Neverovatan je taj iranski narod i opet, iznova i iznova, ne prestaju da me iznenađuju. Čak i kada sam već postao siguran da nikada neću, da ne mogu, potceniti njihovo gostoprimstvo.
Ovoga puta nije to bila ni činjenica da smo bili gladni, a bez jake hrane, pa su nam oni bili dar sa neba, ni činjenica da je hlad njihovih kamiona bio jedini hlad u pustinji, a da nam je hlad trebao.
Dali su nam svoje bolje dve stolice, a oni, stariji, seli su na neke manje, klimavije. Dali su nam svoje najbolje dve konzerve ribe, a oni su jeli stari pasulj. Čekali su da se prvo mi najedemo, a oni su jeli uglavnom posle toga, sve zastajkujući i nas nudeći.
Upoznali su nas pet minuta pre toga, na tom istom parkingu. Neće nas više nikada videti, vrlo verovatno.
Volim taj iranski narod i voleću ga verovatno uvek. Retko dobri ljudi, ne pričam sada o političkoj eliti, znate to, ti su priča za sebe, tih 5 miliona. Ostalih 70 miliona su so zemlje, čast sveta – eto, to su ti Iranci, obični ljudi. Domaćini u tuđoj zemlji! Putnik NE SME da ostane gladan, nema tu za njih dileme. Čak ni u seni kamiona, u tuđem pesku, devet dana vožnje kitajskog gruzovika daleko od Irana.