operacije objava rata?
U uvjetima okončanja specijalne operacije integracijom Donbasa u Rusku Federaciju i nastavka ukrajinske protuofenzive koja teži povratku svih okupiranih teritorija,
realno je za očekivati da će Putin postupno ići prema službenoj objavi rata. Dakle, nakon djelomične – prema generalnoj mobilizaciji i prema ulasku u ratnu ekonomiju, koja bi ruskom šefu države omogućila da preuzme kontrolu nad upravljanjem ekonomskim resursima, odnosno da ih mobilizira na način da prioritetno financiraju ratne napore. Na ukrajinskoj strani te su radnje već odrađene na nacionalnoj, ali i regionalnoj razini – zahvaljujući Uniji koja je svoje ekonomske resurse stavila u funkciju ukrajinske pobjede.
Stoga će Zapad uskoro morati izaći iz sjene iz koje u Ukrajini djeluje i pozicionirati se prema ključnom izazovu koji mu je Putin lansirao u svom govoru od 30. rujna, prilikom pripajanja okupiranih teritorija Rusiji: „Diže se antikolonijalni pokret protiv hegemonije (američke)“. Naznačio je i da su u Zapadnom taboru Europljani dobili ulogu sluga anglosaksonske volje da dominira cijelim svijetom, što Rusima nije prihvatljivo i čemu se – neovisno o Zapadnim sankcijama – misle oduprijeti. Stoga će Zapad biti naveden raščistiti „hipokriziju“ o kojoj Putin govori.
Otkako su Sjedinjene države u ukrajinskoj prepoznale svoju proxy vojsku, te Europljane pozvale da državi u ratu priznaju status kandidata za priključenje EU-u i opskrbljuju je oružjem, Unija je preuzela ulogu ekvilibriste koji hoda po tankoj žici, između pozicije neutralne strane i one suratničke. Ukoliko padne na suratničku stranu, konzekvence će biti dalekosežne. Jer, anektirani teritoriji će ubuduće podlijegati ruskom pravu i zakonima. Na njima će Moskva manipulirati vojnom opremom i primjenjivati druge odluke na isti način kao na bilo kojem drugom teritoriju Ruske Federacije. Uključujući i dopuštenje da koristi bilo koja sredstva za obranu cjelovitosti ruskog teritorija, pa i nuklearna.
Svi će napadi biti tretirani kao napadi na Rusku Federaciju, te je Putin u zadnjem govoru objasnio da nije jasno zašto bi trebalo više osuditi rusku uporabu sredstava za masovno uništenje (nuklearna) radi zaštite života u vlastitom vojnom taboru, od iste američke u Japanu. Dakle, situacija je sve složenija, pa više neće biti dovoljne poruke Rusima poput one zadnje Zelenskog koji je ruske vojne snage nazvao „krvoločnom bagrom“. Ukrajinci (koji su već mobilizirani) rugaju se bijegu Rusa koji podliježu djelomičnoj mobilizaciji, poglavito onima koji tvrde da to čine kako ne bi poslužili kao topovsko meso. Iako, čak i kada je mobilizacija u službi plemenite obrane domova i obitelji, kao ukrajinska, uvijek na prvim linijama bojišnice završe „mali ljudi“.
Tako je ljetos, na Azurnoj obali, bilo nemoguće ne zamijetiti dobrostojeće ukrajinske obitelji (s muškom glavom na čelu), u luksuznim apartmanima koje su unajmili. Očito ni oni ne bi rado završili kao topovsko meso. Da ne govorimo o šoku koji bi eventualna mobilizacija izazvala kod EU građana. I njih bi zahvatio sindrom bježanije. Samo, kuda pobjeći?
Kako konstatira francuski sociolog Emmanuel Todd: „ Okrutna istina je da nas ostatak svijeta ne voli. Ako bude pozvan birati između Zapada i Rusa, veliki je rizik da će izabrati Ruse (…) Kako nas vidi ‘ostatak svijeta’? Antropologija nam govori da su pripadnici njegovih 75% nositelji patrilinearnih (po očevoj liniji) i neindividualističkih obiteljskih vrijednosti, nisu baš feministički nastrojeni i najčešće su homofobni. Naše ultra individualističke, feminističke i LGBT vrijednosti im se ne sviđaju. U tom antropološkom polju Rusija je, štoviše, neobična: patrilinearna – ali ne individualistička, homofobna – ali ženama daje visoki status“. Živimo povijesno određujući trenutak: pokušaj rekomponiranja međunarodnog poretka kojega je cilj olabaviti škrip onoga što ostatak svijeta naziva zapadnim, točnije američkim hegemonističkim unilateralizmom.