Da, bravo, baš sam na to mislio! :-) To je ta povelja koja je mogla poslužiti kao
izvor sastavljaču ovih bosanskih.
Inače, da se na momenat opet vratim na temu vladarskih titula naših srednjovjekovnih vladara,
ovdje je Tandoori Masala postavio raspravu od Mihaila Dinića 'Srpska vladarska titula za vreme carstva'; toplo preporučujem da se obrati pažnja na nju.
Свеједно, мене фасцинира неутољивост жеље вас појединих да баш све коментаришете или се чак и понављате, као да сматрате како је ваше "стручно мишљење" неопходно другима...
Понављам, мишљење појединих историчара не мора бити нешто што само по себи не може бити доведено у питање, као ни мишљење историчара из периода постојања СФРЈ поготово.
Славеново, Казиново или Тандрково мишљење да наводно "националисти имају своје посебне и искључиве тезе" је основана колико и тврдња да су ставови ове двојице обојена идеолошким склопом титоистичке историографије братства и јединства данас преточена у медијски политичко коректни говор.
Дакле, Босна, то јест средњовјековна српска земља... адиос !
Eh, a da je sve to tako jednostavno. :-) Najlakše je
nešto izjavidi i onda otpozdraviti se i isključiti iz moguće replike.
Prije nego što kažemo koje su to srpske zemlje, moramo prvo definisati
što su to srpske zemlje. One se ne smiju doživljavati u današnjem, modernom kontekstu, kao srpski etnički prostor. U mojoj interpretaciji a i vjerujem da bi se i većina istoričara složilo, u vremenu u kojem pričamo 'srpskim zemljama' možemo nazvati političke tvorevine odnosno države koje su nastale i razvijale se na temeljima srpske srednjovjekovne države, ili uže govoreći svetosavske i nemanjićke tradicije. Tako u
srpske zemlje u ovo vrijeme spadaju svi entiteti proizišli sa područja nekadašnjega Carstva srpskoga - u njih spadaju Moravska Srbija, 'država' Brankovića (sa akcentom na Kosovo), tvorevine Dejanovića i Mrnjavčevića u Makedoniji, Zeta,...sve su to
srpske zemlje. Naravno, za apsolutno svaku tvorevinu moramo davati i kritička objašnjenja, zato što svaka oblast za sobom nužno vuče i određene karakteristike. Tako je npr. Hercegovina, odnosno
Vojvodstvo Sv. Save - 'srpska' zemlja, ali tu uz važnu napomenu da je ona u početno vrijeme funkcionisala i proizišla iz bosanske države. Eto tako bih se uslovno govoreći složio se sa tobom da je Bosna srpska zemlja. To moramo naravno argumentovano obrazložiti, istorijskim okolnostima (postanak bosanske države u razvijenom srednjem vijeku, čitavi niz izvora koji potvrđuju da je sačinjavala geoistorijsku cjelinu zajedno sa srpskom državom), kao i naravno pravnim položajem odnosno ishodištem bosanskoga regalnoga položaja koji je uzeo kralj Tvrtko, a koji je postojao sve dok 1461. godine kada je papa Pije II kralju Stefanu Kotromaniću priznao samo bosanski regalni status, bez nužnoga praishodišta srpske krune. Samo preuzimanje krune se
ne može staviti u ravan sa drugima koji su imali pretenzije na nju, kao recimo ugarski kraljevi od početka XIII stoljeća i Vukanove kratkotrajne prevlasti u srpskim zemljama - Bosna je politička tvorevina koja je proizišla iz nekadašnje srpske države, kralj Tvrtko je dijelom srpske države (Polimlje i Gornje Podrinje, i ostale oblasti u tim krajevima) sam i vladao, pripada kulturi koja je istorodna u jezičkom smislu sa srpskom i koristi ćirično - odnosno,
srpsko - pismo, krunisan je nad grobom Sv. Save u manastiru Mileševi i to možda upravo samom (fizički) krunom Nemanjića, a izgleda da je postojala i određena saglasnost srpske vlastele da on preuzme na svoje breme srpsku krunu, ako je već nedostajalo odobrenje Crkve srpske. I bosanska i srpska država poznog srednjeg vijeka kako sam već nagovijestio po značajnom broju izvora proizlaze iz nekadašnje zajedničke srpske političke tvorevine, iz koje se počela jasnije izdvajati u XII stoljeću. Sve ovo što sam naveo daje nam opravdanje da Bosnu uvrstimo u korpus
srpskih zemalja u ovoj epohi o kojoj pričamo, ali takođe bih naglasio da to mora biti učinjeno, iz svih drugih razloga o kojima smo već pričali
na susjednoj temi u skorije vrijeme,
sa zvjezdicom, koja u potpunosti uvažava okolnosti samostalnog istorijskog razvoja Bosne, određeni bošnjanski identitet koji je zabilježen duž poznijega perioda srednjeg vijeka; političku samostalnost koja je Bosnu činila posebnim
corpus separatem-om,
regnum-om i naravno postojanje Crkve bosanske. Ne u istom značenju, ali kao sličan primjer rezervi naveo bih posebne napomene koje se stavljaju na Mađare, u spisku civilizacija koje pripadaju romejskom kulturnom krugu koji nazivamo
Vizantijski komonvelt, a kojem za razliku od Ugara nesporno pripadaju recimo Grci ili Jermeni (ili pak Srbi).
Ima nekog smisla u tome što ti pišeš iznad. Mnogi stariji istoričari su bili pod pritiskom političkih okolnosti, pa tako i
bratstva i jedinstva. Ali ja bih naveo da nije ništa bolje i danas - i danas politički uticaji jesu značajni, a to se najbolje vidi na pojačanim nacionalističkim pristupima u
svim bivšim jugoslovenskim državama. To nije ništa novo, a ja bih ako me iskreno pitaš rekao da je zapravo i gore danas nego ranije, iako živimo u demoratskim (al' ipak tranzicionim) društvima. Ali kakve to sada ima veze sa onim što je predmet diskusije ovdje? Ti si naveo
mišljenja pojedinih istoričara. Evo ja ti odgovorno tvrdim da to nije stav
pojedinih - bilo srpskih ili ne - već zapravo
gotovo svih. Zapravo, ja ne znam niti jednog jedinog znamenitog, tako da bih izbacio čak i riječ
gotovo. U pitanju je nešto toliko opšte prihvaćeno i poznato, da se uči u školama i stoji u nastavnim udžbenicima iz istorije. Evo primjera, ovo stoji u udžbeniku iz istorije za II gimnazija i opšteg i društveno-jezičkog smjera, čiji su autori medievisti i univerzitetski profesori Smilja Dušanić Marjanović i Marko Šuica:
ПРОГЛАШЕЊЕ БОСАНСКОГ КРАЉЕВСТВА
Твртко I Котроманић владао је као краљ од 1377. до своје смрти 1391. године. Крунисање Твртка за првог босанског краља обављено је октобра 1377. године у манастиру Милешеви. Названа сугуби (двоструки) венац, Тврткова круна је била симбол двоструког краљевства којим је владао: Босне и Србије. Он је проглашен за краља Србљем и Босни и Поморју и западним странама, а себи је придодао и српско владарско име Стефан које ће носити и његови наследници на босанском престолу до пада под турску власт.
Dakle djetetu u školi je to vrlo jasno - proglasio se kraljem Srbije i ubacio
Srblje u titulu. I šta tu više treba da buni? Ovo nije nikakav ostatak
titoizma; za ovo se znalo čak i u XIX stoljeću, a zna se i sada. I ne vidim da je iko ikada to na naučni način (ili čak ne koristeći kritički metod, već zapravo upotrebom najbanalnije logike - proglasio se za kralja i ubacio srpsku titulu u svoju, zar tu ima zaista nečeg nejasnog?) osporio...