Ma kakve srpske povelje, toga ima jedino u tragovima. To je jedino zato što je slavistika Kopitara i Miklošiča doslovno poklonila Srbima većinu starih (do pada Bosne) pisama i povelja jer su na nekom štokavskom, a da većina korpusa ne spada u srpsku pismenost.
Glavni poklon je "Monumenta serbica...", uredio Miklosich 1858.
Dio pripada i srpskoj, a možemo reći i hrvatskoj i bošnjačkoj pismenosti, od Kulinove povelje iz 1189. koja je upala u srpski korpus kao Poncije u credo, a i dio ostaloga. Tih pisama i povelja ima svakakvih, i dio je sigurno srpski zbog srpskoga kulturnoga utjecaja na Tvrtkovu dvoru i dijela pisara. No većina nije, nego hrvatsko-bosanska, i po jezičnom tipu, i obliku pisma.
Znakovio je da praktički nikakve pismenosti koji bi označavala jezične crte presturske Bosne nema kod pravoslavnih, nego jedino kod katolika i muslimana kojima je srbin bio isto što i pravoslavac. Točno jest da postoji srpska baština na istoku sadašnje BH (u pismima i dijelu stećaka), no ona je u manjini.
Oko vlasti i sl, bar su Hrvati vladali većinom onoga što je danas BH, a sama je stara bosanska država bila tampon zona između hrvatskih i srpskih, jasno razgraničenih kulturnih krugova. Nitko Bosnu do praktički kraja 18. i do 19. st. nije stavljao u zajednicu sa Srbima, osim dijela austrijskih tendencioznih pisaca zbog nakane da poklope i Bosnu i Srbiju.
Povijesno je stara Bosna nestala turskim osvojenjem, a jedino sjećanje su na nju, u nekoj mjeri, sačuvali katolici, budući Hrvati.