Poucne, saljive i romanticne price

[Neponovljiva Gracija]

UČITELJ I KONJ


Ispred dućana u jednoj tijesnoj kineskoj uličici stajao je privezan jedan konj.
Svaki put kada bi neko pokušao da prođe pokraj njega, konj bi se ritnuo zadnjim nogama. I niko od straha nije imao smjelosti da prođe.

Uskoro se pored dućana okupi poveća grupa seljaka svi u glas raspravljajući koji je nasigurniji način da prođu pokraj konja nepovrijeđeni.

Odjednom neko dotrča vičući: „Evo ide stari učitelj. On će sigurno znati kako da prođe pokraj konja.“

Gomila je čekala sa uzbuđenjem da vidi šta će stari učitelj učiniti.
Utom se i on pojavi iza ugla, i vidjevši situaciju, okrenu se i izađe na drugu stranu sporednom ulicom.

*****

Princip opuštenog (neusiljenog) djelovanja možemo naučiti posmatranjem vode. Kada vodeni tok stigne do kamena na svome putu, on se ne bori sa njim da ga prevrne i skloni…on ga naprosto zaobiđe. I tako nesmetano teče dalje.

 

[Livingstone]

“U čemu je tajna tvoje smirenosti?”
“U svesrdnoj saradnji sa neizbježnim.”

 

[Livingstone]

Majstor i učenik naiðoše na slijepca koji je sjedio na pločniku i prosio.
Majstor reče: “Daj čovjeku milostinju.”
Učenik spusti novčić u prosjakov šešir.
Majstor reče: “Trebao si dodirnuti svoj šešir u znak poštovanja.”
“Zašto?”, upita učenik.
“To uvijek treba činiti kad se daje milostinja.”
“Ali čovjek je bio slijep.”
“Nikad se ne zna”, reče Majstor. “Možda je bio varalica.”

 

[Livingstone]

Jednom kad je Majstor govorio o hipnotičkoj moći riječi neko iz pozadine povika:
“Pričaš besmislice! Ako kažem Bog, Bog, Bog, hoće li me to uèiniti božanskim? A
ako kažem Grijeh, Grijeh, Grijeh, hoće li me to učiniti zlim?”
“Sjedi, kopile jedno!”, reče Majstor.
Čovjek se toliko razbjesnio da mu je trebalo vremena da povrati govor. Tada je
prosuo kišu uvreda na Majstora.
Majstor, pokajnički, reče: “Oprostite gospodine, zanio sam se. Istinski se izvinjavam
za svoju neoprostivu omašku.”
Čovjek se odmah smiri.
“Pa, eto vam odgovora: trebala je samo jedna riječ da pobjesnite i još jedna da vas
smiri.”, reče Majstor.

 

[Livingstone]

Kad su ga upitali kakav je osjećaj biti prosvijetljen, Majstor je rekao: “To je kao kad
odete u divljinu i iznenada osjetite da vas se posmatra.”
“Ko vas posmatra?”
“Kamenje i drveće i planine.”
“Jeziv osjećaj.”
“Ne, utješan. Ali pošto je nepoznat, čovjek osjeća nagon da pohita nazad u uobičajeni
svijet ljudi – njihovu buku, njihove riječi, njihov smijeh – koji nas je odvojio od
Prirode i Stvarnosti.”

deMelo ,Jednominutna besmislica

 

[Neponovljiva Gracija]

KAKO NASTAJE LEPTIR


Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor. Onda je leptir stao.

Zato je čovjek odlučio da pomogne leptiru: uzeo je makaze i razrezao čahuru.

Leptir je s lakoćom izašao.

Čovjek je nastavio da posmatra leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti, kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga.

Međutim ništa se nije dogodilo.

Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio.

Čovek uprkos svojoj ljubaznosti i dobrim namerama, nije razumio da su poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure neophodne, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kada se oslobodi čahure da bude spreman da poleti.

**

Ponekad su poteškoće upravo ono što nam treba u životu. Inače nikada ne bi postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikada ne bi mogli letjeti.

 

[Neponovljiva Gracija]

TRI LEPTIRA


Tri leptira doletješe do jedne upaljene svijeće i započeše da raspravljaju o prirodi plamena.

Prvi leptir, nakon što se približi jako blizu do plamena, vrati se nazad i reče:
- On isuviše jako svijetli.

Drugi leptir usudi se da doleti još bliže do plamena i kada se vrati reče:
- On peče.

Treći leptir, doletivši sasvim blizu, uleti ravno u plamen i više se nije vraćao nazad.
On je naučio ono što je htio da sazna, ali to više nije mogao da saopšti.

Onaj koji stekne znanje, ne nalazi u sebi potrebu da govori o tome.
I zbog toga važi, da onaj koji zna – ćuti, a onaj koji govori – ne zna.

Persijska priča

 

[Neponovljiva Gracija]

LEPTIR I CVIJET

Jednog dana čovjek zamoli Boga za jedan cvijet i jednog leptira. Umjesto toga Bog mu dade kaktus i gusjenicu

Čovjek se ražalosti; nije vidio zašto je njegova molba bila pogrešno shvaćena. Onda pomisli:

Ah, Bog se već toliko brine o svijetu. I odluči da više ne postavlja pitanja.
Nakon nekog vremena ode on pogledati šta se dogodilo s kaktusom i sa gusjenicom, na koje je već bio sasvim zaboravio.

Na njegovo veliko iznenađenje, iz neuglednog, bodljikavog kaktusa izbio je veličanstven cvijet
a ružna se gusjenica pretvorila u prekrasnog leptira.

Danas bodlja, sutrašnji je cvijet!

 

[Neponovljiva Gracija]

Hleb i Maslac

Pekar u selu je kupovao maslac od obližnjeg seljaka. Jednog je dana izvagao količinu kupljenja maslaca i ustanovio da je seljak smanjio količinu kupljena maslaca i ustanovio da je seljak smanjio količinu maslaca iako mu je zaračunao istu cijenu. I tako je pekar optužio seljaka za prijevaru.

Na sudu je sudac upitao seljaka:
"- Imate li provjerenu vagu i utege?"
"- Nemam", odgovorio je seljak
"- Pa kako onda mjerite količinu maslaca kojeg prodajete?"
Seljak je odgovorio: "Kad je pekar počeo od mene kupovati maslac smatrao sam da bih trebao od njega kupovati hleb. Počeo sam koristiti njegov hleb od pola kilograma kao uteg za moju vagu, kad sam vagao maslac. Ako je težina mojeg maslaca manja, onda je tomu kriv pekar."

Matej 7:2; Jer kako budete sudili, onako će se i vama suditi, kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti.

 

[Neponovljiva Gracija]

SVIM NAŠIM DAMAMA

Kada je Bog stvorio ženu, došao je do šestog dana, radeći prekovremeno.
Jedan Anđeo je došao i upitao ga:

“Zašto trošiš tako puno vremena na nju?”
Bog odgovori:
“A jesi li ti vidio sve spefikacije, koje sam napravio da je formiram?”
Evo, vidi:

“Ona mora znati prati, ali ne smije biti od plastike, imati više od 200 pokretnih zglobova, a svi moraju imati mogućnost za zamjenu, i usput svaka dijeta mora funkcionisati, i još mora imati krilo za najmanje četvero djece… u isto vrijeme treba znati dati poljubac, izliječiti od jednog povrijeđenog koljena do slomljenog srca, i sve to mora raditi samo sa dvije ruke.”

Anđeo se začudio svim tim zahtjevima:
“Sa samo dvije ruke?….Nemoguće! I ovo je samo standardni model?”
Pa se ponovo obrati Bogu:
“To je puno posla za jedan dan…pričekaj sutra, pa je dovrši“.

“Ne želim to!”, protestvovao je Bog. “Tako sam blizu da dovršim ovo biće, meni toliko drago. Kad se razboli, sama će se izboriti za svoje ozdravljenje, i moći će raditi 18 sati dnevno.”
Anđeo se približio i dotaknuo ženu.

“Bože, kako si je napravio taku meku?”

“Jeste, mekana je”, reče Bog, “ali napravio sam je da ima i veliku snagu. Nećeš vjerovati što sve može učiniti i izdržati.”

“A može li misliti?” pita Anđeo.
Bog odgovara:
“Ne samo da može misliti, ona može i sarađivati i dogovarati se.”

Anđeo je ugledao nešto što mu je privuklo pažnju…, pa dotače ženino lice.

“Bože, izgleda da ovaj model ipak ima jedan propust. Rekao sam ti da previše stvari stavljaš na nju…”

“Nije to nikakav propust…to je jedna suza”, ispravi ga Bog.

“A zašto to, čemu služi?” upita Anđeo.

I Bog kaže:

“Suza je njezin način da se izrazi, njena tuga, njena ljubav, njena samoća, njen bol i njen ponos.”

Ovo je ostavilo jak utisak na Anđela:
“Ti si genijalac, Bože. Na sve si mislio! Žena je sjajno biće!!”


To je istina! Žena ima snagu, zato joj se čovjek divi. Ona podnosi teškoću, nosi tugu, ali zna za sreću, ljubav i svoje mišljenje. Ona se smije, kad želi vrisnuti. Žena pjeva, kada želi plakati. Plače kad je srećna i smješka se kad je nervozna. Bori se za ono u šta vjeruje. Ona je protiv nepravde.
Ne priznaje “ne” za odgovor, ako ima drugi i bolji način za rješenje. Sve od sebe daje za svoju porodicu. Ona prati prijateljicu ljekaru, zato što se ova boji. I žena voli bez granica…
Ona plače od sreće kad joj djeca nešto novo u životu dožive, raduje se dobroti svojih prijatelja.
Srećna je kad čuje za neko rođenje ili vjenčanje. Njeno srce se lomi kada čuje za smrt neke drage osobe. Tuguje za izgubljenim voljenim osobama, ali je jaka i kad nema više ništa za što bi se borila. Žena zna da jedan poljubac i jedan zagrljaj može izliječiti slomljeno srce.

“ALI….”, Bog će zabrinuto:

“IMA JEDNA GREŠKA KOD ŽENE… i ne znam kako da je ispravim…

ONA ZABORAVLJA KOLIKO VRIJEDI!

 

[Neponovljiva Gracija]

PUSTITE ČAŠU


Profesor započe čas tako što uze u ruku čašu punu vode. Podiže je u vis tako da svi mogu da je vide i upita:
- Šta mislite, koliko je teška ova čaša?
- 50 gr,…100 gr, … 125 gr… – nagađali su studenti.
- Istina je ustvari da ni ja sam ne znam. I dok je ne izvagamo, ne možemo biti sigurni. – rekao je profesor. Ali ja sam htio da vas pitam nešto drugo. Šta će se desiti ako držim ovako podignutu čašu, recimo, nekoliko minuta?
- Ništa! – odgovoriše studenti.
- Dobro. A šta će se desiti ako držim ovako podignutu čašu cijeli jedan sat? – ponovo zapita profesor.
- Počeće da vas boli ruka – brzo odgovori jedan student.
- Tačno. A sada, šta će se desiti ako je držim ovako cijeli jedan dan?
- Ruka će početi da vas jako boli, a od takvog napora moguće je da će vam se ukočiti mišići, pa čak i da će vam se ruka paralizovati. I vrlo je vjerovatno da ćete osjetiti potrebu da hitno odete kod ljekara.
- Vrlo dobro. – nastavio je smireno profesor. – A dok se sve to dešava, šta mislite da li se je promijenila težina čaše?
- Ne! – odgovoriše svi u glas.
- Pa šta je onda uzrok boli u ruci i grčenju mišića?!

Studenti se nađoše zbunjeni, situacija im je već ličila na zagonetku i svi zdušno počeše da traže odgovor.
- Šta ja treba da uradim, da bih se oslobodio bola i tereta u ovoj situaciji? – nastavi profesor.
- PUSTITE ČAŠU! – čuo se odjednom odgovor iz amfiteatra.
- Daaaa, to je to. To je odgovor. Pustite čašu! – poskočio je profesor. – To isto se dešava i sa vašim problemima u životu i sa vašim teškim mislima. Misliti o njima nekoliko minuta je normalna stvar, i u tome nema ništa neispravno ili pogrešno. Ali ako ih zadržavate u vašem umu neko duže vrijeme, osjetićete BOL. A ako to radite jako dugo, previše dugo – osjetićete se paralizovano, tj. nećete biti u stanju da radite bilo šta drugo. Vrlo je važno je da razmišljate o određenim događajima ili doživljajima u vašim životima i da izvodite zaključke iz njih, no još je važnije znati kako osloboditi um od tih problema na kraju svakog dana…da ih “pustite da padnu” prije nego što utonete u san. Tako ćete sebi uštediti veliki stres i napor i svako jutro ćete se buditi svježi, vedri i odmorni. Osjećaćete se ispunjeni novom snagom i lakoćom da prevazilazite sve životne izazove, bez obzira u kakvoj se situaciji našli.
I zato upamtite: PUSTITE ČAŠU NA KRAJU SVAKOG DANA!

 

[Neponovljiva Gracija]

HRAST I TRSKA


Hrast i Trska razgovarali su o mudrosti. “Besmisleno je što si tako slaba i tanka. Pogledaj mene: krase me mudrost i snaga”, reče ponosno stoljetni hrast. “Moja mudrost me je dovela do toga da shvatim da je sve u snazi. Ona mi pomaže da se svemu oduprem.”

Čuvši to, vjetar odluči ispitati istinitost tih riječi. Započe duvati svom snagom prema hrastu i trsci. Hrast se odupirao svim silama, ali ni vjetar nije popuštao. Napokon hrast više nije mogao izdržati nalete vjetra i njegovo se stablo uz veliki prasak slomi.

Ali kada je vjetar pokušao zahvatiti trsku i polomiti je, ona se je uvijek iznova savijala i izmicala i svi udari vjetra, ma koliko snažni bili, bili su uzaludni.

Tu vjetar odustade i zaključi: “Doista nije sva mudrost samo u snazi. Trska mi se svojom elastičnošću i savitljivošću mudrije odupirala nego hrast koji se je pouzdavao samo u svoju snagu!”

 

[Neponovljiva Gracija]

CVIJET I VJETAR


Vjetar je sreo prekrasan Cvijet i zaljubio se u njega. I dok ga je nježno milovao, Cvijet mu je uzvraćao sa još više ljubavi izražavajući je bojom i mirisom.

No Vjetru se to učini nedovoljnim te on riješi:
- Ako dam Cvijetu svu svoju moć i snagu, on će mi uzvratiti sa još više ljubavi.

I Vjetar zaduva ka Cvijetu moćnim dahom svoje ljubavi. No Cvijet ne izdržao tu burnu Vjetrovu strast i slomi se.

Vjetar kad to vidje pokuša svim silama da ga podigne sa zemlje i oživi, ali mu svi napori ostadoše uzaludni. On onda odluči da se smiri i zaduva ka Cvijetu nježnim dahom svoje ljubavi, no Cvijet je već lagano venuo tu pred njegovim očima.

Zaurla tada Vjetar:
- Dao sam ti se svom snagom svoje ljubavi, a ti se slomi! Očigledno je da u tebi nije ni bilo dovoljno snage da mi uzvratiš ljubav. Znači, ti me nisi ni volio!

Ali Cvijet ništa ne odgovori…jer je već bio mrtav.

***

Svi vi koji volite, treba da zapamtite, da se ljubav ne mjeri snagom i strašću, već nježnošću i brižnim odnosom prema onome koga volite.

 

[Neponovljiva Gracija]

Proba crkvenog hora - Saborna crkva BGd. Pripremaju se da prate neke Ruse iz Petrograda. Prisustvuju Oliver Njego i Patrijarh Pavle.(ovaj prvi prenosi pricu)
Slusaju oni i vide da jedan zakazauje. Sramota ostale da pred patriajarhom ukazuju na greske i cute. Buduci da je i sam veoma pametan, patrijarh, kaze tom "preskakacu:"Sine, obrati paznju. Cini mi se da ti ne radis neke stvari kako valja." Ovaj ce odgovoriti:" Znate kako, Vasa Svetosti, svaka ptica peva svojim glasom." A Patrijarh ce:" Da, sinko. Ali u sumi. Ne u crkvi."

 

[Neponovljiva Gracija]

Tri opasnosti

Život sam proveo -- od mladosti do starosti -- lutajući kao asketa,
penjući se na planine i brda, probijajući se kroz džunglu i sume, a
ipak nikada nisam video da je tigar pojeo bilo koga. Čuo sam priče,
ali nisam to video svojim očima. Nisam video ni da je zmija nekoga
ubila ili da je zli demon nekoga zaposeo i da je taj čovek od toga
umro. Ali ono što jesam video je da ljudi u ovom svetu pate, ne zato
što ih razdire tigar, niti zato što ih je ujela zmija ili napao slon,
već zbog sopstvenog besa, mržnje i obmanutosti. Zbog čega god patili,
mržnja, pohlepa i obmanutost su stvari koje ih zapravo uništavaju.
Zato je Buda i govorio da budale uništavaju sebe, kao što će uništiti
i druge. One uništavaju sebe tako što se ponašaju loše i podlo, kao
što to vidimo često oko sebe. One se rađaju kao ljudska bića, slična
svakom drugom, ali njihovo ponašanje nije kao kod drugih ljudskih bića.

Ajahn Khamdee Pabhaso, Making the Dhamma Your Own

 

[Neponovljiva Gracija]

Naši postupci

Možemo videti da je u svih pet pravila morala sadržan drevni indijski
princip ahimse, nenasilja ni prema drugima, ni prema sebi. Bez
problema možemo taj princip proširiti na čitavo svoje okruzenje,
svet kao celinu i čak svemir. Zapravo, ništa nije izvan sfere naše moralne
odgovornosti. Na primer, prema hua-jen školi budističke filozofije,
koja se razvila u srednjovekovnoj Kini, svaki naš postupak reflektuje
se na čitav univerzum.

Teški problemi sa prirodnim okruženjem sa kojima se suočavamo na ovoj
planeti direktno izviru iz ove činjenice. Pa ipak, ono što jeste
zbunjujuće, čak i kada počnemo da uviđamo šta radimo i kakve će to
patnje doneti kako nama, tako i našim potomcima, vrlo nam je teško da
promenimo svoj smer. Svi smo svesni da bi bila dobra stvar kad bi bilo
manje kola, ali niko neće da se odrekne sopstvenih!

John Snelling, Elements of Buddhism

 

[Buntovnik_Bez_Razloga]

I meni i njoj bio je prvi put. Dugo smo čekali da se to desi. Tražili smo pravu osobu, jer bila bi šteta uraditi to s nekim ko na to nije spreman. Dugo smo verovali da nije najbitnije – ući, probiti tu tanku opnu. Ali ostali smo usamljeni. Svi su to već uradili. To nam je dalo snage – njima nije bilo ništa, pa neće ni nama. Mora se jednom. Zato, večeras smo se iskrali iz kuća. Spremio sam zaštitu (gledam i ja filmove, ne bojte se).
Bila je divna te noći. Uzeo sam je za ruku, pogledao je i rekao:
„To je to, idemo do kraja, makar se zaglavili.” I gurnuh ga unutra, istog časa spazivši svetlo.
Sutradan smo osuđeni za pokušaj obijanja supermarketa. Na šest meseci. Sreća što nam je to bio – prvi put

 

[Buntovnik_Bez_Razloga]

Ljubav je spazila dvoje mladih i krenula da im se desi. Međutim, tek što je napravila prvi korak, crna mačka joj je pretrčala put. Ljubav je pljunula tri puta i odlučno nastavila, ali je tog trenutka na nju naleteo automobil u punoj brzini. Od siline udara ljubav je odletela dvadesetak metara i zaustavila se tek kada je udarila u jedan soliter. Prilično ugruvana i slomljena, ali i dalje nepokolebana, s mukom se pridigla rešena da ostvari svoju misiju. Nažalost, tada je na nju sa poslednjeg sprata pao klavir, koji je kroz prozor bacio neki nesavesni građanin, ubivši je na mestu.
Neko se možda pita: Šta je ovo? O čemu ovaj piše? Kakva je to ljubav?
Nesrećna.

 

[lunao]

 

[_provincijalka_]

Jedan stari Ciroki Indijanac ispricao je svom unuku:
" U ljudima se odvija neprekidna bitka. Tu se stalno bore dva vuka. Jedan je Zlo. To je strah, gnev, zavist , zalost, kajanje , pohlepa, nadmenost, samosazaljenje, krivica, ogorcenje, inferiornost, lazi, lazni ponos, superiornost i ego.
Drugi je Dobro. To je radost, mir, ljubav, nada, vedrina, poniznost, dobrota, dobronamernost, saosecanje, velikodusnost, istina, samilost
i vera."
"I koji vuk pobedjuje?" - upita unuk, sa ocima koje su sijale od radoznalosti.
Stari Ciroki odgovori:
"Onaj koga hranis".

 

[Nina]

Neka mudra žena, putujući kroz planinu nađe u jednom potoku dragi kamen. Sutradan srete putnika koji beše gladan, te mudra žena otvori torbu da mu da nesto da pojede. On ugleda dragi kamen u njenoj torbi, očara se njime i zatraži od mudre žene da mu ga da. Mudra žena to učini bez premišljanja.
Putnik pođe dalje, sav radostan zbog svoje dobre sreće. Znao je da kamen dovoljno vredi da ga učini bogatim.

Ali, posle nekoliko dana, vrati se on nazad i potraži mudru ženu. Kad je nađe, dade joj kamen i reče:
"Razmišljao sam. Znam koliko je ovaj kamen vredan, ali ti ga vraćam u nadi da ću od tebe dobiti nešto što je mnogo, mnogo vrednije. Ako možes, daj mi to što imas u sebi, a što ti je omogucilo da mi s takvom lakoćom das ovaj skupoceni kamen."

 

[Buntovnik_Bez_Razloga]

Neki je mladić imao savršeno srce. Nije bilo ožiljaka ni zareza na njemu. Svi su se slagali da je njegovo srce najljepše. Mladić je bio jako ponosan i sve se više i glasnije hvalio svojim prelijepim srcem. Iznenada se pojavio neki starac i rekao:
- Zašto tvoje srce nije tako lijepo kao moje?
Starčevo srce je snažno udaralo, ali je bilo puno ožiljaka. Na nekim su mjestima komadići bili premješteni, a na druga stavljeni, ali nisu
potpuno odgovarali. A bilo je puno mjesta gdje su cijeli komadi nedostajali. Ljudi su pogledavali starca s nepovjerenjem: kako može i pomisliti da mu je srce ljepše od mladićevog. Mladić je pogledao u starčevo srce i nasmijao se.
- Mora da se šališ? – rekao je, – uporedi svoje srce s mojim, moje je savršeno, a tvoje je prepuno ožiljaka.
- Vidiš, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam darovao ljubav – izvadio sam komadić srca i dao joj ga. Najčešće su i oni meni poklonili komadić svoga srca koji nije baš savršeno pristajao na prazno mjesto u mojem. Katkad sam poklonio komadić srca, a da nisam dobio drugi zauzvrat. Tu su nastale velike praznine i udubljenja. Iako su otvorene praznine bolne, podsjećaju me na ljubav koju smo dijelili. I za te ljude gajim nadu da će se jednog dana vratiti i ispuniti ih. Mladiću, vidiš li sada šta je istinska ljepota?

Mladić je neko vrijeme uronio u misli. Prišao je starcu, posegnuo za svojim mladim, savršenim srcem i otrgnuo komadić, te ga drhtavim rukama pružio starcu. Starac je prihvatio komadić mladićevog srca, odlomio komadić svoga i smjestio ga na ranu mladićevog srca.

 

[lunao]

moja prica nije pocna ,nije saljiva ,nije romanticna -zasto pisem ?
ne necu pisati jer i da pisem ne bi me razumeli .........jer kriva sam

 

[_provincijalka_]

Visoko negdje u planinama nalazilo se jedno udaljeno gluvo selo. Gluvo, ne zato što su stanovnici tog sela bili zaista gluvi, već zato što su bili gluvi za ostatak svijeta.

Ljudi u tom selu živjeli su kao jedinstvena porodica. Mladi su poštovali starije, muževi su cijenili supruge.

U njihovom govoru nisu postojale riječi kao: uvreda, vlasništvo, mržnja, tuga, sujeta, bol, pohlepa, zavist, licemjerje…zato što u njihovim životima nije postojalo ništa što bi se moglo nazvati tim riječima. Stanovnici tog sela rađali su se sa osmijehom, i od prvog do posljednjeg dana njihovih života, sa usana im nije silazio taj široki osmijeh.

Muževi su im bili muževni, a žene – ženstvene. Djeca su pomagala odraslima u domaćinstvu, igrali se i zabavljali, verali se visoko po drveću, brali gorke plodove, plivali u planinskom potoku. Odrasli su ih učili jeziku ptica, životinja i biljaka, tako da su djeca naučila jako mnogo od njih. I skoro svi zakoni prirode bili su im poznati.

I stari i mladi, živjeli su u harmoniji sa Prirodom. Naveče bi se svi okupili oko vatre i slali svoje osmijehe zvijezdama. Svako bi izabrao svoju zvijezdu na nebu i pričao sa njom. Od zvijezda su naučili o zakonima Svemira i o životima u drugim svjetovima. I tako je to bilo kod njih od kad su znali za sebe.

Jednog dana u selu se pojavi neki strani čovjek i reče:
- Ja sam učitelj.

Svi se ljudi obradovaše pridošlici. I nemalo zatim, povjeriše mu svoju djecu sa nadom da će im djeca naučiti važnije zakone od onih koje su do tada naučili od Prirode i Svemira.

Učitelj je započeo sa svojim učenjem. No kako je vrijeme teklo, svi su počeli primjećivati kako su se djeca počela polako mijenjati, kao da su bila zamijenjena sa nekom drugom djecom. Postala su u početku razdražljiva, a nakon toga se među njima pojavila i zloba, sve su se češće svađala međusobno i uzimala stvari jedni od drugih. Naučili su se ismijavanju, lažnim i lukavim osmijesima. Sa njihovih lica kao da su bili izbrisani prijašnji osmijesi, na koje su svi u selu bili navikli.

Ljudi nisu znali da li je to dobro, jer sama riječ ‘loše’ nije ni postojala kod njih. Imali su povjerenja u učitelja i iskreno su vjerovali da su to nova znanja i umijeća koja im je učitelj donio iz drugog dijela svijeta.

Prošlo je nekoliko godina. Djeca su narasla, a život u tom dalekom, planinskom selu, sasvim se promijenio. Ljudi su zauzeli zemlju, ogradili je i nazvali je svojim vlasništvom. Postali su nepovjerljivi i predostrožni jedni prema drugima. Zaboravili su za jezik ptica, životinja i biljaka. Svako od njih izgubio je svoju zvijezdu na nebu.

Pored toga u njihovim domovima su se pojavili televizori, kompjuteri, mobilni telefoni, iznikle auto-garaže. Ljudi su izgubili svoje široke osmijehe, ali su zato zadobili cinične kikote.

A učitelj, koji još uvijek nije naučio da se smije, posmatrao je sve to sa ponosom i pomislio: U ZABAČENOM PLANINSKOM SELU NAJZAD SAM USPIO DA PRIKLJUČIM OVE DIVLJAKE MODERNOJ CIVILIZACIJI.

 

[_provincijalka_]

NISU DOVOLJNE SAMO REČI

Jedan mladić je otišao kod svog duhovnog učitelja i rekao mu: “Učitelju, ti si me savetovao da stalno ponavljam u mislima frazu, ‘Ja želim radost u svome životu!’ Tu rečenicu izgovaram svaki dan mnogo puta, a radosti u mome životu niti je bilo, niti je ima. Ja sam i dalje jednako usamljen kao što sam i pre bio. I šta sada da radim?”

Mudri učitelj je tiho položio ispred mladića predmete koji su mu prvi dopali ruke – kašiku, čašu i sveću – i upitao ga:
- “Reci mi, šta bi želio da imaš od ovih predmeta?”
- “Kašiku” – odvrati mladić.
- “Izgovori to sada pet puta.” – zatražio je starac.
- “Ja hoću kašiku. Ja hoću kašiku…” – ponovi učenik pet puta.
- “Eto, vidiš li”, reče mu učitelj, “možeš ponavljati i pet miliona puta na dan da hoćeš kašiku, ali je nećeš imati. Treba da pružiš ruku i da je uzmeš! Same reči nisu dovoljne, treba nešto i da uradiš.”