Prica dana

Molbe jednog psa

1. Moj život traje od 10 do 15 godina.Svaki rastanak od tebe za mene znači patnju. Razmisli o tome pre nego što me uzmeš.
2. Voli me onakvog kakav jesam, jer si me ti birao. Ja nemam tu mogućnost da biram prijatelja i gospodara.
3. Daj mi vremena da shvatim šta od mene tražiš. Pre nego što me u toku obuke izgrdiš, preispitaj sebe, možda ti grešiš ili ja ne mogu da shvatim šta ti želiš.
4. Voli me, ja živim od tvoje ljubavi.
5. Nemoj se ljutiti na mene i nemoj me kažnjavati. Ti ipak imaš svoj posao, svoje prijatelje, svoju razonodu, a ja imam samo tebe.
6. Pričaj sa mnom. Iako se tebi čini da te ne razumem, ipak znam šta misliš i osećaš.
7. Znaj, ja ne zaboravljam kako se sa mnom postupa.
8. Razmisli pre nego što me udariš. Sa lakoćom te mogu ugristi, ali to nikada ne činim.
9. Ne smatraj me igračkom dok sam mali i sladak, da bi me kasnije odbacio, jer je moja ljubav prema tebi večna.
10. Brini o meni kada ostarim, ostanem bez zuba, ogluvim, oslepim, prestanem da se krećem. I o tebi će se neko brinuti-starost je ista za sve.
11. Prati me na mom poslednjem putu. Nemoj nikad reći: "Ja to ne mogu da gledam" ili "Neka se to dogodi u mom odsustvu". Za mene je s tobom sve lakše.
12. Kad me više ne bude bilo, nemoj tugovati, već usreći nekog novog psa i voli ga kao što si mene voleo.

Predivno,pretoplo..kad pročitah ovo pod r.brojem 11.zaplakah..ne znam kako bih preživjela kad bi se mojim psima nešto dogodilo..
 
Budi jako oprezan da ne rasplaces zenu jer Bog broji njene suze!

Zena je nastala od muskarceva rebra
a ne od stopala da se po njoj gazi!

Ne od njegove glave da se njome vlada,
nego od boka da mu bude jednaka!

Ispod ruke da bude zasticena i
pokraj srca da bude voljena!!!
 
NESPORAZUM

Jednom je jedna engleska porodica provela svoj letnji odmor u Nemačkoj. Za vreme čestih izleta u okolinu, članovi porodice primetili su kućicu koja im se činila pogodnom za provodjenje letnjeg odmora.Kada su se raspitali za vlasnika, saznali su da je vlasnik protestantski pastor i pitali su ga da im pokaze kućicu. S obzirom da im se kućica svidela, tražili su od pastora da im je iznajmi za sledeću sezonu.Kada su se vratili u Englesku, kod pregleda plana i rasporeda prostorija, gospodja se setila da nije videla WC u toj kućici i odlučili su da odmah napišu pismo vlasniku radi objašnjenja.
"Poštovani gospodine Pastore, naša porodica je posetila vašu kućicu pre nekoliko dana i sklopili smo ugovor o najamnini. Medjutim, zaboravili smo da vas pitamo za jedan sitan detalj. Molimo vas da nam javite gde se u kućici nalazi WC."
Pastor nije shvatio tačno značenje skraćenice WC i smatrajući da se klijenti raspituju za crkvu anglikanske sekte "Wladez Chapel" odgovorio je sledeće:
"Poštovana gospodo, cenim vaše interesovanje i drago mi je obavestiti vas da mesto o kome govorite nalazi se 12 km daleko od kućice. Naravno, ovo je malo nezgodno, pogotovo ako imate običaj da ga češće posećujete. U tom slučaju najbolje je da ponesete sa sobom suvu hranu i tamo ostanete ceo dan. Neki idu pešice, a ostali biciklom. Mesta za sedenje ima 400 plus 100 mesta za stajanje. Prostorije imaju er-kondišn radi prijatnije atmosfere i obezbedjenja svežeg vazduha. Sedišta su tapacirana velurom. Preporučuje se da se dodje što ranije radi rezervisanja mesta za sedenje. Odrasli i deca sede zajedno i pevaju u horu pesme za spasenje duše i tela. Na ulazu svako dobija po jedan list koji se na izlazu mora vratiti, kako bi se mogao upotrebljavati ceo mesec. Lokalni fotografi slikaju svakog posetioca za gradske novine, tako da svako može videti ljude na vršenju svete i uzvišene dužnosti."
 
NESPORAZUM

Jednom je jedna engleska porodica provela svoj letnji odmor u Nemačkoj. Za vreme čestih izleta u okolinu, članovi porodice primetili su kućicu koja im se činila pogodnom za provodjenje letnjeg odmora.Kada su se raspitali za vlasnika, saznali su da je vlasnik protestantski pastor i pitali su ga da im pokaze kućicu. S obzirom da im se kućica svidela, tražili su od pastora da im je iznajmi za sledeću sezonu.Kada su se vratili u Englesku, kod pregleda plana i rasporeda prostorija, gospodja se setila da nije videla WC u toj kućici i odlučili su da odmah napišu pismo vlasniku radi objašnjenja.
"Poštovani gospodine Pastore, naša porodica je posetila vašu kućicu pre nekoliko dana i sklopili smo ugovor o najamnini. Medjutim, zaboravili smo da vas pitamo za jedan sitan detalj. Molimo vas da nam javite gde se u kućici nalazi WC."
Pastor nije shvatio tačno značenje skraćenice WC i smatrajući da se klijenti raspituju za crkvu anglikanske sekte "Wladez Chapel" odgovorio je sledeće:
"Poštovana gospodo, cenim vaše interesovanje i drago mi je obavestiti vas da mesto o kome govorite nalazi se 12 km daleko od kućice. Naravno, ovo je malo nezgodno, pogotovo ako imate običaj da ga češće posećujete. U tom slučaju najbolje je da ponesete sa sobom suvu hranu i tamo ostanete ceo dan. Neki idu pešice, a ostali biciklom. Mesta za sedenje ima 400 plus 100 mesta za stajanje. Prostorije imaju er-kondišn radi prijatnije atmosfere i obezbedjenja svežeg vazduha. Sedišta su tapacirana velurom. Preporučuje se da se dodje što ranije radi rezervisanja mesta za sedenje. Odrasli i deca sede zajedno i pevaju u horu pesme za spasenje duše i tela. Na ulazu svako dobija po jedan list koji se na izlazu mora vratiti, kako bi se mogao upotrebljavati ceo mesec. Lokalni fotografi slikaju svakog posetioca za gradske novine, tako da svako može videti ljude na vršenju svete i uzvišene dužnosti."
:rotf::rotf::rotf:
 
Ovde je nekoliko primera iz britanske knjige "Book of Heroic Failures", autor je Stephen Pile:
NAJGORA OTMICA AVIONA - Ostace nam nepoznat identitet coveka koji je 1976. godine izveo najneuspesniju otmicu aviona svih vremena. Na letu preko Amerike, ustao je iz svog sedista, izvukao pistolj i uzeo stjuardesu kao taoca.
"Okrenite avion za Detroit!" - zahtevao je.
"Ali... Mi ionako letimo za Detroit..." - objasnili su mu.
"Oh, dobro..." - rekao je, pustio stjuardesu i ponovo seo.
NAJGORA PLJACKA - U avgustu 1975. tri muskarca su posli da opljackaju Kraljevsku banku Skotske u mestu Rothsay, kada su se zaglavili u rotiracujim vratima. Nakon sto im je osoblje banke pomoglo da se izvuku, zahvalili su svima, okrenuli se i napustili zgradu. Par minuta kasnije vratili su se i objavili nameru da opljackaju banku, ali im niko od osoblja nije poverovao. Kada su zatrazili 5000 funti u kesu, sluzbenik im se nasmejao u lice, ubedjen da se sale. Zatim je jedan od pljackasa skocio na drugu stranu saltera, ali se sapleo, pao na pod i uganuo clanak. Ostala dvojica su zatim pokusali da pobegnu, ali su se opet zaglavili u rotirajucim vratima.
NAJGORI GOLUB PISMONOSA - Ova istorijska ptica je pustena iz Pembrokeshira (Britanija) u junu 1953. i trebalo je da stigne na odrediste jos to vece. Vracena je postom, mrtva, 11 godina kasnije u kartonskoj kutiji iz Brazila.
NAJGORE SPASAVANJE ZIVOTINJA - Tokom strajka vatrogasaca u Velikoj Britaniji 1978. godine, britanska vojska je preuzela hitne pozive vatrogascima na sebe. 14. januara imali su poziv od jedne starice u juznom Londonu da spasu njenu macku koja se zaglavila visoko na jednom drvetu. Stigli su sa impresivnom brzinom, i uskoro spustili macu. Starica je bila toliko zahvalna da ih je sve pozvala na caj. Kada su se kasnije vracali, pregazili su tu istu macku vatrogasnim kamionom
 
Moguce da je ovo sve vecina procitala ali nije lose da se cita vise puta, zarad podsecanja....:heart:

ISTINITA PRIČA


Jedna je učiteljica jednog dana zamolila svoje učenike da na je papiru napišu imena svih drugih učenika u razredu i da ostave malo mjesta kraj svakog imena. Tada je rekla učenicima da razmisle što je najljepše što mogu reći o svojim razrednim drugovima, te da to napišu kraj svakog imena. Cijeli sat je potrajalo dok su svi završili, a prije izlaska iz razreda, papire su predali učiteljici. Za vrijeme vikenda učiteljica je napisala svako ime učenika na jedan list papira i navela sve lijepe primjedbe koje su učenici napisali o svakom pojedinačno. U ponedjeljak je svakom učeniku dala papir s njegovim imenom. Ubrzo su se svi smiješili. "Zaista?", čuli su se šapati... "Nisam imao pojma da nekom nešto značim!" te "Nisam znala, da se tako sviđam drugima," bili su komentari. Liste se kasnije nisu više spominjale. Učiteljica nije znala jesu li učenici diskutirali o tome međusobno ili sa svojim roditeljima, ali to i nije bilo važno. Vježba je ispunila svoj cilj. Učenici su bili sretni sobom i drugima. Godinama kasnije je jedan od učenika poginuo u Vijetnamu i učiteljica je otišla na njegov pogreb. Crkva je bila prepuna njegovih prijatelja. Jedni za drugim, oni koji su poznavali mladića, prilazili su kovčegu da bi mu odali posljednju počast.. Učiteljica je prišla posljednja. Dok je tamo stajala, jedan od vojnika koji je nosio kovčeg pitao ju je: "Jeste li vi Markova učiteljica iz matematike?" Kimnula je potvrdno glavom. Tada je rekao: "Mark je vrlo često pričao o vama." Nakon pogreba, skupila se većina Markovih prijatelja iz razreda. Markovi roditelji su također tamo bili i nestrpljivo su čekali da razgovaraju s učiteljicom. "Htjeli bismo vam nešto pokazati", rekao je otac i izvukao novčanik. "Ovo su pronašli kad je Mark poginuo. Vjerujemo da ćete to prepoznati." Iz novčanika je izvukao vrlo istrošeni komad papira, koji je očito bio slijepljen, mnogo puta savinut i rastvaran. Učiteljica je bez gledanja znala da je to papir s lijepim riječima Markovih razrednih drugova. "Htjeli bismo vam se zaista zahvaliti što ste to napravili", rekla je majka. "Kao što možete vidjeti, Mark je ovo vrlo cijenio." Svi bivši učenici su se skupili oko učiteljice. Charlie se nasmiješio i rekao: "Ja svoju listu također još imam. U najgornjoj je ladici moga radnog stola". Chuckova žena je rekla: "Chuck me zamolio da listu zalijepim u naš vjenčani album". "I ja svoj još uvijek imam", rekla je Marilyn. "U mom dnevniku je." Vicki je izvukla svoj rokovnik i pokazala svima svoju istrošenu listu. "Uvijek ju nosim sa sobom", rekla je Vicki i primijetila: "Vjerujem da smo svi sačuvali liste". Učiteljica je bila toliko dirnuta, da je morala sjesti i zaplakala. Zaplakala je za Markom i zbog svih njegovih prijatelja koji ga više neće vidjeti.

U zajedničkom životu s ljudima često zaboravljamo da će svaki život jednog dana završiti i da nikada ne znamo kada će taj dan biti. Zbog toga bismo osobama koje volimo i o njima brinemo trebali reći da su nam nešto posebno i važno. Reci im to prije no što bude kasno.
 
Hvala Harmony! :heart:
Nik Vujicic... Price kao ova se zaista moraju cuti. Ovakve price se moraju pricati iznova i iznova.
Evo jedne koju bi trebalo da vide i cuju sve majke, a narocito one koje pate od post porodjajne depresije...
 
Opet jedna bajka, verovatno je znate, ali se nadam da je ne ponavljam

Kosulja srecnog coveka

Bio jedan mocan sultan i strasno oboli od neke opake i nepoznate bolesti u to vreme. Dolazili silni lekari da ga lece, iz svih krajeva sveta, ali bez ikakvog boljitka. Razni vidari i mudraci pokusavali su da nadju lek, a zatim dodje i napoznatiji vidar onog vremena da ga pregleda. I rece: sultan ce ozdraviti samo ako obuce kosulju srecnog coveka.
Sultanova cerka, veoma potresena, posalje celu vojsku zemlje da potraze srecnog coveka. I tako su oni krenuli od kuce do kuce, od sela do sela, od grada do grada, od luke do luke. Svakoga su pitali: Da li si ti srecan? ali odgovor je uvek bio isti: Ne, nedostaje mi ovo, ili ono, i svako je imao neki razlog za brigu, problem, ili tugu, zbog cega nije bio potpuno srecan.

Obidjose oni sva poznata mesta onog vremena, i krenuse pustinjom da se vrate kuci, neutesni sto nisu uspeli da nadju srecnog coveka.
Tako iduci, naidju na jednog isposnika, golog golcatog, sto je bio u molitvi. Pomislise da li da ga pitaju da li je srecan, ali misljase - ma kud ce tek on biti srecan bez igde ikoga i icega, a na celom svetu su svi ljudi nesrecni.
Ali jedan vojnik se odvazi pa ipak upita: Dragi covece, da li si ti srecan?
A ovaj odogovori: Jesam
Ali kako, kad si tako ubog?
Jesam srecan sam, slobodan sam kao ptica na grani, putujem po svetu i sluzim Gospodu.
Vojnici se obraduju, kazu da im je sultan bolestan i da im treba njegova kosulja da bi ozdravio.
Ali isposnik samo rece: Ali ja nemam kosulju!


Zato pre nego sto budete ljuti na zivot, setite se da su najsrecniji oni koji radost i snagu nalaze u malim stvarima.
 
U zoru je podno stabla iznikao malen Cvet. I tek što je otvorio oči, ugledao je Stablo. - Ti si, sigurno, veliki Cvet - reče mu. - Ne, ja nisam Cvet. Ja sam Stablo - odgovori Stablo. - Kakva je razlika izmedju Stabla i Cveta? - upita Cvet.- Cvet živi nekoliko dana, a Stablo mnogo godina - reče Stablo. - I to je sve ? - Ne - odgovori Stablo. - Mi Stabla izdržimo i najjače vetrove, a vi, Cvetovi, prehladite se i od najblažeg lahora. - To je sve? - ponovno upita Cvet. - Vas mogu ubrati i darovati. Vas se može staviti u vazu i negovati. Vas ljudi vole, a i vi volite ljude. A s nama Stablima je drukčije. Nas ne mogu ubrati i pokloniti. I ne mogu nas staviti u vazu i negovati. Mi uvek ostajemo po strani. - Zar smo mi Cvetovi na putu? - Ne, uglavnom niste. Ali ljudi vas primete i kada ste daleko od puta. Često vas i pogaze. Uostalom, lako je pogaziti one koji vole, jer oni nisu zaštićeni. - Šta se dogodi kada neko pogazi Cvet? - To se uvek sazna. I zbog toga se može mnogo plakati. Neki i nakon mnogo vremena spominju pregažen cvet. Nas Stabla niko ne može pregaziti, ali nas i ne vole kao što vole Cvetove. - Onda si ti - reče mu Cvet - izuzetak među Stablima, jer tebe voli jedan mali Cvet. Kada je oko podneva pripeklo sunce, Stablo je svojom senom zaštitilo Cvetić.

(A sta si ti, Stablo ili Cvet...?)

Hvala djurdja5. :)
 
U jednom selu u B i H jedna roda je svila gnezdo na dimnjaku jedne stare kuće. Kuća a i dimnjak već godinama nisu bili korišćeni, vlasnici su bili davno umrli. I dok je čekala da joj se neki mužjak počne udvarati, letela je naokolo i jednom prilikom ju je neki lovac ranio, da li slučajno ili namerno, ko bi to znao. Levo krilo joj je bilo skoro otkinuto. Nije imala snage da leti već je došetala do stare napuštene kuće na čijem je dimnjaku svila gnezdo. Nije imala snage da uzleti na vrh dimnjaka.
Obilazila je tako oko kuće nekoliko dana i tužno kreštala. Jedan sused ju je primetio posle nekoliko dana kad je već bila onemoćala i skoro na ivici snage. Napravio je lotre do vrha dimnjaka, smestio tamo rodu i svakodnevno joj donosio hranu i vodu. Posle nekoliko dana joj se pridružio i jedan rodan. Dobili su bebu, rodan je hranio i ptiče i majku, a kad on nije bio u mogućnosti da im oboma nabavi hranu, dobri sused je uz lotre odnosio hranu i vodu za majku i prinovu.
Došla je jesen, rodan i beba su odleteli, roda nije mogla. Ostala je na starom dimnjaku nadajući se proleću.
Sused joj je napravio "kišobran" iznad gnezda i nastavio da je hrani i poji, sve do proleća kada joj se dragi vratio.
Svake godine u Proleće (već osam godina) rodan dolazi skoro u isti dan i sat, obnavlja i popravlja staro gnezdo sa svojom rodom i uvek dobiju po jednu bebu. Ujesen on sa bebom odleti ali se u proleće obavezno vraća, a roda ga verno i željno čeka. Pre dve-tri godine iz nekog razloga, rodan je zakasnio tri dana, za to vreme roda ništa nije ni jela ni pila.
Seljani su ih nazvali: klepetan (mužjak), jer kada u proleće dolazi, tako snažno udara (klepeće) klilima da celo selo odjekuje, a rodu sunčica, jer tokom cele zime stalno gleda put sunca iščekujući proleće i dolazak svog klepetana.:heart::heart::heart:
 
U jednom selu u B i H jedna roda je svila gnezdo na dimnjaku jedne stare kuće. Kuća a i dimnjak već godinama nisu bili korišćeni, vlasnici su bili davno umrli. I dok je čekala da joj se neki mužjak počne udvarati, letela je naokolo i jednom prilikom ju je neki lovac ranio, da li slučajno ili namerno, ko bi to znao. Levo krilo joj je bilo skoro otkinuto. Nije imala snage da leti već je došetala do stare napuštene kuće na čijem je dimnjaku svila gnezdo. Nije imala snage da uzleti na vrh dimnjaka.
Obilazila je tako oko kuće nekoliko dana i tužno kreštala. Jedan sused ju je primetio posle nekoliko dana kad je već bila onemoćala i skoro na ivici snage. Napravio je lotre do vrha dimnjaka, smestio tamo rodu i svakodnevno joj donosio hranu i vodu. Posle nekoliko dana joj se pridružio i jedan rodan. Dobili su bebu, rodan je hranio i ptiče i majku, a kad on nije bio u mogućnosti da im oboma nabavi hranu, dobri sused je uz lotre odnosio hranu i vodu za majku i prinovu.
Došla je jesen, rodan i beba su odleteli, roda nije mogla. Ostala je na starom dimnjaku nadajući se proleću.
Sused joj je napravio "kišobran" iznad gnezda i nastavio da je hrani i poji, sve do proleća kada joj se dragi vratio.
Svake godine u Proleće (već osam godina) rodan dolazi skoro u isti dan i sat, obnavlja i popravlja staro gnezdo sa svojom rodom i uvek dobiju po jednu bebu. Ujesen on sa bebom odleti ali se u proleće obavezno vraća, a roda ga verno i željno čeka. Pre dve-tri godine iz nekog razloga, rodan je zakasnio tri dana, za to vreme roda ništa nije ni jela ni pila.
Seljani su ih nazvali: klepetan (mužjak), jer kada u proleće dolazi, tako snažno udara (klepeće) klilima da celo selo odjekuje, a rodu sunčica, jer tokom cele zime stalno gleda put sunca iščekujući proleće i dolazak svog klepetana.:heart::heart::heart:
Sta je zivot bez sjaja ljubavi... :heart:
Hvala. :zag:
 
........ Sveže okrečena sala doma kulture okićena lampionima, balonima i šarenim papirićima, seoska "banda" prilično uspešno imitira Zvonka Bogdana, Đorđa Balaševića, Legende.... Dobrodržeće dame u najboljim godinama se šepure u novim 'aljinama, stoički podnoseći bol u nožnim prstima nenaviknutim na visoke špicaste cipelice unapred snevajući kako će sutrašnji dan provesti u udobnim papučama ili čak bose. Sredovečni, nekad glavni seoski momci hrabro uvlače pivske stomačiće u odela kupljena još za venčanje, sve je spremno za veliku feštu, maturanti se iskupili da proslave tridesetogodišnjicu zrelosti.
Međ' svim tim nakinđurenim i napirlitanim gospoJama izdvaja se jedna nežna, uvela dama, ali dama. Svaka dlaka njene nekad raskošne crvene kose je na svom mestu, svaki nabor haljine odiše elegancijom, cipele sa 12cm viskom potpeticom joj stoje kao da se u njima i rodila. Sve je na njoj lepo, elegantno i prefinjeno, od njenog bledog produhovljenog lica, elegantne male crne haljine do zlatnih cipelica visoke štikle. Pre trideset godina je bila kraljica ove sale doma kulture, sve oči su samo u nju gledale, njena prirodno crvena kosa je blještala kao sunce u zalasku, danas je samo oronula, i dalje lepa na neki svoj način, ali bolesna i iznemogla. Nije baš imala želju da dođe na tu proslavu, ali je ispunila majci želju, majci koja je i dalje videla samo njenu lepotu, a bolest je gurnula pod tepih kao prašinu koju nije stigla da počisti na vreme pre nego što iznenadni gosti banu u kuću pri velikom spremanju.
Osećala se kao pepeljuga, niko je nije prepoznao. I dok se bojažljivo priključivala onoj, pa ovoj grupi sve se nadajući da će nekako i toj večeri doći kraj a da niko ipak neće saznati ko je ona, nadala se da će proći nezapaženo kao jedna od onih starih cura koje svi znaju a niko ne poznaje, klizila je polako u svojim zlatnim cipelicama sve nekako birajući najkraći put do izlaza, niko je nije primećivao, a njoj je to baš i odgovaralo. Nije imala želje ni volje da ikome objašnjava kako se i kad razbolela, nije želela da je iko sažaljeva, nije bila naviknuta na sažaljenje, nekad su joj se divili i mnogi su joj zavideli.
Stari profa je počeo da iščitava njihova imena, a napirlitane dame u najbojim godinama i sa najvećim brojem kilograma su ponosno zauzimale mesto kraj njega, ona se polako iskradala prema izlazu. Ne, nije se ona stidela ni svoje bolesti, ni žalosnog izgleda. Davno je shvatila da fizički izgled nije sve. Davno je već naučila živeći u velikom gradu da lepota ne znači ništa ako sobom ne donosi i nešto više. Ali, ovo je bilo njeno rodno selo, jedina jedna generacija je uspela da završi gimnaziju, kasnije su je ukinuli jer nije bilo interesenata. Ona je bila jedna od retkih koja je tu gimnaziju eto i završila, zato je i popustila majčinoj želji da dođe i prisustvuje proslavi 30.g. mature.
I baš kada je mislila da će stari profa pročitati i njeno ime, spotakla se o sopstvenu želju za satisfakcijom, shvatila je da nije ovamo došla majci da udovolji, shvatila je da je želela da još jednom doživi ono isto slavlje koje je pre 30.g. doživela, em je bila najbolja učenica, em je bila i kraljica večeri. Čim je shvatila svoje želje i nadanja, već joj je i bez ogledala iskrsnula i njena sadašnja slika. Slika blede, ispijene bolješću spodobe ni nalik nekadašnjoj kraljici mature. Brzinom svetlosti i krajnjim naporom preostale snage je krenula ka izlazu, da pobegne što dalje od prošlosti i lepote mladosti.
Na izlazu se sudarila sa svojim mužem, blago je pocrvenela, nije joj bilo lako da prizna svoju slabost, on ju je upoznao kad je bila najlepša, a tada njoj to nije značilo ništa, sada je trebalo imati hrabrosti i priznati da kad više nema ni naznaka od nekadašnje lepote, ta bivša lepota njoj eto i sad nešto znači. Ali, on je izgleda znao, i poznavao je bolje nego što je i sama sebi htela priznati. Nežno je uhvatio za ruku i uveo nazad u salu, i dok je stari profa iščitavao njeno ime, on ju je uveo i poveo do pijedestala nekadašnje kraljice mature, dok su svi zabezeknuto gledali u ispijenu staru damu koja je izgledala kao da im je mati, ona se osećala mladom i lepom, on je bio kraj nje, držao je za ruku i nežno je poljubio u rame.
Posmatrajući svoje nekadašnje drugarice koje su kipele od zdravlja potpomognute gomilom kilograma i šminke, ona, onako nežna, nestvarna, sama sebi se učinila lepom, a i bila je baš lepa, bolest više nije bila njen zaštitni znak, njen muž ju je držao za ruku i gledao je kao da ima 20.g. i kao da je 20.g. mlađa, a sve njene nekadašnje drugarice su joj zavidele, a nisu bile načisto zašto joj u stvari zavide, ali, ona je znala, znala je i bila je srećna. Nije imala sutra, njeno sutra je već bilo odbrojano, ali je imala njega, dragog i divnog čoveka koji će je voleti i kad je sutra ne bude bilo, a to je bilo tako prokleto blizu.
 
Jednog je dana Svetac imao priliku popričati s Bogom te ga upita:

- Gospodine,

bilo bi mi zadovoljstvo znati kako izgledaju Pakao i Raj.

Bog odvede sveca do dvoje vrata.

Otvori jedna od dvoje vrata i dozvoli mu da pogleda unutra.

Na sredini sobe, stajao je veliki okrugli STO.

Na sredini stola, nalazila se velika posuda,

s jako finom i mirišljavom hranom.

Svetac oseti kako mu navire voda na usta.

Osobe koje su sedele za stolom bile su izrazito mršave, ljubičaste
boje i bolesnog izgleda.

Izgledali su svi izgladnelo. Imali su kašike s jako dugačkim

drškama koje su bile pričvrščene na njihove ruke.

Svi su mogli dohvatiti tanjir s hranom i uzeti malo,

no kako je drška kašike bila duža od njihove ruke,

nisu mogli staviti hranu u usta.

Sveti se čovek stresao na sam pogled njihovog jada i njihovih patnji.

Bog reče:-

Upravo si video pakao. Bog i čovek se uputiše prema drugim vratima.

Bog otvori druga vrata. Scena koju je čovek ugledao bila je identična
prethodnoj.

Bio je tu veliki okrugli STO, posuda prepuna fine hrane,

koja mu je opet naterala vodu na usta.

Osobe za stolom su isto imale kašike dugih dršaka,

no ovaj su put, osobe bile dobro nahranjene i srećne

te su razgovarale međusobno zadovoljno se smeškajući..

Sveti čovek reče Bogu:- Ne razumem!

- Jednostavno je, odgovori Bog,

sve zavisi o jednoj veštini.

Ovi su naučili hraniti jedni druge, dok oni drugi ne misle na ništa
osim na sebe same.

Kada je Isus umro na krstu, mislio je na tebe.

Predviđa se da 93 %

osoba neće proslediti ovu poruku nikome.

Ako ste deo onih 7%, pošaljite s porukom

< 7 % >

Ja sam deo onih 7% i seti se da ću uvek podeliti moju kašiku s tobom i da te nikad neću pitati gede je tvoja kašika
 
O jednoj Ani...


Nikad nije naučila da množi i nikad neće razumeti da dve jabuke puta dve isto dođu četiri kao i kad se broje na prste. Nikad nije naučila da je zemlja okrugla, kao lopta jer ne mogu ljudi da stoje naopačke, probala je ona. Isto tako nikada nije naučila da ima i zlih ljudi jer ma koliko je povređivali i vređali, ona bi im se sutradan opet nasmešila. Ona ne pamti, ona voli.

Kad je rođena, ocu je trebalo pet dana da ih napusti. U tih pet treba ubrojati i tri provedena u bolnici. Nije rekao ništa, nije ostavio ništa. Ništa više nije bilo ni važno. Ni majka se nije snašla. Mlada, razapeta informacijama da je još mlada, da će sresti nekoga drugoga s kim će imati normalnu decu, ostavila je Anu u domu i otiša u inostranstvo.

Beba je napredovala iako deca sa Daunovim sindromom imaju mnogo komplikacija. I kad se već postavilo pitanje šta dalje sa njom jer je trebala specijalizovanu negu, ušla je jedna dobra žena. Od sve dece pogled joj se samo zadržao na Ani. Možda zato što je imala sestru kao nju koja je umrla mlada, možda zato što je imala dobro srce, onakvo kakvo prosto imaš- uzela je Anu kod sebe.

Tad je Ana u stvari i dobila ime. Njena deca imala su otpor prema tome ali ona im nije dala da Anu gledaju popreko. I vreme je išlo, deca su rasla, donosila svoje male pa sve veće probleme a ona je bila tu, uvek vedra, uvek nasmejana, srećna što može sama da ode do grada i vrati se kući, ubere ruže, pomogne nešto. Mnogo su ta deca naučila od nje- da su srećna što su zdrava, da postoji neko ko ih bezuslovno voli i ko je srećan samo što postoji. Naučili su da se raduju sa njom. Dobra žena je znala da je usvajanjem Ane donela najbolju odluku za svoju porodicu.

Jednoga dana, u dvorište su ušla velika kola. Žena u srednjim godinama nesigurno je ušetala u njihovo dvorište. Zastala je videvši Anu kako se iza ruža igra sa malim detetom svoje sestre. Dete je vrištalo od smeha, Ana se smejala- prizor pun vedrine i emocija. Žena je dugo gledala u njih nesposobna da se pokrene.
- Izvolite- druge strane naišla je dobra žena i odmah znala ko je ova žena jer ima stvari koje se jednostvno znaju. Iznenadila se ugledavši suze u njenim očima ali to nije pokazala.
- Koga trebate- ledenim glasom je pitala uljeza. Anin i detetov smeh dopirao je do njih.
- Ja.. došla sam da vidim..- zastala je zbunjeno.
- Ana se zove. Tako smo je mi nazvali pošto vi niste stigli ni ime da joj date- rekla je mirno dobra žena nepoznatoj ženi a onda nastavila trudeći se da umiri srce koje je htelo da joj iskoči iz grudi.
- Ja nemam ništa protiv da je vidite ali vas molim da joj ne govorite ko ste jer ja sam za nju mama. Ona ima i tatu i sestre i nećaka. Nemojte to da joj oduzimate, bar ne sad, ne danas.

Druga žena ništa nije rekla. Obrisala je suze i čekala da dobra žena priđe Ani i upozna je sa «tetom». Srce joj je zadrhtalo kada ju je Ana kao i sve ljude koje vidi zagrlila. Nije mnogo govorila ni kasnije dok su pili kafu pod hladom lipe, dok se Ana igrala sa detetom i dok su je pratili zabrinuti pogledi puni straha da će je odvesti. Ali ona nije mislila o tome. U ušima joj je odazvanjao detetov smeh i sva gomila lepih reči koje su ti ljudi međusobno izmenjivali. I osetila je sreću i da zaista vole njeno dete. Posle kafe, kada su se Ana i dečak izgubili među ružama, naglo je ustala.

- Vi ste divni- rekla je dobroj ženi u čijim očima se nije mogla sakriti zabrinutost.
- Znala sam da ćete jednom doći. Mi nismo nikad mogli da je usvojimo zakonski ali ona je naša ćerka kao i ove dve i..
- Ne brinite- prekinula ju je žena- ona ostaje vaša ćerka. A ja.. Ništa, izvinite na smetnji, neću vas više uznemiravati- i otišla je žurno bez da je imala snage da još jednom vidi Anu.

Nešto kasnije, Ana i dete su se vratili do stola pod lipom ali Ana je već zaboravila da je neka «teta» bila tu. Pravila je venčić od cveća za dete i nešto tiho pevušila. Dobra žena ju je gledala i krišom otpijala vodu iz čaše jer joj je srce jako lupalo. Nisu više uzbuđenja za njene godine.
Samo kilometar nazad jer je toliko uspela da se odveze, druga žena je tupo gledala kroz prozor.

Umreće za par meseci, sama u inostranstvu. Ostaće mnogo novca iza nje koji će biti podeljen brojnim domovima za decu sa smetnjama u razvoju. Aninoj porodoci nije ostavila ništa jer oni su oduvek imali sve.
Ova priča jeste izmišljena jer ima srećan kraj. Mnoge slične nemaju.

Nataša Drakulić
 
Čuo sam ovu priču ali ne mogu da je nađem na netu. Pokušaću da ispričam što vernije...

Živeo neki čovek u bedi i siromaštvu. Svaki dan se mučio da prehrani porodicu, obrađivao zemlju bez volova. I tako iz godine u godinu. I žalio se stalno Bogu na težak krst koji mu je dodelio. Svaka njegova molitva je bila da mu zameni krst nekim lakšim.
Jednog dana sažali se Bog na njegove molbe i reši da omogući čoveku da sam odabere krst koji će nositi. Povede ga sa sobom u ogromnu odaju prepunu raznih krstova...beše tu na hiljade...zlatnih, srebrnih, ukrašenih dragim kamenjem ai onih običnih. Čovek je dugo gledao i nije znao koji da odabere...sve dok u uglu nije ugledao jedan mali, drveni krst.
- Bože, mogu li da zamenim svoj krst za ovaj mali, drveni...njega ću mnogo lakše nositi.
- Čoveče, upravo si odabrao krst koji već nosiš.
 
@Microwave, prelepo.
Svakome se cini da je njegova muka najgora...

@nmim, zao mi je sto sam te rastuzila... Ali i ovakve price su zivot. Mikrowave je lepo rekao zasto se ovakve price moraju pricati, izmedju ostalog.
Da naucimo da zivimo sa onim sto nam je dato. I da cenimo sve dobro.
 

Back
Top