Ko vodi politiku
Jača ona škola mišljenja koja tvrdi da je amputacija mogućnosti da ovde prevlada evroentuzijazam svesna hirurška intervencija tajkunskog lobija koji kontroliše politiku. Po tom mišljenju, grupi bogatih, moćnih i uticajnih odgovara ovo društveno stanje – ni riba, ni devojka. Navodno su najagresivniji oni čije bogatstvo i moć počivaju na ruskim vezama, kao i oni koji bi da monopolišu srpsko tržište i spreče uticaj evropske konkurencije barem do trenutka dok ne "pokupe kajmak". Kao i u svakoj teoriji, i u ovoj ima tragova istine, makar proisteklih iz prirodne težnje svakog kapitala da ne birajući sredstva maksimalizuje profit. Ali, ni o toj temi nema ozbiljne društvene rasprave, što će "teoretičari zavere", koji se, uzgred, ovih dana umnožavaju progresijom iz devedesetih godina, objasniti činjenicom da nam je i medijska elita, baš kao i politička, kupljena tajkunskim parama i da se u javnom govoru evropski govor samo fingira, da je to neka vrsta mantre za dokonjake dok se pravi poslovi prave negde drugde.
Dobro, nije ta Evropa savršena. Još manje je dosledna. Da jeste, ne bi pre pola godine podržavala onakvo smandrljavanje, u smislu procedure, srpskog Ustava koji sadrži i preambulu o Kosovu kao neodvojivoj srpskoj teritoriji da bi sada prihvatala Ahtisarijev plan oko Kosova i Metohije.
Ako se oni, bogati i moćni, penetrirani na spoljne granice Srbije i spremni da u skoroj budućnosti budu merodavni tamo gde nas Ustav obavezuje na autentičnu merodavnost, rukovode principima koristi i oportuniteta, šta našu državu sprečava da bude ista takva?
Odsustvo jasne evropske strategije moglo bi biti razlog da se poveruje u to kako su u pravu ovi što tvrde da je nečija korist jača od društvenog interesa da uđemo unutra. Ako se ova teza pokaže tačnom, onda smo polupali sva jaja, ne samo simbolička, uskršnja. Opovrgavanje te teze prvi je zadatak vlade, ukoliko uopšte bude formirana.