topmodelsica
Elita
- Poruka
- 20.561
Zapisi sve to u svoj dnevnik, ili na forum, kao sto i pises, i iscrpeces se, i onda vise neces lupati glavu.
Donji video prikazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
Peta W.:OK....strasti su se malo smirile... i dalje sam razocharana,svesna da nas dve nikad vishe necemo biti ono shto smo bile... ipak,uzevshi u obzir koliko mi je znachila u zhivotu,i koliko mi i dalje znachi,a to nije malo,shvatila sam da ne mogu da prodjem kraj nje kao da se ne znamo. Srele smo se. Lepo sam joj se javila,razmenila dve kulturne rechenice tipa "Shta ti,idesh na posao?" ..bla bla ..,vratila slushalice u ushi i proshla u drugi kraj autobusa. Ono shto me je razocharalo je chinjenica da zaista nisam dobila potrebu da pricham sa njom o bilo chemu... ali bash nikakvu. Koliko vidim to nju ni najmanje ne pogadja,a onda se opet pitam..zashto ja josh uvek lupam glavu o tome? :?
OK....strasti su se malo smirile... i dalje sam razocharana,svesna da nas dve nikad vishe necemo biti ono shto smo bile... ipak,uzevshi u obzir koliko mi je znachila u zhivotu,i koliko mi i dalje znachi,a to nije malo,shvatila sam da ne mogu da prodjem kraj nje kao da se ne znamo. Srele smo se. Lepo sam joj se javila,razmenila dve kulturne rechenice tipa "Shta ti,idesh na posao?" ..bla bla ..,vratila slushalice u ushi i proshla u drugi kraj autobusa. Ono shto me je razocharalo je chinjenica da zaista nisam dobila potrebu da pricham sa njom o bilo chemu... ali bash nikakvu. Koliko vidim to nju ni najmanje ne pogadja,a onda se opet pitam..zashto ja josh uvek lupam glavu o tome? :?
E pa ovako:
Da ne duzhim prichu,prekinula sam prijateljstvo sa najboljom drugaricom . Druzhile smo se 11 god. Mnogo me je povredila i josh uvek se oporavljam. I upravo to mi je bila inspiracija za ovu temu...
Vremenom sam stekla utisak da vi mushkarci lakshe prepoznajete licemerne i zlobne osobe... Ne znam da li greshim,ali chini mi se da su devojke mnogo lakovernije shto se prijateljstva tiche, naivno veruju ljudima, i to u vecoj meri nego mushkarci. To sam zakljuchila na osnovu ljudi oko mene,ne mora da znachi da je tako,mislim..mozhda ipak ima veze sa godinama,iskustvom... Npr deshavalo mi se da me neki mushkarac ( brat,prijatelj,dechko,nebitno..) upozori na neku osobu koju smo tek upoznali i ja pomislim "Ma,bre...shta ti znash,pa josh je ne poznajesh,pruzhi joj shansu... kako mozhesh tako da kazhesh?? " i tako sama sebi skrljam vrat,jer se ispostavi da je bio u pravu.
Zanima me koliko vam treba vremena da kazhete za neku osobu da vam je prijatelj i da li vam se desilo da pogreshite..ali zaista da pogreshite u proceni i shvatite da ste godinama zhiveli u zabludi?
Prvenstveno me zanimaju odgovori mushkog dela 4uma,ali pitanje vazhi za sve.
Neki moj utisak je da muškarci manje očekuju od svojih poznanika,samim tim lakše prihvataju sve njihove (a i svoje) mane i slabosti. Šta ja znam, lako je biti dobar sa nekim, ali da bi eto meni bio prijatelj, pre svega ću gledati kako se odnosiš prema nekim drugim ljudima. Zato i nemam prijatelje, doduše... ali bilo je i ima par osoba koje smatram vrednim toga da mi budu prijatelji. Što ne znači da oni jesu. Niti da nisu. Nego su tako nekakvi. Ne treba da mi spašavaju život i naravno da ću im kukati o ponečemu što me muči (me stalno kukumavčiti), a ako ne žele da me saslušaju, njihova stvar. Onda možemo da pričamo o porastu broja kišnih lista ili srednjevekovnim neboderima u Jordanu. Mada ne poznajem nikog koga zanimaju ovi potonji, a i pecanje su odavno zanemarili. Ja ga nikad nisam ni praktikovao. Jer ne mogu da sedim i ćutim. Tako da smo se družili pod drugačijim okolnostima.
Ono što mi je bitno je da od njih ne očekujem nešto da učine za mene. Niti da budu nešto što nisu. Čak ni da budu tu kada mi je neko potreban. Mada bih sve to ponekad voleo. I veoma mi je drago ako tako ispadne. Ali ne mora. Ako sam učinim nešto za njih, želim da znam da je to bila moja volja a ne obaveza. A čini mi se da kod nekih ljudi (i m i ž) nije tako... mada sa takvima slabo komuniciram (i oni samnom.
Eto, rekao bih da je lako sprijateljiti se sa nekim. Reč tamo, reč ovde, polako se nađu neke teme na koje možete da sklopite i čitave rečenice, iz toga se izrode prilike da zajedno provedete neke trenutke, oni postanu deo vaših sećanja i to je. A ne mora da je ništa posebno, dovoljno je ogovarati tamo nekog, požaliti se na svoje muke ili se pohvaliti. Mi to dajemo njima, oni nama, usput i neka šala i rolaj. Svima nama je potrebna ipak ta pažnja drugih, da bi zaista živeli a ne samo životarili kao individue. Snimite penzionere kada dospeju u domove za stare. Uđu jadni, nepokretni i maltene zaboravljeni, a onda nađu sebi slične, imaju sa kime da popričaju, promene se nabolje i baš ono ožive. Ne zadugo, ali da ne baksuziram, bitan je kvalitet.
Ljudi sa kojima provodimo vreme su odraz nas samih. Čak i ako nas koriste, to po meni znači da bi smo i mi verovatno isto učinili njima. Samo ne očekivati previše od njih. Jer ponajbolje možeš upoznati samo onoga sa kojim hleb jedeš. A ta osoba(e) se nazivaju nešto drugačije nego prijatelj (mada su i oni to). Od ostalih ne očekivati previše i umeti da prihvatiš šta dobiješ, dobro ili loše. A kao što napisah, prepoznaću ih kakvi su (barem spram mene) kad sagledam kako se odnose prema drugim ljudima. Ne prema sebi, ne prema meni. Tako su zablude isključene.
Vi shvatate šta želim da kažem? Tataratira.
Nemam ni neprijatelje. Za to se dobro staram. Da ih nema.
Pa jel' im uspeva...il' posle traže drugu?Pa takav mi horoskop....Venera u vodoliji...a i ne zaljubljujem se u spoljasnost... znas kako, ja sam ti od onih cura kojima muskarci ne prilaze da im bude drugarica...pa ja mislim druzimo se a oni cekaju trenutak....da me zaskoce...
I onda kad slučajno naletiš na nekog ko je pre u tvom životu imao samo perifernu ulogu, "poznanika iz viđenja" što bi rekli, imaš osećaj da si sreo nekog značajnog i budeš sretan... a u stvari sretan si zato što te taj neko podsetio na tebe... tebe iz vremena kad si bio sretan... a da to nisi ni znao