Raspad porodice

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Realno, kondom i pravo na abortus jesu porazili broj novorodjene dece (barem za sada), bez obzira kako to zvucalo. A demokratija se u Srbiji pojavila bas u to vreme kondoma i prava na abortus.

Dakle kriv je kondom kao što rekoh, i neželjene trudnoće su bile i ostale rešenje za belu kugu? Divno.
Nemam izraz za to koliko mi je nenormalno reći kako je pravo na abortus smanjilo broj novorođene dece, čak i da je tačno u bilo kom značajnom procentu. Zato što smo neželjeni, zato smo ovakvi, očigledno. I biramo ovakve vođe.
 
Dakle kriv je kondom kao što rekoh, i neželjene trudnoće su bile i ostale rešenje za belu kugu? Divno.
Nemam izraz za to koliko mi je nenormalno reći kako je pravo na abortus smanjilo broj novorođene dece, čak i da je tačno u bilo kom značajnom procentu. Zato što smo neželjeni, zato smo ovakvi, očigledno. I biramo ovakve vođe.

Definiši šta je za tebe neželjena trudnoća?
 
Mislim da zaista nije apstraktan pojam u pitanju i da postoji samo jedna definicija neželjene trudnoće. Ne pričamo o poeziji.

Ja sam pisala za ovaj konkretno primer i za ono na šta sam odgovarala.

Naravno da trudnoća u braku može biti neželjena. Neplanirana. Neželjena. Nismo psi pa da se kotimo jer moramo. Logično je da ih je najviše u braku jer odraslim, venčanim ljudima seks niko ne brani.
 
Деца одрастају и одлазе, губе се лепота и новац, губе се пријатељи, понекад се неко тешко разболи, а муж и жена треба да остану пар и после свега тога.
Звучаће контрадикторно, али ја и даље непоколебљиво верујем да у брак треба улазити искључиво из велике, истинске љубави (не због трудноће, не због оног осећаја да је време, не због тога што се неко заситио живота са родитељима, не због тога што су му досадиле чари забављања, не због дуге везе и страха да неће наићи неко бољи, не због новца, чак не ни због толико извиканог материнског инстинкта), а опет улазити у све то свесно. За мене, љубав не искључује разум, јер подразумева да се једна особа толико заволи, да не можемо никог другог замислити уместо ње поред нас, да га волимо истовремено из крајње себичних и тотално несебичних разлога.
Наравно да тренутно на глобалном нивоу више одговара да се разори породица, сломиш прут тек кад га издвојиш из гомиле.
Живи се у време индивидуализма, зато нас са свих страна бомбардују са овом популарном психологијом да смо себи најбитнији, да верујемо да смо бољи од других, а коме се не свиђамо, широко му поље, а да се не запитамо да ли је у нама проблем.
Памтим како нам је професорка на предавању из културологије рекла да живимо у времену када се не дозвољава стицање искуства: имамо све доступне информације како да будемо савршени на првом састанку, како да се не љубимо ко кретени (чак и када је први пољубац у животу), како да будемо порно љубавници, како да се понашамо на разговору за посао...не дозвољавају се грешке, јер забога, па имаш Интернет, имаш кабловску, гледај како други то раде, ако већ не знаш!
А ми смо и даље тако несавршени, иако би требало да знамо све!
Можда немам права да причам о овој теми, јер нисам у браку, али описујем неке појаве које видим око себе и неке своје сумње које сам имала током везе која је прилично дуга и ускоро треба (божездравља!) да се настави браком. Није да током тог времена нисам пожелела неког другог и питала се како би било са њим, није да нисам имала велика разочарења, није да сам сваки пут уживала у пољупцу и била врхунски узбуђена (врло ретко, али се дешавало када су ме мучиле друге ствари), није да није било свађа и пребацивања, али ја и даље имам онај осећај да се радујем кад га видим, да ме узбуђује његов глас, да се понекад помислим да бих умрла истог трена да му се нешто деси и да сам стопостотно сигурна да могу да изговорим оно: никада никог као тебе!
Знам да се и даље много потресам када мушкарци гледају млађе девојке и отворено понижавају тиме своје супруге или када жене понижавају своје мужеве пред другима како су неспособни, јер не зарађују довољно! Не тиче ме се, али ја волим да око себе гледам неку слогу и поштовање, бар у породици, ако све остало пуца!
Питам се у ком то тренутку су они престали да се воле и да ли су се уопште волели, како предупредити све то да се не распадне.
 
Naravno da trudnoća u braku može biti neželjena. Neplanirana. Neželjena. Nismo psi pa da se kotimo jer moramo. Logično je da ih je najviše u braku jer odraslim, venčanim ljudima seks niko ne brani.

Zar onda ti odrasli i pametni ljudi ne bi trebali znati i kako se zaštiti od neželjene trudnoće? Zašto uopšte neko stupa u brak ako nije spreman za ma koju vrstu odgovornosti? I ko se zalaže za neograničenu kotnju?
 
Zar onda ti odrasli i pametni ljudi ne bi trebali znati i kako se zaštiti od neželjene trudnoće? Zašto uopšte neko stupa u brak ako nije spreman za ma koju vrstu odgovornosti? I ko se zalaže za neograničenu kotnju?
Opet bih ti skrenula pažnju na post od koga je sve počelo. "Ranije". Ako ćemo danas i polaziti od toga da je kontracepcija nepogrešiva (a nije), da su ljudska bića savršeno odgovorna i znaju šta rade u svakom trenutku (a ne znaju, i ko sam ja da upirem prstom kad znam da se sutra i meni može desiti iako pazim), čemu izražavanje žalosti za okončavanjem trudnoće u vreme kada je kontracepcija bila sasvim nepouzdana? Već u vreme mojih roditelja spirala je bila vrlo diskutabilna zaštita.
Danas pilule imaju kontraefekte a kondom je, ako ništa drugo - skup. Kontracepcija dolazi uz cenu koja je u braku ponekad prevelika. Drugo je pričati iz ugla slobodnog momka koji navata nešto subotom uveče, npr...

Ako bračni par ima dvoje dece i ne želi više (da ne počinjem sa mogućim razlozima); desi im se neplanirana trudnoća, da li treba da zadrže dete iz razloga što su u braku?
 
Uz priču o sebičnosti koja se razvija na drugoj temi, ali jako sličnoj ovoj... koju je možda nepotrebno dalje uzburkavati, iz ugla deteta jednu stvar znam 100% i uopšte ne dozvoljavam opciju da grešim :mrgreen:

To što je neko postao roditelj ne oslobađa ga obaveze da sopstveni, lični život održava pod kontrolom, da sebe učini srećnim. I to, posredno, doprinosi sreći njegove dece, više od patika, više od ekskurzije, više od požrtvovanosti pa i od reči razumevanja i ljubavi. Ako su te reči upućene detetu pod presijom da je dete na prvom mestu (a na prvom mestu bi, za srećan život, trebala biti porodica kao takva, ne samo dete, ne samo drugo dete, već čovek lično, partner i deca podjednako), ako je osoba isfrustrirana svojom posvećenošću i nedostatkom vremena, ličnih zadovoljstava i opuštanja, čak i ako deluju zaista iskreno - ne daju odgovarajući rezultat. Kao kada raspravljate sa drugom ko će da pojede poslednju bombonu, pa bi svako da je ustupi onom preko puta. Na kraju je niko ne pojede.

Istina je da onaj koji je doneo zadovoljstvo ima svoj udeo nesebičnosti; i dete mora da nauči da bude nesebično i da pusti roditelje da se odmore, da odu negde bez njega, da ga "zanemare" tu i tamo (i to na redovnoj osnovi). Jedna od najvećih grešaka koju sam primetila međ' "požrtvovanim" roditeljima je ta što se nasmeju i kupe detetu stvar koju možda i ne žele toliko, znajući da nema ništa od njihovog (već spomenutog) para cipela, a koji im treba više nego njima. Ako je dete vaspitano kako treba, osećaće se loše i tu su roditelji zaista sebični. I dete ima pravo da bude nesebično, da ugodi svojim roditeljima, da ih pusti da ugode sebi. Zanemarivanjem tog prava deteta čini mu se velika nepravda.

Sad se nadovezah na post pšenice i odlutah od teme al ***.
 
Сад ме инспириса, Лексо, да кажем још коју. :)

Делује да скоро не може да се искорени, али је у ствари врло погубно када родитељи саветују своје дете да нипошто нешто не дозволи у свом браку, да реагује одмах да не заврши као они. Или оно резигнирано кад кажу: "Ех, све је то лепо у почетку, тако је и нама било...".
Грозно је то да се уче потомци да одмах имају неки гард према особи која треба да им буде највећи ослонац. Старији себи не признају грешку, већ ето то је тако нормално.. Ма, није! То је себично! Тако се трује омладина због сопствених промашаја у животу!
 
A normalno, možda i oni pogreše/oslone se na pogrešnog. Odnos prema partneru u porodici je stavljen u strašno mračnu senku i ne znam da li je to do našeg podneblja ili je neki globalni trend. Finansijska i vremenska sebičnost prema deci je postala toliko veliki zločin da se i razvodi pravdaju isticanjem čuvene: "tako je najbolje za decu". Taj jedan čin koji je očigledno odraz iskrivljenih odnosa, zatim želje pojedinca da vrati svoj život u svoje ruke. I najmanje ima veze sa decom, ali ko to još sme da kaže?! I, da se vratimo na temu :) izbor broja dece u porodici se vodi sličnom politikom: rodili smo drugo da prvo ne bude samo (šiomigađura); nismo rodili drugo da bi prvo imalo sve što poželi u životu (blagi bože)...

Moje školske koje su se udale (malo njih, zaista) su skoro sve razvedene. Ali prvo što su uradile u braku jesu deca. Ne mogu da se ne zapitam šta se to toliko loše dešava sa parovima u poslednje vreme... dok se svi pitaju gde su deca :eek: a deca su sa svojim samohranim majkama, gde bi bila..... malo ko još brine za to šta se zaista dešava sa samom porodicom. Zašto se odnos njih dvoje toliko iskrivio...? I, najzad, kakva je to sredina za decu.
 
Сад ме инспириса, Лексо, да кажем још коју. :)

Делује да скоро не може да се искорени, али је у ствари врло погубно када родитељи саветују своје дете да нипошто нешто не дозволи у свом браку, да реагује одмах да не заврши као они. Или оно резигнирано кад кажу: "Ех, све је то лепо у почетку, тако је и нама било...".
Грозно је то да се уче потомци да одмах имају неки гард према особи која треба да им буде највећи ослонац. Старији себи не признају грешку, већ ето то је тако нормално.. Ма, није! То је себично! Тако се трује омладина због сопствених промашаја у животу!

Ja znam da sve sreca i nesreca u braku u najvecem broju slucajeva vuce korjene iz primarne porodice iz koje smo potekli, npr. vjerujem da su se moji roditelji za 30 + godina sigurno posvadjali ali je cinjenica da mi (djeca) ih nikad nismo culi da se svadjaju ili nedaj Boze prisustvovali tome tako da i sada i ja kada imam "problema" sve resim sa svojim suprugom ali bez mnogo buke i uznemiravanje djeteta. drugo finansije... od djece netreba kriti koliko para ima u kuci znaci ima toliko i sad cemo to podjeliti sta kome treba i koliko je sta bitno, netreba od djece praviti debile nisu oni bas tako nedokazani. I jedni stvar koju su me naucili da je jako bitno da VOLIM osobu za koju cu se udati sve drugo je nebitno, i stvarno kad sam se udala za mog supruga materijalno nismo imali skoro nista ali smo imali ljubav i razumjevanje i za kratko vreme smo stekli dosta toga...
 
I ja opet napominjem: manjak slobodnog vremena uzrokuje viši nivo stresa, a da ne pričamo o životu na ivici egzistencije koji ne ostavlja prostora za opuštanje.
Deca jesu radost i sreća, ali i ogromna odgovornost. A roditelj je konstantno frustriran ako ne može da priušti detetu bezbrižno detinjstvo.

Mm i ja smo morali da odlučimo da li ćemo poslati starije dete u školu u prirodi ili će ići sa nama na more. Nije to egzistencijalno pitanje, ali stvara nezadovoljstvo u nama jer moramo da uskratimo detetu nešto što su nama naši roditelji mogli da priušte. Ako rodim još jedno dete, neće niko ići nikad ni na more ni na odmor.
A to nije sebično, to je nešto na šta imaju pravo i roditelji i deca. Da ne pričam koliko je bitno za zdravlje deteta.

Kako li je tek roditeljima koji nemaju deci da kupe nove patike za školu ili da im daju za užinu?
Nije to raspad porodice, to je raspad celog sistema.
 
Opet bih ti skrenula pažnju na post od koga je sve počelo. "Ranije". Ako ćemo danas i polaziti od toga da je kontracepcija nepogrešiva (a nije), da su ljudska bića savršeno odgovorna i znaju šta rade u svakom trenutku (a ne znaju, i ko sam ja da upirem prstom kad znam da se sutra i meni može desiti iako pazim), čemu izražavanje žalosti za okončavanjem trudnoće u vreme kada je kontracepcija bila sasvim nepouzdana? Već u vreme mojih roditelja spirala je bila vrlo diskutabilna zaštita.
Danas pilule imaju kontraefekte a kondom je, ako ništa drugo - skup. Kontracepcija dolazi uz cenu koja je u braku ponekad prevelika. Drugo je pričati iz ugla slobodnog momka koji navata nešto subotom uveče, npr...

Ako bračni par ima dvoje dece i ne želi više (da ne počinjem sa mogućim razlozima); desi im se neplanirana trudnoća, da li treba da zadrže dete iz razloga što su u braku?

Rekla si dete. Sta je sa pravom na zivot?
 
Ja sam veliki pobornik prava na abortus. Nije tema za - da ulazim u razloge.
"Zadržati dete" je fraza koja se generalno koristi, nema potrebe da me hvataš u verbalne zamke.
Pošto ti, pretpostavljam, nisi, zanimalo me je da li to brak treba da pravi razliku u odlučivanju, kad je abortus u pitanju, i zašto? Zašto je nevenčanima "dozvoljeniji"?
 
Ja sam veliki pobornik prava na abortus. Nije tema za - da ulazim u razloge.
"Zadržati dete" je fraza koja se generalno koristi, nema potrebe da me hvataš u verbalne zamke.
Pošto ti, pretpostavljam, nisi, zanimalo me je da li to brak treba da pravi razliku u odlučivanju, kad je abortus u pitanju, i zašto? Zašto je nevenčanima "dozvoljeniji"?

pitanje dali treba dozvoliti abortus ili ne je jako tesko i komplikovano i tu bi se dalo naci hiljadu razloga za i protiv ali ima jedna cinjenica nasi doktori su toliko navikli na to da sam i u prvoj i u drugoj trudnoci na prvom pregledu dobila pitanje "hocemo li zadrzati ovu bebu?" mogu reci da su kod mene bile obije zeljene trudnoce i kad ti neko postavi takvo pitanje posebno u tom stanju zna itekako da uvredi covjeka, isto tako na pitanje "broj abortusa?" kad sam reka 0, samo me ja zacudjeno pogledala, zamisli prvo djete rodila u 30-toj a pre toga nisam ubila ni jedno, cak je bila u fazonu jesi li sigurna, kao da je to stvar koju neko moze uraditi bez mog znanja. A licno poznajem zenu koja je pre braka imala nekoliko abortusa a sada nemogu imati djece i sad im drzava placa da se lece i svi ih sazaljevaju a kad je trebalo da razmislja tad je bilo pa lako cemo ako se zakaci nece se roditi a sada kad zeli djete......
 
Država plaća lečenje neplodnosti? :o
Nisam to znala. Eto, bar nešto da rade korisno. Negde sam čitala da se silne hiljade evra daju za veštačku oplodnju.

Elem, mene to pitanje zaista ne bi dirnulo. Ne zbog teme o abortusu nego zato što na doktore uvek gledam kao na - doktore. Moraju da te pitaju za broj prethodnih abortusa da bi znali na čemu su. Kad ideš na pregled kod ginekologa prvi put, pita te za nevinost, i to je intimno pitanje ali neophodno.....
A sad, ako se iščuđavala što nisi imala nijedan do sad, onda je u pitanju kreten, isto kao što bi se kreten iščuđavao kad mu dođe devojka od 16 godina na pregled i otkrije da je trudna..... profesionalac valjda treba to i da ostane.
 
Država plaća lečenje neplodnosti? :o
Nisam to znala. Eto, bar nešto da rade korisno. Negde sam čitala da se silne hiljade evra daju za veštačku oplodnju.

Elem, mene to pitanje zaista ne bi dirnulo. Ne zbog teme o abortusu nego zato što na doktore uvek gledam kao na - doktore. Moraju da te pitaju za broj prethodnih abortusa da bi znali na čemu su. Kad ideš na pregled kod ginekologa prvi put, pita te za nevinost, i to je intimno pitanje ali neophodno.....
A sad, ako se iščuđavala što nisi imala nijedan do sad, onda je u pitanju kreten, isto kao što bi se kreten iščuđavao kad mu dođe devojka od 16 godina na pregled i otkrije da je trudna..... profesionalac valjda treba to i da ostane.

pa na to sam i mislila sada su programu vjestacke oplodnje a uzrok tome su abortusi ( jer je pre toga provjereno mogla da ostane u drugom stanju) sa suprugom sve ok
a nije mene iznemadilo pitanje da li sam imala abortuse, to je normalno nego njen stav, jesam li sigurna zbog mojih godna, maltene sam se morala pravdati sto eto nisam ....
 
Dakle kriv je kondom kao što rekoh, i neželjene trudnoće su bile i ostale rešenje za belu kugu? Divno.
Nemam izraz za to koliko mi je nenormalno reći kako je pravo na abortus smanjilo broj novorođene dece, čak i da je tačno u bilo kom značajnom procentu. Zato što smo neželjeni, zato smo ovakvi, očigledno. I biramo ovakve vođe.

Ispada da je tako. Ali ima nešto tu i pozitivno. Ako smo neželjeni, kao što si napisala, pozitivno je da nas je sve manje neželjenih (po principu smanjivanja broja dece). Što znači da je sve više željene dece. Barem u ukupnom procentu populacije.
 
Деца одрастају и одлазе, губе се лепота и новац, губе се пријатељи, понекад се неко тешко разболи, а муж и жена треба да остану пар и после свега тога.
Звучаће контрадикторно, али ја и даље непоколебљиво верујем да у брак треба улазити искључиво из велике, истинске љубави (не због трудноће, не због оног осећаја да је време, не због тога што се неко заситио живота са родитељима, не због тога што су му досадиле чари забављања, не због дуге везе и страха да неће наићи неко бољи, не због новца, чак не ни због толико извиканог материнског инстинкта), а опет улазити у све то свесно. За мене, љубав не искључује разум, јер подразумева да се једна особа толико заволи, да не можемо никог другог замислити уместо ње поред нас, да га волимо истовремено из крајње себичних и тотално несебичних разлога.
Наравно да тренутно на глобалном нивоу више одговара да се разори породица, сломиш прут тек кад га издвојиш из гомиле.
Живи се у време индивидуализма, зато нас са свих страна бомбардују са овом популарном психологијом да смо себи најбитнији, да верујемо да смо бољи од других, а коме се не свиђамо, широко му поље, а да се не запитамо да ли је у нама проблем.
Памтим како нам је професорка на предавању из културологије рекла да живимо у времену када се не дозвољава стицање искуства: имамо све доступне информације како да будемо савршени на првом састанку, како да се не љубимо ко кретени (чак и када је први пољубац у животу), како да будемо порно љубавници, како да се понашамо на разговору за посао...не дозвољавају се грешке, јер забога, па имаш Интернет, имаш кабловску, гледај како други то раде, ако већ не знаш!
А ми смо и даље тако несавршени, иако би требало да знамо све!
Можда немам права да причам о овој теми, јер нисам у браку, али описујем неке појаве које видим око себе и неке своје сумње које сам имала током везе која је прилично дуга и ускоро треба (божездравља!) да се настави браком. Није да током тог времена нисам пожелела неког другог и питала се како би било са њим, није да нисам имала велика разочарења, није да сам сваки пут уживала у пољупцу и била врхунски узбуђена (врло ретко, али се дешавало када су ме мучиле друге ствари), није да није било свађа и пребацивања, али ја и даље имам онај осећај да се радујем кад га видим, да ме узбуђује његов глас, да се понекад помислим да бих умрла истог трена да му се нешто деси и да сам стопостотно сигурна да могу да изговорим оно: никада никог као тебе!
Знам да се и даље много потресам када мушкарци гледају млађе девојке и отворено понижавају тиме своје супруге или када жене понижавају своје мужеве пред другима како су неспособни, јер не зарађују довољно! Не тиче ме се, али ја волим да око себе гледам неку слогу и поштовање, бар у породици, ако све остало пуца!
Питам се у ком то тренутку су они престали да се воле и да ли су се уопште волели, како предупредити све то да се не распадне.

Boldovano je sve tačno, ali ne treba biti isključiv u tom pogledu. Nekada situacija nalaže suprotno, pa treba i razmišljati o suprotnom.
 
A normalno, možda i oni pogreše/oslone se na pogrešnog. Odnos prema partneru u porodici je stavljen u strašno mračnu senku i ne znam da li je to do našeg podneblja ili je neki globalni trend. Finansijska i vremenska sebičnost prema deci je postala toliko veliki zločin da se i razvodi pravdaju isticanjem čuvene: "tako je najbolje za decu". Taj jedan čin koji je očigledno odraz iskrivljenih odnosa, zatim želje pojedinca da vrati svoj život u svoje ruke. I najmanje ima veze sa decom, ali ko to još sme da kaže?! I, da se vratimo na temu :) izbor broja dece u porodici se vodi sličnom politikom: rodili smo drugo da prvo ne bude samo (šiomigađura); nismo rodili drugo da bi prvo imalo sve što poželi u životu (blagi bože)...

Moje školske koje su se udale (malo njih, zaista) su skoro sve razvedene. Ali prvo što su uradile u braku jesu deca. Ne mogu da se ne zapitam šta se to toliko loše dešava sa parovima u poslednje vreme... dok se svi pitaju gde su deca :eek: a deca su sa svojim samohranim majkama, gde bi bila..... malo ko još brine za to šta se zaista dešava sa samom porodicom. Zašto se odnos njih dvoje toliko iskrivio...? I, najzad, kakva je to sredina za decu.

Danas se sve isto dešava kao i pre 100 do 200 godina u Srbiji. Jedino su drugačije metode kojima se ljudi bore protiv gluposti i, naravno, mogućnost izbora (ali ne uvek). Na primer, žene od pre 150 godina bi se razvodile kao i danas, ali to nije bilo moguće iz raznoraznih razloga...
Ne znam zašto se čudiš ponašanju današnjih roditelja kada su to oni isti od pre, na primer, tri generacije, samo im je okruženje drugačije. Kultura ponašanja je ono što se prenosi sa kolena na koleno i to se ne može lako promeniti.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top