Price o nasim ljubimcima

Evo mog dragog Astora...kojeg vise na zalost nema. Imao je tek 4 godine. Bubrezi su mu otkazali i ne znam zasto i kako. Bio je jako razigran pas, a omiljena igracka mu je bila prazna plasticna flasa od piva. Uvek mu je bila u ustima :) Uginuo je pre mesec i po dana, i jos uvek me srce boli kad pomislim na njega. Da sam mogla suzama da ga vratim, vec bi davno bio ziv i zdrav. Dve nedelje sam preplakala zbog njega. Jako sam ga volela i jos mi uvek nedostaju setnje i njegove ludorije. Sada imam malu macu i kuci koji mi ublazuju bol, ali secanje i ljubav prema Astoru nikad nece proci.
eto...to je bio moj Astor:
x1pNWjjkHJ3o_ymF6wO86dQSg7-EdwXTsmn4uJx-mQJ8Ht5GnUzwoyTD7HWrCkl4aRKbpqIpBj0HkmHHZvj4CTovGn7kLcgNrBBpsjk39RiYn_oagsq-srqgH9NulCIM_dytPXy3fWCYX8
 
Ja jednostavno ne bih mogla da zamislim zivot bez ovih malih stvorenja. Mnogo radosti unose u nas zivot i naravno da je jako tesko podneti bol kada nas neko od njih napusti. Za njih smo mi sve u zivotu i vole nas nesebicnom i iskrenom ljubavlju koju po meni ne moze da pruzi ni jedno ljudsko bice. Svako ljudsko bice zivi svoj zivot ma koliko mi bili vezani, a ove male zivotinje zive za nas. Nema iskrenije radosti od radosti koju osecaju nasi mali ljubimci kad stignemo kuci. Mozda po nekima ponekad i preterujem ali moj zivot bez njih bi bio mnogo, mnogo siromasniji. Mnogo patim kada mi neka zivotinjica ugine, ali kad se setim koliko lepih i srecnih trenutaka sam imala sa njima, na kraju shvatim da vredi patiti.
 
Nita111:
Ja jednostavno ne bih mogla da zamislim zivot bez ovih malih stvorenja. Mnogo radosti unose u nas zivot i naravno da je jako tesko podneti bol kada nas neko od njih napusti. Za njih smo mi sve u zivotu i vole nas nesebicnom i iskrenom ljubavlju koju po meni ne moze da pruzi ni jedno ljudsko bice. Svako ljudsko bice zivi svoj zivot ma koliko mi bili vezani, a ove male zivotinje zive za nas. Nema iskrenije radosti od radosti koju osecaju nasi mali ljubimci kad stignemo kuci. Mozda po nekima ponekad i preterujem ali moj zivot bez njih bi bio mnogo, mnogo siromasniji. Mnogo patim kada mi neka zivotinjica ugine, ali kad se setim koliko lepih i srecnih trenutaka sam imala sa njima, na kraju shvatim da vredi patiti.

Tacno tako :D
Ne preterujes uopste, oni koji misle da preterujes nikada nisu bili te srece da imaju neko malo ili veliko cupavo stvorenjce koje je delilo svoj zivot sa njima.I nimalo im ne zavidim. Cak suprotno.
 
... a znate li da je Svajcarska prelepo okicena raskosnom prirodom i naprednom poljoprivredom,... kravice na svakom koraku,... nekome i ispod prozora pasu,... jedna nasa prijateljica kaze da ne bi mogla svoj zivot da zamisli u nekom drugom stanu jer obozava da ih ima u blizini i kao pogled u dvoriste,...

 
ASTOR je bio prelep
zaista
mnogo lep pas
i meni je zao sto ga vise nema
malo mi je falilo da pocnem da placem

sada ja imam svoju macu a uskoro cu imati ortakinjinog psa
posto ona ne moze da ima macku a ja ne mogu da imam psa
pa ce ona stalno da bu de kod mene a ja stalno kod nje
 
Bas ti je cakana bila dogica! :D Svidja mi se to kad im seku usi "u plamen".
E inace sad mozes kod skoro svakog fotografa (tj u foto radnji), da slike koje su slikane obicnim foto aparatom prebacis u digitalni format. Samo odneses film, i oni ti sve prebace na disk.
 
Užasno mi sporo radi komp danas..Jedva sam uspela i ovo da ubacim. Nisam znala za tu novost kod fotografa.
Da, to je bio moj Es. Ne vidi se dobro na ovoj drugoj slici plava trakica oko vrata. Slavili smo dečku drugi rodjendan. Ali mu se vidi blesava faca, koju samo dogice imaju.
E, sad ću vam ispričati našu priču o njegovoj tužnoj sudbini.
Kad sam već odlučila, u jednom teškom periodu svog života, da moram nabaviti sebi psa, pronašla sam u "Zov"-u oglas odgajivačnice ove rase pasa. Znala sam samo da ne dolazi u obzir mali pas, nego neki veliki. Naravno, da je bilo i razloga za to. Htela sam nekog da me čuva. Medjutim, nije bilo štenaca. Morala sam da čekam. I tako sam ja čekala ravno devet meseci ! Te nije bilo mužjaka, te nije bilo crnih (a ja zapela za crnu, pošto poto) i tako na poziv vlasnika da dodjem i pogledam neke pse, ja odem da pogledam male kuce. Valjda ću nekog naći za sebe. I tako dok me je gazda vodio od boksa do boksa, i pokazivao svoje lepotane, nisam mogla da ne primetim da mi se ni jedan nije dopao! Osećala sam se užasno. Negde već pred kraj obilaska, primetim boks koji on nije hteo da mi pokaže. Pitam, a on poče nekako uvijeno da tu ima pas, al nije za mene.Zašto? Hoću da ga vidim. Krenuli smo ka boksu i čim je čuo gazdim glas, kucov je izašao iz kućice i skočio na žičanu ogradu svog dvorišta. Jedno uvo mu je palo, isplazio jezik. Gotovo! Ljubav je bila rodjena! Njega, i ni jednog drugog. Odnosno, ne idem kući bez njega. Al, nije bio štene. Imao je devet meseci. Poče gazda da vrda, i kad je video moju upornost,on mi ispriča zašto. Moram da vam kažem. Esa je kupio vrlo bogat čovek kad je bio štene. Gradio je ogromnu kući i imao je kafanu pored nje. Gazda je mislio da bolje nije mogao da ga uda. Posle mesec,dva, ode gazda namerno, nenajavljen kod novog vlasnika svog psa. I šta mislite kako ga je zatekao? Na vrhu gradjevine, gde nema prozora ni vrata, duva sa svih strana, pod jakom temperaturom! Ostavljenog, samog ..da čuva gradjevinu ! Čovek poludi, strpa psića u kola i vrati ga svojoj kući. Moj Es tada nije mogao na noge da stane mesecima. Uz pomoć prijatelja veterinara, gomile injekcija i lekova jedva su uspeli da ga povrate u život. Čak kažu da ni oni nisu verovali u neki oporavak. Zato ovaj čovek njega nije hteo nikome više da prodaje. Kad je video mene kako gledam u njega i plačem, i kad sam mu rekla da ja bez njega ne idem kući..popustio je. Strpao nas je u kola, i dovezao kući. Nije hteo ni pare da uzme za njega. Jedva sam mu nešto utrpala u ruke, a on meni njegov rodovnik. Trudila sam se da kod mene živi kao car.I jeste. Dolazio je odgajivač često da ga obidje, slikao ga i radovao se što je napokon ovaj njegov pas našao normalnog gazdu. Bio je pažen, mažen, voljen, vodjen u školicu....sve dok jedne noći nije došao skot sa jakim otrovom. Ujutru smo ga našli već hladnog u dvorištu. Toliko pametno i dobro kuče, a jednostavno nije mu bilo sudjeno da živi.
Nadam se da nisam i vas rasplakala...ali bilo je tako.
 
Strasno je kakvih sve ljudi ima. I meni su proletos pokusali da otruju kerusu koja je kucni pas i nikada nije ni imala neki kontakt sa komsijama. Cista pakost. Jedva smo je izvukli, ali je sada ziva, zdrava i razmazena ko uvek.

Ovo je Vanja, mesanac, stara 8 godina. Kada je bila stene sa jedva 15 dana bila je bacena pored nekog mosta sa ostalim batama i sekama, i kako sam ja znala da mogu da pomognem samo jednom stenetu uzela sam nju jer je bila u najgorem stanju. Skroz promrzla, nije mogla ni da se pomera, a deca koja su se igrala sa njom ostavila je na neke blokove i zaboravila a ona nije mogla da sidje i tu se skoro skroz smrzla. Ali bila je veliki borac i prezivela. Sada je jedno razmazeno kuce koje misli da je covek i tako se i ponasa. Ako dodjem kod nje (sada je sa mojom mamom) i ne pomazim se prvo sa njom izbegava me ceo dan, i stvarno ima neki umisljeno-uvredjen pogled. Ma da ne poverujes.
 
Ja se tako rastuzim kad citam ovo, podseca me na sve ono sto se desilo mojoj Doni. Bila je zenka nemackog ovcara, nasla sam je kod C marketa za vreme bombardovanja, bez razmisljanja sam je povela kuci. Bila je u stanu mesec-dva (kad se samo setim koliko smo se mucili da se otarasimo buva) i mnogo smo se vezale, medjutim njoj je trebao veci prostor. Odlucili smo da je odvedemo kod babe i dede na plac, ali ja sam imala neki los osecaj. Zivela je srecno 5 god. i jedne zime je nestala...Plasila sam se onog najgoreg. Stalno se desavalo da neki ljudi u celoj ulici truju pse. :x :x :x Stave u hranu izmrvljeno staklo i nakrkaj se :evil: Posle nedelju dana strepnje, deda mi javlja da ju je nasao u nekom napustenom dvoristu kako lezi mrtva prekrivena snegom. Nikada je necu preboleti....
 

Back
Top