Postoje li reči i dela zbog kojih se stidite?

Imam, ali sam se brzo pokajala-i za reči, i za dela, mada nisam mnogo ni pričala, a ni delala nepromišljeno, pa mi ostaje da kad intruzivno pomislim na neki svoj nekad kiks, zavrtim glavom jače da odagnam osećaj stida pošto kao potonem pod zemlju i začudim se samoj sebi, pa svesno zadam sebi šta bilo da mislim ili radim, samo da ne potanjam i ne čudim se predugo. Nisam to više ja, to je neko drugi koga više nema. Ne bih više tako nikad ne rekla, ni radila, tako da nema ni razloga da bijem glavom o zid oko stvari-davno prošlih.
Ponekad se pitam da li svedoci mojih gluposti pomišljaju na njih kao i ja, ali sam sigurna da i oni imaju svoje zbog kojih su, kao i ja, manje strogi prema drugima nego što su prema sebi.
 

Neki ljudi samo životare, a neki drugi žive i vode aktivan ili hiperaktivan život.

Tokom života i oni koji životare i oni koji žive, bar jednom su nešto rekli i učinili zbog koga se kaju i stide.

Takođe postoje i osobe koje se ne stide ni svojih reči ni svojih dela. ( Ne mislim na političare i javne ličnosti, ovde je reč o običnim ljudima ).

***

Šta mislite, da li je bolje da se ćuti i da se ne razmišlja o delima i rečima zbog kojih se stidimo?

Možda je bolje "olakšati dušu" i o tome razgovarati sa najbližom osobom? Za one koji vode dnevnik, da li je bolje da o tome pišemo u dnevniku?

Da li se kajate zbog svojih reči i dela zbog kojih se i stidite?

Стидим се али не могу да се сетим због чега.
 

Back
Top