PSIHIJATRIJA: psihoterapija, panika, fobije, depresije, psihološke igre, itd.

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Vrati se par strana unazad, ili nesto vise, o snovima je vec pisano na ovoj temi. Preporucujem knjigu Nastovica "Psihologija snova i njihovo tumacenje". Sanjamo svako vece, samo je pitanje da li se secamo. Snovi su mali telegrami iz nesvesnog. Neki su simbolicni, neki nose poruke kolektivnog nesvesnog, neki su arhetipski....O svemu - najbolje u pomenutoj knjizi. I da - snovi se koriste u psihoterapiji i psihoanalizi kao veoma vredno orudje za rad.
 
Evo jednog pitanja, ne znam da li je za ovu forum grupu, ali mi se ucinilo da bi ipak moglo biti.
Tice se psihickog (a delimicno i fizickog) zlostavljanja u porodici.
Interesuje me sta mislite - da li se u ovom slucaju radi o zlostavljanju?
U pitanju je naravno moj slucaj. Problem je u tome sto ne mogu da se suprotstavim bratu. Ako pokusam da tako nesto uradim moj otac ce postati jako agresivan prema meni i psihicki a cesto i fizicki (kroz vikanje, pretnje i zabranu kretanja). Majka radi skoro istu stvar. Ona ide na to da me potpuno me izoluje od ostatka zajednice (tipa baba, deda, bilo ko da se tu nadje) kroz kritikovanje mog ponasanja prema ocu i prema bratu, prica da sam socijalno nepodobna, svadjalica, da me niko zbog toga nece trpeti, da je trebalo da cutim itd. Sve ovo najmanje prica meni mnogo vise ljudima oko mene, kao da zeli da opravda postupke oca i brata. Ima utisak da su mi vezane ruke. Prinudjena da slusam sve sto moj brat zeli, hoce, trazi itd, sto je meni potpuno bezveze. Da li je jedino resenje da se iselim? To ce se desiti kad/tad? (imam 26 god, radim) Ali sta da uradim, kako da se postavim?
 
Mislim da zna. Samo trazi 'dozvolu' i potvrdu onoga sto treba da uradi. E pa Milice - imas i potvrdu i dozvolu: preuzmi odgovornost za svoj zivot, odseli se.

Shaddow: mi zapravo ne znamo nista o ovoj porodici sem onoga sto nam je Milica navela, a to je njena percepcija stvarnhosti; mi ne znamo ni da li je ona u pravu niti d ali je njena porodica u pravu kad kaze da je svadjalica i socijalno nepodobna: mi ne znamo ama bas nista. Sem njene percepcije stvarnosti. Ali ako je ta percepcija stvarnosti takva za nju - bez obzira d ali je to realna slika stvarnosti ili njen dozivljaj stvarnosti - onda ona mora da izadje iz takve stvarnosti. A ima dovoljno godina i mogucnosti da ode makar i negde u podstanare i iznajmljenu sobu ako je stvarnost ispunjena tolikim zlostavljanjem. I to je zaista sve sto mozemo reci na osnovu podataka koje nam je dala. A bez da od nje ishitreno pravimo zrtvu.
 
Izvini sto se mesam, ali ne mislis li da ce 'svako pitanje u buducnosti' zavrsavati onako kako ti odlucis da zavrsava? Ipak se radi o TVOM zivotu, o TVOJIM odnosima zrele odrasle osobe sa drugim odraslim osobama, i o TVOJIM odlukama kako ce ti odnosi i vidjenja biti uredjeni. I uostalom, za zamisliti je se da li uopste imaju svrhu i smisao vidjenja, odnosi i komunikacija u kojima se ti uvek i svakako osecas kao necija - ZRTVA?

Bices zrtva dokle god zelis da budes zrtva; niko te ne moze naterati da budes zrtva necijeg zlostavljanja (u tvojoj situaciji) ukoliko ti to neces i ne dozvolis. Razmisli malo o sopstvenim odgovornostima za svoj zivot, svoje odnose i svoje reakcije u tim odnosima. Kako sad stvari stoje postavljene, ti zivis zivot deteta od 10 godina, koje se moze poslati u sobu ako ne ispunjava socijalne norme lepog ponasanja, ili u drugoj varijanti deteta koje jedino zna i moze da u svom nemocnom, nezrelom decijem besu zalupi vratima svoje sobe i tako se izoluje od strasnog, zlostavljajuceg i nepravednog spoljnjeg sveta odraslih. Ni jedna ni druga varijanta nije ni zdrava ni prirodna kada se ima 26 godina, mozda je pravi nacin da to razrtesis odlazak na neku psihoterapiju i rad na sebi.
 
sada sam čitala ranije postove i primetila da WW (valjda ona) kaže da se fobije ne leče kod psihologa. elem, ja imam fobiju od insekata i išla sam kod psihologa, i on je rekao da je ta fobija baš jaka kod mene. nije me uputio kod psihijatra već je rekao da on može da me nauči da prevaziđem svoju fobiju. radili smo nešto, nisam sigurna da li je bihejvioralna terapija, ali svodi se uglavnom na racionalizaciju straha i na postepeno izlaganje predmetu. e, zanima me da li je to dobro (dovoljno) i ako nije zašto? i šta bi trebalo umesto toga?
 
...prema americkom institutu za mentalno zdravlje oko 75% pacijenata sa specificnim fobijama mogu da prevazidju svoje strahove uz pomoc kognitivno bihejvoralne terapije (da naucis kojim ponasanjem da regulises svoje osecaje) - uz terapiju je nekad neophodno koristiti i lekove npr. antidepresivi da bi se smanjila mogucnost i intezitet panicnih napada - psihoterapija je kljucna
 
Nisam rekal da se ne lece kod psihologa, svakia cast svakome, rekla sam samo to da je fobija psihijatrijski entitet i da je po mom misljenju bolje da je leci lekar psihijatar koji moze po potrebi da pacijenta leci lekovima. Osim toga, kada ovde generalno govorim o fobijskim stanjima uvek prejudiciram dominantna fobijska stanja agorafobiju i panicni poremecaj, za koje zaista verujem da je neophodno da ih leci dobar psihijatar koji zna kako se to radi.

Ne sporim umece kognitivno-bihevioralnih psihologa u tretmanu fobija, ali ukoliko je neophodno ukljuciti lekove, psiholog to niti moze d aproceni niti je osposobljen da prepisuje dozira i vodi medikamentoznu terapiju.

Slazem se da je kognitivno bihevoralna terapija kljucna u lecenju fobijskih stanja, uz individualnu psihoterapijsku podrsku i medikamentozni tretman po potrebi, fobijska stanja se sasvim uspesno mogu resavati, zavisno od umeca psihijatra i energije i truda samog pacijenta.

Blpd_girl: radi se o kognitivno-bihevioralnom pristupu, da li je dobro viodeces sama kroz to da li ti je bolje, to zavisi od toga kolko je strucan tvoj psiholog kao i od toga kolko si ti spremna da radis na tome da ti bude dobro.
 
Jeste bolje, nije nestalo skroz.
To mi je vrlo poznato.Mislim da je dobro je što se ne miriš sa stanjem koje sada osećaš, jer to znači da ćeš se sigurno truditi da i to ''bolje'' poraviš. Možda je u pitanju vreme? Organizmu je potrebno vreme da se vrati u ''normalno'' stanje, naročito ako je problem nastao usled prekomernog stresa.
Mene je izluđivalo to stanje ''bolje, ali nije nestalo''....pod tim podrazumevam da mi je bukvalno stalno bila u podsvesti misao o mogućnosti napada. Sada mogu da kažem da je skoro ''nestalo skroz'' što znači da danima i ne pomislim na napad, onda mi u nekim momentima to prostruji kroz glavu, ali je to tako slabog inteziteta da je zanemarljivo.
 
Please help. Imam napade panike vec nekih mesec dana, isla sam kod lekara opste prakse, uradila nalaze krvi itd. ali nista mi nisu nasli pa sam ja skontala da se radi o panicnom poremecaju. Imam iznenadne napade straha- ucestale poslednjih dana, pracena snaznim simptomima a ne zelim da idem kod psihologa/psihijatra. Pijem bensedin od 5 mg ponekad uvece, kada se ne osecam dobro. Sta vi mislite da treba da radim? Zelim da budem zdravaaa, kao nekad. Prvi napad se desio tokom noci, i od tada se plasim da ce se opet ponoviti a da u mojoj blizini nece biti nikoga da mi pomogne i pozove Hitnu. Lakse napade mogu da kontrolisem bez alarmiranja okoline, sada kada znam u cemu se radi ali ja ne zelim da imam strahove i ne zelim da prozivljavam vise to stanje.Bojim se smrti, srcanog udara tokom napada...Pokusavam da se suocim sa strahovima i znam da mi nije nista ali napad je nepredvidiv. Bojim se guzvi, gusenja u guzvi itd. Inace imam puno obaveza i uspevam sve da obavim na vreme- mada me ovo sputava. Mislim da je panicni poremecaj nastao tako sto sam se pre par godina nasla u nekoj uzasnoj guzvi, kada je pocela tuca i ja sam se odvojila (tj.masa me je odvojila od drustva) ali tada mi se nista lose nije desilo ali zato sledeca situacija, pre godinu dana, bila je jako traumaticna za mene. Bila sam na koncertu u nekom parku i doslo je strasne tuce i neko je gurnuo nekog decka na mene i ja sam pala i slomila ruku. Jako sam se uplasila, mesec dana sam nosila gips i nisam izlazila sem na predavanja i u setnje. Od tada imam tripove da ce mi se nesto lose desiti svaki put kada izadjem na mesta gde je mnogo ljudi. Sta da radim, tj.kako da pomognem sebi??? Mislite li da su ovi dogadjaji prouzrokovali panicni poremecaj? Da li treba da odem kod psihologa? Desperate. Unapred hvala!
 
Postovana, operation failed, mogu Vam poslati clanak o nocnim panicnim napadima koji bi Vam bar malo razjasnio ovo sto Vam se desava. Svakako preporucujem odlazak kod nekog edukovanog psihoterapeuta/psihoterapeutkinje gde biste mogli da resite ovaj Vas problem.

Evo i nesto ukratko o panicnim poremecajima i panicnim napadima:

"Panični poremećaj predstavlja vrlo specifičnu vrstu poremećaja u čijoj osnovi leži osećanje straha. Najčešće se javlja naglo i neočekivano, mada se kod velikog broja pacijenata registruje kraći ili duži premorbidni period (od nekoliko nedelja pa do nekoliko godina) u kome se javljaju različiti simptomi straha, predznaci budućeg paničnog poremećaja. Dakle, pacijenti i pre pojave paničnih napada ispoljavaju neprijatne simptome straha koji najčešće brzo prolaze ili ostaju nezapaženi. Najkarakterističniji fenomen paničnog poremećaja predstavlja panični napad.

Panični napad je kratkotrajno razdoblje u kojem se sa iznenadnim početkom javlja strah ili užas, često praćeni osećajem nadolazeće katastrofe. Napad se javlja bez nekog jasnog povoda, brzo se razvija i dostiže vrhunac za desetak minuta. Ovi napadi praćeni su brojnim telesnim simptomima i znacima straha, kao što su osećaj lupanja srca ili ubrzan puls, znojenje, drhtavica, osećaj nedostatka vazduha i gušenja, bolovi u grudima, mučnina ili želudačne tegobe, vrtoglavica, osećaj nestvarnosti ili odvojenosti od sebe samog, strah od gubitka kontrole ili ludila, strah od teške i opasne bolesti ili smrti. Naravno, nije neophodno prisustvo svih navedenih simptoma da bismo o jednom napadu govorili kao o paničnom napadu. Takođe, prilikom dijagnostikovanja neophodno je uzeti u obzir opšta zdravstvena stanja koja mogu imati simptome nalik na panični napad (poremećaji funkcije štitne žlezde, srčane smetnje, poremećaji centra za ravnotežu).

Panični napadi mogu se javljati u raznim anksioznim poremećajima (panični poremećaj, razne fobije, PTSS, akutni stresni poremećaj). Kod paničnih poremećaja karakteristično je da se panični napadi ponavljaju, odnosno javljaju se barem jednom mesečno i kod pacijenata izazivaju zabrinutost zbog mogućih posledica."

Srdacan pozdrav
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top