ŽIRAFA
Ja vidim,
tvoj pogled je posebno žalostan sad,
I ručice, posebno nježne, na koljena mećeš.
Sad slušaj: daleko, daleko, na jezeru Čad
žirafa plemenita šeće.
U gracilno držanje ona milinu unese,
na koži joj ukrase čarobna šara sve piše,
pa s njom se sravnjivati jedini
usudi mjesec,
što sitan u vlazi širokih
jezera se njiše.
A tek izdaleka je nalik na šarena jedra,
i skladni joj trk poput
radosnog poleta ptičjeg.
Ja znam da zemlja na mnoga čudesa gleda,
kad ona pred zalaz u
mramornu špilju se skrije.
Tajanstvenih krajeva poznajem vesele bajke
o crnačkoj djevi, o vođi što strašću diše.
A tebe su gušile dugo magluštine jake,
ti ni u što nećeš vjerovati, osim u kiše.
I kako o tropskome vrtu da pričam ti rad,
o visokoj palmi, gdje
miriše neznano cvijeće...
Ti plačeš? Sad slušaj... daleko, na jezeru Čad
žirafa
plemenita šeće.
Nikolaj Gumiljov