vorki
Iskusan
- Poruka
- 5.032
BRAĆA OSTAJU NEPOKOLEBLJIVA 
================================
U lipnju 1941. Njemačka je krenula u velik napad na Sovjetski Savez. Josifa Staljina, vođu Sovjetskog Saveza, taj je napad zatekao potpuno nespremnim. Krajem godine njemačka je vojska doprla do predgrađa Moskve. Pad Sovjetskog Saveza činio se neizbježnim. Staljin je očajnički pokušavao mobilizirati narod za rat koji su Rusi nazvali Velikim domovinskim ratom. Shvatio je da mora učiniti neke ustupke Crkvi kako bi pridobio narod za rat, jer su milijuni ljudi ostali vjernici. U rujnu 1943. Staljin je u Kremlju javno primio tri najviša predstavnika Ruske pravoslavne crkve. Taj je sastanak u određenoj mjeri popravio odnos između Crkve i države, tako da je stotine crkava opet bilo otvoreno. Poput Jehovinih svjedoka u Njemačkoj, i braća u Rusiji ostala su u potpunosti neutralna s obzirom na ratna zbivanja. Bila su spremna prihvatiti posljedice svoje odluke i čvrsto su odlučila držati se zapovijedi svoga Gospodina. Zbog neutralnosti je od 1940. do 1945. više od tisuću Svjedoka iz Ukrajine, Moldavije i baltičkih republika bilo odvedeno u radne logore u središnjoj Rusiji.

Vasiljij Savčuk priča: “Krstio sam se 1941. u Ukrajini kad sam imao 14 godina. Tijekom rata gotovo su sva aktivna odrasla braća bila poslana u zatvore i logore u središnjoj Rusiji. No to nije zaustavilo Jehovino djelo. Vjerne sestre i mladići poput mene preuzeli su odgovornosti u skupštini i u službi propovijedanja. U našem je selu jedan brat koji je bio invalid još uvijek bio na slobodi. Rekao mi je: ‘Vasiljij, trebamo tvoju pomoć. Moramo izvršiti vrlo važan zadatak, a nemamo dovoljno odraslih muškaraca za to.’ Nisam mogao zadržati suze kad sam vidio koliko je tom slabašnom bratu stalo do Jehovinog djela. Radosno sam pristao činiti sve što je potrebno. U podrumima smo imali improvizirane tiskare u kojima smo umnožavali našu dragocjenu duhovnu hranu, koja se potom slala braći, naročito onima u zatvoru.” Iako su te sestre i mlada braća s velikom ljubavlju i nesebičnošću izvršavali svoj zadatak, količina duhovne hrane koja se proizvodila ipak nije bila dovoljna. Moguće rješenje tog problema ponudila su braća poljske nacionalnosti koja su se iselila iz Rusije i uspjela donijeti izvještaje u podružnicu u Poljskoj. Braća ukrajinske i ruske nacionalnosti koja su putovala u Rusiju ponijela su sa sobom duhovnu hranu, voštane matrice, tiskarsko crnilo i ostali pribor koji je braći u Rusiji bio potreban.

Matej 22:37-39 - On mu je odgovorio: “‘Ljubi Jehovu, Boga svojega, svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim!’ To je najveća i prva zapovijed. Druga, slična toj, jest ova: ‘Ljubi bližnjega svojeg kao samoga sebe!’

================================
U lipnju 1941. Njemačka je krenula u velik napad na Sovjetski Savez. Josifa Staljina, vođu Sovjetskog Saveza, taj je napad zatekao potpuno nespremnim. Krajem godine njemačka je vojska doprla do predgrađa Moskve. Pad Sovjetskog Saveza činio se neizbježnim. Staljin je očajnički pokušavao mobilizirati narod za rat koji su Rusi nazvali Velikim domovinskim ratom. Shvatio je da mora učiniti neke ustupke Crkvi kako bi pridobio narod za rat, jer su milijuni ljudi ostali vjernici. U rujnu 1943. Staljin je u Kremlju javno primio tri najviša predstavnika Ruske pravoslavne crkve. Taj je sastanak u određenoj mjeri popravio odnos između Crkve i države, tako da je stotine crkava opet bilo otvoreno. Poput Jehovinih svjedoka u Njemačkoj, i braća u Rusiji ostala su u potpunosti neutralna s obzirom na ratna zbivanja. Bila su spremna prihvatiti posljedice svoje odluke i čvrsto su odlučila držati se zapovijedi svoga Gospodina. Zbog neutralnosti je od 1940. do 1945. više od tisuću Svjedoka iz Ukrajine, Moldavije i baltičkih republika bilo odvedeno u radne logore u središnjoj Rusiji.


Vasiljij Savčuk priča: “Krstio sam se 1941. u Ukrajini kad sam imao 14 godina. Tijekom rata gotovo su sva aktivna odrasla braća bila poslana u zatvore i logore u središnjoj Rusiji. No to nije zaustavilo Jehovino djelo. Vjerne sestre i mladići poput mene preuzeli su odgovornosti u skupštini i u službi propovijedanja. U našem je selu jedan brat koji je bio invalid još uvijek bio na slobodi. Rekao mi je: ‘Vasiljij, trebamo tvoju pomoć. Moramo izvršiti vrlo važan zadatak, a nemamo dovoljno odraslih muškaraca za to.’ Nisam mogao zadržati suze kad sam vidio koliko je tom slabašnom bratu stalo do Jehovinog djela. Radosno sam pristao činiti sve što je potrebno. U podrumima smo imali improvizirane tiskare u kojima smo umnožavali našu dragocjenu duhovnu hranu, koja se potom slala braći, naročito onima u zatvoru.” Iako su te sestre i mlada braća s velikom ljubavlju i nesebičnošću izvršavali svoj zadatak, količina duhovne hrane koja se proizvodila ipak nije bila dovoljna. Moguće rješenje tog problema ponudila su braća poljske nacionalnosti koja su se iselila iz Rusije i uspjela donijeti izvještaje u podružnicu u Poljskoj. Braća ukrajinske i ruske nacionalnosti koja su putovala u Rusiju ponijela su sa sobom duhovnu hranu, voštane matrice, tiskarsko crnilo i ostali pribor koji je braći u Rusiji bio potreban.


Matej 22:37-39 - On mu je odgovorio: “‘Ljubi Jehovu, Boga svojega, svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim!’ To je najveća i prva zapovijed. Druga, slična toj, jest ova: ‘Ljubi bližnjega svojeg kao samoga sebe!’
