onisifor
Ističe se
- Poruka
- 2.275
А он треба да значи САД и друштво оних који озбиљно проучавају Библију?
Taj stih se konkretno odnosi na Bruklin, koja ulica tamo-vamo.
-
- Popularno:
- Dejan Lučić ( Čovek koji sve zna ) -...
- Zašto se jevrejsko nasleđe računa po...
- Šta je to anglikanstvo?
- Da li je Dragan J. Vučićević već postao...
- Hoće li NIS završiti kao Bambi?
- Još jedna velika laž Vučića
- Zašto N1 i Nova S uporno ćute o...
- Zene koje tuku muskarce
- Vesela tema
- Dodikov dogovor sa Amerikancima
RASPRAVLJANJE NA TEMELJU PISMA
- Začetnik teme vorki
- Datum pokretanja
- stanje
Taj stih se konkretno odnosi na Bruklin, koja ulica tamo-vamo.
vorki
Iskusan
- Poruka
- 5.032
DIDAHE - RANI CRKVENI OCI 
===========================
”APOSTOLSKI OCI“ je naziv upotrijebljen za crkvene ljude koji su pisali o kršćanstvu krajem prvog i početkom drugog stoljeća naše ere. Neki od njih bili su Klement Rimski, Ignacije, Polikarp, Hermas i Papija. Za njih se kaže da su bili suvremenici nekih od apostola. Dakle, oni su trebali biti dobro upoznati sa apostolskim učenjima. Obzirom na ono što su ti ljudi napisali, The New Encyclopædia Britannica kaže: ”Zapisi Apostolskih Otaca kao cjelina povijesno su vredniji od bilo koje kršćanske literature izvan Novog zavjeta.“ Ako su apostoli učili nauku o Trojstvu, tada su je sigurno trebali učiti i ti Apostolski Oci. To je trebalo biti istaknuto u njihovim učenjima, budući da ništa nije bilo važnije od toga da se ljudima kaže tko je Bog. Da li su stoga oni učili nauku o Trojstvu?
Rana izjava vjere
--------------------------------
Jedna od najranijih ne-biblijskih izjava kršćanske vjere nalazi se u knjizi od 16 kratkih poglavlja poznatoj kao Didahe, ili Nauk dvanaestorice apostola. Neki povjesničari datiraju je prije ili oko godine 100. n. e. Njen autor je nepoznat. Didahe se bavi onim što bi ljudi trebali znati da bi postali kršćani. U svom 7. poglavlju, ona zapovijeda krštenje ”u ime Oca i Sina i Svetog Duha“, istim riječima koje je Isus upotrijebio u Mateju 28:19.3 Ali ona ništa ne kaže o tome da je troje jednako u vječnosti, moći, položaju i mudrosti. U svom 10. poglavlju, Didahe uključuje sljedeću ispovijed vjere u obliku molitve: ”Zahvaljujemo ti, Sveti Oče, za tvoje sveto Ime koje si nastanio u našim srcima; i za spoznaju i vjeru i besmrtnost koju si nam obznanio kroz Isusa tvog Slugu. Slava tebi zauvijek! Ti si, Svemogući Gospodaru, stvorio sve zbog svog Imena (...) A nama si dobrostivo dao duhovnu hranu i piće, i život vječni kroz Isusa tvog Slugu.“ Ovdje nema Trojstva. U knjizi The Influence of Greek Ideas on Christianity, Edwin Hatch citira gornji odlomak i zatim kaže: ”U prvobitnom području utjecaja kršćanstva čini se da nije bilo nikakvog velikog napretka obzirom na ove jednostavne ideje. Nauka koja je naglašena bila je da Bog jest, da je On jedan, da je On svemoguć i vječan, da je On stvorio svijet, da je Njegovo milosrđe nad svim Njegovim djelima. Nije bilo nikakve sklonosti ka metafizičkom raspravljanju.
Dosljedna nauka
---------------------------------
Po pitanju Božje nadmoći i njegovog odnosa s Isusom, učenje Apostolskih Otaca sasvim je u skladu sa Isusovim učenjem, te učenjem učenikâ i apostola, kao što je zapisano u Bibliji. Svi oni ne govore o Bogu kao o Trojstvu, već kao o odvojenom, vječnom, svemogućem, sveznajućem Biću. A o Sinu Božjem govore kao o odvojenom, manjem, podređenom duhovnom stvorenju koje je Bog stvorio da mu služi u provođenju Svoje volje. A sveti duh nigdje nije uključen kao da je jednak Bogu. Dakle, u tim zapisima Apostolskih Otaca s kraja prvog i početka drugog stoljeća nema nikakve potpore za Trojstvo tzv. kršćanstva. Oni govore o Bogu, Isusu i svetom duhu baš kao što govori i Biblija. Pogledaj, naprimjer, Djela apostolska 7:55, 56: ”A on [Stjepan], pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo i vidje slavu Božju i Isusa gdje stoji Bogu s desne strane te reče: ’Evo, gledam otvorena nebesa i Sina Čovječjega gdje stoji Bogu s desne strane‘ “ (katolički prijevod Stvarnost). Stjepan je ugledao viziju Boga na nebu i Isusa kako stoji do Njega. Sin je stajao do Onoga koji je označen, ne samo kao ”Otac“, već kao ’Bog‘, jedna od Isusa potpuno odvojena osobnost. A u ono što je Stjepan vidio nije bila uključena treća osoba. Na nebu sa Isusom i njegovim Ocem nije viđen sveti duh. To je slično Otkrivenju 1:1, gdje se navodi: ”Otkrivenje Isusa Krista koje mu dade Bog“ (Stvarnost). Ponovo je pokazano da je uskrsnuli Krist na nebu potpuno odvojen od Boga, a sveti duh nije spomenut. Da je Isus bio druga osoba Trojstva, koja zna sve, kako mu je otkrivenje moglo biti ’dano‘? Biblijski reci poput ovih jasno pokazuju da ne postoji Trojstvo. Osim toga, nijedan redak u cijeloj Bibliji ne govori o Bogu kao o Trojstvu. To odražavaju zapisi Apostolskih Otaca. Oni sasvim sigurno nisu učili Trojstvo tzv. kršćanstva.
===========================
”APOSTOLSKI OCI“ je naziv upotrijebljen za crkvene ljude koji su pisali o kršćanstvu krajem prvog i početkom drugog stoljeća naše ere. Neki od njih bili su Klement Rimski, Ignacije, Polikarp, Hermas i Papija. Za njih se kaže da su bili suvremenici nekih od apostola. Dakle, oni su trebali biti dobro upoznati sa apostolskim učenjima. Obzirom na ono što su ti ljudi napisali, The New Encyclopædia Britannica kaže: ”Zapisi Apostolskih Otaca kao cjelina povijesno su vredniji od bilo koje kršćanske literature izvan Novog zavjeta.“ Ako su apostoli učili nauku o Trojstvu, tada su je sigurno trebali učiti i ti Apostolski Oci. To je trebalo biti istaknuto u njihovim učenjima, budući da ništa nije bilo važnije od toga da se ljudima kaže tko je Bog. Da li su stoga oni učili nauku o Trojstvu?
Rana izjava vjere
--------------------------------
Jedna od najranijih ne-biblijskih izjava kršćanske vjere nalazi se u knjizi od 16 kratkih poglavlja poznatoj kao Didahe, ili Nauk dvanaestorice apostola. Neki povjesničari datiraju je prije ili oko godine 100. n. e. Njen autor je nepoznat. Didahe se bavi onim što bi ljudi trebali znati da bi postali kršćani. U svom 7. poglavlju, ona zapovijeda krštenje ”u ime Oca i Sina i Svetog Duha“, istim riječima koje je Isus upotrijebio u Mateju 28:19.3 Ali ona ništa ne kaže o tome da je troje jednako u vječnosti, moći, položaju i mudrosti. U svom 10. poglavlju, Didahe uključuje sljedeću ispovijed vjere u obliku molitve: ”Zahvaljujemo ti, Sveti Oče, za tvoje sveto Ime koje si nastanio u našim srcima; i za spoznaju i vjeru i besmrtnost koju si nam obznanio kroz Isusa tvog Slugu. Slava tebi zauvijek! Ti si, Svemogući Gospodaru, stvorio sve zbog svog Imena (...) A nama si dobrostivo dao duhovnu hranu i piće, i život vječni kroz Isusa tvog Slugu.“ Ovdje nema Trojstva. U knjizi The Influence of Greek Ideas on Christianity, Edwin Hatch citira gornji odlomak i zatim kaže: ”U prvobitnom području utjecaja kršćanstva čini se da nije bilo nikakvog velikog napretka obzirom na ove jednostavne ideje. Nauka koja je naglašena bila je da Bog jest, da je On jedan, da je On svemoguć i vječan, da je On stvorio svijet, da je Njegovo milosrđe nad svim Njegovim djelima. Nije bilo nikakve sklonosti ka metafizičkom raspravljanju.
Dosljedna nauka
---------------------------------
Po pitanju Božje nadmoći i njegovog odnosa s Isusom, učenje Apostolskih Otaca sasvim je u skladu sa Isusovim učenjem, te učenjem učenikâ i apostola, kao što je zapisano u Bibliji. Svi oni ne govore o Bogu kao o Trojstvu, već kao o odvojenom, vječnom, svemogućem, sveznajućem Biću. A o Sinu Božjem govore kao o odvojenom, manjem, podređenom duhovnom stvorenju koje je Bog stvorio da mu služi u provođenju Svoje volje. A sveti duh nigdje nije uključen kao da je jednak Bogu. Dakle, u tim zapisima Apostolskih Otaca s kraja prvog i početka drugog stoljeća nema nikakve potpore za Trojstvo tzv. kršćanstva. Oni govore o Bogu, Isusu i svetom duhu baš kao što govori i Biblija. Pogledaj, naprimjer, Djela apostolska 7:55, 56: ”A on [Stjepan], pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo i vidje slavu Božju i Isusa gdje stoji Bogu s desne strane te reče: ’Evo, gledam otvorena nebesa i Sina Čovječjega gdje stoji Bogu s desne strane‘ “ (katolički prijevod Stvarnost). Stjepan je ugledao viziju Boga na nebu i Isusa kako stoji do Njega. Sin je stajao do Onoga koji je označen, ne samo kao ”Otac“, već kao ’Bog‘, jedna od Isusa potpuno odvojena osobnost. A u ono što je Stjepan vidio nije bila uključena treća osoba. Na nebu sa Isusom i njegovim Ocem nije viđen sveti duh. To je slično Otkrivenju 1:1, gdje se navodi: ”Otkrivenje Isusa Krista koje mu dade Bog“ (Stvarnost). Ponovo je pokazano da je uskrsnuli Krist na nebu potpuno odvojen od Boga, a sveti duh nije spomenut. Da je Isus bio druga osoba Trojstva, koja zna sve, kako mu je otkrivenje moglo biti ’dano‘? Biblijski reci poput ovih jasno pokazuju da ne postoji Trojstvo. Osim toga, nijedan redak u cijeloj Bibliji ne govori o Bogu kao o Trojstvu. To odražavaju zapisi Apostolskih Otaca. Oni sasvim sigurno nisu učili Trojstvo tzv. kršćanstva.
Poslednja izmena:
vorki
Iskusan
- Poruka
- 5.032
Klement Rimski
--------------------------------
Klement Rimski, za koga se misli da je bio ”biskup“ u tom gradu, još je jedan rani izvor zapisa o kršćanstvu. Vjeruje se da je umro oko 100. n. e. U materijalu za koji se pretpostavlja da ga je on napisao, on ne spominje Trojstvo, bilo izravno ili neizravno. Prvoj Klementovoj poslanici Korinćanima, on navodi: ”Milost vama, i mir, od Svemogućeg Boga kroz Isusa Krista, neka se množi.“ ”Apostoli su nam propovijedali Evanđelje od Gospodina Isusa Krista; Isus Krist je to učinio od Boga. Krist je prema tome poslan od Boga, a apostoli od Krista.“ ”Neka Bog, koji sve vidi, i koji je Vladar svakog duha i Gospodin svakog tijela — koji je izabrao našeg Gospodina Isusa Krista i nas kroz Njega da budemo poseban narod — dodijeli svakoj duši koja zaziva Njegovo slavno i sveto Ime, vjeru, strah, mir, strpljivost, dugotrpljivost.“ Klement ne kaže da su Isus ili sveti duh jednaki Bogu. On prikazuje Svemogućeg Boga (ne samo ”Oca“) kao različitog od Sina. O Bogu se govori kao o nadmoćnijem, budući da je Krist ”poslan“ od Boga, a Bog je ”izabrao“ Krista. Pokazujući da su Bog i Krist dvije odvojene i nejednake osobe, Klement je rekao: ”Molit ćemo iskrenom molitvom i preklinjanjem da Stvoritelj svemira sačuva točan broj svojih odabranih u cijelom svijetu, kroz svoje ljubljeno Dijete Isusa Krista. (...) Mi jasno spoznajemo da si ti [Bože] jedini ’najviši među najvišima‘ (...) Ti jedini si čuvar duhova i Bog svakog tijela.“ ”Neka svi narodi spoznaju da si ti jedini Bog, da je Isus Krist tvoje Dijete.“ Klement Boga (ne samo ”Oca“) naziva ’najvišim‘, a o Isusu govori kao o Božjem ’Djetetu‘. Obzirom na Isusa, on također zapaža: ”Budući da on odražava Božji sjaj, on je nadmoćan anđelima jer je njegova titula mnogo slavnija od njihove.“8 Isus odražava Božji sjaj, ali mu nije jednak, baš kao što Mjesec odražava Sunčevu svjetlost ali nije jednak izvoru te svjetlosti, Suncu. Da je Sin Božji bio jednak Bogu, koji je nebeski Otac, bilo bi nepotrebno da Klement kaže da je Isus nadmoćan anđelima, budući da bi to bilo očito. A njegovo izražavanje pokazuje da on priznaje da je Sin, iako nadmoćan anđelima, podređen Svemogućem Bogu. Klementovo gledište sasvim je jasno: Sin je podređen Ocu i sekundaran u odnosu na njega. Klement nikad nije smatrao da Isus sudjeluje u božanstvu s Ocem. On pokazuje da je Sin ovisan o Ocu, to jest, Bogu, i jasno kaže da je Otac ’jedan Bog‘, koji Svoj položaj ne dijeli ni s kim. Klement nigdje ne izjednačuje sveti duh s Bogom. Dakle, u Klementovim zapisima nema ni spomena o Trojstvu.
--------------------------------
Klement Rimski, za koga se misli da je bio ”biskup“ u tom gradu, još je jedan rani izvor zapisa o kršćanstvu. Vjeruje se da je umro oko 100. n. e. U materijalu za koji se pretpostavlja da ga je on napisao, on ne spominje Trojstvo, bilo izravno ili neizravno. Prvoj Klementovoj poslanici Korinćanima, on navodi: ”Milost vama, i mir, od Svemogućeg Boga kroz Isusa Krista, neka se množi.“ ”Apostoli su nam propovijedali Evanđelje od Gospodina Isusa Krista; Isus Krist je to učinio od Boga. Krist je prema tome poslan od Boga, a apostoli od Krista.“ ”Neka Bog, koji sve vidi, i koji je Vladar svakog duha i Gospodin svakog tijela — koji je izabrao našeg Gospodina Isusa Krista i nas kroz Njega da budemo poseban narod — dodijeli svakoj duši koja zaziva Njegovo slavno i sveto Ime, vjeru, strah, mir, strpljivost, dugotrpljivost.“ Klement ne kaže da su Isus ili sveti duh jednaki Bogu. On prikazuje Svemogućeg Boga (ne samo ”Oca“) kao različitog od Sina. O Bogu se govori kao o nadmoćnijem, budući da je Krist ”poslan“ od Boga, a Bog je ”izabrao“ Krista. Pokazujući da su Bog i Krist dvije odvojene i nejednake osobe, Klement je rekao: ”Molit ćemo iskrenom molitvom i preklinjanjem da Stvoritelj svemira sačuva točan broj svojih odabranih u cijelom svijetu, kroz svoje ljubljeno Dijete Isusa Krista. (...) Mi jasno spoznajemo da si ti [Bože] jedini ’najviši među najvišima‘ (...) Ti jedini si čuvar duhova i Bog svakog tijela.“ ”Neka svi narodi spoznaju da si ti jedini Bog, da je Isus Krist tvoje Dijete.“ Klement Boga (ne samo ”Oca“) naziva ’najvišim‘, a o Isusu govori kao o Božjem ’Djetetu‘. Obzirom na Isusa, on također zapaža: ”Budući da on odražava Božji sjaj, on je nadmoćan anđelima jer je njegova titula mnogo slavnija od njihove.“8 Isus odražava Božji sjaj, ali mu nije jednak, baš kao što Mjesec odražava Sunčevu svjetlost ali nije jednak izvoru te svjetlosti, Suncu. Da je Sin Božji bio jednak Bogu, koji je nebeski Otac, bilo bi nepotrebno da Klement kaže da je Isus nadmoćan anđelima, budući da bi to bilo očito. A njegovo izražavanje pokazuje da on priznaje da je Sin, iako nadmoćan anđelima, podređen Svemogućem Bogu. Klementovo gledište sasvim je jasno: Sin je podređen Ocu i sekundaran u odnosu na njega. Klement nikad nije smatrao da Isus sudjeluje u božanstvu s Ocem. On pokazuje da je Sin ovisan o Ocu, to jest, Bogu, i jasno kaže da je Otac ’jedan Bog‘, koji Svoj položaj ne dijeli ni s kim. Klement nigdje ne izjednačuje sveti duh s Bogom. Dakle, u Klementovim zapisima nema ni spomena o Trojstvu.
vorki
Iskusan
- Poruka
- 5.032
Ignacije
--------------------
Ignacije, biskup antiohijski, živio je otprilike od sredine prvog do početka drugog stoljeća n. e. Uz pretpostavku da su svi zapisi koji se njemu pripisuju autentični, ni u jednom od njih ne postoji jednakost Oca, Sina i svetog duha. Čak i da je Ignacije rekao da je Sin jednak Ocu u vječnosti, moći, položaju i mudrosti, to još uvijek ne bi bilo Trojstvo, jer on nigdje nije rekao da je sveti duh na te načine jednak Bogu. No, Ignacije nije rekao da je Sin jednak Bogu Ocu na taj način ili na bilo koji drugi. Umjesto toga, on je pokazao da je Sin podložan Onome tko je nadmoćan, Svemogućem Bogu. Ignacije Svemogućeg Boga naziva ”jedini pravi Bog, nestvoren i nepristupačan, Gospodar svega, Otac i Stvoritelj jedinorođenog Sina“, pokazujući razliku između Boga i Njegovog Sina.9 On govori o ’Bogu Ocu, i Gospodinu Isusu Kristu‘. On također objavljuje: ”Jedan je Bog, Svemogući, koji se objavio kroz Isusa Krista, Svog Sina.“ Ignacije pokazuje da Sin nije bio vječan kao osoba, već da je stvoren, jer je Sin, prema njemu, rekao: ”Gospodin [Svemogući Bog] stvorio je Mene, početak Svojih puteva.“ Isto tako, Ignacije je rekao: ”Jedan je Bog svemira, Otac Krista, ’od koga je sve‘, i jedan je Gospodin Isus Krist, naš Gospodin, ’kroz koga je sve‘.“ On također piše: ”Sveti Duh ne govori ono što je Njegovo, već što je Kristovo (...) kao što nam je i Gospodin objavio ono što je dobio od Oca. Jer, kaže On [Sin], ’riječ koju čujete nije Moja, već Oca, koji Me poslao‘.“ ”Jedan je Bog koji se objavio kroz Isusa Krista, svog Sina, koji je njegova Riječ koja je nastala iz tišine, i u svakom pogledu ugodan njemu [Bogu] koji ga je poslao. (...) Isus Krist je podložan Ocu.“
Istina, Ignacije Sina naziva ”Bog Riječ“. No, upotreba riječi ”Bog“ za Sina ne znači bezuvjetno jednakost sa Svemogućim Bogom. I Biblija Sina naziva ”Bog“ u Izaiji 9:6. Ivan 1:18 naziva Sina ’jedinorođenim bogom‘ (NW). Time što mu je dodijeljena moć i autoritet od Jehove Boga, Oca, Sin se s pravom mogao nazvati ”silni“, što u osnovi znači riječ ”bog“. Međutim, je li 15 pisama pripisanih Ignaciju prihvaćeno vjerodostojnima? U djelu The Ante-Nicene Fathers, 1. svezak, urednici Alexander Roberts i James Donaldson navode: ”Danas među kritičarima vlada opće mišljenje da je od tih tobožnjih ignacijevskih pisama prvih osam krivotvoreno. Ona u sebi nose nesumnjive dokaze da su proizvod kasnijeg doba (...) i danas su jednoglasno odbačena kao falsifikati.“ ”Od sedam Poslanica koje je priznao Euzebije (...) posjedujemo dvije grčke recenzije, kraću i dužu. (...) Iako je kraći oblik (...) općenito prihvaćen prije nego duži, među izučavateljima i dalje vlada prilično prevladavajuće mišljenje da se ni on ne može smatrati potpuno slobodnim od umetaka, ili da je nesumnjivo vjerodostojan.“ Ako prihvatimo kraće verzije njegovih zapisa kao izvorne, ukidaju se neke rečenice (iz duže verzije) koje prikazuju Isusa kao podložnog Bogu, ali ono što ostaje u kraćoj verziji još uvijek ne ukazuje na Trojstvo. A bez obzira koji su od tih zapisa izvorni, oni u najboljem slučaju pokazuju da je Ignacije vjerovao u dvojstvo Boga i njegovog Sina. To sigurno nije bilo dvojstvo jednakih, jer je Sin uvijek prikazan kao manji od Boga i podređen njemu. Dakle, bez obzira kako gledali na ignacijevske zapise, u njima se ne može pronaći nauka o Trojstvu.
--------------------
Ignacije, biskup antiohijski, živio je otprilike od sredine prvog do početka drugog stoljeća n. e. Uz pretpostavku da su svi zapisi koji se njemu pripisuju autentični, ni u jednom od njih ne postoji jednakost Oca, Sina i svetog duha. Čak i da je Ignacije rekao da je Sin jednak Ocu u vječnosti, moći, položaju i mudrosti, to još uvijek ne bi bilo Trojstvo, jer on nigdje nije rekao da je sveti duh na te načine jednak Bogu. No, Ignacije nije rekao da je Sin jednak Bogu Ocu na taj način ili na bilo koji drugi. Umjesto toga, on je pokazao da je Sin podložan Onome tko je nadmoćan, Svemogućem Bogu. Ignacije Svemogućeg Boga naziva ”jedini pravi Bog, nestvoren i nepristupačan, Gospodar svega, Otac i Stvoritelj jedinorođenog Sina“, pokazujući razliku između Boga i Njegovog Sina.9 On govori o ’Bogu Ocu, i Gospodinu Isusu Kristu‘. On također objavljuje: ”Jedan je Bog, Svemogući, koji se objavio kroz Isusa Krista, Svog Sina.“ Ignacije pokazuje da Sin nije bio vječan kao osoba, već da je stvoren, jer je Sin, prema njemu, rekao: ”Gospodin [Svemogući Bog] stvorio je Mene, početak Svojih puteva.“ Isto tako, Ignacije je rekao: ”Jedan je Bog svemira, Otac Krista, ’od koga je sve‘, i jedan je Gospodin Isus Krist, naš Gospodin, ’kroz koga je sve‘.“ On također piše: ”Sveti Duh ne govori ono što je Njegovo, već što je Kristovo (...) kao što nam je i Gospodin objavio ono što je dobio od Oca. Jer, kaže On [Sin], ’riječ koju čujete nije Moja, već Oca, koji Me poslao‘.“ ”Jedan je Bog koji se objavio kroz Isusa Krista, svog Sina, koji je njegova Riječ koja je nastala iz tišine, i u svakom pogledu ugodan njemu [Bogu] koji ga je poslao. (...) Isus Krist je podložan Ocu.“
Istina, Ignacije Sina naziva ”Bog Riječ“. No, upotreba riječi ”Bog“ za Sina ne znači bezuvjetno jednakost sa Svemogućim Bogom. I Biblija Sina naziva ”Bog“ u Izaiji 9:6. Ivan 1:18 naziva Sina ’jedinorođenim bogom‘ (NW). Time što mu je dodijeljena moć i autoritet od Jehove Boga, Oca, Sin se s pravom mogao nazvati ”silni“, što u osnovi znači riječ ”bog“. Međutim, je li 15 pisama pripisanih Ignaciju prihvaćeno vjerodostojnima? U djelu The Ante-Nicene Fathers, 1. svezak, urednici Alexander Roberts i James Donaldson navode: ”Danas među kritičarima vlada opće mišljenje da je od tih tobožnjih ignacijevskih pisama prvih osam krivotvoreno. Ona u sebi nose nesumnjive dokaze da su proizvod kasnijeg doba (...) i danas su jednoglasno odbačena kao falsifikati.“ ”Od sedam Poslanica koje je priznao Euzebije (...) posjedujemo dvije grčke recenzije, kraću i dužu. (...) Iako je kraći oblik (...) općenito prihvaćen prije nego duži, među izučavateljima i dalje vlada prilično prevladavajuće mišljenje da se ni on ne može smatrati potpuno slobodnim od umetaka, ili da je nesumnjivo vjerodostojan.“ Ako prihvatimo kraće verzije njegovih zapisa kao izvorne, ukidaju se neke rečenice (iz duže verzije) koje prikazuju Isusa kao podložnog Bogu, ali ono što ostaje u kraćoj verziji još uvijek ne ukazuje na Trojstvo. A bez obzira koji su od tih zapisa izvorni, oni u najboljem slučaju pokazuju da je Ignacije vjerovao u dvojstvo Boga i njegovog Sina. To sigurno nije bilo dvojstvo jednakih, jer je Sin uvijek prikazan kao manji od Boga i podređen njemu. Dakle, bez obzira kako gledali na ignacijevske zapise, u njima se ne može pronaći nauka o Trojstvu.
vorki
Iskusan
- Poruka
- 5.032
Polikarp
---------------------
Polikarp Smirnski rođen je u posljednjoj trećini prvog, a umro je sredinom drugog stoljeća. Kaže se da je on kontaktirao s apostolom Ivanom, te da je napisao Polikarpovu poslanicu Filipljanima. Je li u Polikarpovim zapisima bilo nečega što bi ukazivalo na Trojstvo? Ne, nema spomena o tome. Zaista, ono što on kaže suglasno je s onim što su učili Isus, njegovi učenici i apostoli. Naprimjer, u svojoj Poslanici, Polikarp je izjavio: ”Neka vas Bog i Otac našeg Gospodina Isusa Krista, i Sam Isus Krist, koji je Sin Božji (...) izgrade u vjeri i istini.“ Zapazimo da, poput Klementa, Polikarp ne govori o trinitarijanskom odnosu jednakosti ”Oca“ i ”Sina“ u jednom božanstvu. Umjesto toga, on govori o ’Bogu i Ocu‘ Isusa, ne samo o ’Ocu Isusa‘. Tako on odvaja Boga od Isusa, kao što uvijek iznova ukazuju biblijski pisci. Pavao kaže u 2. Korinćanima 1:3: ”Neka je hvaljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista“ (St). On ne kaže samo: ’Neka je hvaljen Otac Isusa‘, već: ”Neka je hvaljen Bog i Otac“ Isusa. Osim toga, Polikarp kaže: ”Mir od Boga Svemogućeg, i od Gospodina Isusa Krista, našeg Spasitelja.“ Isus je ovdje ponovo različit od Svemogućeg Boga, nije jedna osoba jednakog trojednog Božanstva.
---------------------
Polikarp Smirnski rođen je u posljednjoj trećini prvog, a umro je sredinom drugog stoljeća. Kaže se da je on kontaktirao s apostolom Ivanom, te da je napisao Polikarpovu poslanicu Filipljanima. Je li u Polikarpovim zapisima bilo nečega što bi ukazivalo na Trojstvo? Ne, nema spomena o tome. Zaista, ono što on kaže suglasno je s onim što su učili Isus, njegovi učenici i apostoli. Naprimjer, u svojoj Poslanici, Polikarp je izjavio: ”Neka vas Bog i Otac našeg Gospodina Isusa Krista, i Sam Isus Krist, koji je Sin Božji (...) izgrade u vjeri i istini.“ Zapazimo da, poput Klementa, Polikarp ne govori o trinitarijanskom odnosu jednakosti ”Oca“ i ”Sina“ u jednom božanstvu. Umjesto toga, on govori o ’Bogu i Ocu‘ Isusa, ne samo o ’Ocu Isusa‘. Tako on odvaja Boga od Isusa, kao što uvijek iznova ukazuju biblijski pisci. Pavao kaže u 2. Korinćanima 1:3: ”Neka je hvaljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista“ (St). On ne kaže samo: ’Neka je hvaljen Otac Isusa‘, već: ”Neka je hvaljen Bog i Otac“ Isusa. Osim toga, Polikarp kaže: ”Mir od Boga Svemogućeg, i od Gospodina Isusa Krista, našeg Spasitelja.“ Isus je ovdje ponovo različit od Svemogućeg Boga, nije jedna osoba jednakog trojednog Božanstva.
vorki
Iskusan
- Poruka
- 5.032
Hermas i Papija
--------------------------------
Još jedan Apostolski Otac je Hermas, koji je pisao u prvom dijelu drugog stoljeća. Govori li on u svom djelu Pastir, ili Župnik, nešto što bi osobu navelo na vjerovanje da je on razumio da je Bog Trojstvo? Zapazimo neke primjere onoga što je rekao: ”Sveti Duh ne govori kad čovjek želi da duh govori, već on govori samo onda kad Bog želi da govori. (...) Bog je posadio vinograd, drugim riječima, stvorio je ljude, i dao ih Svom Sinu; a Sin je postavio Svoje anđele nad njima da ih čuvaju.“ ”Sin Božji stariji je od svih svojih stvorenja.“
Ovdje Hermas kaže da duh govori kad to želi Bog (ne samo Otac), pokazujući Božju nadmoć nad duhom. On kaže i da je Bog dao vinograd svom Sinu, pokazujući Božju superiornost nad Sinom. On također navodi da je Sin Božji stariji od svojih, Sinovljevih, stvorenja, to jest, onih koja je Sin Božji stvorio kao Božji Predradnik, ”jer kroz njega bi sazdano sve što je na nebu i što je na zemlji“ (Kološanima 1:15, 16). Činjenica je da Sin nije vječan. On je stvoren kao duhovno stvorenje visokog reda, prije drugih duhovnih stvorenja, kao što su anđeli, koji su stvoreni pomoću njega. U svojoj knjizi Early Christian Doctrines, J. N. D. Kelly piše o gledištu Hermasa obzirom na Sina Božjeg: ”U brojnim odlomcima čitamo o anđelu koji je nadmoćan šestorici anđela koji čine Božji unutarnji savjet, i koji se redovito opisuje kao ’najdostojniji‘, ’sveti‘ i ’slavni‘. Tom anđelu dano je ime Mihael, i teško je izbjeći zaključak da je Hermas u njemu vidio Sina Božjeg i da ga je izjednačio sa arhanđelom Mihaelom.“ ”Postoje i dokazi (...) nastojanja da se Krista protumači kao neku vrstu nadmoćnog anđela (...) O nauci o Trojstvu u strogom smislu naravno nema naznake.“ Za Papiju se također kaže da je poznavao apostola Ivana. On je vjerojatno pisao početkom drugog stoljeća, no danas postoje samo fragmenti njegovih zapisa. On u njima ništa ne govori o nauci o Trojstvu.
--------------------------------
Još jedan Apostolski Otac je Hermas, koji je pisao u prvom dijelu drugog stoljeća. Govori li on u svom djelu Pastir, ili Župnik, nešto što bi osobu navelo na vjerovanje da je on razumio da je Bog Trojstvo? Zapazimo neke primjere onoga što je rekao: ”Sveti Duh ne govori kad čovjek želi da duh govori, već on govori samo onda kad Bog želi da govori. (...) Bog je posadio vinograd, drugim riječima, stvorio je ljude, i dao ih Svom Sinu; a Sin je postavio Svoje anđele nad njima da ih čuvaju.“ ”Sin Božji stariji je od svih svojih stvorenja.“
Ovdje Hermas kaže da duh govori kad to želi Bog (ne samo Otac), pokazujući Božju nadmoć nad duhom. On kaže i da je Bog dao vinograd svom Sinu, pokazujući Božju superiornost nad Sinom. On također navodi da je Sin Božji stariji od svojih, Sinovljevih, stvorenja, to jest, onih koja je Sin Božji stvorio kao Božji Predradnik, ”jer kroz njega bi sazdano sve što je na nebu i što je na zemlji“ (Kološanima 1:15, 16). Činjenica je da Sin nije vječan. On je stvoren kao duhovno stvorenje visokog reda, prije drugih duhovnih stvorenja, kao što su anđeli, koji su stvoreni pomoću njega. U svojoj knjizi Early Christian Doctrines, J. N. D. Kelly piše o gledištu Hermasa obzirom na Sina Božjeg: ”U brojnim odlomcima čitamo o anđelu koji je nadmoćan šestorici anđela koji čine Božji unutarnji savjet, i koji se redovito opisuje kao ’najdostojniji‘, ’sveti‘ i ’slavni‘. Tom anđelu dano je ime Mihael, i teško je izbjeći zaključak da je Hermas u njemu vidio Sina Božjeg i da ga je izjednačio sa arhanđelom Mihaelom.“ ”Postoje i dokazi (...) nastojanja da se Krista protumači kao neku vrstu nadmoćnog anđela (...) O nauci o Trojstvu u strogom smislu naravno nema naznake.“ Za Papiju se također kaže da je poznavao apostola Ivana. On je vjerojatno pisao početkom drugog stoljeća, no danas postoje samo fragmenti njegovih zapisa. On u njima ništa ne govori o nauci o Trojstvu.
Dе Sisti
Stara legenda
- Poruka
- 91.795
Ignacije
--------------------
Ignacije, biskup antiohijski, živio je otprilike od sredine prvog do početka drugog stoljeća n. e. Uz pretpostavku da su svi zapisi koji se njemu pripisuju autentični, ni u jednom od njih ne postoji jednakost Oca, Sina i svetog duha. Čak i da je Ignacije rekao da je Sin jednak Ocu u vječnosti, moći, položaju i mudrosti, to još uvijek ne bi bilo Trojstvo, jer on nigdje nije rekao da je sveti duh na te načine jednak Bogu. No, Ignacije nije rekao da je Sin jednak Bogu Ocu na taj način ili na bilo koji drugi. Umjesto toga, on je pokazao da je Sin podložan Onome tko je nadmoćan, Svemogućem Bogu. Ignacije Svemogućeg Boga naziva ”jedini pravi Bog, nestvoren i nepristupačan, Gospodar svega, Otac i Stvoritelj jedinorođenog Sina“, pokazujući razliku između Boga i Njegovog Sina.9 On govori o ’Bogu Ocu, i Gospodinu Isusu Kristu‘. On također objavljuje: ”Jedan je Bog, Svemogući, koji se objavio kroz Isusa Krista, Svog Sina.“ Ignacije pokazuje da Sin nije bio vječan kao osoba, već da je stvoren, jer je Sin, prema njemu, rekao: ”Gospodin [Svemogući Bog] stvorio je Mene, početak Svojih puteva.“ Isto tako, Ignacije je rekao: ”Jedan je Bog svemira, Otac Krista, ’od koga je sve‘, i jedan je Gospodin Isus Krist, naš Gospodin, ’kroz koga je sve‘.“ On također piše: ”Sveti Duh ne govori ono što je Njegovo, već što je Kristovo (...) kao što nam je i Gospodin objavio ono što je dobio od Oca. Jer, kaže On [Sin], ’riječ koju čujete nije Moja, već Oca, koji Me poslao‘.“ ”Jedan je Bog koji se objavio kroz Isusa Krista, svog Sina, koji je njegova Riječ koja je nastala iz tišine, i u svakom pogledu ugodan njemu [Bogu] koji ga je poslao. (...) Isus Krist je podložan Ocu.“
Istina, Ignacije Sina naziva ”Bog Riječ“. No, upotreba riječi ”Bog“ za Sina ne znači bezuvjetno jednakost sa Svemogućim Bogom. I Biblija Sina naziva ”Bog“ u Izaiji 9:6. Ivan 1:18 naziva Sina ’jedinorođenim bogom‘ (NW). Time što mu je dodijeljena moć i autoritet od Jehove Boga, Oca, Sin se s pravom mogao nazvati ”silni“, što u osnovi znači riječ ”bog“. Međutim, je li 15 pisama pripisanih Ignaciju prihvaćeno vjerodostojnima? U djelu The Ante-Nicene Fathers, 1. svezak, urednici Alexander Roberts i James Donaldson navode: ”Danas među kritičarima vlada opće mišljenje da je od tih tobožnjih ignacijevskih pisama prvih osam krivotvoreno. Ona u sebi nose nesumnjive dokaze da su proizvod kasnijeg doba (...) i danas su jednoglasno odbačena kao falsifikati.“ ”Od sedam Poslanica koje je priznao Euzebije (...) posjedujemo dvije grčke recenzije, kraću i dužu. (...) Iako je kraći oblik (...) općenito prihvaćen prije nego duži, među izučavateljima i dalje vlada prilično prevladavajuće mišljenje da se ni on ne može smatrati potpuno slobodnim od umetaka, ili da je nesumnjivo vjerodostojan.“ Ako prihvatimo kraće verzije njegovih zapisa kao izvorne, ukidaju se neke rečenice (iz duže verzije) koje prikazuju Isusa kao podložnog Bogu, ali ono što ostaje u kraćoj verziji još uvijek ne ukazuje na Trojstvo. A bez obzira koji su od tih zapisa izvorni, oni u najboljem slučaju pokazuju da je Ignacije vjerovao u dvojstvo Boga i njegovog Sina. To sigurno nije bilo dvojstvo jednakih, jer je Sin uvijek prikazan kao manji od Boga i podređen njemu. Dakle, bez obzira kako gledali na ignacijevske zapise, u njima se ne može pronaći nauka o Trojstvu.
sv. Ignjatije Bogonosac (pogubljen 106. g. u Rimu) rekao o sv. Trojici u poslanici Filipljanima: Tako je Gospod, poslao Apostole da uče među svim narodima, zapovedivši im da "krštavaju u ime Oca, i Sina i Svetoga Duha", ne u jednu ličnost koja ima tri imena, niti u tri ličnosti koje su se ovaplotile, nego u Trojicu koji imaju istu slavu. (glava II).
valaam
Domaćin
- Poruka
- 4.167
vorki
Iskusan
- Poruka
- 5.032
Mogu li dobiti koncizan odgovor o stavu "Jehovinih svedoka" prema spisu "Didahe" (za koji vorki sada zna koji je 
)?
)?
Dе Sisti
Stara legenda
- Poruka
- 91.795
Da, i što je on rekao s tom izjavom, osim da imaju istu slavu ???
Отац, Син и Дух Свети... Три лица, једна суштина... То је, Ворки, оно што ми Православни верујемо.
vorki
Iskusan
- Poruka
- 5.032
Mogu li dobiti koncizan odgovor o stavu "Jehovinih svedoka" prema spisu "Didahe" (za koji vorki sada zna koji je
Nisi napisao pravilno, tako da nisam shvatio. No dobro, mislim da su kršćani na kojima su se lomila koplja, pošto su neki težili dogmatici, dok su drugi čvrsto stajali na zemlji i zastupaji sasvim jasno Božju pisanu riječ. Razvoj kršćanskog otpada je upravo tada počeo, tako da su upravo u tom vremenskom perijodu nastali prvi korjeni filozofsko-dogmatskog pristupa kršćanstvu. Taj razvoj, u dva pravca, kasnije je rezultirao pobjedom fizozofsko-dogmatske struje, nad ispravnom linijom kršćanskih vjerskih naučnika, koji su u sebi posjedovali plodove duha i pravilan pristup temeljen samo na Bibliji.
vorki
Iskusan
- Poruka
- 5.032
Dе Sisti
Stara legenda
- Poruka
- 91.795
vorki
Iskusan
- Poruka
- 5.032
APOLOGETI - BRANITELJI ISTINE
==============================
NEGDJE od sredine drugog stoljeća naše ere pa do njegovog kraja, pojavili su se crkveni muževi koji se danas nazivaju apologeti. Oni su pisali da bi kršćanstvo koje su poznavali obranili od neprijateljskih filozofija koje su prevladavale u rimskom svijetu tog vremena. Njihov rad protezao se prema kraju i nakon zapisa Apostolskih Otaca. Među apologetima koji su pisali na grčkom bili su Justin Mučenik, Tacijan, Atenagora, Teofil i Klement Aleksandrijski. Tertulijan je bio apologet koji je pisao na latinskom. Jesu li oni učili Trojstvo današnjeg kršćanstva — da su u Božanstvu tri jednake osobe (Otac, Sin i Sveti Duh), da je svaka pravi Bog, a da to ipak nisu tri Boga nego jedan Bog?
”Sin je subordiniran“
-------------------------------------
Dr. H. R. Boer, u svojoj knjizi A Short History of the Early Church, komentira smjer učenja apologeta: ”Justin [Mučenik] je učio da je prije stvaranja svijeta Bog bio sam i da nije bilo Sina. (...) Kad je Bog želio stvoriti svijet (...) on je rodio drugo božansko biće da bi za njega stvorio svijet. To božansko biće nazvano je (...) Sin, jer je rođen; nazvan je Logos, jer potječe iz Božjeg Razuma ili Uma. (...) Stoga su Justin i drugi apologeti učili da je Sin stvorenje. On je uzvišeno stvorenje, stvorenje koje je dovoljno moćno da stvori svijet, ali ipak stvorenje. Taj odnos Sina prema Ocu se u teologiji naziva subordinacionizam. Sin je subordiniran, to jest, sekundaran, ovisan i doveden u postojanje od Oca. Apologeti su bili subordinacionisti.“ U knjizi The Formation of Christian Dogma, Dr. Martin Werner kaže o najranijem razumijevanju odnosa Sina prema Bogu: ”Taj odnos se nesumnjivo razumijevao kao odnos ’subordinacije‘, tj. u smislu Kristove podređenosti Bogu. Gdje god se u Novom Zavjetu razmatra odnos Isusa prema Bogu, Ocu (...) on je shvaćen i zastupan izričito kao subordinacija. A najodlučniji Subordinacionist Novog Zavjeta, prema Sinoptičkom zapisu, bio je sam Isus (...) Taj prvobitni položaj, čvrst i očit kakav je već bio, mogao se održati dugo vremena. ’Svi veliki prednicejski teolozi zastupali su subordinaciju Logosa Bogu.‘ “ Slažući se s time, R. P. C. Hanson, u djelu The Search for the Christian Doctrine of God, navodi: ”Nema teologa u Istočnoj ili Zapadnoj Crkvi prije nastupa arijanizma [u četvrtom stoljeću] koji na neki način nije Sina smatrao subordiniranog Ocu.“ Dr. Alvan Lamson u djelu The Church of the First Three Centuries dodaje sljedeće svjedočanstvo obzirom na učenje crkvenih autoriteta prije koncila u Niceji (325. n. e.): ”Potčinjenost Sina bila je u većini slučajeva, ako ne uvijek, zagovarana od strane prednicejskih Otaca (...) Da su na Sina gledali kao na različitog od Oca očito je iz činjenice da su otvoreno zagovarali njegovu potčinjenost. (...) Smatrali su ga različitim i podređenim.“ Isto tako, u knjizi Gods and the One God, Robert M. Grant kaže sljedeće o apologetima: ”Kristologija apologijâ, poput one Novog Zavjeta, u osnovi je subordinacionistička. Sin je uvijek subordiniran Ocu, koji je jedini Bog Starog zavjeta. (...) Dakle, ono što nalazimo kod tih ranih autora nije nauka o Trojstvu (...) Prije Niceje, kršćanska teologija bila je gotovo općenito subordinacionistička.“ Trojstvo kršćanstva uči da je Sin jednak Bogu Ocu u vječnosti, snazi, položaju i mudrosti. No, apologeti su rekli da Sin nije jednak Bogu Ocu. Oni su na Sina gledali kao na subordiniranog. To nije učenje o Trojstvu.
Razmišljanje o učenju prvog stoljeća
--------------------------------------------------------------
Apologeti i drugi rani Crkveni Oci u velikoj su mjeri razmišljali o onome što su kršćani prvog stoljeća učili o odnosu Oca i Sina. Zapazimo kako je to izraženo u knjizi The Formation of Christian Dogma: ”U Prakršćanskoj eri nije bilo znaka bilo kakvog trinitarijanskog problema ili rasprave, kao što su kasnije stvoreni žestoki sukobi u Crkvi. Razlog toga nesumnjivo je ležao u činjenici da je za Prakršćanstvo Krist bio (...) biće uzvišenog nebeskog anđeoskog svijeta, koji je stvoren i kojeg je Bog izabrao za zadatak (...) uvođenja Božjeg Kraljevstva, na kraju vijekova.“ Nadalje, obzirom na učenje ranijih Crkvenih Otaca, The International Standard Bible Encyclopedia priznaje: ”U najranijem razmišljanju Crkve, kad se govori o Bogu Ocu, vladala je sklonost da ga se u prvom redu razumije ne kao Oca Isusa Krista, već kao izvor svega živog. Dakle, Bog Otac je, da tako kažemo, Bog bez premca. Njemu pripadaju opisi kao što su bez početka, besmrtan, nepromjenjiv, neopisiv, nevidljiv i nestvoren. On je Onaj koji je stvorio sve, uključujući samu tvar stvaranja, i to iz ničega. (...) To, izgleda, ukazuje da je samo Otac prikladno Bog i da su Sin i Duh samo sekundarni. Čini se da mnogi rani navodi to podupiru.“ Iako ta enciklopedija nastavlja te istine prikazivati kao nevažne i tvrditi da je nauka o Trojstvu bila prihvaćena u tom ranom razdoblju, činjenice pobijaju tu tvrdnju. Razmotrimo što je rekao čuveni katolički teolog kardinal John Henry Newman: ”Dopustimo da je Pracrkva dosljedno i suglasno priznavala cijeli opseg nauka, čija je tema naš Gospodin (...) No, sigurno je sasvim drugačije sa katoličkim naukom o Trojstvu. Ne vidim u kom se smislu može reći da postoji suglasnost [crkvenih autoriteta] pracrkve u prilog tom nauku (...) Vjerovanja tog ranog vremena ne spominju (...) [Trojstvo] niti najmanje. Ona zaista spominju Trojicu; ali da postoji bilo kakav misterij u tom nauku, da su Trojica Jedno, da su Oni jednaki, jednako vječni, da su svi nestvoreni, svemogući, nepojmljivi, to nije navedeno i nikada se ne bi moglo zaključiti iz tih Vjerovanja.“
Nema Trojstva
------------------------------
Da si pročitao sve riječi apologeta, ustanovio bi da, iako su u nekim pogledima skrenuli od učenja Biblije, nijedan od njih nije učio da su Otac, Sin i sveti duh jednaki u vječnosti, snazi, položaju i mudrosti. To je slučaj i sa drugim piscima drugog i trećeg stoljeća, kao što su Irenej, Hipolit, Origen, Ciprijan i Novacijan. Iako su neki u izvjesnim pogledima izjednačavali Oca i Sina, u ostalim slučajevima gledali su na Sina kao na podređenog Bogu Ocu. A niti jedan od njih nije ni razmišljao o tome da je sveti duh jednak Ocu i Sinu. Naprimjer, Origen (ca. 185. do 254. n. e.) navodi da je Sin Božji ”Prvorođenac svega stvaranja“ i da Pisma ”znaju da je On najdrevnije od svih djela stvaranja“. Svako objektivno čitanje tih ranih crkvenih autoriteta pokazat će da kršćanska nauka o Trojstvu nije postojala u njihovo vrijeme. Kao što kaže djelo The Church of the First Three Centuries:
”Današnja popularna nauka o Trojstvu (...) ne dobiva potporu iz Justinovih zapisa: a to zapažanje može se proširiti na sve prednicejske Oce; to jest, na sve kršćanske pisce u tri stoljeća nakon Kristovog rođenja. Istina je da oni govore o Ocu, Sinu i proročkom ili svetom Duhu, ali ne kao o jednakima, ne kao jednoj brojčanoj biti, ne kao o Trojici u Jednom, u bilo kom pogledu kojeg danas prihvaćaju trinitarijanci. Činjenica je sasvim drugačija. Nauka o Trojstvu, kako su je objasnili ti Oci, u biti je različita od današnje nauke. To navodimo kao činjenicu koja će izdržati pod ispitom kao i svaka činjenica u povijesti ljudskih nazora.“ Trojstvo se zapravo nije čak niti spominjalo prije Tertulijana. A Tertulijanovo ’heterodoksno‘ Trojstvo bilo je veoma različito od onoga u što se danas vjeruje.
==============================
NEGDJE od sredine drugog stoljeća naše ere pa do njegovog kraja, pojavili su se crkveni muževi koji se danas nazivaju apologeti. Oni su pisali da bi kršćanstvo koje su poznavali obranili od neprijateljskih filozofija koje su prevladavale u rimskom svijetu tog vremena. Njihov rad protezao se prema kraju i nakon zapisa Apostolskih Otaca. Među apologetima koji su pisali na grčkom bili su Justin Mučenik, Tacijan, Atenagora, Teofil i Klement Aleksandrijski. Tertulijan je bio apologet koji je pisao na latinskom. Jesu li oni učili Trojstvo današnjeg kršćanstva — da su u Božanstvu tri jednake osobe (Otac, Sin i Sveti Duh), da je svaka pravi Bog, a da to ipak nisu tri Boga nego jedan Bog?
”Sin je subordiniran“
-------------------------------------
Dr. H. R. Boer, u svojoj knjizi A Short History of the Early Church, komentira smjer učenja apologeta: ”Justin [Mučenik] je učio da je prije stvaranja svijeta Bog bio sam i da nije bilo Sina. (...) Kad je Bog želio stvoriti svijet (...) on je rodio drugo božansko biće da bi za njega stvorio svijet. To božansko biće nazvano je (...) Sin, jer je rođen; nazvan je Logos, jer potječe iz Božjeg Razuma ili Uma. (...) Stoga su Justin i drugi apologeti učili da je Sin stvorenje. On je uzvišeno stvorenje, stvorenje koje je dovoljno moćno da stvori svijet, ali ipak stvorenje. Taj odnos Sina prema Ocu se u teologiji naziva subordinacionizam. Sin je subordiniran, to jest, sekundaran, ovisan i doveden u postojanje od Oca. Apologeti su bili subordinacionisti.“ U knjizi The Formation of Christian Dogma, Dr. Martin Werner kaže o najranijem razumijevanju odnosa Sina prema Bogu: ”Taj odnos se nesumnjivo razumijevao kao odnos ’subordinacije‘, tj. u smislu Kristove podređenosti Bogu. Gdje god se u Novom Zavjetu razmatra odnos Isusa prema Bogu, Ocu (...) on je shvaćen i zastupan izričito kao subordinacija. A najodlučniji Subordinacionist Novog Zavjeta, prema Sinoptičkom zapisu, bio je sam Isus (...) Taj prvobitni položaj, čvrst i očit kakav je već bio, mogao se održati dugo vremena. ’Svi veliki prednicejski teolozi zastupali su subordinaciju Logosa Bogu.‘ “ Slažući se s time, R. P. C. Hanson, u djelu The Search for the Christian Doctrine of God, navodi: ”Nema teologa u Istočnoj ili Zapadnoj Crkvi prije nastupa arijanizma [u četvrtom stoljeću] koji na neki način nije Sina smatrao subordiniranog Ocu.“ Dr. Alvan Lamson u djelu The Church of the First Three Centuries dodaje sljedeće svjedočanstvo obzirom na učenje crkvenih autoriteta prije koncila u Niceji (325. n. e.): ”Potčinjenost Sina bila je u većini slučajeva, ako ne uvijek, zagovarana od strane prednicejskih Otaca (...) Da su na Sina gledali kao na različitog od Oca očito je iz činjenice da su otvoreno zagovarali njegovu potčinjenost. (...) Smatrali su ga različitim i podređenim.“ Isto tako, u knjizi Gods and the One God, Robert M. Grant kaže sljedeće o apologetima: ”Kristologija apologijâ, poput one Novog Zavjeta, u osnovi je subordinacionistička. Sin je uvijek subordiniran Ocu, koji je jedini Bog Starog zavjeta. (...) Dakle, ono što nalazimo kod tih ranih autora nije nauka o Trojstvu (...) Prije Niceje, kršćanska teologija bila je gotovo općenito subordinacionistička.“ Trojstvo kršćanstva uči da je Sin jednak Bogu Ocu u vječnosti, snazi, položaju i mudrosti. No, apologeti su rekli da Sin nije jednak Bogu Ocu. Oni su na Sina gledali kao na subordiniranog. To nije učenje o Trojstvu.
Razmišljanje o učenju prvog stoljeća
--------------------------------------------------------------
Apologeti i drugi rani Crkveni Oci u velikoj su mjeri razmišljali o onome što su kršćani prvog stoljeća učili o odnosu Oca i Sina. Zapazimo kako je to izraženo u knjizi The Formation of Christian Dogma: ”U Prakršćanskoj eri nije bilo znaka bilo kakvog trinitarijanskog problema ili rasprave, kao što su kasnije stvoreni žestoki sukobi u Crkvi. Razlog toga nesumnjivo je ležao u činjenici da je za Prakršćanstvo Krist bio (...) biće uzvišenog nebeskog anđeoskog svijeta, koji je stvoren i kojeg je Bog izabrao za zadatak (...) uvođenja Božjeg Kraljevstva, na kraju vijekova.“ Nadalje, obzirom na učenje ranijih Crkvenih Otaca, The International Standard Bible Encyclopedia priznaje: ”U najranijem razmišljanju Crkve, kad se govori o Bogu Ocu, vladala je sklonost da ga se u prvom redu razumije ne kao Oca Isusa Krista, već kao izvor svega živog. Dakle, Bog Otac je, da tako kažemo, Bog bez premca. Njemu pripadaju opisi kao što su bez početka, besmrtan, nepromjenjiv, neopisiv, nevidljiv i nestvoren. On je Onaj koji je stvorio sve, uključujući samu tvar stvaranja, i to iz ničega. (...) To, izgleda, ukazuje da je samo Otac prikladno Bog i da su Sin i Duh samo sekundarni. Čini se da mnogi rani navodi to podupiru.“ Iako ta enciklopedija nastavlja te istine prikazivati kao nevažne i tvrditi da je nauka o Trojstvu bila prihvaćena u tom ranom razdoblju, činjenice pobijaju tu tvrdnju. Razmotrimo što je rekao čuveni katolički teolog kardinal John Henry Newman: ”Dopustimo da je Pracrkva dosljedno i suglasno priznavala cijeli opseg nauka, čija je tema naš Gospodin (...) No, sigurno je sasvim drugačije sa katoličkim naukom o Trojstvu. Ne vidim u kom se smislu može reći da postoji suglasnost [crkvenih autoriteta] pracrkve u prilog tom nauku (...) Vjerovanja tog ranog vremena ne spominju (...) [Trojstvo] niti najmanje. Ona zaista spominju Trojicu; ali da postoji bilo kakav misterij u tom nauku, da su Trojica Jedno, da su Oni jednaki, jednako vječni, da su svi nestvoreni, svemogući, nepojmljivi, to nije navedeno i nikada se ne bi moglo zaključiti iz tih Vjerovanja.“
Nema Trojstva
------------------------------
Da si pročitao sve riječi apologeta, ustanovio bi da, iako su u nekim pogledima skrenuli od učenja Biblije, nijedan od njih nije učio da su Otac, Sin i sveti duh jednaki u vječnosti, snazi, položaju i mudrosti. To je slučaj i sa drugim piscima drugog i trećeg stoljeća, kao što su Irenej, Hipolit, Origen, Ciprijan i Novacijan. Iako su neki u izvjesnim pogledima izjednačavali Oca i Sina, u ostalim slučajevima gledali su na Sina kao na podređenog Bogu Ocu. A niti jedan od njih nije ni razmišljao o tome da je sveti duh jednak Ocu i Sinu. Naprimjer, Origen (ca. 185. do 254. n. e.) navodi da je Sin Božji ”Prvorođenac svega stvaranja“ i da Pisma ”znaju da je On najdrevnije od svih djela stvaranja“. Svako objektivno čitanje tih ranih crkvenih autoriteta pokazat će da kršćanska nauka o Trojstvu nije postojala u njihovo vrijeme. Kao što kaže djelo The Church of the First Three Centuries:
”Današnja popularna nauka o Trojstvu (...) ne dobiva potporu iz Justinovih zapisa: a to zapažanje može se proširiti na sve prednicejske Oce; to jest, na sve kršćanske pisce u tri stoljeća nakon Kristovog rođenja. Istina je da oni govore o Ocu, Sinu i proročkom ili svetom Duhu, ali ne kao o jednakima, ne kao jednoj brojčanoj biti, ne kao o Trojici u Jednom, u bilo kom pogledu kojeg danas prihvaćaju trinitarijanci. Činjenica je sasvim drugačija. Nauka o Trojstvu, kako su je objasnili ti Oci, u biti je različita od današnje nauke. To navodimo kao činjenicu koja će izdržati pod ispitom kao i svaka činjenica u povijesti ljudskih nazora.“ Trojstvo se zapravo nije čak niti spominjalo prije Tertulijana. A Tertulijanovo ’heterodoksno‘ Trojstvo bilo je veoma različito od onoga u što se danas vjeruje.
Poslednja izmena:
Nisi napisao pravilno, tako da nisam shvatio. No dobro, mislim da su kršćani na kojima su se lomila koplja, pošto su neki težili dogmatici, dok su drugi čvrsto stajali na zemlji i zastupaji sasvim jasno Božju pisanu riječ. Razvoj kršćanskog otpada je upravo tada počeo, tako da su upravo u tom vremenskom perijodu nastali prvi korjeni filozofsko-dogmatskog pristupa kršćanstvu. Taj razvoj, u dva pravca, kasnije je rezultirao pobjedom fizozofsko-dogmatske struje, nad ispravnom linijom kršćanskih vjerskih naučnika, koji su u sebi posjedovali plodove duha i pravilan pristup temeljen samo na Bibliji.
Možeš li ovo pretočiti u jednoznačan odgovor?
vorki
Iskusan
- Poruka
- 5.032
Него?
U citatu kojeg si naveo, on nije pisao o osobama, nego o slavi Oca, Sina i Svetoga duha.
vorki
Iskusan
- Poruka
- 5.032
O njima opčenito imam dobro mišljenje, poznavajući vrijeme u kojem su živjeli i utjecaj svjetovnog duha koji je kod nekih napredovao.
valaam
Domaćin
- Poruka
- 4.167
U citatu kojeg si naveo, on nije pisao o osobama, nego o slavi Oca, Sina i Svetoga duha.
Ваш превод Ворки...
"Ја, Јахве ми је име, своје славе другом не дам, ни части своје киповима" (Исаија 42,8 ) ...
O njima opčenito imam dobro mišljenje, poznavajući vrijeme u kojem su živjeli i utjecaj svjetovnog duha koji je kod nekih napredovao.
Hvala.
Da li je to samo tvoj stav ili uopšte Jehovinih svedoka?
vorki
Iskusan
- Poruka
- 5.032
Što je učio Justin Mučenik
------------------------------------------------
Jedan od najranijih apologeta bio je Justin Mučenik, koji je živio od oko 110. do 165. n. e. Nijedan od njegovih sačuvanih zapisa ne spominje tri jednake osobe u jednom Bogu.
Naprimjer, prema katoličkom prijevodu Stvarnost, Izreke 8:22-30 kažu o predljudskom Isusu: ”Jahve me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina (...) Rodih se kad još nije bilo pradubina (...) Rodih se prije nego su utemeljene gore (...) bila sam kraj njega [Boga], kao graditeljica.“ Razmatrajući ove retke, Justin kaže u svom Dijalogu s Trifonom: ”Pismo je objavilo da je ovaj Potomak rođen od Oca prije svega što je stvoreno; a da je onaj koji je rođen brojčano različit od onoga koji rađa, to će svatko priznati.“
Budući da je Sin rođen od Boga, Justin koristi izraz ”Bog“ u povezanosti sa Sinom. U svojoj Prvoj apologiji, on navodi: ”Otac svemira ima Sina; koji je također, budući da je prvorođena Riječ Božja, i Bog.“Biblija također ukazuje na Sina Božjeg titulom ”Bog“. U Izaiji 9:6, on je nazvan ”Bog silni“. No, u Bibliji su anđeli, ljudi, lažni bogovi i Sotona također nazvani ’bogovima‘. (Anđeli: Psalam 8:5; usporedi Jevrejima 2:6, 7. Ljudi: Psalam 82:6. Lažni bogovi: 2. Mojsijeva 12:12; 1. Korinćanima 8:5. Sotona: 2. Korinćanima 4:4.) U Hebrejskim pismima, riječ za ”Bog“, ’El, jednostavno znači ”Moćni“ ili ”Snažni“. Ekvivalent u Grčkim pismima je theós. Osim toga, hebrejski izraz upotrijebljen u Izaiji 9:6 pokazuje jasnu razliku između Sina i Boga. Tu je Sin nazvan ”Bog silni“, ’El Gibbóhr, ne ”Bog Svemogući“. Taj izraz u hebrejskom je ’El Shaddái i primjenjuje se isključivo na Jehovu Boga.
Međutim, zapazimo da Justin, iako Sina naziva ’Bogom‘, nikad ne kaže da je Sin jedna od tri jednake osobe, od kojih je svaka Bog ali troje čine samo jednog Boga. Umjesto toga, on u svom Dijalogu s Trifonom kaže: ”Postoji (...) drugi Bog i Gospodin [predljudski Isus] podložan Tvorcu svega [Svemogućem Bogu]; koji [Sin] je također nazvan Anđelom, jer On [Sin] objavljuje ljudima sve što im Tvorac svega — iznad koga nema drugog Boga — želi objaviti. (...) [Sin] je različit od Onoga koji je sve načinio — brojčano, hoću reći, ne [različit] u volji.“ U Justinovoj Prvoj apologiji, u 6. poglavlju, pojavljuje se jedan zanimljiv odlomak u kojem se on brani protiv poganske optužbe da su kršćani ateisti. On piše: ”I Njega [Boga] i Sina (koji je došao od Njega i poučio nas ovim stvarima, i mnoštvo drugih dobrih anđela koji ga slijede i koji su načinjeni poput Njega) i proročki Duh, mi obožavamo i štujemo.“ Prevodilac ovog odlomka, Bernhard Lohse, komentira: ”Kao da nije bilo dovoljno da su u tom nabrajanju anđeli spomenuti kao bića koja su poštivali i obožavali kršćani, Justin se nije ustručavao spomenuti anđele prije navođenja Svetog Duha.“ (Vidi također An Essay on the Development of Christian Doctrine.) Dakle, iako se čini da se Justin Mučenik udaljio od čiste biblijske nauke u pogledu toga tko bi trebao biti predmet kršćanskog obožavanja, on sasvim jasno nije gledao na Sina kao na jednakoga Ocu, isto tako kao što ni anđeli nisu smatrani jednakima Ocu. Obzirom na Justina, ponovo citiramo Lamsonovo djelo Church of the First Three Centuries: ”Justin je Sina smatrao različitim od Boga i nižim od njega: različitim, ne u današnjem smislu, kao da sačinjava jednu od tri hipostaze, ili osobe (...) već različitim u biti i prirodi; koji ima stvarno, supstancijalno, osobno postojanje, odvojeno od Boga, od koga je dobio svu svoju snagu i titule; koji je postavljen ispod njega i koji je u svemu podložan njegovoj volji. Otac je najviši; Sin je podređen: Otac je izvor snage; Sin je primatelj: Otac uzrokuje; Sin, kao njegov sluga ili sredstvo, izvršava. Oni su dvoje u broju, ali se slažu, ili su jedno, u volji; Očeva volja će uvijek imati prevagu kod Sina.“
Nadalje, Justin nigdje ne kaže da je sveti duh osoba jednaka Ocu i Sinu. Tako se ni u kom pogledu ne može pošteno reći da je Justin učio Trojstvo današnjeg kršćanstva.
------------------------------------------------
Jedan od najranijih apologeta bio je Justin Mučenik, koji je živio od oko 110. do 165. n. e. Nijedan od njegovih sačuvanih zapisa ne spominje tri jednake osobe u jednom Bogu.
Naprimjer, prema katoličkom prijevodu Stvarnost, Izreke 8:22-30 kažu o predljudskom Isusu: ”Jahve me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina (...) Rodih se kad još nije bilo pradubina (...) Rodih se prije nego su utemeljene gore (...) bila sam kraj njega [Boga], kao graditeljica.“ Razmatrajući ove retke, Justin kaže u svom Dijalogu s Trifonom: ”Pismo je objavilo da je ovaj Potomak rođen od Oca prije svega što je stvoreno; a da je onaj koji je rođen brojčano različit od onoga koji rađa, to će svatko priznati.“
Budući da je Sin rođen od Boga, Justin koristi izraz ”Bog“ u povezanosti sa Sinom. U svojoj Prvoj apologiji, on navodi: ”Otac svemira ima Sina; koji je također, budući da je prvorođena Riječ Božja, i Bog.“Biblija također ukazuje na Sina Božjeg titulom ”Bog“. U Izaiji 9:6, on je nazvan ”Bog silni“. No, u Bibliji su anđeli, ljudi, lažni bogovi i Sotona također nazvani ’bogovima‘. (Anđeli: Psalam 8:5; usporedi Jevrejima 2:6, 7. Ljudi: Psalam 82:6. Lažni bogovi: 2. Mojsijeva 12:12; 1. Korinćanima 8:5. Sotona: 2. Korinćanima 4:4.) U Hebrejskim pismima, riječ za ”Bog“, ’El, jednostavno znači ”Moćni“ ili ”Snažni“. Ekvivalent u Grčkim pismima je theós. Osim toga, hebrejski izraz upotrijebljen u Izaiji 9:6 pokazuje jasnu razliku između Sina i Boga. Tu je Sin nazvan ”Bog silni“, ’El Gibbóhr, ne ”Bog Svemogući“. Taj izraz u hebrejskom je ’El Shaddái i primjenjuje se isključivo na Jehovu Boga.
Međutim, zapazimo da Justin, iako Sina naziva ’Bogom‘, nikad ne kaže da je Sin jedna od tri jednake osobe, od kojih je svaka Bog ali troje čine samo jednog Boga. Umjesto toga, on u svom Dijalogu s Trifonom kaže: ”Postoji (...) drugi Bog i Gospodin [predljudski Isus] podložan Tvorcu svega [Svemogućem Bogu]; koji [Sin] je također nazvan Anđelom, jer On [Sin] objavljuje ljudima sve što im Tvorac svega — iznad koga nema drugog Boga — želi objaviti. (...) [Sin] je različit od Onoga koji je sve načinio — brojčano, hoću reći, ne [različit] u volji.“ U Justinovoj Prvoj apologiji, u 6. poglavlju, pojavljuje se jedan zanimljiv odlomak u kojem se on brani protiv poganske optužbe da su kršćani ateisti. On piše: ”I Njega [Boga] i Sina (koji je došao od Njega i poučio nas ovim stvarima, i mnoštvo drugih dobrih anđela koji ga slijede i koji su načinjeni poput Njega) i proročki Duh, mi obožavamo i štujemo.“ Prevodilac ovog odlomka, Bernhard Lohse, komentira: ”Kao da nije bilo dovoljno da su u tom nabrajanju anđeli spomenuti kao bića koja su poštivali i obožavali kršćani, Justin se nije ustručavao spomenuti anđele prije navođenja Svetog Duha.“ (Vidi također An Essay on the Development of Christian Doctrine.) Dakle, iako se čini da se Justin Mučenik udaljio od čiste biblijske nauke u pogledu toga tko bi trebao biti predmet kršćanskog obožavanja, on sasvim jasno nije gledao na Sina kao na jednakoga Ocu, isto tako kao što ni anđeli nisu smatrani jednakima Ocu. Obzirom na Justina, ponovo citiramo Lamsonovo djelo Church of the First Three Centuries: ”Justin je Sina smatrao različitim od Boga i nižim od njega: različitim, ne u današnjem smislu, kao da sačinjava jednu od tri hipostaze, ili osobe (...) već različitim u biti i prirodi; koji ima stvarno, supstancijalno, osobno postojanje, odvojeno od Boga, od koga je dobio svu svoju snagu i titule; koji je postavljen ispod njega i koji je u svemu podložan njegovoj volji. Otac je najviši; Sin je podređen: Otac je izvor snage; Sin je primatelj: Otac uzrokuje; Sin, kao njegov sluga ili sredstvo, izvršava. Oni su dvoje u broju, ali se slažu, ili su jedno, u volji; Očeva volja će uvijek imati prevagu kod Sina.“
Nadalje, Justin nigdje ne kaže da je sveti duh osoba jednaka Ocu i Sinu. Tako se ni u kom pogledu ne može pošteno reći da je Justin učio Trojstvo današnjeg kršćanstva.
vorki
Iskusan
- Poruka
- 5.032
Što je učio Klement
--------------------------------------
Klement Aleksandrijski (ca. 150. do 215. n. e.) također naziva Sina ’Bogom‘. Naziva ga čak ’Stvoriteljem‘, izrazom koji se nigdje u Bibliji ne koristi u povezanosti sa Isusom. Je li on mislio da je Sin u svakom pogledu jednak svemogućem Stvoritelju? Ne. Klement je očito ukazivao na Ivana 1:3, gdje se o Sinu kaže: ”Sve je kroz nju postalo.“ Bog je koristio Sina kao posrednika u svojim djelima stvaranja (Kološanima 1:15-17). Klement Vrhovnog Boga naziva ”Bog i Otac našeg Gospodina Isusa“ i kaže da je ”Gospodin Sin Stvoritelja“. On također kaže: ”Bog svega jedini je dobar, pravedan Stvoritelj, a Sin [je] u Ocu.“ Tako je on pisao da Sin ima Boga iznad sebe. Klement govori o Bogu kao o ”prvom i jedinom djelitelju vječnog života, kojeg Sin, koji ga je primio od Njega [Boga], daje nama“. Izvorni Davatelj vječnog života sasvim je jasno iznad onoga koji ga, da tako kažemo, prenosi dalje. Tako Klement kaže da je Bog ”prvi, i najviši“. Nadalje, on kaže da je Sin ”najbliži Onome koji je jedini Svemogući“ i da Sin ”određuje sve stvari u skladu s Očevom voljom“. Klement uvijek iznova pokazuje nadmoć Svemogućeg Boga nad Sinom. Obzirom na Klementa Aleksandrijskog, u djelu The Church of the First Three Centuries čitamo: ”Možemo citirati brojne Klementove odlomke u kojima je potčinjenost Sina jasno zagovarana. (...) Čudi nas da netko može čitati Klementa sa običnom pažnjom i čak i za jedan trenutak zamisliti da je on Sina smatrao brojčano identičnim — jednim — s Ocem. Njegova ovisna i podložna priroda, kako nam se čini, posvuda se priznaje. Klement je vjerovao da su Bog i Sin brojčano različiti; drugim riječima, da su dva bića — jedno vrhovno, drugo podređeno.“ Nadalje, ponovo se može reći: Čak i ako se ponekad čini da Klement ide preko onoga što Biblija kaže o Isusu, on nigdje ne govori o Trojstvu sastavljenom od tri jednake osobe u jednom Bogu. Apologeti kao Tacijan, Teofil i Atenagora, koji su živjeli između vremena Justina i Klementa, imali su slične nazore. Lamson kaže da oni ”nisu bili bolji trinitarijanci od samog Justina; to jest, nisu vjerovali u nepodijeljenu, jednaku Trojicu, već su učili nauku potpuno nespojivu s tim vjerovanjem“.
--------------------------------------
Klement Aleksandrijski (ca. 150. do 215. n. e.) također naziva Sina ’Bogom‘. Naziva ga čak ’Stvoriteljem‘, izrazom koji se nigdje u Bibliji ne koristi u povezanosti sa Isusom. Je li on mislio da je Sin u svakom pogledu jednak svemogućem Stvoritelju? Ne. Klement je očito ukazivao na Ivana 1:3, gdje se o Sinu kaže: ”Sve je kroz nju postalo.“ Bog je koristio Sina kao posrednika u svojim djelima stvaranja (Kološanima 1:15-17). Klement Vrhovnog Boga naziva ”Bog i Otac našeg Gospodina Isusa“ i kaže da je ”Gospodin Sin Stvoritelja“. On također kaže: ”Bog svega jedini je dobar, pravedan Stvoritelj, a Sin [je] u Ocu.“ Tako je on pisao da Sin ima Boga iznad sebe. Klement govori o Bogu kao o ”prvom i jedinom djelitelju vječnog života, kojeg Sin, koji ga je primio od Njega [Boga], daje nama“. Izvorni Davatelj vječnog života sasvim je jasno iznad onoga koji ga, da tako kažemo, prenosi dalje. Tako Klement kaže da je Bog ”prvi, i najviši“. Nadalje, on kaže da je Sin ”najbliži Onome koji je jedini Svemogući“ i da Sin ”određuje sve stvari u skladu s Očevom voljom“. Klement uvijek iznova pokazuje nadmoć Svemogućeg Boga nad Sinom. Obzirom na Klementa Aleksandrijskog, u djelu The Church of the First Three Centuries čitamo: ”Možemo citirati brojne Klementove odlomke u kojima je potčinjenost Sina jasno zagovarana. (...) Čudi nas da netko može čitati Klementa sa običnom pažnjom i čak i za jedan trenutak zamisliti da je on Sina smatrao brojčano identičnim — jednim — s Ocem. Njegova ovisna i podložna priroda, kako nam se čini, posvuda se priznaje. Klement je vjerovao da su Bog i Sin brojčano različiti; drugim riječima, da su dva bića — jedno vrhovno, drugo podređeno.“ Nadalje, ponovo se može reći: Čak i ako se ponekad čini da Klement ide preko onoga što Biblija kaže o Isusu, on nigdje ne govori o Trojstvu sastavljenom od tri jednake osobe u jednom Bogu. Apologeti kao Tacijan, Teofil i Atenagora, koji su živjeli između vremena Justina i Klementa, imali su slične nazore. Lamson kaže da oni ”nisu bili bolji trinitarijanci od samog Justina; to jest, nisu vjerovali u nepodijeljenu, jednaku Trojicu, već su učili nauku potpuno nespojivu s tim vjerovanjem“.
vorki
Iskusan
- Poruka
- 5.032
Tertulijanova teologija
----------------------------------------
Tertulijan (ca. 160. do 230. n. e.) bio je prvi koji je upotrijebio latinsku riječ trinitas. Kao što je zapazio Henry Chadwick, Tertulijan je iznio zamisao da je Bog ’jedna bit koja se sastoji od tri osobe‘. Međutim, to ne znači da je on imao u mislima tri jednake i jednako vječne osobe. Ipak, kasniji pisci koji su radili u pravcu nauke o Trojstvu razvili su njegove zamisli. Tertulijanovo shvaćanje Oca, Sina i svetog duha bilo je veoma različito od Trojstva kršćanstva, jer je on bio subordinacionist. On je na Sina gledao kao na subordiniranog Ocu. U djelu Protiv Hermogenesa, on je pisao: ”Ne bismo trebali pretpostavljati da postoji još neko biće osim samog Boga koje je nerođeno i nestvoreno. (...) Kako bi bilo što, osim Oca, moglo biti starije, i stoga zaista plemenitije, od Sina Božjeg, jedinorođene i prvorođene Riječi? (...) Tako će [Bog] koji nije zahtijevao Tvorca da mu pruži postojanje, biti mnogo uzvišeniji u položaju od onoga [Sina] koji je imao začetnika da ga dovede u postojanje.“ Pored toga, u djelu Protiv Praxeasa, on pokazuje da je Sin različit i podređen Svemogućem Bogu kad kaže: ”Otac je cjelovita bit, ali Sin je derivacija i dio cjeline, kao što On Sam priznaje: ’Moj Otac je veći od mene.‘ (...) Tako je Otac različit od Sina, budući da je veći od Sina, jer je Onaj koji rađa jedan, a Onaj koji je rođen drugi; također, Onaj koji šalje je jedan, a Onaj koji je poslan drugi; i ponovo, Onaj koji čini je jedan, a Onaj kroz koga je učinjeno drugi.“ Tertulijan, u djelu Protiv Hermogenesa, nadalje navodi da u neko vrijeme Sin nije postojao kao osoba, pokazujući da Sina nije smatrao vječnim bićem u istom smislu u kojem je to bio Bog. Kardinal Newman je rekao: ”Tertulijana se mora smatrati heterodoksnim [onim koji vjeruje u neortodoksne nauke] u vezi nauke o vječnom rođenju našeg Gospodina.“ Obzirom na Tertulijana, Lamson objavljuje: ”Taj um, ili Logos, kako su ga nazivali Grci, bio je kasnije, kako je vjerovao Tertulijan, promijenjen u Riječ, ili Sina, to jest, stvarno biće, koje je postojalo od vječnosti samo kao svojstvo Oca. Međutim, Tertulijan mu je pripisao položaj podređen Ocu (...) Ako se sudi po bilo kojem općenito prihvaćenom objašnjenju Trojstva u današnje vrijeme, pokušaj da se Tertulijana spasi od osude [kao heretika] bio bi beznadan. Ni trenutak ne bi mogao izdržati taj ispit.“
----------------------------------------
Tertulijan (ca. 160. do 230. n. e.) bio je prvi koji je upotrijebio latinsku riječ trinitas. Kao što je zapazio Henry Chadwick, Tertulijan je iznio zamisao da je Bog ’jedna bit koja se sastoji od tri osobe‘. Međutim, to ne znači da je on imao u mislima tri jednake i jednako vječne osobe. Ipak, kasniji pisci koji su radili u pravcu nauke o Trojstvu razvili su njegove zamisli. Tertulijanovo shvaćanje Oca, Sina i svetog duha bilo je veoma različito od Trojstva kršćanstva, jer je on bio subordinacionist. On je na Sina gledao kao na subordiniranog Ocu. U djelu Protiv Hermogenesa, on je pisao: ”Ne bismo trebali pretpostavljati da postoji još neko biće osim samog Boga koje je nerođeno i nestvoreno. (...) Kako bi bilo što, osim Oca, moglo biti starije, i stoga zaista plemenitije, od Sina Božjeg, jedinorođene i prvorođene Riječi? (...) Tako će [Bog] koji nije zahtijevao Tvorca da mu pruži postojanje, biti mnogo uzvišeniji u položaju od onoga [Sina] koji je imao začetnika da ga dovede u postojanje.“ Pored toga, u djelu Protiv Praxeasa, on pokazuje da je Sin različit i podređen Svemogućem Bogu kad kaže: ”Otac je cjelovita bit, ali Sin je derivacija i dio cjeline, kao što On Sam priznaje: ’Moj Otac je veći od mene.‘ (...) Tako je Otac različit od Sina, budući da je veći od Sina, jer je Onaj koji rađa jedan, a Onaj koji je rođen drugi; također, Onaj koji šalje je jedan, a Onaj koji je poslan drugi; i ponovo, Onaj koji čini je jedan, a Onaj kroz koga je učinjeno drugi.“ Tertulijan, u djelu Protiv Hermogenesa, nadalje navodi da u neko vrijeme Sin nije postojao kao osoba, pokazujući da Sina nije smatrao vječnim bićem u istom smislu u kojem je to bio Bog. Kardinal Newman je rekao: ”Tertulijana se mora smatrati heterodoksnim [onim koji vjeruje u neortodoksne nauke] u vezi nauke o vječnom rođenju našeg Gospodina.“ Obzirom na Tertulijana, Lamson objavljuje: ”Taj um, ili Logos, kako su ga nazivali Grci, bio je kasnije, kako je vjerovao Tertulijan, promijenjen u Riječ, ili Sina, to jest, stvarno biće, koje je postojalo od vječnosti samo kao svojstvo Oca. Međutim, Tertulijan mu je pripisao položaj podređen Ocu (...) Ako se sudi po bilo kojem općenito prihvaćenom objašnjenju Trojstva u današnje vrijeme, pokušaj da se Tertulijana spasi od osude [kao heretika] bio bi beznadan. Ni trenutak ne bi mogao izdržati taj ispit.“
Dе Sisti
Stara legenda
- Poruka
- 91.795
U citatu kojeg si naveo, on nije pisao o osobama, nego o slavi Oca, Sina i Svetoga duha.
морам да поновим цитат да нам се не би изгубио из вида:
sv. Ignjatije Bogonosac (pogubljen 106. g. u Rimu) rekao o sv. Trojici u poslanici Filipljanima: Tako je Gospod, poslao Apostole da uče među svim narodima, zapovedivši im da "krštavaju u ime Oca, i Sina i Svetoga Duha", ne u jednu ličnost koja ima tri imena, niti u tri ličnosti koje su se ovaplotile, nego u Trojicu koji imaju istu slavu.
"Тројица који имају исту славу"
ТРОЈИЦА... говори се о лицима... размисли...
vorki
Iskusan
- Poruka
- 5.032
Izaija 42:8 - Ja sam Jehova. To je ime moje, i nikome neću dati slavu svoju, niti hvalu svoju likovima rezbarenim.
- stanje
