Pre sam mislio da nisam normalan...

Po meni je normalan onaj koji sebi i drugima želi dobro i ponaša se u skladu sa tim.

nenormalni uglavnom ne razlikuju dobro od zla, tako da... ne želim sebi jednog koji će mi želeti dobro iz subjektivnih razloga, ili perspektive, na osnovu slobodne procene šta bi za mene bilo dobro. svako se ponaša u skladu sa savešću, pitam se da li si pod "dobrim" mislila na ličnu interpretaciju, ili normu, šablon.
meni se u poslednje vreme čini da se svi sve više trude da odskaču da tako deluju, da se tako predstave, pa bilo to i na neki, opet za neke druge ljude nenormalan način, pitanje je ko je u celoj toj priči realan, ko nenormalan, a ko realno normalan.
i normalnom se desi da odreaguje nenormalno u pojedinim situacijama, tako da je svako pitanje na ovu temu više stvar neki situacija, osoba, okolnosti, emotivnog stanje... psihički nenormalan je sasvim druga priča.
 
nenormalni uglavnom ne razlikuju dobro od zla, tako da... ne želim sebi jednog koji će mi želeti dobro iz subjektivnih razloga, ili perspektive, na osnovu slobodne procene šta bi za mene bilo dobro. svako se ponaša u skladu sa savešću, pitam se da li si pod "dobrim" mislila na ličnu interpretaciju, ili normu, šablon..

nikakva forma, mislila sam na "suštinsko".
 
Pre sam mislio da nisam normalan, pa onda sam mislio da jesam. Kako covek dolazi do saznanja da li je ili nije normalan? Ima li neki predlog kako to da se utvrdi i sta raditi onda?

Uobičajena ego-situacija, odnosno čovekova psihička situacija je, kao što to tvrdi nova nauka antropopsihologija, pseudonormalna.

Otud zapitanosti i dileme: jesam li ili nisam normalan?

Najpre bi trebalo da spoznaš da si u pseudonormalnoj psihičkoj situaciji, koja relativno lako može da se pretvori i u očigledno nenormalnu.
Uprošćeno rečeno: normalan čovek ne može da poludi, pseudonormalan može, jer je "ludilo" samo moguć, logičan korak dalje.

P.S. Normalno ne bi trebalo brkati sa uobičajenim.
 
koliko samo ima uticaja na nase razmisljanje televizija i ostali mediji, covek se zapita. Ne zapita se samo to, svasta se covek zapita. Mozda je pravo pitanje zato coveku pada takvo pitanje na pamet.
Neverovatno o cemu covek sve moze da razmilja i da sebi postalja pitanja...
 
Pa,jesi li,ili nisi?:) Kakav je sada osecaj?:zper:

Sad se osecam onako bas se osecam, al dobro to sto se nisam kupao to jedruga stvar.Khm ovako ja sad nesto razmisljam da sam ja poprilicno normalna osoba sa jako stabilnim karakterom. Mislim da malo toga moze da me poremeti u stvarima koje radim... dobro ajd i ja sad malo preterujem... dobro mnogo preterujem.. ma da se ne lazemom lazem... ali to nije razlog da trava nije pokosena oko kuce sa strane ivica... hmm jesam li ja to rekao???
 
idem i ja
laku noc drugari
Sad se osecam onako bas se osecam, al dobro to sto se nisam kupao to jedruga stvar.Khm ovako ja sad nesto razmisljam da sam ja poprilicno normalna osoba sa jako stabilnim karakterom. Mislim da malo toga moze da me poremeti u stvarima koje radim... dobro ajd i ja sad malo preterujem... dobro mnogo preterujem.. ma da se ne lazemom lazem... ali to nije razlog da trava nije pokosena oko kuce sa strane ivica... hmm jesam li ja to rekao???

jeste, totalno te razumem, ja sto puta pomislim da nema toga sto ce me naterati da ne pokosim travu oko kuce sa strane ivica, mislim, u figurativnom smislu, naravno. ali, ja se samo trudim da mi bude sto manji haos u glavi.
 
Postoje neke teze, koje mogu da budu i te kako intersantne po tom pitanju.

Kažu da osoba koja ima slabo izražen gregarni motiv, tačnije ima potrebu da se preterano osamljuje, ima nagoveštaj duševnih problema.
Čini mi se da utučene osobe, depresivne osobe, negativne osobe imaju najbolju predispoziciju da postanu deo nekog svog imaginarnog sveta, odaljenog od ljudi, da utonu u neko svoje bledilo, i da ne puštaju nikoga da im se pridruži. Osoba koja gomila svoje probleme i frustracije takođe može da se plaši.

Sve je dobro dok imamo pozitivan duh. Mislim da smo tad najbezbedniji.
 
ne kažu, nego je naučno dokazano... :lol:
pozitiva je uglavnom iluzorno stanje. tako da kada se sve to rasprši, opet ostaje surova realnost koja vodi u istom smeru, samo mnogo brže i strmoglavije, nego što je to slučaj sa negativcima.
osobe koje imaju neki svoj svet, imaginacija je ipak psihološki problem, mislim na zatvorenost, nisu po pravilu depresivni ili utučeni. a svi mi gomilamo i taložimo, samo nam nije svima ista dubina. :)
 

Back
Top