Ni sa kim se više ne druži, sve su to bila duga prijateljstva više od 5-6 godina. Ne znam kada je počelo naše prijateljstvo otprilike pre 12-13 godina tada sam imala 8, a ona 10. Kao i dosta osoba u mom životu i nju sam idealizovala i dugo verovala u taj ideal. Dugo sam bila slepa, davala šanse i nisam odustajala od tog "prijateljstva", ali ne znaju ljudi da i ja imam granicu i kada tu granicu pređeš ja sam u stanju da te više nikad ni ne pogledam. Sa dečkom je 10 godina od svoje 13. i za nju samo on postoji. Njoj nije moralno što ja izađem sa nekim 2-3 puta, otkačim ga jer vidim da od toga neće biti ništa, nije su joj moralni izlasci i neće da ide sa nama, neće da se šminka i u životu se nikad nije našminkana a da nije neka svadba, kad smo se viđale, odemo na piće, kafu, ona uvek dođe apa drapa... Priče su samo o njenom dečku, kako ga voli cela familija i kako će za njega da se uda. Samo fakultet i dečko. Kad treba da se vidi sa nama ona mora da uči ili da se vidi sa njim. Sada više nema ni jednu drugaricu, ja sam joj bila poslednja, nisam je videla godinu dana, a živimo na km. Ne želim da zvučim osuđujuće, jer i dalje mislim da je ona dobra osoba, ali nas dve ne idemo zajedno. Koji je smisao takvog života, setila sam se sinoć nje i zapitala. Vući se sa jednim dečkom tako dugo, ne izlaziti, ne družiti se, ne šminkati se, sređivati se u svojim najboljim godinama. Meni to zvuči jako dosadno zbog toga, a i mnogih drugih stvari mi više ne treba uopšte da budemo u kontaktu