Pričamo, dakle postojimo

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Dobro veče z:)

Snimam%20Svadbe.jpg

veče svima...dule, lepo ti stoji kapa...:)
 
Vece Dule...inace?
Evo malo zike za novootvorenje ;).

[
YOUTUBE]<object width="425" height="344"><param name="movie" value="https://www.youtube.com/v/z58I2ysLLqM&hl=de&fs=1&"></param><param name="allowFullScreen" value="true"></param><param name="allowscriptaccess" value="always"></param><embed src="https://www.youtube.com/v/z58I2ysLLqM&hl=de&fs=1&" type="application/x-shockwave-flash" allowscriptaccess="always" allowfullscreen="true" width="425" height="344"></embed></object>[/YOUTUBE]

z:shock:
To je nekada bio moj zaštitni znak....
 
da prebacimo na jedno mesto Ubistvo u MVO
prve epizode
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=11399805&postcount=19719
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=11400318&postcount=19735
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=11402258&postcount=19781
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=11411146&postcount=19807
http://forum.krstarica.com/showpost.php?p=11411241&postcount=19809


UBISTVO U MALOM VLAŽNOM OKRUGU
- nastavak - (zinat Moonji)


Mali Vlazni Okrug se valjao u prasini a sunce je nepodnosljivo tuklo u oci.
"Izvrsno vreme za lencarenje", bilo je prvo sto je Milica pomislila kad je otvorila oci. No,dan joj je bio pun obaveza i nije bilo vremena za opustanje.
Ljudi su je u prolazu pozdravljali, kao da je tu bila rodjena i oduvek zivela medju njima. Uprkos ubistvu, bilo je to prijatno mesto sa puno ljubaznih ljudi. Ipak, neko od njih je imao necistu savest i okrvavljene ruke, mislila je. Ko? Mali, dezmekasti bakalin koji joj svakog jutra klima glavom u znak pozdrava? Stara gospodjica koja ceo dan provodi naslonjena na prozor kao da nesto ili nekoga iscekuje? lli mesar koji joj seretski namiguje? A mozda to uopste nisu tako prijatni Ijudi vec psihopate; mozda je bakalin voajer koji nocu proviruje u tudje kuce...lli usedelica Djordjevic boluje od verskog ludila pa ubija raspusne mlade uciteljice? A mesar je skriveni sadista? "Kojesta", pomisli Milica. "Oni su obicni ljudi kakvih svuda ima..."
"Dobro jutro", prekinu je u razmisljanju Izvorinkin glas.
Okrenu se i ugleda koleginicu koja je za ruku drzala ruznog, suvonjavog decaka.

"Da te upoznam: ovo je moj sin Mirko", rece Izvorinka ponosno. "Mirko, pozdravi novu uciteljicu."
Decak stidljivo rece piskutavim glasom: " ' Bro jutro."
Milica ga pogleda. Uopste nije licio na majku. "Ovaj decko je nesrecan...", pomisli,..."nesrecan je jer je ruzan ili obrnuto." U skoli je vec bila nacula nesto o tome da je Izvorinkin muz voleo da pije i pretpostavljala je da je to uzrok nezadovoljstva koje se moglo procitati u detetovim ocima. S iznenadnim sazaljenjem pomilova njegovu kustravu kosu i nezno rece: "Bas mi je drago sto sam te upoznala, Mirko."

Nastavili su utroje do skole. Izvorinka ju je zamarala svojim neprekidnim brbljanjem; divila se Milicinoj kosi, odeci i primecivala na njoj svaki detalj s pomalo, kako se ovoj to cinilo, usiljenim divljenjem. Na ulazu se skoro sudarise sa Petrom.
"Dobro jutro, koleginice", doceka ih njegov melodican glas od koga su Milicu podisli
zmarci. Izvorinka je odjednom postala preterano vesela i Milica pomisli kako je jutros cudna i sasvim drugacija od one Izvorinke koju je poznavala vec nekoliko dana. Stajali su svi zajedno nekoliko trenutaka u tisini a zatim Izvorinka rece da vec kasni i ulete u skolsku zgradu. Milica pomisli da je to dobar trenutak da zaobidje Petra ali joj on prepreci put.
"Imam utisak da me izbegavate. Mogu li znati zasto?", upita je kroz osmeh.
"Ne", promuca ona, "cini vam se...Nisam imala nameru..."
"Odlicno", rece on veselo, "vec sam mislio da me ne podnosite.Pa, kad vec nisam bio u
pravu, zasto posle casova ne bismo otisli negde na pice? lli mozda na rucak?"
"Danas ne mogu, zaista."
"Zbog naseg predsednika opstine?" Videvsi njen smrknut pogled, on produzi, smeskajuci se: "Hajde, hajde...Ne ljutite se...Nisam zeleo da vas uvredim...Ovo je malo mesto, sve se brzo procuje..."
Milica se pitala zasto nije u stanju da bude gruba prema njemu. Olicavao je sve ono sto
je ona toliko mrzela: oholost, samouverenost, cinizam...Sva njena drska recitost bi se
rasplinula cim bi joj se on obratio. Zelela je da se okrene i ode a umesto toga je kratko
prosaputala: "Sutra."
On podize jednu obrvu. "Glumi iznenadjenje", pomisli Milica, "i tako me tera da se
osecam jos bednije."
"Dakle, sutra". Zvizducuci, Petar se okrete i udje u skolu.
Ona je ostala da stoji napolju. Haljina joj je bila natopljena znojem a niz lice su joj se slivale graske. Drhtala je od besa i nemoci. Okrete se i iza sebe ugleda malog Mirka kako, naslonjen na drvo, grize jabuku. "Sve vreme je bio tu i prisluskivao ", shvati i zatim mu doviknu: "Mirko, brze...Zakasnices na cas!" On baci ogrizak i prodje tik pored nje, usput joj dobacivsi jedan skiljav pogled kroz debela stakla naocara. Taj pogled se Milici ucini nekako prekornim.

***

Padala je kisa a ona je trcala izranavljenim nogama po ostroj, trnovitoj travi. Iza nje je
neko dahtao i skoro da je dodirivao dugim,vlaznim prstima. Trcala je u susret Blagoju.
Disanje iza nje bivalo je sve jace i blize. Nije imala kud. Disanje je bilo zlokobno a tajnoviti koraci iza nje sve brzi. Hitala je u sigurno narucje. Svuda oko nje je bio neprijateljski mrak.
"Hajde, hajde...Sutra", odzvanjao je glas Blagoja. lli je to bio Petar? Nije vise bila sigurna. I pre nego sto je stigla do njega, pocela je da propada u ambis. Padala je...padala a lice joj je udaralo o ostre ivice...

Milica je otvorila oci, trepcuci na granici sna i jave. Lezeci u krevetu bolnog i umornog
tela, deprimirano i pomalo zbrkano je razmisljala o neminovnosti svojih kosmara.
Tromo ustade iz kreveta i podje u kupatilo. U ogledalu spazi tamne kolutove ispod ociju i
kosu koja je licila na zapustenu periku. Skide mokru spavacicu i stade pod tus. Tek sto
su joj prvi mlazevi vode dodirnuli kozu, zacu telefon. Bosa pretrca preko debelog, mekog
tepiha.
Halo?"
" Halo, duso...", zacu dobro poznati glas. Majka! Cak je i ovde uspela da je pronadje. S
gorcinom pomisli na majcinu nametljivu upornost. "Kad nesto mnogo zelis, dovoljno je da se samo malo potrudis pa ces to i dobiti. Nema nedostiznih i nemogucih stvari", imala je obicaj da kaze g-dja Zivanovic.. A koliko je to u njenom slucaju bilo tacno, Milica je iskusila na sopstvenoj kozi.
" Sta zelis?", upita je hladno.
" Duso, brinula sam se...Nisi se javljala...Na kraju krajeva ,ja sam ti majka..", gdja Zivanovoc je nastavila sada vec pomalo placnim glasom..
"Majka!", pomisli cinicno Milica, osetivsi kako je preplavljuje bes. Zar se to
samodopadno, samozivo bice uopste moze nazvati majkom? Ona, koju je Milica od svoje
sesnaeste godine oslovljavala imenom, jer je gospodji Zivanovic godilo da je smatraju
njenom starijom sestrom.
" Vec smo jedna drugoj rekle sve sto smo imale...",rece u slusalicu.
"Milice, ovde je neko ko zeli da razgovara sa tobom.." Iz daljine se culo neko suskanje a
zatim Milica zacu Blagojev glas, glas u koga je bila zaljubljena, glas koji ju je izdao i glas od koga joj je i sad, posle svega, srce brze zakucalo.
Spusti slusalicu i zavali se u fotelju. Osecala je da je preplavljuje mucnina.

Milica je poticala iz bogate i ugledene porodice.. Slabo se secala stvari iz najranijeg detinjstva a posebno rodtelja. Nije imala ni brace ni sestara a oko njenog vaspitanja brinula se baka ,oceva majka - veoma konzervativna i stroga. Kada je Milici bilo deset godina, otac je iznenada umro od izliva krvi u mozak. Tada se majka, na opste cudjenje, od lepuskaste,elegantne zene transformisala se u ekstravagantnu, uspesnu, seksipilnu i bogatu udovicu. Nakon pristojnih godinu dana od muzevljeve smrti, njena majka je u javnosti pocela da se pojavljuje sa drugim muskarcima. Milici se nije dopadala ta nova majka. Imala je utisak da su se jos vise otudjile.Ubrzo nakon oceve smrti umrla je i baka, pa se Milica osecala jos usamljenije. Rasla je u zatvorenu, tihu devojcicu.
Subotom je tetka dolazila po nju i odvodila je u svoju kucu van grada. Kada je Milica pokusala da negoduje jer se tamo smrtno dosadjivala i jer je bila zeljna da zajedno s majkom provede vikend, gdja Zivanovic bi zaverenicki izmenjala poglede sa tetkom, pogladila Milicu po obrazu svojim tankim,negovanim prstima i rekla: "Ali mila...Godice ti cist vazduh. To je dobro za tvoje zdravlje..."
Po povratku bi zaticala svoju majku jos blistaviju,lepsu i leprsaviju. lako je imala
svega dvanaest godina, u kuci je osecala miris muskarca. Majka je stalno bila u nekom
stanju lake napetosti, skakala na svako zvono telefona i neprestano se posmatrala u
ogledalu. Kada je Milica napunila sesnaest godina, jedne veceri, cesljajuci ispred ogledala svoju bujnu kosu boje tamne rdje, majka je rekla: "Duso, vreme je da odrastes i shvatis neke stvari...Mislim da treba da prestanes da me zoves "mama". Uostalom, ti i ja bas licimo, kao sestre, zar ne?"
Milica je bila uzasnuta.
"Tek mi je cetrdeset, duso...Bicemo kao drugarice, svuda cemo izlaziti zajedno..."
To je bio njihov najintimniji razgovor u zivotu. Nakon toga, Milica je pocela da je
oslovljava pravim imenom: Stefanka.
__________________
 
Poslednja izmena:
Stefanka je ispunila obecanje: vodila je Milicu svuda sa sobom ali su Milici ubrzo dojadili ismucili se ti zajednicki izlasci. Pored majke se, mada u najbolje odabranoj
garderobi, Mendi osecala sicusnom i neuglednom. Radije je ostajala kod kuce, citala, ucila i sanjarila.
Kako su godine prolazile, gdja Zivanovic je gubila prvobitnu mladalacku svezinu ali je i dalje plenila sve oko sebe.
Kada je Milica upoznala Blagoja, znala je da je nasla svog princa na belom konju. Ocajnicki se zaljubila. On je bio prvi muskarac koji ju je dotakao i kada je to shvatio, bio je zacudjen jer je imala vec toliko godina, jer je bila lepa i zivela u ovom vremenu. Zbog toga ju je voleo jos vise, kako je govorio.




Dugo je izbegavala da ga upozna sa majkom jer je znala da ce mu se ona uciniti prizemnom . No, kada se to ipak dogodilo prilikom jedne zvanicne vecere, gospodja Zivanovic je pohitala za njom u toalet da bi joj na licu mesta predocila svoje utiske o Blagoju. "Duso, on je tako STRASNO zgodan...", rekla je ,mazuci usne jarkocrvenim ruzem."Samo pazi da nije neki lovac na miraz..." Pre nego sto je Milica ista izustila, majka je nastavila: "Veruj mi.Ja bar poznajem muskarce..."
Nakon što su se vratile na veceru, Milica se osecala jadno: «Mozda je mama bila u pravu.
A sta ako on ne voli mene, vec moj novac?»
Tek posto ju je Blagoje ispod stola uhvatio za ruku, opustila se i odagnala misli. Ne
njen Blagoje...On je drugaciji...
Stefanka je cele veceri bila, po obicaju, u centru paznje. Tog dana je bila u posebno dobroj formi: kosa joj je bila raspustena i uvojci su joj nemirno padali na celo.

Jednostavna crna haljina isticala joj je belinu koze i raskosne grudi.




Samo iskusno oko moglo je primetiti koliko je truda oko sminkanja bilo potrebno da bi se lice podmladilo.
Dok ju je pratio kuci, Blagoje je pricao: "Majka ti je fantasticna! Kad samo pomislim da su ona i moja majka priblizno istih godina...lzgleda kao tvoja starija sestra." Videvsi
nagovestaj suza u Milicinim ocima i njeno smrknuto lice, nasmeja se. "Ipak, za moj ukus
previse je napadna". Zatim je nezno poljubi, jezikom otare suze koje su se kotrljale niz
njene obraze i zaljubljeno prosaputa: "Volim te. Cenim tvoju skromnost. Nikada nisam
voleo nijednu zenu kao sto volim tebe."
To vece Blagoje i ona su odlucili da se vencaju. Taj dan je bio najsrecniji u njenom zivotu.

Nedelju dana kasnije, vrativsi se ranije sa posla, zatekla je Blagoja i svoju majku kako
se ljube. Ne primetivsi njen dolazak, njen princ je mrsio Stefankinu kosu i saputao joj u vrat:
"Volim te kao sto nisam voleo ni jednu zenu. Za mene si idealan spoj lepote i odlucnosti.
Zelim te zauvek..."

Nakon toga Milicin zivot krenuo je nizbrdo. Slom zivaca, bolnica, majcine posete,
izvinjenja, beskrajne samoanalize na grupnim terapijama, cackanje po detinjstvu, licnosti
njenog oca, majke...Jedini pravi lek bio je pobeci sto dalje.
Milica se ,gola,i jos uvek mokra, zgrcila na fotelji i prekopavala po svojim sumornim
uspomenama. Osecala se umornom i odlucila da nastavi da se tusira. Posle toga ce obuci
najlepsu haljinu i dovesti se u red. Danas je imala vazan sastanak, sastanak sa Petrom
i bila je nestrpljiva da sazna kako ce na nju delovati njegova slicnost sa
Blagojem, pogotovu nakon ovog razgovora sa majkom. Bilo je vec krajnje vreme da se
suoci sa stvarnim zivotom.
 
Evo malo o tajanstvenom Peri:


Celo to prepodne Milica je bila napeta. U podne ju je Zika nazvao telefonom u nameri da
zakaze sastanak ali ga je ljubazno odbila rekavsi da ima posla. Nije zelela da mu kaze za
dogovor sa Petrom.
Napokon, posle casova, Petar ju je sacekao ispred skole. Izvorinka im je dobacila cudan pogled kad je videla da zajedno ulaze u njegova kola.
"Onda, kuda cemo?", upita je.
Milica rasiri ruke u znak predaje. "Kuda god zelite. lonako jos uvek ne poznajem Mali Vlazni Okrug" , rece ona a u sebi pomisli da bi u tom trenutku sa njim posla i na kraj sveta.
" Mislim da cemo se kod mene osecati najprijatnije", rekao je kratko a Milica se nije
usudila ni da ga pogleda. Bila je i sama iznenadjena svojim postupcima i mogla je samo
da pretpostavi sta ovaj plavi bog ocekuje od nje.

Petar je stanovao u porodicnoj kuci. Dok su se vozili ispricao joj je da zivi sam, da mu je otac umro pre godinu dana i da se nije zenio do sada. " Sto ne znaci da necu", znacajno joj je rekao.
Kuca je bila prekrasna, stara ali dobro ocuvana, sredjena kao po Milicinom ukusu, sa
dosta slika i antikviteta. Soba u koju ju je uveo imala je prijatnu atmosferu i Milica se odjednom osetila opustenom. Debeli zidovi pravili su osvezavajucu hladovinu ali se njena kosa ipak slepila na potiljku a graska znoja joj je uporno i neugodno visila na vrsku nosa.
Petar je bio svez, pun energije i beskrajno sarmantan. Ma koliko se trudila da ignorise
pokretan stocic pun pica, Milica je u sebi morala da prizna da bi njenom osusenom grlu
prijala casica. Vec posle prvog gutljaja osetila se blazeno a Petrovo lice je sada jos vise
slicilo Blagojevom."Sto da ne?", mislila je pomalo osamuceno."Oboje dobro znamo zasto
smo ovde." Bio joj je potreban NEKO.-.Petar? lli Blagoje? Sad je to bilo svejedno.
Osecala je kako on neprekidno bulji u nju. Pred sobom je videla zgodnog muskarca a od
njenog rastanka sa Blagojem proslo je mnogo vremena... Uostalom, mozda je ovo bio bas taj, pravi trenutak da cvrsto stane nogama na zemlju.
Od pica joj se vrtelo u glavi. Pridje mu i ponudi mu svoju casu. Bili su tako blizu jedno
drugom da je osetila njegov dah.
"Milice..."
" Psst", rece ona pijanim glasom i stavi prst na njegove usne. Iznenadnom zestinom on
je privuce k sebi i od navale osecaja skoro izgubise ravnotezu.

***
Kasnije, Petar odlucnim pokretom raskrili tamne zastore na prozoru. Video je Milicui kako se udaljava. Bila je prekrasna i tako cedna i cista. Skoro da se zaljubio na prvi pogled. Nije ocekivao da ce mu se lako i brzo podati, posle svega dvadesetak minuta. Petar se nasmeja u sebi: bio je to njegov trijumf! Proveli su dva strastvena sata i ona ga je ocarala svojim temperamentom: pravi dozivljaj za ovakvo sparno popodne - ugodan i bez mnogo reci. Naravno, rekao joj je da je divna, da je najbolja i da je na putu da se u nju zaljubi i sve tome slicne stvari. Slusala ga je siroko otvorenih ociju, kao da upija svaku njegovu rec, a onda nemo ustala izrazivsi zelju da ode kuci. Nije dozvolila da je posmatra dok se oblacila iako je samo par trenutaka pre toga pod sobom imao to lepo telo. Zene su bile tako cudne! Povrh svega, odbila je njegov predlog da je odbaci kolima. "Bolje da nas ljudi ne vidjaju previse zajedno...", pravdala se. Covek bi pomislio da je bila ljuta na njega.
Petar nije bio narocito pametan i bio je svestan toga.Za uzvrat, imao je dopadljivo lice i misice atlete. Od detinjstva je bio vaspitavan da voli muziku ali posto nije imao sluha za sviranje, postao je predavac. Otac ga je ucio lepim manirima a oceve ljubavnice slastima ljubavi. Oduvek su ga zene iskoriscavale za svoje uzitke. Milica je bila prva koja je nasela na njegovu vesto odglumljenu superiornost a Petra je to jos vise ucvrstilo u uverenju da je bila cista u dusi. Ne kao Gorica...
Sama pomisao na nju blesnu mu kroz srce sa takvim bolom da se, skoro bez daha, pridrzao za stolicu da ne padne.Bila je pravi tiranin. Vrtela ga je oko prsta kako je htela. Rugala se svima, a pred ljudima glumila smernu i dobru uciteljicu. Zvala bi ga usred noci da dodje a kad bi on, sav uzdrhtao kao kakav zaljubljeni pubertetlija, zakucao na njena vrata, ona bi ga slala nazad, pod izgovorom da se predomislila. Jedanput je odbila da mu otvori a kada je mislila da se vec dovoljno udaljio, kikotala se a unutra je bio jos neko...Muskarac...Petra je izludjivala pomisao da mu se, zajedno s nekim, podsmeva. Koliko puta je ostajao po celu noc pritajen u blizini kuce i cekao da vidi ko je to kod nje. Nikada joj to nije priznao jer bi to samo jos vise pogorsalo njihov ionako vec mucan odnos. A onda bi Gorica sutradan opet bila slatka, nezna, ranjiva i pravila se kao da se nista nije desilo.U tim trenucima bio je lud od ljubavi a ona mu je istom merom uzvracala. Sve dok je opet ne bi "uhvatilo"...Nikad nije znao kada ce se to desiti - kroz dva sata ili nekoliko dana, ali su ga te promene njenog raspolozenja cinile nervoznim i ocajnim. Petar se naze da pomirise ruze u vazi pored ogledala. Cvece je bilo crveno poput krvi ali bez ikakvog mirisa, kao da je balsamovano. Odjednom ga to podseti na smrt i on se strese od neugodnog osecaja.
Neko je rekao da je izmedju ljubavi i mrznje uzana granica. Petar je dugo ziveo zonglirajuci po toj ivici. Sad se osetio spremnim da svoj zivot dovede u red. Bez obzira na Goricu...
 
Nakon sto se istusirala i obukla spavacicu, Milica se zavalila u fotelju. Jos uvek je bila pomalo mamurnih, zbrkanih misli ali se zivo secala svakog trenutka koji je provela sa Petrom. Pri samoj pomisli na njega zazarili su joj se obrazi. Osecala je stid, strahoviti stid...kao da je ponovo bila mala devojcica koju je baka uhvatila u zabranjenim igrama.
Nije zelela da jos vise zakomplikuje svoj zivot. "Reci cu mu sutra da sve zaboravi", pomisli. "lli, jos bolje, necu mu reci nista. I sam ce uvideti da ne zelim obaveze. Ako opet budemo pozeleli da budemo zajedno, dogodice se...spontano..."

Spusti se stepenicama u kuhinju. U frizideru nije bilo niceg osim mleka. Milica otvori vrata ostave i u zabitom cosku pronadje prasnjavu bocu viskija. "Pun pogodak!", pomisli i u trenu kad je vec htela da izvuce ruku, u mraku napipa jos nesto. Pod prstima oseti hladnocu metala i ostre ivice. Pri slaboj svetlosti spazi da je u pitanju stara plehana kutija na cijem poklopcu je bila kic ilustracija nekog pejsaza. No, nesto joj je na toj kutiji palo u oci: nova crvena traka u kojom je bila obmotana. Milica je istrese od prasine i, s flasom pod rukom, ponese u sobu.

Nekako je bila sigurna da se u toj kutiji krije neka tajna. Mozda ljubavna pisma? lako nije bila vaspitavana da otvara tudju postu, u svetlu njene avanture sa Petrom, sva ustreptala je podigla poklopac.
Na svoje zaprepascenje otkrila je da se radi o novcu, o gomili krupnih novcanica. Milica istrese sadrzinu na pod. Dovoljno novca da se komotno zivi bar nekoliko godina...Postidjena svojim zavirivanjem u stvari pokojnice, pomisli kako je cudno da jedna skromna uciteljica ima pravo malo bogatstvo.
Milica se pitala sta da radi. Bas kad je htela da rasute novcanice vrati u kutiju, paznju joj privuce papiric ciji je beli cosak provirivao iz hrpe. Bila je to fotografija. Milica isprva nije videla sta se na njoj nalazi jer je slika bila siva i mutna ali kada se malo bolje zagledala, shvatila je da gleda pravo u obnazeno Goricino telo. Pored nje je, na krevetu, u lascivnoj pozi, lezao debeli covek srednjih godina. Milica ga se seti iz vidjenja; iako mu nije znala ime, bila je sigurna da je bio bogat, ozenjen, da je imao jedno ili dvoje odrasle dece.. Njegovo inace dobrocudno lice okruglih obraza na fotografiji je bilo neprepoznatljivo crveno a usta izvijena u ekstatican osmeh. "Bas me zanima sta bi na ovo rekla njegova porodica ili, jos gore, biraci", pomisli. Ocigledno, i Gorica je tako razmisljala. Na neki cudan nacin bila je srecna zbog svog iznenadnog otkrica. Dakle, ta Gorica je igrala prljavu igru. Ko zna koga je sve ucenjivala? Naravno, to je onda objasnjavalo njenu smrt... Milica odjednom panicno spozna da u rukama drzi nesto sto bi je moglo stajati sopstvenog zivota. Znala je previse. Morace da drzi jezik za zubima i da pazi da se pred nekim ne izrekne. Jedini ko je mogao da joj pomogne bio je Zika.



Profesorka srpskog, Leposava, upravo je odvezivala svoju kecelju kad je zacula teske Slavisine korake. "Tacan je kao i uvek", pomisli s ponosom. U ovih dvadeset pet godina braka njen muz nikada nije zakasnio na veceru i ona mu je bila zahvalna na tome. Vremenom su njihova obedovanja postala neka vrsta zajednickih rituala, pri cemu je Leposava uvek igrala ulogu svestenice koja je svojoj porodici prinosila zrtve u vidu pecenih pilica, finih garnirunga i vazdusastih kolacica.
Slavisa udje u kuhinju. Za svojih pedeset godina i preko sto kilograma kretao se prilicno brzo." Sta si nam to danas lepo spremila?", upita. "Mmmm...bas lepo mirise...",promumla dubokim glasom i stipnu je za zadnjicu. Debi ga vragolasto pljesnu po ruci. "Ono sto najvise volis", rece smejuci mu se. Veceras su oboje bili izuzetno raspolozeni jer im se javio sin i obavestio ih da on i njegova mlada zena cekaju bebu. Za sedam meseci postace baba i deda! Imali su razloga da slave.
Sto je bio prepun svakojakih djakonija. Leposava je prostrla stolnjak sa vezenim masnicama, vencani dar, koga je koristila samo u "posebnim" prilikama. Prvi put je to bilo za rodjenje njihove kceri, drugi put za sinovljevo vencanje a zatim za proslavu godisnjice njenog braka sa Slavisom, prosle jeseni.
Pri pomisli na ovo poslednje, srce joj se obavije hladnocom.Kao i sada, i te veceri njen muz je usao u kuhinju, zavrnuo rukave i seo za sto. Samo sto je tada njegovo lice bilo zabrinuto i ozbiljno. Bio je potpuno zaboravio na njihov jubilej i ona se osetila uvredjenom. Nedeljama pre toga primetila je da je odsutan duhom i da mu je, inace uvek dobro raspolozenje, postepeno splasnjavalo.Naglo ju je uhvatio za ruku, stegao i uneo joj se u lice: "Draga, ti i deca su sve sto imam na ovom svetu. Zelim da to znas. Molim te, ne veruj ako ti neko bude rekao suprotno..."
Leposava je ostala bez reci. Nije znala kako da protumaci ovu njegovu izjavu. I bas u trenutku kada se resila da ga pita sta sve to, u stvari, znaci, i da mu kaze da je ona to oduvek znala i da nema potrebe da je ubedjuje u svoju privrzenost porodici, zazvonio je telefon. Slavisa je skocio kao oparen i pojurio u sobu.
Posla je za njim i provirila kroz odskrinuta vrata. Mogla je da vidi njegovo besom izobliceno lice i da cuje kako Ijutito govori u slusalicu, trudeci se da bude sto tisi: "Ne mogu sada...nikako...Rekao sam ti vec da ce biti u redu...Ne zovi vise...Jesi li cula: NE ZOVI VISE!"
Leposava je shvatila da je razgovarao sa nekom zenskom osobom i da je taj telefonski razgovor pokusao da sakrije od nje - od sopstvene zene! To je moglo znaciti samo jedno: njen muz je imao ljubavnicu. Od iznenadnog saznanja ucinilo joj se da ce se onesvestiti. U poslednjem trenutku se pribrala i, vrativsi se u kuhinju, sela za sto kao da se nista nije dogodilo. "Ko je to zvao?", pitala ga je kad je usao. "Niko", rece on. "Greska".

Celo vece proveli su cuteci a ona je lovila svaki njegov gest ili izraz lica. Izgledao je lose i ostarelo. Leposava je bila po prirodi ljubomorna ali ju je utisak da je njen muz nesrecan ispunjavao skoro fizickim bolom. Proveli su u braku tolike godine i bili zadovoljni jedno drugim, imali divnu cerku, ugodnu kucu...l sad je sve to visilo u vazduhu! Poznavali su se od najranijeg detinjstva , njihovi roditelji su bili prijatelji i svi su ocekivali da ce se to druzenje kad-tad zavrsiti brakom. I bili su u pravu ; medjutim, njihova veza nije bila ni formalna ni drugarska - u braku su ubrzo otkrili da su im srca puna nezne Ijubavi a tela uzdrhtale strasti.
Nakon te vecere u napetoj atmosferi, primetila je da njen muz cesce izbiva iz kuce pod neubedljivim izgovorima a uvece bi se, pospan i umoran, poljubivsi je pazljivo u celo - kao sestru a ne kao zenu, okretao na drugu stranu.
Nakon prisluskivanja njegovih razgovora i preturanja po njegovim dzepovima nije otkrila nista o svojoj suparnici. Zatim se okrenula horoskopu i Tarot kartama. Posto bi promesala spil i poredjala nizove morbidnih slika mačeva, zvezda i tajanstvenih figura kraljeva i vitezova, fatalna karta je gotovo uvek bila ona sa groteskno iscerenom mrtvackom glavom - Smrt sa kosom u kostanim prstima. Ponekad bi se prikazala karta s mrtvacem obesenim za noge ili kolo sudbine ali su, svejedno, za Leposavu te slike bile podjednako zastrasujuce.
Pukom igrom slucaja, kada se najmanje nadala, shvatila je s kim ce morati da se bori za svoga muza. Podigla je slusalicu u istom trenutku kad i Slavisa i tada je cula Njen dobro poznat promukli glas. Ojadilo ju je saznanje da je i sama nasela Njenom sarmu, da je ispala najobicnija glupaca i da se Ona, verovatno, sada ruga njenoj naivnosti. Leposava nije ocekivala bas toliko mladju konkurentkinju i strahovala je da ce joj stvari izmaci iz ruku i da ce se ova veza njenog muza neugodno oduziti. Nije se usudjivala da zapocne bilo kakav razgovor sa Slavisom, da ga UPOZORI, jer bi to mogla biti njena velika takticka greska. Odlucila je da bude strpljiva i ceka da resenje dodje samo od sebe. U medjuvremenu nije propustala da u svojim molitvama potseti Boga na sebe i da baci kletve na onu koja je uzrok njenom jadu.
Bog ili Sotona - nije bilo vazno koji od njih dvojice (sacinila bi pakt sa svakim ko bi je oslobodio nepozeljne suparnice), uslisio je njene molbe. Gorica je bila mrtva a Slavisa se vratio.
Dok je i ceprkala po proslosti, oseti kako je, pri samom podsecanju na bolne trenutke, opet preplavljuje bes. " Zelis li manji ili veci komad?", upita i, pre nego sto je muz stigao da joj odgovori, jednim zamahom noza prepolovi curku.
 
osto je celu noc probdela razmisljajuci o svom iznenadnom otkricu u vezi sa Goricom, Milica je imala glavobolju. Skolski dan se oduzio a ona je jedva cekala da se vidi sa Zikom i sve mu isprica. Srecom, tog jutra se jos nije srela sa Petrom i bila je postedjena objasnjenjavanja. Ali zato je u njenoj blizini, cinilo joj se - neprekidno, bila vec pomalo dosadna Izvorinka. Milica nije mogla da shvati kako je neko u stanju TOLIKO da prica. U poslednjih par dana Izvorinka se u toj meri oslobodila da je vec pocela da joj poverava svoje muke sa muzem .Milica je mrzela to naglo intimiziranje. Primetila je, osmehnuvsi se u sebi, da se tog jutra Alis jako nasminkala i da je na sebi imala nesto sto je trebalo da bude imitacija njene sopstvene zute haljine.
"...i, naravno, nisam pristala. Imam svoje Ja i ne dozvoljavam da mi bilo ko, makar to bio i Marjanovic, govori takve stvari....",pricala je sitna prilika do nje.
Iz cele zbrkane price, Milica je uspela da shvati samo to da je direktor skole stavio neke primedbe na rad njene koleginice i da su imali neprijatan razgovor u njegovoj kancelariji. Milica je mislila da se Izvorinka zaista nepotrebno zesti i pokusavala je da je smiri. " Ne razumes, to je stvar principa", naglasavala je Izvorinka. A zatim joj je u poverenju, tihim glasom dodala: "Stalno pronalazi nacin da me dovuce u svoju kancelariju...Samo da bismo bili nasamo! " Glupavo se zakikotala.
Milica je bila zapanjena. U ovom mestu su se zaista dogadjale cudne stvari i sve je bilo drugacije nego sto je spolja izgledalo. Ipak, nesto ju je sprecavalo da poveruje u Izvorinkinu
pricu. "Mozda ti se cini. Ne bih rekla...",poce. I pre nego sto je zavrsila misao, primeti
kako Izvorinkino inace bledo lice poprima crvenu boju.Oci joj zaiskrise zlobom a jarko
nakarminisana usta iskrivise poput dzinovske krvave rupe. Iz grla joj pokuljase
ispresecane, nerazumljive reci... "Mogu da imam koga hocu!",vikala je." Ali ja sam verna
svojoj porodici...svom detetu...Nisam kao ti, ti sto si ovde dosla da koketiras i otimas
tudje!..." A zatim se histericno zacereka: " Pazi, pazi sta ti kazem inace ces zavrsiti kao Gorica!"
Oko njih su se vec okupili djaci. Iz gomile se izdvojio mali Mirko i dotrcao. "Mama,
mama!", vukao ju je za rub haljine, "prekini!" Odnekud dotrcase Leposava i Petar . Petar zgrabi Izvorinku koja je sad vristala i jako je protrese. Nakon zestokog opiranja Izvorinka izgubi svest i on je odnese u zbornicu. Mali Mirko je, lica oblivenog suzama, posao za njim.
"Sta se zapravo desilo?",upita je Leposava
Milica nije imala snage da objasnjava . Bila je potresena: "Ne znam...Odjednom je PUKLA."
Leposava joj zastitnicki obgrli ramena. "Jadnica, do ovoga je kad-tad moralo da dodje...Bila je tako nezadovoljna svojim zivotom...",rece zamisljeno. "Sasvim je razumem. Jesi li primetila da se u poslednje vreme nesto cudno dogadjalo s njom?
Mislim...Bila je tako euforicna i kopirala te u svemu.Verovatno je bila Ijubomorna..."
Milica je zacudjeno pogleda.
"Hajde, hajde...Nemoj mi reci da izmedju tebe i Petra nije bilo niceg! Sirota
Izvorinka...Tako vas je gutala ocima! Ali, ne treba da te grize savest.Nije tvoja krivica..."
"Nije moja krivica", s gorcinom pomisli Milica. "Makar sam mogla da porazgovaram sa
Izvorinkom, da je utesim...a ja sam bila okupirana planovima kako da se, vec posle nedelju dana boravka u novoj sredini, nadjem nasarno sa potpuno nepoznatim covekom..."

Ostatak dana u skoli protekao je u znaku Izvorinkinog sloma. Nakon sto su je odveli u
bolnicu,prognoze lekara su bile prilicno optimisticne.
Na kraju radnog dana Petar je prisao Milici i zamolio je da se vide te veceri. "Ne", rekla
mu je." Mislim da nema svrhe." Imala je utisak da ga je povredila. Blago ju je stisnuo za
ruku i prosaputao: "Molim te..Ne odbijaj me..." Ovoga puta odolevala je njegovom glasu;
vise joj cak nije licio na Blagoja. A i da jeste - od kakve vaznosti je to bilo?!Odlucila je da bude kategoricna.
Kuci je dosla slomljena .Najbolje sto joj se dogodilo u poslednja dvadeset cetiri sata bilo je to sto je smogla snage da odbije sastanak i sto joj je taj cin ulivao nadu da ce uskoro
povratiti samopouzdanje i prevazici uspomene. Nauciti da zivi sa njima, ali ne i
zaboraviti..
Milica se osvrnu po svom novom domu. Ovde je bilo tako prijatno. Prinela je jedan kraj
zavese uz lice i pomirisala; mirisalo je na cisto, na novo - na novi zivot. Sa svojim
udobnim foteljama, cupavim jastucima i parketom koji je skripao pod nogama, dnevna
soba je u potpunosti ispunila njena iscekivanja. Na stocicu je, u niskoj glinenoj posudi,
bio buket sarolikog cveca a pored njega se jos uvek nalazila limena kutija. Milica pridje i mahinalno podize poklopac.
Na vrhu gomile pojavio se potpuno novi papir. Na njemu je, krupnim slovima izrezanim iz novina, pisalo: "ODLAZI. UMRECES."

nastaviće se...
 
hahaha.....da objaviš ti ovo ( :
meni najbolje kad pišeš i onda :jaoo, uhvatila sam sebe kako menjam imena junaka ... :hahaha:

Hehe, to je zato sto vizuelizujem junake ... i ne pamtim ih po imenima.

Gde da objavim ... Qq ... veze s knjizevnoscu nema. Ajde, bogati, ovo je samo za internu, jednokratnu i forumsku upotrebu. :lol:

Salim se - naravno da znam ko je killer. Od njega sam i pocela, tj. prvo zamislila kraj pa odmotavala u glavi unazad.
 
Dobro, idemo dalje ... sa pricom o ubistvu u Malom Vlaznom Okrugu.

***

Pošto ga je Milica odbila, Petrovo raspoloženje je postepeno prešlo u bes. Potpuno mu je pomrsila planove i na neki način ga iznenadila. Pokušavao je da se seti svakog detalja sa njihovog burnog sastanka i dokuči nije li on negde pogrešio ... ali nije došao ni do kakvog zaključka.
Stajao je, pored prozora, i posmatrao kako se teški oblaci nagomilavaju. Vazduh je mirisao na kišu – baš kao one noći kada je Gorica umrla. Uvek je pomalo verovao u mračne igre sudbine i ljudsku nemoć da se tim silama odupre. Gorica je bila njegova sudbina ... Odmah su se, skoro telepatski, razumeli. On je voleo da je, gledajuci kroz gole prozore njene kuce, posmatra; ona se pravila da za to ne zna jer je i sama uzivala da bude pod prismotrom. Setala bi iz sobe u sobu, ponekad obnazena, ponekad u
ruzicastom kucnom ogrtacu, i vodila svoj uobicajen zivot. Bila je to prava lutkina kuca: bez zidova i suvisnih zastora. No, postojali su za Petra neki nepristupacni coskovi u koje bi se Gorica povremeno zavukla i tada postajala nevidljiva. Gajio je uzasne sumnje da ona tamo cini stvari koje se njemu nikako ne bi dopale ali nije bilo nacina da sazna sta se u tim tamnim skrovistima dogadja.

Veceras je morao da se vrati TAMO.
U straklu prozora spazi svoje ljutnjom zgrceno lice : stisnutu vilicu i namrsteno celo.
Zgrabi mantil i zurno izadje iz kuce.
Napolju ga doceka svez vazduh i prve kapi kise. Ipak, nesto ga je nagonilo da ne ide
kolima; do Goricine kuce bilo mu je potrebno svega desetak minuta hoda. Zaustavi se tik uz ogradu i stade uz slap svetla s prozora na spratu. Nije tacno znao sta dalje da preduzme, samo je cekao. U jednom trenutku ugleda zensku figuru kako promice iza zastora. Dakle, bila je tu ! A on je sve vreme, ni sam ne znajuci zasto, mislio da je nece zateci kod kuce...Svejedno - to je bitno olaksavalo stvar...
Kao da neko vreme nista nije osecao sem te nezajažljive potrebe da stoji u mraku i netremice motri na svaki dasak koji je dopirao s one strane.
Odjednom spazi stari jugo koji je bio parkiran uz kucu, i oseti kako mu telom struji
uzasan bes. Bio je to Zikin auto! Gorica i on su opet zajedno... Kroz mozak mu bljesnu da to nije Gorica ... Ona je mrtva...odavno...A ovde, u lutkinoj kuci zivela je njena sestra Milica. I sve se ponavljalo...
Petar se uhvati za glavu. Cinilo mu se da ima groznicu. Oslonio se na ogradu jer je osetio iznenadnu slabost u nogama. Utroba mu se grcila i cinilo mu se da ce se svakog casa izbljuvati . Znao je taj osecaj od ranije : mesavina prezira prema samome sebi i mrznje prema onome koji ga je cinio budalom. A upravo to je ucinila Milica - sa njim se poigrala i ostavila ga u laznim nadanjima da je ispunio sva njena iscekivanja.
"Bice od tebe NESTO", cu glas svoga oca i oseti kako ga tapse po ramenu,a zatim drugi, energicni majcin glas rece : "Ako se budes vise trudio, postaces pravi covek..." Za njim se zacu mazni sapat jedne od ocevih ljubavnica: "Decko, jednog dana bice od tebe PRAVI muskarac..."
Mokar do koze, stojeci u blatu, Petar je shvatio da je doslo pravo vreme da se
dokaze svima koji nisu verovali u snagu njegove licnosti. A onda ugleda Ziku kako izlazi iz kuce, i zakljuci da je doslo vreme ...

nastavice se ...
 
Kada je Zika otisao , osetila je da je stize umor. Mir se sirio njom poput anestetika . Cula je kako se njegov jugo udaljava a zatim je pobacala stvari sa sebe i ispruzila se na sofi. Nije bilo vremena za tusiranje – kapci su joj otezali, uz uspavanku koju je prozvodio zvuk kise.

3515507.jpg


Nije vise bilo ceznje za Blagojem kojeg je nekada ljubila; jasno je da takav nije ni postojao - ona ga je stvorila.

U neko doba zacu korake uz stepenice. " Vratio se", pomisli na Ziku grleci jastuk. Nije imala snage da se uspravi u krevetu i da ga nezno pozove; on je, prosto, morao i sam znati da ga ona ceka. Nije mogla da odredi koliko je vremena proslo od njegovog odlaska ali se ugodno i samozadovoljno promeskoljila pod toplim prekrivacem pri pomisli na Ziku koji brine ... i koga je ocigledna ceznja za njom nagnala da se vrati.Zatim opet utonu u san. Sanjala je sebe u krevetu i videla kako joj neko prilazi. Svetlo oko konture u mraku se razlilo i nije mogla da vidi lice. Jedno je znala : bio je muskarac. Zika?... Bilo je neceg zloslutnog u toj prilici pored kreveta. Disanje mu je bilo tesko i ubrzano i Milica oseti uzasan strah. "Najzad", pomisli, "to je kraj svih kosmara..." Kraj u kome je mogla ocekivati haos, zlo, nistavilo...
Htede da vrisne ali joj necija ruka zapusi usta.
"Budi mirna Gorice", rekao je blago i Milica shvati da ne sanja.
Drugom rukom joj je stiskao vrat. "Jednom si me volela", rece glas gotovo nezno, "secas li se?" Stisak je sad bio jaci.
"Gorice, draga moja...", ucinilo joj se kao da cuje prigusen jecaj," zaboravila si..."
U trenutku joj se u masti zivo ukaza slika nje same kako se izvija pod tezinom njegovog tela. Sada se, eto, pod istim tim telom izvija u samrtnom grcu ; bela ruka dugih prstiju koja joj steze bilo, nekad ju je prisno dodirivala i igrala se njenim culima kao strunama. Pokusala je da mu odgovori ali je iz njenog grla dopiralo samo sistanje. Nije zelela da umre. Skupila je svu snago i silovito ga odgurnula nogama. Pao je s kreveta povukavsi za sobom carsav.
Milica potrca ka prozoru. Bilo je malo sanse da ce je iko cuti ali je ona povukla kvacicu. No, kao za inat, okno je zaglavilo. Tresla je i tresla..lza nje je nesto susnulo. Okrenula se i videla ga kako se pridize, lica izoblicenog od besa. " Sad ces videti!", preteci je viknuo."Mislila si da se malo poigras sa mnom! Zoves me, trazis a onda..."
Milica zgrabi pepeljaru sa stola i zamahnu ka prozoru. Staklo se, uz zaglusujucu buku,
rasprsilo u paramparcad. "U pomoc!", viknula je u noc.
Zgrabio je za ramena i okrenuo k sebi. Gledala ga je ravno u oci i u njima videla ludilo. U delicu sekunde pomisli kako je bilo glupo od nje da to nije ranije primetila. Koliko do juce je osecala nesto prema njemu i ,ako to nije bila ljubav, bilo je nesto vrlo slicno tome.
Odluci da pokusa da zaigra na poslednju kartu. "Oprosti", rece mu, prisiljavajuci se da joj glas zvuci normalno, " oprosti ako sam te povredila...Nisam to zelela. Ti znas sta osecam prema tebi...Osecas, zar ne?" Pustila je da mu ruka sklizne na njene grudi. Na cas joj se ucini da je uspela, da je u njegovom pogledu videla neki tracak prepoznavanja i razuma; medjutim, on je jos zesce uhvati za vrat i poce je daviti. No, u njoj je jos bilo zelje za zivotom - opirala se i okretali su se u tom smrtnom zagrljaju cas ovamo, cas tamo, kao u nekom grotesknom plesu. Sada su se bili vec opasno priblizili ivici razbijenog prozora i Milica opazi poveci komad stakla koji je strcao iz okna. Bio je na svega nekoliko santimetara od njene ruke. S poslednjom snagom zanese ih oboje na tu stranu, scepa krhotinu i zari mu je u ledja.
S izrazom neverice,on popusti stisak a zatim je odgurne od sebe. Teturao se par
trenutaka a zatim naslonio na razbijeno okno. Pre nego sto je izgubio ravnotezu, pruzio je ruke ka njoj. Milica gotovo da oseti sazaljenje. "Gorice ...Kako si me mogla povrediti, posle svega? Zar se nismo voleli, makar malo?..."

falling_man.jpg



Dok je padao, vetar mu je vijorio kosu a sustanje vetra postalo je Goricin glas koji ga je dozivao. "Ti si jedini", saputala je, "jedini koga sam ljubila,..." Ovoga puta joj je verovao. Zurio je da se s njom sjedini i u trenu kad je konacno osetio mir i olaksanje, snazan udarac o zemlju rastocio je njegovo telo u hiljade bolnih cestica.

Dole u travi i|i blatu, lezao je Petar, ociju sirom otvorenih i uprtih ka nebu. Na licu mu je, poput samrtne maske, titrao poslednji osmeh.


***
Kasnije, Milica se nasla okruzena gomilom sveta. Fotografisali su kucu, Petrovo telo koje se survalo zajedno sa krhotinama stakla; neko joj je prebacio cebe preko ramena i dao okrepljujuci caj. Bio je tu i Zika koji ju je zagrlio. Ruka kojom je ubola Petra bila je zavijena jer se isekla cvrsto stiskajuci svoje oruzje. Skoro da nigde bilo krvi...tek par kapi na mestu gde je ON stajao.
Svanulo je. Odjednom je postala svesna da je upravo ubila coveka. Dok mu je probadala meso, osecala je kao da ,pravo u okrutno i hladno srce, ubada Blagoja.

"Mislio je da sam ja Gorica", drhtavim glasom se obrati Ziki. On ju je jos cvrsce stisnuo uz sebe."Ne moras sad nista da pricas", rece joj blago. Slusala je njegov glas koji ju je milovao. Nije vise mogla da govori. U ocima mu je videla briznost i razumevanje a bilo je toliko toga sto je zelela da mu kaze.Umesto toga, poljubila ga je u nadlanicu ruke kojom ju je obgrlio. Nadala se da ce sve zaboraviti, da je krajnje vreme da bude postedjena. Ali mrak se vec zavukao u supljine svesti. Jedni kosmari su prosli, drugi tek dolaze...
 
..ups..to PRAVI muškarac mora da se odnosi na GRUB muškarac....verbalno ili fizički..?

Misliš na ono što je nekad davno rečeno Petru, i što mu odjekuje u glavi?
Ona koja mu je to rekla verovatno je mislila na zrelost ... a u Petrovoj glavi nije sve baš jasno.

Prototip "pravog" muškarac je, pretpostavljam, za svaku ženu drugačiji, baš kao i "prava" žena za muškarce.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top