PSIHIJATRIJA: psihoterapija, panika, fobije, depresije, psihološke igre, itd.

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Nadjoh na drugoj temi da su nervozna creva problem za psihijatriju pa da pitam ovde. Elem problem pred svaki ispit-probudim se dva-tri sata pre nego sto treba da ustanem i krece buckanje po stomaku... Ne mogu da kazem da boli, ali kao da nesto struji u njemu, neki neprijatan osecaj od koga ne mogu da zaspim ponovo a obicno su mi tih par sati sna vazni jer lezem kasno noc pred ispit. Najcesce ne ustanem nego se sve nadam da cu nazad zaspati ali jos ni jednom mi nije uspelo i cesto se desava da ne mogu da izbacim iz glave raznorazne scene ispita, gradivo itd, koliko god da se trudim da skrenem misli. Inace to se desava i kad se nerviram zbog nekog ispita, kao i kad sam sigurna da znam ili kad se ne opterecujem (ima drugi rok). Na kraju dovodi do toga da na ispit idem totalno neispavana. Da li postoji neki lek za ovo?

Opusti se ,sve je to normalno,mada se s godinama ta trema i sve sto ona izaziva smanjuje.
Ja sam,na primer,svako jutro pred ispit povracala...tako mi je organizam reagovao na stres
 
Pozdrav.

Vec duze vreme imam problem sa sobom.U poslednje vreme primecujem da sam izgubio svoje misljenje u potpunom smislu.Vise ne vidim poentu bilo cega sto radim.Uvek mi se javi misao "zasto?" i potpuno se izgubim.Vise nisam siguran u sopstvene stavove,ne prepoznajem osecanja,potpuno sam izgubljen :/

Nadam se da je to samo privremeni period na koji cu se za par godina secati uz reci " koj sam retard bio tada".I sad se kajem sto sam uopste poceo da razmisljam u tom smeru,te sam sada potpuno izgubljen.
 
Znam se naći u ovakvoj situaciji (tj. dam se uvući) a dosta često čitam i na forumu:
Osoba se na nešto potuži. Javi se netko i ponudi komentar, savjet, svoje iskustvo.
Osoba odgovara s "da, ali..." i onda uslijedi razlog zašto ona to ne može, neće ili ne zna učiniti / promijeniti. Zatim se jave drugi ili pokušavaju je na neki drugi način ohrabriti, pomoći, savjetovati - probaj ovo, probaj ono, možda je ovo itd.
I onda opet uslijedi niz neću - ne znam - ne mogu - ne želim - mama mi ne da.

Npr. boli me to i to - idi doktoru - ne mogu, doktor mi je daleko - onda idi na hitnu - neću, na hitnoj će mi napraviti to i to, a to ne želim - dobro, onda uzmi tabletu protiv bolova pa sutra idi doktoru - ne želim piti tablete protiv bolova - nazovi svog doktora i pitaj što da radiš - neće mi sigurno ništa reći preko telefona, jao boli, užas itd.

Krug se nastavlja, jer svi uporno i dalje odgovaraju, a osoba se i dalje žali na problem i uporno izvještava o tome kako joj je teško, ali, pogađate - i dalje ne čini ništa i odbija svaku pomoć, savjet ili akciju.
Nakon određenog vremena neki od savjetodavaca se i naljute, na što osoba reagira stavom "jadna ja - oprostite što živim - nitko me ne razumije".

Kakva je to igra i što tko od nje dobiva? Što je najbolje učiniti ako se prepoznam, bilo kao jedna, bilo kao druga strana? Osim prekinuti komunikaciju.
 
Poslednja izmena:
Pozdrav svima, nedavno sam tokom googlanja naisla na termin scoliontophobia, odnosno school phobia i engleski i americki lekari prave razliku izmedju dece koja beze sa casova i izbegavaju skolu, ali ih to u sushtini mnogo ne zabrinjava (truants) i dece koja imaju fobiju od skole. Interesuje me kako stoje stvari u nasoj praksi, ja prvi put cujem za ovu fobiju? Da li je to jos jedan termin radi termina, ili zaista postoje deca kod koje postoje fobicne reakcije na odlazak u skolu. Ja sam tokom skolovanja zaista puno izbegavala skolu, tako da me ovo i licno interesuje, koliko sam samo namucila razredne staresine koji su mi stalno trazili opravdanja, opravdanja, opravdanja :rtfm: Mada, mene je grizla savest i dosta sam somatizovala probleme :rumenko: .
 
Hvala WW :) Meni je bilo interesantno upravo to sto sam se uklopila u simptome koji su opisani za ovu fobiju: u osnovnoj (i to nizim razredima, kao i kasnije) stalno sam imala misteriozne stomacne probleme, a kada bismo otisli u laboratoriju sve je bilo o.k. Plus bledilo, nesvestice tokom casa, glavobolje, mucnine, bol u plucima plus astma... I cak i danas ovako matora, kad imam neki kosmar, cesto se desava da je to u nekoj skolskoj zgradi :sad2: A nekad sanjam i da ponavljam razred koji sam ihahaaaaj odavno zavrsila?! :rotf: Najcrnje je sto studiram da jednog dana budem profesor :lol: Pretpostavljam da se i otpor tretira istom metodom kao i fobija? Veliki pozdrav :) :heart:
 
P.s. Ovo o cemu pricvate konkretno se zove "Drama trougao" (i o tome je pricano), na engleskom "drama triangle".

Hvala, samo to me i zanimalo, odnosno tko je tko i što time dobiva. Jedna strana očigledno ne traži pomoć već privlači pažnju (glumi žrtvu), a druga - to ću još potražiti u spomenutoj literaturi.
 
Pozdrav svima, treba mi savet (unapred se izvinjavam, sigurno je neko vec pitao, ali tema je ogromna): sta se radi sa depresivnom osobom, koja je bila lecena ranije (uzimala je desetak razlicitih lekova, u raznim periodima) a sada je sama prestala da uzima lekove, depresivna je (potpuno je izgubila interesovanje za svoj zivot, na poslu je sve sporija, veza joj se rasapada, nema snage ni kosu da opere) i nece da ode kod doktora?
Radi se o mojoj drugarici, i ne znam da li uopste ima smisla da je maltretiram telefonom i teram da ide da se "leci"... sama je u ovom gradu, decko je digao ruke od nje (kaze da ga je skroz iscrpela svojim stanjem), porodica joj nije tu... a ona uopste nema ni snagu niti oseca potrebu (bar mi se tako cini iz naseg razgovora) da se sama angazuje oko sebe...
 
Pozdrav svima, treba mi savet (unapred se izvinjavam, sigurno je neko vec pitao, ali tema je ogromna): sta se radi sa depresivnom osobom, koja je bila lecena ranije (uzimala je desetak razlicitih lekova, u raznim periodima) a sada je sama prestala da uzima lekove, depresivna je (potpuno je izgubila interesovanje za svoj zivot, na poslu je sve sporija, veza joj se rasapada, nema snage ni kosu da opere) i nece da ode kod doktora?
Radi se o mojoj drugarici, i ne znam da li uopste ima smisla da je maltretiram telefonom i teram da ide da se "leci"... sama je u ovom gradu, decko je digao ruke od nje (kaze da ga je skroz iscrpela svojim stanjem), porodica joj nije tu... a ona uopste nema ni snagu niti oseca potrebu (bar mi se tako cini iz naseg razgovora) da se sama angazuje oko sebe...
Prosto i jednostavno - ako imash snagu, volju i zhelju da joj pomognesh - uradi to. Ali da znash odma' da tje tu telefon biti od male pomotji.
 
Znaci, da je vucem kod lekara? Meni nije problem, nego je ona cela krhka, pa ne znam da li je u redu da je "maltretiram"... ali mislim da ce neko morati to da ucini. Hvala na savetu.
Pa netje se sama od sebe izlechiti! Ne bih da diskutujem o njenom problemu, nego ti nju lepo za ruku, pa pravac na psihijatriju, i to shto pre!
Pozdrav!
 
Hormonski uzrokovana depresija ili psihoza nakon porodjaja a u trajanju od oko par meseci nazivaju se postporodjajnom depresijom ili psihozom. Kao posebni entiteti ne moraju ostaviti nikakve posledice ako se adekvatno tretiraju, obicno prodju bez ikakvih posledica i na tome se zavrsi. Ukoliko p[ak porodjaj "otkaci" klinicku formu depresije ili psihoze, onda govorimo o necemu drugom. Ovi poremecaji obicno su ili vec postojali ranije ili zahtevaju dugotrajan tretman mesecima i godinama nakon samog porodjaja koji je mogao biti stresogeni okidac za iste.....
 
2002. godine je rodjena beba i od tada u naredne 2 godine otprilike bilo je 5-6 seksualnih odnosa. Zena je cesto odbijala muza pa je kao posledica vec poceo haos u odnosima muz zena i od tada (recimo od 2004) nema nikakvih seksualnih odnosa. Da li je moguce da je zena i dalje u postporodjajnoj depresiji? U stvari da li je uopste uzrok odbijanja ovoliko dugo postporodjajna depresija? Posle ovoliko godina? :think: Dete vec sad ima 6-7 godina.
 
Vec duze imam jedan problem, tacnije koji me muci vec jedno 6 mjeseci. Konstantno mi se slijeva slajm iz grla u usta i to konstantno moram izbacivati. Cak i kesice nosam za sobom da bih to izbacila, a o maramicama da i ne pricamo koliko ih trosim. Radila sam nalaze vadila krv, bris nosa, bris grla, slikala sinuse I SVE JE UREDU, svi nalzai su mi u granicama normale. Neznam ni ja sta sve dosad nisam ispila i nista mi nije pomoglo, znaci stalno mi je isto. Mene interesuje dali postoji mogucnost da je to na psihickoj bazi, sta ja znam. Neko mi je rekao da postoji i ta mogucnost.??????? Unaprijed hvala!!!!
 
2002. godine je rodjena beba i od tada u naredne 2 godine otprilike bilo je 5-6 seksualnih odnosa. Zena je cesto odbijala muza pa je kao posledica vec poceo haos u odnosima muz zena i od tada (recimo od 2004) nema nikakvih seksualnih odnosa. Da li je moguce da je zena i dalje u postporodjajnoj depresiji? U stvari da li je uopste uzrok odbijanja ovoliko dugo postporodjajna depresija? Posle ovoliko godina? :think: Dete vec sad ima 6-7 godina.

Ona jeste sigurno u depresiji samo je pitanje iz kojeg razloga. A da sam njen muž bio bi i ja i te kako.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top