Mari47unuka
Početnik
- Poruka
- 15
Videla sam te baš kad sam došla na odmor i posetila vaše grobno mesto. Nisu još uklesali tvoj datum smrti, a već druga godina prolazi. Nije slučajno. Za mene taj datum još nije došao.
Došla sam baš na svoj 29. rođendan da provedem sa vama jer nisam odavno i da vam izrecitujem svaku pesmu što sam napisala. Osetila sam se lepo i nisam plakala. Valjda nisam mogla baš tu dok me gledate.
Videla sam kuću, koja mi je teško pala. Najviše zbog toga što sad žive ljudi u njoj, ljudi koji i nisu pošteni i na dekino ime prave minuse za struju. To je bio prvi put da je ostao dužan. Nikad nije kasnio sa uplatama, pa makar mu zadnje pare bile.
Kuća je siva, fasada i cveće nemaju filter koji je pojačavao boje. Sve je tako tužno, a ljudi su u čudu gledali mene koja grcam i ne mogu sebi doći. Pustili su me u dvorište, ali ne i u kuću.
Pozdravila sam se sa njom jer na kraju svega i nije to bila kuća mog detinjstva. Tu sad žive ljudi tužne prošlosti, jos tužnije budućnosti. Osetila sam nelagodu u njihovom prisustvu, a niko me nije zagrlio, već su samo nepomično stajali gledajući u mene i tupili o tome što smo je prodali. Nema ni poente imati je bez njih. To su zidovi prazni, bez duše, a sve njihovo smo već preselili.
Moja bi me nana zagrlila. Ne mene, bilo koga u tom trenutku i rekla utešne reči.
Išla sam na putiću ka kapiji znajući da je to poslednji put da je kuća iole naša, pa makar i preko struje. Da poslednji put imam nešto sa njom, a dosta toga tu i ostaje.
Idem dalje lepi moji nana i deko. Da znate kakve planove imam, siti bi ste se naslušali i divili. A znam da slušate iz neke druge dimenzije.
Volim vas.
Vaša unuka Marina
Došla sam baš na svoj 29. rođendan da provedem sa vama jer nisam odavno i da vam izrecitujem svaku pesmu što sam napisala. Osetila sam se lepo i nisam plakala. Valjda nisam mogla baš tu dok me gledate.
Videla sam kuću, koja mi je teško pala. Najviše zbog toga što sad žive ljudi u njoj, ljudi koji i nisu pošteni i na dekino ime prave minuse za struju. To je bio prvi put da je ostao dužan. Nikad nije kasnio sa uplatama, pa makar mu zadnje pare bile.
Kuća je siva, fasada i cveće nemaju filter koji je pojačavao boje. Sve je tako tužno, a ljudi su u čudu gledali mene koja grcam i ne mogu sebi doći. Pustili su me u dvorište, ali ne i u kuću.
Pozdravila sam se sa njom jer na kraju svega i nije to bila kuća mog detinjstva. Tu sad žive ljudi tužne prošlosti, jos tužnije budućnosti. Osetila sam nelagodu u njihovom prisustvu, a niko me nije zagrlio, već su samo nepomično stajali gledajući u mene i tupili o tome što smo je prodali. Nema ni poente imati je bez njih. To su zidovi prazni, bez duše, a sve njihovo smo već preselili.
Moja bi me nana zagrlila. Ne mene, bilo koga u tom trenutku i rekla utešne reči.
Išla sam na putiću ka kapiji znajući da je to poslednji put da je kuća iole naša, pa makar i preko struje. Da poslednji put imam nešto sa njom, a dosta toga tu i ostaje.
Idem dalje lepi moji nana i deko. Da znate kakve planove imam, siti bi ste se naslušali i divili. A znam da slušate iz neke druge dimenzije.
Volim vas.
Vaša unuka Marina