Whitechapel
Ističe se
- Poruka
- 2.497
"U Strelki, maloj trgovackoj postaji u sibirskom bespucu, ugledni sovjetski etnograf I. M. Suslov, razgovarao je s grupom od 60 Tunguza koji su se slagali u tome da je katastrofa 1908. ne samo uništila tajgu, ubijajuci životinje i spaljujuci njihove logore, nego je sa sobom nenadano “donijela i bolesti sobovima, narocito šugu, koja se nikada prije eksplozije nije pojavljivala”.
Pravac leta neidentificiranog nebeskog tijela i najvjerovatniju lokaciju eksplozije, procijenio je sredinom dvadesetih godina sovjetski znanstvenik A. V. Voznesenski, bivsi sef Meteoroloskog opservatorija u Irkutsku. Ovaj je znanstvenik prikupio podatke i zakljucio da su eksploziju vidjeli i culi ljudi iz oblasti cetiri puta vece od Britanije i shvatio da eksploziju nije izazvao samo jedan meteorit, nego vise njih, koji su “letjeli u istom pravcu, postepeno se lomeci”. Zakljucio je da ce buduci istrazivaci koji stignu na mjesto dogadaja naici na krater slican onome u Arizoni (SAD).
Rezultati istraživanja
Razmisljanja A. V. Voznesenskog pomogla su Kuliku da uvjeri sovjetsku Akademiju znanosti da odobri novu ekspediciju. Tako je u veljaci 1927. godine, zajedno sa svojim asistentom, krenuo transsibirskom zeljeznicom sve do Kanska, a zatim dalje na istok, sve do daleke stanice Tajset. Odatle je put nastavio u saonicama i stigao do sela Dvorec, na zamrznutoj rijeci Angari. Za sljedecih 14 dana stigao je do usamljenog naselja Vanavare, odakle je trebalo prodrijeti u sibirsko bespuce koje je prijetilo neizvjesnoscu i strahom.
Ali, prije nego sto je krenuo u pustosnu tajgu, koja je skrivala mnoge zamke Leonid A. Kulik je posjetio nekoliko starijih i ucenijih ljudi u Vanavareu, koji su mu ispricali da su kobnoga dana opazili na nebu “cilindricno tijelo”, koje je nestalo u trenutku eksplozije, a nekoliko trenutaka nakon toga, navodno je sunuo tako silan val jare da je sve pred sobom przila i pretvarala u ugljen.
Iako sovjetski znanstvenik nikada ranije nije cuo o toplotnom valu koji prati pad meteorita, pomislio je da je bilo uvjetovano velicinom tijela, a i zbog siline njegovog udara o tle. Kulik, dakako, nije bio u pravu, ali u to vrijeme nitko u svijetu nije raspolagao s toliko znanja da bi mogao objasniti sve fenomene koji prate pad meteorita na Zemlju.
Ali, sve to u tom trenutku i nije bilo vazno. Osmog su travnja Kulik i njegov asistent, u pratnji jednog seljaka i vodica Ilje Potapovica, krenuli iz Vanavare. Put ih je vodio dolinom rijeke Tunguska Podkamenaja, zatim su skrenuli udesno i izbili na jednu drugu sibirsku rijeku po imenu Makirta. Nju su zajedno sa tovarnim konjima presli 13. travnja i poslije dugog i napornog uspinjanja nasli su se na jednom od vrhova planine sahorma. Odatle je, prvi put u zivotu, sovjetski znanstvenik ugledao koji nikad nece zaboraviti - pustos koju je iza sebe ostavila tunguska katastrofa!
“Rezultati cak i povrsnih istrazivanja nadmasivali su sve price ocevidaca i moja najfantasticnija predvidanja” - zapisao je u svoj dnevnik strpljivi Leonid A. Kulik.
Pred ocima se zbunjenog znanstvenika odista pruzao nestvaran prizor: tisuce i tisuce stoljetnih stabala - borova, jela, breza, tisa, arisa...- lezalo je povaljano i iscupano iz samog korijena. Sva su debla lezala u smjeru sjeverozapada i djelovala su tako zastrasujuce da je jadini tunguski vodic dozivio sok i u suludom strahu pobjegao iz ekspedicije.
Obala rijeke Makirte bila je prekrivena oborenim stablima. Na jednom mjestu cijela suma gigantskih tisa starih vise od stotinu godina bila je sravnjena. Tamno i vlazno tlo bilo je prekriveno izvaljenim mrtvim deblima, podsjecajuci na tuzno sumsko groblje u kome je zivot vec odavno zamro.
U epicentru katastrofe
Sljedecih dana Kulik je stigao u neobicni predio gdje su, kao u kakvoj uzbudljivoj bajci, “rasla” mrtva stabla. “Bili su to”, kako je istrazivac zabiljezio u svoj dnevnik, “ociti dokazi sagorijevanja - odozgo!” Cak su i slomljena debla tih jos uvijek uspravnih stabala bila sprzena na cistini, ukazujuci na to da paljevina nije nastala od sumskog pozara, nego da je rezultat stravicnog bljeska fantasticne toplote, koja je sprzila i pougljenila sve -u jednom jedinom casu!
I dok su napredovali dublje u tajgu, znakovi kataklizme bili su sve ocitiji, a bilo je i sve vise dokaza da se eksplozija desila u zraku, a ne na tlu. Leonid Kulik je, naravno, pokusavao shvatiti dimenzije katastrofe i, koliko je to uopce bilo moguce - izvrsiti neku teoretsku rekonstrukciju dogadaja, pa je zakljucio da je paklenu jaru, ispod koje se sve topilo i pretvaralo u ugljen, morao prouzrokovati “topli, kompresirani zracni dzep” sto je u silnom letu, ispred sebe, proizveo divovski meteorit!
Dva dana kasnije, Kulik se popeo uz jednu od padina sibirske tajge. Nasao se na vrhu uzvisine poznate pod imenom Hladni greben. Odatle je imao pregled opustosenog krajolika desecima kilometara onaokolo. Prizor koji se ukazao Kulika je, kako ce kasnije zapisati, podsjecao na “vrata pakla u kojem su tajanstvene prirodne sile pokazale sve svoje unistavajuce moci”.
“Sve dokle je pogled sezao” - zapisao je Leonid A. Kulik - “vidjele su se ogromne tamne povrsine sprzene i sravnjene sume - stoljetno drvece iscupano iz korijenja i polozeno pod istim kutom, s garavim vrhovima okrenutim prema jugu ili jugoistoku.” Samo ponegdje, u dubodolinama, poput kakva rajskog prividenja, izbijala su zelena mlada stabla. Ocit dokaz da se u pakleni krajolik ponovo vraca zivot!
Desetak kilometara prema sjveru, pustos je postala jos upecatljivija:
“Jos ne mogu razluciti i srediti moje kaoticne impresije”, zapisuje sovjetski istrazivac. ”S nase visoke osmatracnice, okrenute prema sjeveru, nije se mogao vidjeti nikakav znak sume, jer je sve to bila prava pustos. Covjek odista ima neugodan osjecaj kada vidi divovsko drvece povaljano, smrvljeno i izlomljeno u najsitnije grancice...”
Zbog toga sto su u strahu od “nebeskih sila” i ostali vodici na Hladnom grebenu napusti ekspediciju, Kulik se morao vratiti u Vanavaru kako bi angazirao nove vodice. Tako je izgubio dosta vremena i tek 20. svibnja ponovo se nasao u oblasti koju je unistila tunguska katastrofa. Ovoga puta, Kulik je bio cvrsto odlucan da odvede ekspediciju do samog mjesta gdje je, kako je vjerovao, meteorit udario u zemljino tlo!
Nakon desetak dana mucnog i napornog probijanja kroz ogoljeni, spaljeni i tesko prohodni pejzaz, Kulik je izbio u dolinu rijeke urgima, gdje je podigao prvi logor. Ispred njih, na sjeveru, iza surih i nepristupacnih grebena i ogoljelih brda, po prici tunguskih vodica, lezala je nepregledna Juzna mocvara u koju je pao meteorit. Vjerovalo se, takoder, da u njoj lezi ogromni krater na cijem dnu pociva ono za cim su tragali.
Ali, nije bilo tako. Nije bilo nikakva - kratera!
Zasto?
Obilazeci neobicne predjele oko Juzne mocvare, koju je Kulik nazvao Velikim kotlom, znanstvenik je zapazio da se unaokolo stoljetno drvece rusilo na gotovo sve strane svijeta!
“Ne moze biti nikakve sumnje” - zabiljezio je u dnevnik - “da sam napokon zaokruzio centar pada divovskog meteorita. Pa ipak, nigdje ne nalazim na krater izrovan pri padu meteorita!...”
Iduci dalje prema sjeveru, Kulik je bio zapanjen sto vidi uspravno, ogoljelo i sprzeno drvece. Ogoljela i bez kore, a granjem sprzenim poput kakvih kostura, mrtva i sablasna suma pruzala se miljama unaokolo. Iza uspravnog drveca, uskoro je nasao ono sto je trazio i zbog cega se uputio na ovako dug i naporan put - tresetiste u koje je, kako je vjerovao, pao meteorit.
“Tresetne mocvare ove regije su deformirane”- biljezi Kulik -”i citava oblast nosi pecat strasne katastrofe... vrsto tlo se unakolo dize u obliku gigantskih valova, prsten za prstenom - unedogled!...”
Meteoritskog kratera, o kojem je govorio Voznesenski, zacudo, nije bilo!
Pravac leta neidentificiranog nebeskog tijela i najvjerovatniju lokaciju eksplozije, procijenio je sredinom dvadesetih godina sovjetski znanstvenik A. V. Voznesenski, bivsi sef Meteoroloskog opservatorija u Irkutsku. Ovaj je znanstvenik prikupio podatke i zakljucio da su eksploziju vidjeli i culi ljudi iz oblasti cetiri puta vece od Britanije i shvatio da eksploziju nije izazvao samo jedan meteorit, nego vise njih, koji su “letjeli u istom pravcu, postepeno se lomeci”. Zakljucio je da ce buduci istrazivaci koji stignu na mjesto dogadaja naici na krater slican onome u Arizoni (SAD).
Rezultati istraživanja
Razmisljanja A. V. Voznesenskog pomogla su Kuliku da uvjeri sovjetsku Akademiju znanosti da odobri novu ekspediciju. Tako je u veljaci 1927. godine, zajedno sa svojim asistentom, krenuo transsibirskom zeljeznicom sve do Kanska, a zatim dalje na istok, sve do daleke stanice Tajset. Odatle je put nastavio u saonicama i stigao do sela Dvorec, na zamrznutoj rijeci Angari. Za sljedecih 14 dana stigao je do usamljenog naselja Vanavare, odakle je trebalo prodrijeti u sibirsko bespuce koje je prijetilo neizvjesnoscu i strahom.
Ali, prije nego sto je krenuo u pustosnu tajgu, koja je skrivala mnoge zamke Leonid A. Kulik je posjetio nekoliko starijih i ucenijih ljudi u Vanavareu, koji su mu ispricali da su kobnoga dana opazili na nebu “cilindricno tijelo”, koje je nestalo u trenutku eksplozije, a nekoliko trenutaka nakon toga, navodno je sunuo tako silan val jare da je sve pred sobom przila i pretvarala u ugljen.
Iako sovjetski znanstvenik nikada ranije nije cuo o toplotnom valu koji prati pad meteorita, pomislio je da je bilo uvjetovano velicinom tijela, a i zbog siline njegovog udara o tle. Kulik, dakako, nije bio u pravu, ali u to vrijeme nitko u svijetu nije raspolagao s toliko znanja da bi mogao objasniti sve fenomene koji prate pad meteorita na Zemlju.
Ali, sve to u tom trenutku i nije bilo vazno. Osmog su travnja Kulik i njegov asistent, u pratnji jednog seljaka i vodica Ilje Potapovica, krenuli iz Vanavare. Put ih je vodio dolinom rijeke Tunguska Podkamenaja, zatim su skrenuli udesno i izbili na jednu drugu sibirsku rijeku po imenu Makirta. Nju su zajedno sa tovarnim konjima presli 13. travnja i poslije dugog i napornog uspinjanja nasli su se na jednom od vrhova planine sahorma. Odatle je, prvi put u zivotu, sovjetski znanstvenik ugledao koji nikad nece zaboraviti - pustos koju je iza sebe ostavila tunguska katastrofa!
“Rezultati cak i povrsnih istrazivanja nadmasivali su sve price ocevidaca i moja najfantasticnija predvidanja” - zapisao je u svoj dnevnik strpljivi Leonid A. Kulik.
Pred ocima se zbunjenog znanstvenika odista pruzao nestvaran prizor: tisuce i tisuce stoljetnih stabala - borova, jela, breza, tisa, arisa...- lezalo je povaljano i iscupano iz samog korijena. Sva su debla lezala u smjeru sjeverozapada i djelovala su tako zastrasujuce da je jadini tunguski vodic dozivio sok i u suludom strahu pobjegao iz ekspedicije.
Obala rijeke Makirte bila je prekrivena oborenim stablima. Na jednom mjestu cijela suma gigantskih tisa starih vise od stotinu godina bila je sravnjena. Tamno i vlazno tlo bilo je prekriveno izvaljenim mrtvim deblima, podsjecajuci na tuzno sumsko groblje u kome je zivot vec odavno zamro.
U epicentru katastrofe
Sljedecih dana Kulik je stigao u neobicni predio gdje su, kao u kakvoj uzbudljivoj bajci, “rasla” mrtva stabla. “Bili su to”, kako je istrazivac zabiljezio u svoj dnevnik, “ociti dokazi sagorijevanja - odozgo!” Cak su i slomljena debla tih jos uvijek uspravnih stabala bila sprzena na cistini, ukazujuci na to da paljevina nije nastala od sumskog pozara, nego da je rezultat stravicnog bljeska fantasticne toplote, koja je sprzila i pougljenila sve -u jednom jedinom casu!
I dok su napredovali dublje u tajgu, znakovi kataklizme bili su sve ocitiji, a bilo je i sve vise dokaza da se eksplozija desila u zraku, a ne na tlu. Leonid Kulik je, naravno, pokusavao shvatiti dimenzije katastrofe i, koliko je to uopce bilo moguce - izvrsiti neku teoretsku rekonstrukciju dogadaja, pa je zakljucio da je paklenu jaru, ispod koje se sve topilo i pretvaralo u ugljen, morao prouzrokovati “topli, kompresirani zracni dzep” sto je u silnom letu, ispred sebe, proizveo divovski meteorit!
Dva dana kasnije, Kulik se popeo uz jednu od padina sibirske tajge. Nasao se na vrhu uzvisine poznate pod imenom Hladni greben. Odatle je imao pregled opustosenog krajolika desecima kilometara onaokolo. Prizor koji se ukazao Kulika je, kako ce kasnije zapisati, podsjecao na “vrata pakla u kojem su tajanstvene prirodne sile pokazale sve svoje unistavajuce moci”.
“Sve dokle je pogled sezao” - zapisao je Leonid A. Kulik - “vidjele su se ogromne tamne povrsine sprzene i sravnjene sume - stoljetno drvece iscupano iz korijenja i polozeno pod istim kutom, s garavim vrhovima okrenutim prema jugu ili jugoistoku.” Samo ponegdje, u dubodolinama, poput kakva rajskog prividenja, izbijala su zelena mlada stabla. Ocit dokaz da se u pakleni krajolik ponovo vraca zivot!
Desetak kilometara prema sjveru, pustos je postala jos upecatljivija:
“Jos ne mogu razluciti i srediti moje kaoticne impresije”, zapisuje sovjetski istrazivac. ”S nase visoke osmatracnice, okrenute prema sjeveru, nije se mogao vidjeti nikakav znak sume, jer je sve to bila prava pustos. Covjek odista ima neugodan osjecaj kada vidi divovsko drvece povaljano, smrvljeno i izlomljeno u najsitnije grancice...”
Zbog toga sto su u strahu od “nebeskih sila” i ostali vodici na Hladnom grebenu napusti ekspediciju, Kulik se morao vratiti u Vanavaru kako bi angazirao nove vodice. Tako je izgubio dosta vremena i tek 20. svibnja ponovo se nasao u oblasti koju je unistila tunguska katastrofa. Ovoga puta, Kulik je bio cvrsto odlucan da odvede ekspediciju do samog mjesta gdje je, kako je vjerovao, meteorit udario u zemljino tlo!
Nakon desetak dana mucnog i napornog probijanja kroz ogoljeni, spaljeni i tesko prohodni pejzaz, Kulik je izbio u dolinu rijeke urgima, gdje je podigao prvi logor. Ispred njih, na sjeveru, iza surih i nepristupacnih grebena i ogoljelih brda, po prici tunguskih vodica, lezala je nepregledna Juzna mocvara u koju je pao meteorit. Vjerovalo se, takoder, da u njoj lezi ogromni krater na cijem dnu pociva ono za cim su tragali.
Ali, nije bilo tako. Nije bilo nikakva - kratera!
Zasto?
Obilazeci neobicne predjele oko Juzne mocvare, koju je Kulik nazvao Velikim kotlom, znanstvenik je zapazio da se unaokolo stoljetno drvece rusilo na gotovo sve strane svijeta!
“Ne moze biti nikakve sumnje” - zabiljezio je u dnevnik - “da sam napokon zaokruzio centar pada divovskog meteorita. Pa ipak, nigdje ne nalazim na krater izrovan pri padu meteorita!...”
Iduci dalje prema sjeveru, Kulik je bio zapanjen sto vidi uspravno, ogoljelo i sprzeno drvece. Ogoljela i bez kore, a granjem sprzenim poput kakvih kostura, mrtva i sablasna suma pruzala se miljama unaokolo. Iza uspravnog drveca, uskoro je nasao ono sto je trazio i zbog cega se uputio na ovako dug i naporan put - tresetiste u koje je, kako je vjerovao, pao meteorit.
“Tresetne mocvare ove regije su deformirane”- biljezi Kulik -”i citava oblast nosi pecat strasne katastrofe... vrsto tlo se unakolo dize u obliku gigantskih valova, prsten za prstenom - unedogled!...”
Meteoritskog kratera, o kojem je govorio Voznesenski, zacudo, nije bilo!
