Živiš tamo otkuda pisma ne dolaze.
Daleko, dalje no najdalje značenje ljudskih
reči
što imenuju
daljinu.
Tako
daleko da samo Uvek i nikad mogu, pomoću
misli,
da približe tvoju
udaljenost.
Toliko si
daleko da kad kažem živiš, kad mislim
postojiš, onda su te
reči metafore moga, a ne tvoga
postojanja.
Toliko
daleko da kad kažem
ti, tebe, tebi, to su
pisani znaci moje egzistencije, suviše bedne da bih
joj davao naziv radi nje same.
G r a d u kome živiš znam iz
uzbuđenja:
sigurno ima svoj geografski položaj, umetnička
dela, administraciju, i po tome je sličan mnogim
drugim gradovima,
ima
tebe, i to ga izjednačava s mojom
čežnjom
i snovima, u kojima takođe živiš.
On je čvor linija sreće i
sudbine do koga neće
dovesti besputni život moga
dlana.
Toliko si
daleko da nikakva pošta ne prima moja
pisma za tebe.
Toliko
daleko da prostor što nas deli
nestaje
iscrpen vlastitom
neizmernošću.
Toliko
daleko da premoć što se širi među nama
ne može da te
izgovori čak ni zaćutalim odjekom
prve bombe koja je razorila naše misli.
Tako si
daleko da se rat koji počne u mojoj
zemlji završi dok do tvoje ne stigne.
Tako si
daleko da se Zemlja u kojoj živiš smanjuje
do planetarne
fikcije.
Toliko daleko da osmeh koji mi šalješ samo kao
suza do mene stiže.
Toliko si mnogo
daleko da ne znam više da li
je dovoljno
slagati misli na zemaljski nacin da bi
ih ti mogla
prozreti.
ZBIGNJEV BJENJKOVSKI