RASPRAVLJANJE NA TEMELJU PISMA

[vorki]

STVORITELJ BOG I NJEGOVO IME
===============================

Možemo biti sigurni da je apostol Matej uključio Božje ime u svoje evanđelje. A zašto? Zato što ga je prvobitno napisao na hebrejskom jeziku. U četvrtom stoljeću, Jeronim, koji je prevodio latinsku Vulgatu, izvještava: „Matej, koji se zove i Levi, a koji je od poreznika postao apostolom, ponajprije je sastavio evanđelje Kristovo u Judeji na hebrejskom jeziku. Tko ga je kasnije preveo na grčki nije sasvim ustanovljeno. Konačno, na hebrejskom je sačuvano sve do današnjeg dana u biblioteci Cezareje.“ Budući da je Matej pisao na hebrejskom, bilo bi neshvatljivo da nije upotrijebio Božje ime, a osobito kada je citirao dijelove „Starog zavjeta“ koji su ime sadržavali. Međutim, ostali pisci drugog dijela Biblije, pisali su sada zbog proširenog kruga čitatelja, na međunarodnom jeziku toga vremena, grčkom. Zato kod citiranja nisu više koristili originalne hebrejske spise nego Septuagintu, dakle grčki prijevod. Konačno je i Matejevo evanđelje prevedeno na grčki. Da li se Božje ime pojavljivalo u tim grčkim spisima? Dakle, neki veoma stari fragmenti Septuaginte, koji su stvarno postojali u Isusovo vrijeme i dospjeli do naših dana, a što je vrijedno zapaziti, sadrže Božje ime. U The New International Dictionary of New Testament Theology (sv. 2, 512. str.) stoji: „Nedavna otkrića u vezi teksta (Pisma) odbacila su sumnju u ideju da su sastavljači LXX (Septuaginte) prevodili tetragramaton JHVH s Kyrios. Najstariji LXX MSS (fragmenti) koji su nam sada na raspolaganju, sadrže tetragramaton ispisan heb(rejskim) slovima u g(rčkom) tekstu. Taj običaj zadržan je i kod kasnijih židovskih prevoditelja S(tarog) z(avjeta) u prvim stoljećima A.D. (naše ere).“ Zbog toga, bez obzira da li su Isus i njegovi učenici čitali spise na hebrejskom ili grčkom jeziku, susretali su se s božanskim imenom u njima. Tako, profesor George Howard sa sveučilišta u Georgiji, SAD komentira: „Dok je Septuaginta, koju su novozavjetne crkve koristile i citirale iz nje, sadržavala hebrejski oblik božanskog imena, novozavjetni pisci su bez svake sumnje uključivali tetragramaton u svojim citatima“ (Biblical Archaeology Review, od ožujka/marta 1978. godine na 14. str.). Koje ovlaštenje su imali da učine drugačije? Božje se ime u grčkim prijevodima „Starog zavjeta“ zadržavalo daleko duže vrijeme. U prvoj polovici drugog stoljeća naše ere, židovski prozelit Aquila načinio je novi prijevod Hebrejskih spisa na grčki jezik, a u njemu je Božje ime predstavio tetragramatonom na starohebrejskim slovima. U trećem stoljeću Origen je napisao: „A i u mnogo točnijim manuskriptima IME se pojavljuje u hebrejskim slovima, no ne u suvremenim (slovima), nego u najstarijima.“ Čak u četvrtom stoljeću, Jeronim piše u svom uvodu knjigama Samuela i Kraljeva: „I mi nailazimo na ime Božje, tetragramaton (יהוה), u nekim grčkim svescima sve do današnjeg dana ispisanog starim slovima.“

Odstranjenje imena
------------------------------------
Od toga je vremena poprimio svoj oblik otpad, koji je prorekao Isus, i ime ako se pojavljivalo u manuskriptima, upotrebljavalo se sve manje i manje (Matej 13:24-30; Djela apostolska 20:29, 30). Na koncu, mnogi ga prepisivači više nisu prepoznavali i Jeronim izvještava da ga u njegovu vremenu „neki nisu niti priznavali zbog sličnosti slova, jer kad su naišli na (tetragramaton) u grčkim knjigama uobičavali su čitati ΠΙΠΙ.“ U kasnijim kopijama Septuaginte, Božje ime se odstranilo i nadomjestilo riječima poput „Bog“ (theós) i „Gospodin“ (kýrios). Znamo da se to dogodilo jer posjedujemo ranije fragmente Septuaginte gdje se Božje ime pojavljivalo, a kasnije kopije istih dijelova Septuaginte više ga ne sadrže. Ista stvar desila se i u „Novom zavjetu“ ili Kršćansko-grčkim spisima. Profesor George Howard je izjavio: „Kada je hebrejski oblik božanskog imena izbačen, a u korist grčkih nadomjestaka u Septuaginti, također je odstranjen iz novozavjetnih citata Septuaginte. ... Pred mnogo vremena božansko ime izgubilo se u neznabožačkim crkvama izuzev utoliko što se njime služilo u skraćenim nadomjescima ili se pamtilo po učenjacima.“ Zato, dok su Židovi odbijali izgovarati Božje ime, otpalim je kršćanskim crkvama pošlo za rukom potpuno izbaciti ga iz manuskripta na grčkom jeziku iz oba dijela Biblije, kao i iz drugih jezičnih verzija.

Potreba za uvođenjem imena
---------------------------------------------------
Na koncu, kao što smo vidjeli i ranije, ime je vraćeno u mnoge prijevode Hebrejskih spisa. No, što je bilo s Grčkim spisima? Dakle, biblijski prevoditelji i istraživači Biblije shvatili su da je neke dijelove Kršćansko-grčkih spisa veoma teško razumjeti bez upotrebe Božjeg imena. Uvođenje imena od velike je pomoći u povećanju jasnoće i shvaćanja tog drugog dijela nadahnute Biblije. Na primjer, razmotri riječi Pavla upućene Rimljanima u prijevodu Daničić-Karadžić: „Jer koji god prizove ime Gospodinovo spasit će se“ (Rimljanima 10:13). A čije ime bismo trebali prizvati da se spasimo? Budući da se Isusa često zove „Gospodin“ — a u jednom citatu čak stoji: „Vjeruj Gospodina Isukrsta i spasit ćeš se“ — trebamo li iz toga zaključiti da Pavao ovdje govori o Isusu? (Djela apostolska 16:31, Daničić-Karadžić). Ne, ne trebamo. Marginalna bilješka uz Rimljanima 10:13 upućuje na Joela 2:32 u Hebrejskim spisima. Provjeriš li je, vidjet ćeš da je Pavao doista citirao riječi Joela u svome pismu Rimljanima; a ono što je Joel rekao u originalnom hebrejskom glasi: „Svi što prizivaju ime Jahvino spašeni će biti“ (Joel 3:5, prijevod izdavačke kuće Stvarnost). Dakle, Pavao je ovdje mislio da trebamo prizvati ime Jehovino. Zato dok vjerujemo u Isusa, naše spasenje je usko povezano s pravilnim cijenjenjem Božjeg imena. Ovaj primjer pokazuje kako je odstranjenje Božjeg imena iz Grčkih spisa doprinijelo pomutnji oko imena Isusa i Jehove u mislima mnogih ljudi. Bez sumnje, to je umnogome doprinijelo i razvoju nauke o trojednom Bogu.

 

[vorki]

pa kad je ozbiljno,jer se spashava samo kroz isusa,a kod vas pishe da preba da se prizove ime jehovino

zbog toga

Razmotri riječi Pavla upućene Rimljanima u prijevodu Daničić-Karadžić: „Jer koji god prizove ime Gospodinovo spasit će se“ (Rimljanima 10:13). A čije ime bismo trebali prizvati da se spasimo? Budući da se Isusa često zove „Gospodin“ — a u jednom citatu čak stoji: „Vjeruj Gospodina Isukrsta i spasit ćeš se“ — trebamo li iz toga zaključiti da Pavao ovdje govori o Isusu? (Djela apostolska 16:31, Daničić-Karadžić). Ne, ne trebamo. Marginalna bilješka uz Rimljanima 10:13 upućuje na Joela 2:32 u Hebrejskim spisima. Provjeriš li je, vidjet ćeš da je Pavao doista citirao riječi Joela u svome pismu Rimljanima; a ono što je Joel rekao u originalnom hebrejskom glasi: „Svi što prizivaju ime Jahvino spašeni će biti“ (Joel 3:5, prijevod izdavačke kuće Stvarnost). Dakle, Pavao je ovdje mislio da trebamo prizvati ime Jehovino.

 

[vorki]

Odobravanje primjene oružja
--------------------------------------------------
Katolički je povjesničar Edward Ingram Watkin napisao: “Ovo je bolno priznanje, ali ne možemo u interesu lažnog morala ili neiskrene lojalnosti opovrći ili zanemariti povijesnu činjenicu da su biskupi dosljedno podupirali svaki rat koji je vodila njihova zemlja. Zapravo ne znam ni jedan slučaj u kojemu je nacionalna hijerarhija neki rat osudila kao nepravedan. (...) Kakva god da je službena teorija, u praksi su katolički biskupi u ratno doba slijedili načelo: ‘Moja je zemlja uvijek u pravu’” (Morals and Missiles, uredio Charles Thompson, London, 1959, stranica 57 i 58).

Mat. 26:52, JB: “Kaže mu tada Isus: ‘Vrati mač na njegovo mjesto jer svi koji se mača laćaju od mača i ginu.’”

 

[STAJIC]

нема проблема, пријатељу...


и још да додам: због свега горе наведеног, апостол Павле каже да је Исус Христос једини посредник између Бога и људи, јер се у Њему поново сусрећу божанско и људско пошто је Исус Христос и Бог и човек у исто време тј. Богочовек

Eto nam temelja zajednickog verovanja-Isus Hrist!

 

[Dе Sisti]

Eto nam temelja zajednickog verovanja-Isus Hrist!

с обзиром Ко је у питању, темељ је врло ЈАК!

 

[vorki]

U potrazi za istinom
--------------------------------------

La Digue, koji se nalazi u otočnoj skupini Sejšela u Indijskom oceanu, vrlo je malen otok. Na njemu živi samo oko dvije tisuće stanovnika, što znači da ima otprilike 500 kućanstava. No tamo se dešavaju ohrabrujuće stvari. Freddy, koji se rodio i odrastao na otoku Mahéu, nakon što se preselio na La Digue naučio je stvari koje su iz temelja promijenile njegov život. Odgajan je kao katolik, a kad je imao 18 godina upisao se u školu za svećenike. Mislio je da će tamo učiti o Bibliji te je uporno tražio jedan primjerak, ali su mu umjesto toga rekli da uči crkvene predaje. Potpuno razočaran, napustio je školu nakon samo nekoliko tjedana i započeo vlastitu potragu za Bogom. Nabavio je Bibliju i razgovarao o njoj sa svakim tko je to želio. Međutim, njegov način života nije bio tako čestit kao njegove namjere. Upleo se u nemoral, zloupotrebu droge, opijanje i bavio se borilačkim vještinama. Kasnije, kad je živio na otoku La Digueu, došao je u kontakt s misionarima Jehovinih svjedoka. Uskoro je s njim započet biblijski studij, koji se vodio ponekad dva ili tri puta tjedno. Kad je saznao Božje ime, zbilja je bio ganut i sljedećeg je dana izjavio: ”Kako je samo dobro znati kome se moliš i razgovarati s nekim tko ti više nije stranac. Čitavu sam se noć molio koristeći Božje ime i prvi sam put stvarno osjetio da me sluša.“ Jednog je dana rekao: ”Poznajem jednog mladića koji je vrlo zainteresiran. Znam da nemate vremena da biste proučavali s njim. Možda bih ja mogao proučavati s njim, budući da sam dosad već mnogo naučio.“ Misionar ga je potaknuo da najprije razmisli o svom vlastitom odnosu s Bogom. Dva dana kasnije, Freddy je rekao: ”Shvaćam da biti Svjedok za Jehovu ne znači samo poznavati što on savjetuje nego i primjenjivati to u svom životu. Jasno mi je da ne mogu zastupati Jehovu pred drugima. Kako mogu propovijedati drugim ljudima ako moj obiteljski život nije onakav kakav bi trebao biti?“ Zbog toga se razdvojio od žene s kojom je živio nevjenčano dok nisu mogli ozakoniti svoju vezu. Sljedećeg su se mjeseca vjenčali. Kad je napravio i daljnje promjene, Freddy je bio sretan što konačno ima prednost ići u službu propovijedanja. Sada je kršten.

Ivan 17:17 - Posveti ih istinom! Tvoja je riječ istina.

 

[kennedy_bakircioglu]

Vorki brate - udavi ga sa copypaste
zadnjih 500 postova su ti cisto prepisivanje
kazi nesto svojim rijecima slobodno

 

[vorki]

Je li neispravno koristiti Božje ime?
------------------------------------------------------------
U IZVORNOM tekstu hebrejskih knjiga Biblije, koje se često nazivaju “Stari zavjet”, Božje se ime javlja gotovo 7 000 puta u obliku יהוה (čita se zdesna nalijevo). Drugim riječima, pisano je s četiri hebrejska slova jod, he, vau, he, koja se obično transliteriraju s JHVH, ili JHWH. Među Židovima u staro doba pojavilo se praznovjerno mišljenje da je neispravno koristiti Božje ime. Zato su ga prestali izgovarati, a u pisanim tekstovima počeli su ga zamjenjivati drugim izrazima. Međutim, u mnogim Biblijama to je ime prevedeno s “Jahve” odnosno “Jehova”. Jedan takav prijevod je i katolička Jeruzalemska Biblija. Prema tom prijevodu, kad je Mojsije pitao Boga što da kaže Izraelcima ako ga pitaju tko ga je poslao, on je odgovorio: “Kaži Izraelcima ovako: ‘Jahve, Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama.’ To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena” (2. Mojsijeva 3:15). Isus je pokazao kako gleda na korištenje Božjeg imena kad je u molitvi rekao: “Njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati.” A u molitvi koja se obično naziva Očenaš rekao je: “Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje!” (Ivan 17:26; Matej 6:9; JB). Zato bi nekoga moglo iznenaditi ono što je papa Benedikt XVI u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Isus iz Nazareta napisao o korištenju Božjeg imena: “Bilo je posve ispravno što se u Izraelu nije izgovarala ova Božja autodefinicija, sadržana u riječi JHWH, što nije spuštena na razinu neke vrste imena idola. I stoga nije ispravno što se u novim prijevodima Biblije ovo za Izrael uvijek tajanstveno i neizrecivo ime piše kao bilo koje drugo ime” (Verbum, Split, 2007, stranica 155). Ako je sam Jehova rekao: “To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena”, ima li itko pravo tvrditi suprotno?

 

[vorki]

Vorki brate - udavi ga sa copypaste
zadnjih 500 postova su ti cisto prepisivanje
kazi nesto svojim rijecima slobodno

Slobodno pitaj što te zanima.

Isus je rekao svojim učenicim a da propovjedaju dobru vijest o Božjem kraljevstvu i istini, a ja to sa svojim pisanjem upravo činim.

Krist je rekao, da Božju riječ slušaju oni koji su privučeni od Boga.

Ivan 8:47 - Tko je od Boga, sluša što Bog govori. Zato vi ne slušate, jer niste od Boga.”

 

[STAJIC]

Je li neispravno koristiti Božje ime?
Zato bi nekoga moglo iznenaditi ono što je papa Benedikt XVI u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Isus iz Nazareta napisao o korištenju Božjeg imena: “Bilo je posve ispravno što se u Izraelu nije izgovarala ova Božja autodefinicija, sadržana u riječi JHWH, što nije spuštena na razinu neke vrste imena idola. I stoga nije ispravno što se u novim prijevodima Biblije ovo za Izrael uvijek tajanstveno i neizrecivo ime piše kao bilo koje drugo ime” (Verbum, Split, 2007, stranica 155). Ako je sam Jehova rekao: “To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena”, ima li itko pravo tvrditi suprotno?

Nije čudo zato što je Benediktova bliska rođaka Jehovin Svedok i kad su ga novinari zamolili da prokomentariše ovu činjenicu nakon inauguracije, odgovorio je :"Svi koji se smatramo Hriscanima trebali bismo da propovedamo od kuce do kuce!"

 

[kennedy_bakircioglu]

hvala
evo za pocetak ovi stihovi :
" Ako bi htio prinijeti Jahvi ptice kao žrtvu paljenicu, neka onda prinese grlicu ili golubića. Neka ga svećenik prinese k žrtveniku i, zavrnuvši mu vratom, otkine glavu i na žrtveniku sažeže. Zatim neka mu krv iscijedi žrtveniku sa strane. Neka ga raspori duž obaju krila, ali neka ih ne rastavlja. Onda neka ga svećenik na žrtveniku sažeže na drvima što su na vatri. To je žrtva paljenica, žrtva paljena Jahvi na ugodan miris."
Lev 1,15
da li je ovo neka metafora ?

 

[vorki]

hvala
evo za pocetak ovi stihovi :
" Ako bi htio prinijeti Jahvi ptice kao žrtvu paljenicu, neka onda prinese grlicu ili golubića. Neka ga svećenik prinese k žrtveniku i, zavrnuvši mu vratom, otkine glavu i na žrtveniku sažeže. Zatim neka mu krv iscijedi žrtveniku sa strane. Neka ga raspori duž obaju krila, ali neka ih ne rastavlja. Onda neka ga svećenik na žrtveniku sažeže na drvima što su na vatri. To je žrtva paljenica, žrtva paljena Jahvi na ugodan miris."
Lev 1,15
da li je ovo neka metafora ?

Što misliš, kakvo ima značenje to žrtvovanje, i zašto se upravo na ovaj način to radi ?

 

[vorki]

Zašto je žrtva potrebna?
--------------------------------------------
Kad je Adam sagriješio, on je to učinio namjerno. To što je uzeo i pojeo plod s drveta znanja dobra i zla bio je hotimičan čin neposlušnosti. Kazna za taj čin neposlušnosti bila je smrt, jer je Bog jasno rekao: ”U koji dan okusiš s njega, umrijećeš“. Adam i Eva su na koncu primili plaću za grijeh — umrli su. No što je s Adamovim potomcima? Budući da su od Adama naslijedili grijeh i nesavršenost, oni su jednako kao i prvi ljudski par podložni otuđenosti od Boga, beznađu i smrti . Međutim, Jehova nije samo Bog pravde i moći već i ljubavi — odnosno prvenstveno ljubavi . On stoga preuzima inicijativu kako bi nadoknadio ono što je izgubljeno. Nakon što Biblija kaže da je ”plaća koju daje grijeh (...) smrt“, nastavlja ovako: ”A dar koji daje Bog je vječni život preko Krista Isusa, našeg Gospodina“. Jehova Bog je na koncu osigurao taj dar tako što je dao nešto što je nadoknadilo gubitak koji je uslijedio zbog Adamovog prijestupa. Na hebrejskom je riječ kaphár isprva vjerojatno značila ”pokriti“ ili možda ”obrisati“, a prevodi se i s ”okajanje“. Drugim riječima, Jehova je pružio odgovarajuće sredstvo za pokrivanje grijeha naslijeđenog od Adama i izbrisao je štetu koja je uslijedila kako bi osobe koje ispunjavaju preduvjete za taj dar mogle biti oslobođene osude grijeha i smrti . Na nadu u oslobođenje od ropstva grijehu i smrti ukazano je odmah nakon što je prvi ljudski par sagriješio. Izgovarajući osudu Sotoni, kojeg je predstavljala zmija, Jehova je rekao: ”Mećem neprijateljstvo između tebe i žene i između sjemena tvojega i sjemena njezina; ono će ti na glavu stajati a ti ćeš ga u petu ujedati“. Izricanjem te proročanske izjave pojavio se tračak nade za sve koji će vjerovati tom obećanju. Međutim, da bi došlo do tog oslobođenja, treba platiti cijenu. Obećano Sjeme neće samo doći i uništiti Sotonu; Sjeme mora biti ujedeno u petu, što znači da mora umrijeti, ali ne zauvijek. Adam i Eva nesumnjivo su mnogo razmišljali o identitetu obećanog Sjemena. Kad je Eva rodila Kaina, svog prvog sina, rekla je: ”Dobih čovjeka od Jehove. Je li možda mislila da će njen sin biti to Sjeme? Bez obzira na to što je mislila, i Kain i njegova žrtva donijeli su razočaranje. S druge strane, njegov brat Abel vjerovao je u Božje obećanje i bio je potaknut prinijeti nešto od prvina svog stada kao žrtvu Jehovi. O tome čitamo: ”Vjerom je Abel prinio Bogu žrtvu veće vrijednosti nego Kain, i putem te vjere dobio je svjedočanstvo da je pravedan“. Abelova vjera nije bila samo vjera u Boga općenito, kakvu je vjerojatno imao i Kain. Abel je vjerovao da će Božje obećanje o Sjemenu omogućiti spasenje vjernim osobama. Nije mu bilo otkriveno kako će se to odigrati, ali Abel je na temelju Božjeg obećanja znao da će netko morati biti ujeden u petu. Da, on je, po svemu sudeći, zaključio da će se morati proliti krv — što je i osnovna zamisao žrtve. Abel je Izvoru života prinio dar koji se sastojao od života i krvi, vjerojatno da bi pokazao koliko gorljivo želi i očekuje da se ostvari Jehovino obećanje. Taj je izraz vjere Abelovu žrtvu učinio ugodnom Jehovi, a u malom je simbolizirao bit žrtve — ona je sredstvo putem kojeg grešni ljudi mogu pristupiti Bogu kako bi zadobili njegovu naklonost. Duboko značenje žrtve na upečatljiv je način bilo razjašnjeno kad je Jehova zapovjedio Abrahamu da svog sina Izaka prinese kao žrtvu paljenicu. Iako ta žrtva nije doslovno prinesena, poslužila je kao predslika onog što će sam Jehova na koncu učiniti — prinijeti svog jedinorođenog Sina kao najveću žrtvu ikad danu da bi ispunio svoju volju u vezi s čovječanstvom. Jehova je putem žrtava i prinosa koje je propisivao Mojsijev zakon dao proročanske predslike kako bi svoj izabrani narod naučio što moraju činiti da bi primili oprost za svoje grijehe i da bi ojačao njihovu nadu u spasenje.

 

[vorki]

Žrtve prihvatljive Jehovi
-----------------------------------------
”Svaki se prvosvećenik postavlja da prinosi i darove i žrtve“, kaže apostol Pavao. Zapazi da Pavao prinose prvosvećenika drevnog Izraela dijeli na dvije vrste, naime na ”darove“ i ”žrtve“, odnosno ”žrtve za grijehe“. Ljudi općenito daju darove kako bi izrazili privrženost i cijenjenje te da bi razvili prijateljstvo, pridobili nečiju naklonost ili odobravanje. Slično tome, mnoge prinose propisane Zakonom može se smatrati ’darovima‘ Bogu kako bi se dobilo njegovo odobravanje i naklonost. Prestupanje Zakona zahtijevalo je naknadu, a da bi se nadoknadilo štetu, prinosilo se ”žrtve za grijehe“. Pentateuh, naročito 2, 3. i 4. Mojsijeva, sadržava široki spektar informacija o različitim vrstama žrtava i prinosa. Iako nam je možda pravi izazov usvajati sve te detalje i pamtiti ih, neke ključne misli o različitim vrstama žrtava zaslužuju da im posvetimo pažnju. Možemo primijetiti da se u 3. Mojsijevoj, od 1. do 7. poglavlja, pojedinačno opisuje pet glavnih vrsta žrtava — žrtva paljenica, žitni prinos, zahvalna žrtva, žrtva za grijeh i žrtva za prijestup — iako se neke od njih zapravo prinosilo zajedno. Primjećujemo i to da se te žrtve dva puta opisuje u tim poglavljima, ali s različitim ciljem: prvi put se u 3. Mojsijevoj 1:2–6:7 detaljno navodi što se trebalo prinijeti na oltar, a drugi put se u 3. Mojsijevoj 6:8–7:36 ukazuje na dijelove koje je trebalo odvojiti za svećenike i dijelove koji su pripadali osobi koja je prinijela žrtvu. Zatim se u 28. i 29. poglavlju 4. Mojsijeve navodi opis koji bismo mogli nazvati detaljnim vremenskim rasporedom jer se navodi što se trebalo prinositi svakog dana, tjedna, mjeseca i na godišnje praznike. Među žrtvama koje se prinosilo dobrovoljno kao darove ili zato da bi se moglo pristupiti Bogu kako bi se steklo njegovu naklonost bile su žrtve paljenice, žitni prinosi i zajedničke žrtve. Neki izučavatelji smatraju da hebrejski izraz za ”žrtvu paljenicu“ znači ”žrtva uzdizanja“ ili ”žrtva koja se uzdiže“. To je značenje prikladno jer se u slučaju žrtve paljenice ubijenu životinju spaljivalo na oltaru, a ugodan miomiris dizao se uvis prema Bogu. Žrtva paljenica posebna je po tome što se životinju, nakon što se njenom krvlju poškropio oltar, u cijelosti prinosilo Bogu. Svećenici bi ’zapalili sve to na oltaru, kao žrtvu paljenicu, žrtvu ognjenu na ugodni miris Jehovi‘. Žitni prinos opisan je u 2. poglavlju 3. Mojsijeve. Bio je to dobrovoljni prinos koji se sastojao od kvalitetnog brašna, koje se obično navlažilo uljem, a dodavao se i tamjan. ”Neka svećenik uzme toga brašna punu šaku i ulja i sav kâd [”tamjan“, St], i neka to zapali svećenik na oltaru za spomen njezin; to je žrtva ognjena na ugodni miris Jehovi“. Tamjan je bio jedan od sastojaka svetog kâda koji je gorio na kadionom oltaru u tabernakulu i hramu . Očito je kralj David to imao na umu kad je rekao: ”Nek izađe molitva moja kao kâd pred lice tvoje, dizanje ruku mojih kao [”žitni“, NS] prinos večernji“. Još jedna dobrovoljna žrtva bila je zahvalna žrtva, ili žrtva zajedništva, opisana u 3. poglavlju 3. Mojsijeve. Njen se naziv može prevesti i kao ”žrtva prinosâ za mir“. Na hebrejskom riječ ”mir“ znači puno više nego samo odsustvo rata ili nemira. ”Ona u Bibliji ima to značenje, ali označava i mirno stanje ili odnos s Bogom, blagostanje, radost i sreću“, piše u knjizi Studies in the Mosaic Institutions (Studije Mojsijevih zakona). Prema tome, zahvalne žrtve nisu se prinosile zato da bi se osigurao mir s Bogom, da bi ga se takoreći zadovoljilo, već da bi se izrazila zahvalnost za blagoslovljeno stanje mira s Bogom koje su uživale osobe koje je on priznao ili da bi se proslavilo to stanje. Nakon što bi se krv i salo prinijeli Jehovi, žrtvu bi pojeli svećenici i oni koji su je prinijeli. Tako su na divan, simboličan način osoba koja je prinosila žrtvu, svećenici i Jehova Bog zajedno jeli, pokazujući da među njima vlada mir. U žrtve koje se prinosilo tražeći oproštenje grijehâ ili okajanje za prijestupe protiv Zakona spadale su žrtva za grijeh i žrtva za prijestup. Iako se i te žrtve trebalo spaliti na oltaru, one su se razlikovale od žrtve paljenice po tome što se nije cijelu životinju prinosilo Bogu, već samo salo i neke njene dijelove. Ostatak životinje spaljivalo se izvan logora ili su ga u nekim slučajevima jeli svećenici. Ta razlika ima svoje značenje. Žrtvu paljenicu prinosilo se kao dar Bogu da bi mu se moglo pristupiti, pa je se u cijelosti prinosilo isključivo njemu. Zanimljivo je da se prije žrtve paljenice obično prinosila žrtva za grijeh ili žrtva za prijestup, što je ukazivalo na to da je potrebno oproštenje grijeha da bi dar nekog grešnika bio prihvatljiv Bogu. Žrtva za grijeh prihvaćala se samo za nenamjeran grijeh protiv Zakona, grijeh počinjen zbog slabosti tijela. ”Ako tko zgriješi nehotice i učini što god što je Jehova zabranio da se ne čini“, tada je grešnik trebao prinijeti žrtvu za grijeh u skladu sa svojim statusom, odnosno položajem, u društvu. S druge strane, nepokajnički grešnici bili su pogubljeni; za njih nisu vrijedile žrtve. Značenje i svrha žrtve za prijestup objašnjeni su u 5. i 6. poglavlju 3. Mojsijeve. Možda je neka osoba nenamjerno sagriješila. Pa ipak, možda je svojim prijestupom povrijedila prava svog bližnjeg ili Jehove Boga, pa je snosila krivnju koju je trebalo otkloniti ili ispraviti. Spominje se nekoliko vrsta grijeha. Neki su grijesi bili osobni (5:2-6), neki protiv ’stvari posvećenih Jehovi‘ (5:14-16), dok su neki grijesi, iako nisu bili učinjeni sasvim nesvjesno, počinjeni zbog neispravnih želja ili tjelesne slabosti (6:1-3). Osim priznavanja tih grijeha, grešnik je trebao nadoknaditi štetu tamo gdje je to bilo moguće i zatim Jehovi prinijeti žrtvu za prijestup.

 

[Caliburn]

Budući da se Isusa često zove „Gospodin“ — a u jednom citatu čak stoji: „Vjeruj Gospodina Isukrsta i spasit ćeš se“ — trebamo li iz toga zaključiti da Pavao ovdje govori o Isusu? (Djela apostolska 16:31, Daničić-Karadžić).

Navedeno nije iz prevoda Daničić - Karadžić.

Dela apostolska [16:31], Daničić - Karadžić
A oni rekoše: Veruj Gospoda Isusa Hrista i spašćeš se ti i sav dom tvoj.

Ne, ne trebamo. Marginalna bilješka uz Rimljanima 10:13 upućuje na Joela 2:32 u Hebrejskim spisima. Provjeriš li je, vidjet ćeš da je Pavao doista citirao riječi Joela u svome pismu Rimljanima; a ono što je Joel rekao u originalnom hebrejskom glasi: „Svi što prizivaju ime Jahvino spašeni će biti“ (Joel 3:5, prijevod izdavačke kuće Stvarnost). Dakle, Pavao je ovdje mislio da trebamo prizvati ime Jehovino.

Opet greška:

Joel [3:5], Daničić - Karadžić
Jer uzeste srebro moje i zlato moje, i najlepše zaklade moje unesoste u svoje crkve.

 

[kennedy_bakircioglu]

hvala
evo za pocetak ovi stihovi :
" Ako bi htio prinijeti Jahvi ptice kao žrtvu paljenicu, neka onda prinese grlicu ili golubića. Neka ga svećenik prinese k žrtveniku i, zavrnuvši mu vratom, otkine glavu i na žrtveniku sažeže. Zatim neka mu krv iscijedi žrtveniku sa strane. Neka ga raspori duž obaju krila, ali neka ih ne rastavlja. Onda neka ga svećenik na žrtveniku sažeže na drvima što su na vatri. To je žrtva paljenica, žrtva paljena Jahvi na ugodan miris."
Lev 1,15
da li je ovo neka metafora ?

Što misliš, kakvo ima značenje to žrtvovanje, i zašto se upravo na ovaj način to radi ?

ne znam

 

[vorki]

Navedeno nije iz prevoda Daničić - Karadžić.







Opet greška:

Nije greška, jer postoji STARI prevod Daničić-Karađić, i REVIDIRANI prevod Daničić-Karađić.

 

[vorki]

ne znam

Pa pročitaj postove 3063 i 3064 pa ćeš saznati.

 

[vorki]

Širenje istine u Paragvaju i Urugvaju
-------------------------------------------------------------

U Paragvaju je jedna pionirka ostavila knjigu Spoznaja ženi koja je pokazala izvjestan interes, ali je odmah promijenila temu kad joj je bio ponuđen biblijski studij. Nakon nekog vremena rekla je pionirki da se ono što joj je pokazano iz Biblije ne slaže s njezinim vjerovanjima i da zato ne želi da je Svjedokinja više posjećuje. Međutim, mjesecima kasnije kada ju je pionirka posjetila s posebnim izdanjem Probudite se!, žena se ponašala kao da je strpljivo čekala da se sestra vrati. Objasnila je da je pročitala knjigu Spoznaja, da je knjiga divna te da ona proučava Bibliju sa svoje tri susjede, na temelju onoga što je naučila u 16. poglavlju knjige. Kada je naša sestra ponovno došla sa svojim mužem, žena je čekala. No, umjesto da studij održe u njezinoj kući, žena ih je odvela u kuću svoje susjede koja je bila prisutna prilikom ranijih posjeta. S tom su susjedom otišli do kuće druge susjede, a zatim je njih petero otišlo do treće kuće, gdje je jedna gospođa također čekala na biblijski studij. Svi oni dobro napreduju.

Dok je svjedočila od kuće do kuće, jedna pionirka u Urugvaju pozvonila je na vrata gdje je otvorila jedna djevojčica. Njeni roditelji nisu bili kod kuće, pa je sestra svjedočila djevojčici i ona je pokazala pravi interes. Na kraju je Svjedokinja djevojčici ponudila redoviti biblijski studij, ali joj je rekla da prvo pita svoje roditelje za dozvolu. Kakva je bila reakcija roditelja? Na veliko iznenađenje objaviteljice, majka je rekla da je sasvim u redu da ona proučava Bibliju s njenom kćerkicom, ali je upitala bi li i ostatak obitelji mogao učestvovati. Naravno da bi! Tako se sada redoviti biblijski studij vodi s četiri člana ove obitelji — sve zato što je djevojčici bilo dano svjedočanstvo.

Djela apostolska 1:8 ...- nego ćete primiti snagu kad sveti duh dođe na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.”

 

[Caliburn]

Nije greška, jer postoji STARI prevod Daničić-Karađić, i REVIDIRANI prevod Daničić-Karađić.

I u kom piše "Gospodina Isukrsta"?

 

[vorki]

I u kom piše "Gospodina Isukrsta"?

Djela apostolska 16:31 - Oni će mu: "Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se - ti i dom tvoj!"( Stvarnost-Katolički prevod ).

Djela apostolska 16:31 - Oni mu odgovoriše: ` Vjeruj u Gospodina Isusa i bit ćeš spašen, ti i tvoja kuća. `( Tomislav Dretar prevod ).

Djela apostolska 16:31 - A ovi rekoše: Veruj u Gospoda Isusa, i spašćeš se ti i dom tvoj. ( Dimitrije Stefanović prevod ).

Djela apostolska 16:31 - A oni rekoše: Veruj Gospoda Isusa Hrista i spašćeš se ti i sav dom tvoj. ( Daničić-Karađić stari prevod ).

Kao što vidiš, RIJEČ Gospod ili Gospodin je u ISTOM značenju.

Tamo gdje piše GOSPOD, ti prevodi potiču sa istočnih, Pravoslavnih prevoda, a gdje piše GOSPODIN, to je sa zapadnog Katoličkog područja.

 

[vorki]

“Jehova” (hebrejski: יהוה, JHVH)
-------------------------------------------------------
Božje osobno ime — “Jehova” (hebrejski: יהוה, JHVH) — prvi se put spominje u 1Mo 2:4. Božje je ime zapravo glagol, i to uzročni nesvršeni oblik hebrejskoga glagola הוה (havah, “postati”). Stoga Božje ime znači “onaj koji čini da postane”. Ono prikazuje Jehovu kao onoga tko neprestano radi na ispunjavanju svojih obećanja i tko uvijek ostvaruje svoje naume. Time što uklanjaju ili prikrivaju njegovo jedinstveno ime, suvremeni prevoditelji nanose najveću uvredu Bogu, Autoru Svetoga pisma. Njegovo se ime u hebrejskom tekstu pojavljuje 6 828 puta, i to u obliku tetragrama (četveroslovlja) יהוה (JHVH). Prevoditelji Novi svijet prevoda kažu : Koristeći ime “Jehova”, strogo smo se držali izvornog teksta i nismo se povodili za običajem zamjene Božjeg imena, odnosno tetragrama, titulama kao što su “Gospod”, “Gospodin”, “Bog” ili slično. Iako većina bibličara daje prednost obliku “Jahve”, činjenica je da se točan izgovor Božjeg imena danas ne može utvrditi. Zato nisu svi stručnjaci suglasni s tvrdnjom da oblik “Jahve” predstavlja izvorni izgovor. Činjenica je da je Bog u Bibliji na preko 6000 mjesta sačuvao svoje ime u obliku JHVH, ali nije sačuvao izgovor tog imena kako ga je Mojsije čuo na gori Sinaju (2Mo 20:2). Mi smo se odlučili za oblik “Jehova” zato što su mnogi od naših čitatelja na njega navikli. A oblik “Jehova” u hrvatskom jeziku prisutan je najmanje od sredine 19. stoljeća, kad je Ivan Matija Škarić, rimokatolički bibličar i prevoditelj, preveo Bibliju i pritom koristio ime “Jehova” u svom prijevodu “Starog zavjeta”, a čak i na nekim mjestima u “Novom zavjetu” gdje se javljaju starozavjetni citati koji sadrže Božje ime.

Ime “Jehova” pojavljuje se 6 973 puta u tekstu hebrejskog dijela Biblije (“Starom zavjetu”) u prijevodu Novi svijet. Zapravo, tetragram se u hebrejskom tekstu pojavljuje 6 828 puta, u što spadaju i tri mjesta na kojima je on sastavni dio nekog drugog imena (1Mo 22:14; 2Mo 17:15; Su 6:24) te šest mjesta u naslovima psalama (7; 18 [tri puta]; 36; 102). Tetragram smo preveli oblikom “Jehova” na svih 6 828 mjesta, osim u Su 19:18 gdje je umjesto Božjeg imena upotrijebljena zamjenica “svojoj”. Osim toga, na temelju teksta Septuaginte (prijevoda Sedamdesetorice) vratili smo tetragram u 5Mo 30:16; 2Sa 15:20 i 2Lje 3:1. Božje smo ime vratili i u Iza 34:16 te u Za 6:8, gdje umjesto zamjenice u prvom licu jednine “moj” treba stajati ime “Jehova”. Ime je vraćeno na još 141 mjesto gdje su soferi zamijenili Božje ime izrazima Adonaj ili Elohim. Skraćeni oblik imena “Jehova” je “Jah”. U prijevodu Novi svijet upotrijebljen je na sva 54 mjesta gdje se u izvornim jezicima javlja bilo kao zasebna riječ bilo u sklopu neke složenice. Jedna od tih složenica je i izraz “Hvalite Jaha!” koji je na hrvatskom poznatiji kao “Aleluja!”, što je zapravo pohrvaćeni oblik hebrejskog izraza Halelujah odnosno grčkog Hallelouiá (Psalam 104:35; Otkrivenje 19:1). Kako ne bismo prekoračili granice prevođenja i zašli u područje tumačenja Biblije, Božje smo ime u grčkom dijelu Biblije (“Novom zavjetu”) prevodili vrlo oprezno, uvijek na osnovi temeljite analize hebrejskih biblijskih knjiga. Potvrdu za svoj prijevod tražili smo u dostupnim hebrejskim prijevodima grčkih biblijskih knjiga. Tetragram pisan hebrejskim slovima (יהוה) nalazio se kako u hebrejskom tekstu tako i u grčkoj Septuaginti. Dakle, bez obzira na to jesu li Isus i njegovi učenici čitali biblijske knjige na hebrejskom ili na grčkom, susretali su se s Božjim imenom. Kad je Isus u sinagogi u Nazaretu ustao, uzeo knjigu Izaije i pročitao 61:1, 2, gdje se javlja tetragram, on je izgovarao Božje ime. To je bilo u skladu s njegovom odlukom da objavi Jehovino ime, kao što se vidi iz njegove molitve Ocu: “Objavio sam tvoje ime ljudima koje si mi dao iz svijeta. (...) Obznanio sam im tvoje ime i obznanjivat ću ga” (Iv 17:6, 26). U svom prijevodu grčkih biblijskih knjiga Božje smo ime preveli 237 puta. Za svako od tih 237 mjesta gdje je Božje ime vraćeno u tekst potvrdu pruža više hebrejskih prijevoda.

 

[Сале]

@vorki

nisi mi pojasnio ovo, mozda si prevideo http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=9797122&postcount=3014

 

[yaakob]

Djela apostolska 16:31 - Oni će mu: "Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se - ti i dom tvoj!"( Stvarnost-Katolički prevod ).

Djela apostolska 16:31 - Oni mu odgovoriše: ` Vjeruj u Gospodina Isusa i bit ćeš spašen, ti i tvoja kuća. `( Tomislav Dretar prevod ).

Djela apostolska 16:31 - A ovi rekoše: Veruj u Gospoda Isusa, i spašćeš se ti i dom tvoj. ( Dimitrije Stefanović prevod ).

Djela apostolska 16:31 - A oni rekoše: Veruj Gospoda Isusa Hrista i spašćeš se ti i sav dom tvoj. ( Daničić-Karađić stari prevod ).

Kao što vidiš, RIJEČ Gospod ili Gospodin je u ISTOM značenju.

Tamo gdje piše GOSPOD, ti prevodi potiču sa istočnih, Pravoslavnih prevoda, a gdje piše GOSPODIN, to je sa zapadnog Katoličkog područja.

za ovo RESPEKT

 

[Dе Sisti]

I u kom piše "Gospodina Isukrsta"?

Калибурн, дозволи да те тумачим:


човек је није хтео да укаже на необичност реч "Господин" колико на чудноватост појаве речи "Исукрст" у преводу Вука Караџића?

Је ли тако, Калибурн?