NOĆ PREPUNA UZDAHA
Mila, ostanimo na rukavcu naših želja,
tu zrak tvojih očiju napaja moj osmjeh
i tvoj se osmjeh sjaji u mom pogledu.
Umotajmo svoju dušu u moć slatkog sna,
i došapnimo tijelima neka razgrnu tišinu,
a u međuvremenu, dok pripremamo dodire,
prepustimo se ljubeći noć prepunu uzdaha.
Kao ptice kad cvrkuću modrim visinama
zagrlimo se uz pomoć vreline naših usana,
i natopimo dobrodušnost srca bojom jabuke.
Koliko smo se puta umivali suncem
i zalijetali poput jata u vrelinu dana,
koliko puta zaplitali u bjelinu oblaka,
ili klizeći čelom visoravnima postelje
drhtali tek okupani plavetnilom.
I dok bi srce kucalo crvenom strašću
po nama se izležavala beskrajnost neba,
a mi bismo, opijeni mekoćom obraza,
zanosno pjevali mirisnim zagrljajima
i dugo ostajali pod nježnim milovanjima.
Ostanimo još malo umotani u slatki san,
i sanjajmo neukrotivost lišća u proljeću,
a uronimo li kosu u korijen huka vjetra
i položimo sjećanje pred svaku kap rose,
osjetit ćemo kako se po našim bokovima
tiho razlijevaju sazviježđa u bilu svemira.
Ušećimo očima između krvotoka svjetlosti
u bešumne noći koje neprestano zijevaju,
i dok nam se tijela natapaju bojom jabuke
razumjet ćemo od čega je nastala naša krv.
Zal Kopp
